Tekstualni sadržaj PRVE EMISIJE

 

DIJALOG SA NEMUSLIMANOM (1. dio):

Poštovani gospodine, možete li mi reći šta je to srž vaše vjere, islama?

Srž islama je vjerovanje u Boga, Jednog,
Apsolutnog i Neograničenog, Beskrajno dobrog i
Svemilosnog. On je veći i iznad svega što možemo zamisliti, ali u isto vrijeme, kako Kur'an, naša sveta knjiga, tvrdi, On je bliži nama od vratne žile kucavice.

U redu. A šta je i ko je onda Allah?

To je arapsko ime za Jednog, Jedinog Boga. Koristimo
tu riječ da bi naglasili da je Bog u kojeg vjerujemo iznad svake dvojnosti ili relativnosti, iznad razlika spola i iznad svih osobina po kojima se razlikuju bića jedna od drugih. Svjedočenje ove Božije jedinosti leži u srži vjere islama. Izreka koja izražava ovu jedinost, la ilahe illellah, što znači „Nema božanstva osim Boga“, jeste prvo od dva svjedočenja kojima osoba svjedoči da je musliman. Drugo svjedočenje glasi „muhammedun resulullah, „Muhammed je Božiji poslanik.“

Po onome što sam saznao mogu reći da jedinost Božija nije samo srž vjere islama već je to srž svake autentične religije. Znači islam potvrđuje Božiju objavu jevrejskim poslanicima i Isusu da je „Gospod jedan.“ Međutim, stiče se utisak da se razumijevanje Božanstva u islamu svodi na čisto patrijarhalnu predstavu ...

Ne bih se složio s tim, jer jedan Bog ili Allah nije ni muško ni žensko. Gramatički oblici koji se koriste da se ukaže na Njega mogu biti čak i ženskog roda, kao kada se hoće ukazati na njegovu bit ili Esenciju, koristi se imenica ženskog roda „dhat“, a mogu biti, naravno, i muškog roda, kao u slučaju kada se na Njega ukazuje, na primjer, kao na Stvoritelja i Gospodara. I žensko i muško stvorio je On, i korijen ženskog i muškog nalazi se u Božijoj Prirodi. I još, Božija svojstva, kao što su milost, mudrost, ljubav, i druga, nisu samo muške prirode već su, kako i sami znate, ženske (prirode) također. Po ovome vidimo da islamsko razumijevanje Božanstva nije uopšte svedeno, kako neki misle, na čisto patrijarhalnu predstavu.

U kakvog Boga muslimani vjeruju, i na koji način se oni mogu upoznati sa Njegovim svojstvima?

Kur'an, koji je za muslimane doslovna Božija riječ, ne otkriva samo uzvišeno ime Božije, ime Allah, već također spominje i druga Njegova „lijepa Imena“. Tradicionalni izvori smatraju da ih ima devedest i devet. Ova imena otkrivaju različite aspekte i osobine Božije. U Kur'anu se kaže: A Allah najljepša imena (el esma'ul husna) ima, zovite Ga njima (7:180) Ova imena su podijeljena na ona Savršenstva (Kemal), Veličanstva (Dželal) i Ljepote (Džemal). Imena Veličanstva uključuju Pravednog, Uzvišenog, Onog koji Sviđa Račun, Podaritelja Smrti, Pobjednika, Svemoćnoga. Dok su imena Ljepote, između ostalih, sljedeća: Svemilosni, Oprostitelj, Saosjećajni, Plemeniti, Lijepi i Onaj Koji Voli.

Da li se Allah može zamisliti, na primjer, kao neko biće, koje ima svoj oblik sa svim gore navedenim osobinama?

Učenje o Jednome Bogu, kako je to predstavljeno u
Kur'anu, naglašava da Božija bit nadilazi ljudska shvaćanja. Jedan od izraza ove istine je i Allahu ekber, što se obično prevodi „Bog je velik.“ Međutim, ono što se više naglašava je to da je Bog veći od bilo čega što o Njemu možemo zamisliti. Zbog toga se od jednog muslimana traži da umjesto o Božijoj biti ili esenciji razmišlja o Njegovim svojstvima.

Šta je mjera uspješnog religijskog života u islamu?
Ukratko rečeno, mjera je to koliko je musliman u svom
životu istinski shvatio i doživio jedinost Božiju ili tewhid. Mnoštvo Božijih svojstava koja se odražavaju u kosmosu i unutar samih ljudi ne smije zbuniti muslimana spram jedinosti Božije. Bog je Onaj koji je strog, ali i onaj koji je saosjećajan, On sudi pravedno, ali i oprašta velikodušno; od Njegove se kazne strahuje, ali se Njegovoj milosti nada. Težiti za shvatanjem i ostvarenjem ovog jedinstva, ili tewhida, jeste u srži islamskog života. Dakle, da ponovim, mjera uspješnog religijskog života jeste stepen do kojeg je neko u stanju shvatiti tewhid, ili jedinost Božiju.



Kako se određuje autentičnost nečije vjere u islamu? Da li za to postoji neki autoritet?

Autentičnost nečije vjere uglavnom se određuje potvrdom tevhida i Muhammedovog poslanstva, dakle izrekom la ilahe illellah, muhammedun resulullah što znači „Nema božanstva osim Boga, Muhammed je Božiji poslanik.“ Međutim, stepen unutarnjeg shvatanja ovih istina je stvar koja se prepušta Bogu na odluku i nije predmet vanjskih autoriteta. Ovo je bila opšta norma u historiji islama. Međutim, tu postoje izuzeci i postoje primjeri u historiji kada je neka posebna grupacija ili politički autoritet preuzeo na sebe da određuje autentičnost ili nepostojanje vjere u tewhid neke posebene osobe ili škole. Ali, u islamu nikad nije postojala inkvizicija ...

U hrišćanstvu čovjek se smatra grješnim bićem, koji je izgnan iz raja da ispašta zbog svog prvotnog grijeha. Kako islam gleda na čovjeka?

Čovjek, ili insan na arapskom, i ne misli se samo na muškarca, u islamu ne samo da se ne smatra grješnim bićem, koje prima sa Neba poruku da vida rane prvotnog grijeha, već se smatra bićem koje u sebi nosi svoju pradavnu prirodu ili fitret, ali koja je pokopana duboko ispod slojeva nehajnosti, nemara. Islam je poziv na sjećanje,zov za podsjećanje na znanje usađeno u samu našu bit čak i prije našeg dolaska na ovaj svijet.

Zanimljivo. Na koje se znanje ovdje misli?

U poznatom kur'anskom stavku Bog je pitao ljudske duše prije nego ih je nastanio na zemlji: „Nisam li ja Gospodar vaš?! A oni (tj. ljudi) odgovoriše: „Jesi! Mi svjedočimo.“ Ovo „oni“ ukazuje na svu djecu Ademovu, mušku i žensku, a ovo „jesi“ ukazuje da smo potvrdili Božiju Jedinost još u tom pradavnom ili primordijalnom stanju. Muškarci i žene još uvijek nose odjek ovoga „jesi“ duboko unutar svojih duša, a zov islama usmjeren je upravo ovoj pradavnoj prirodi koja je izgovorila „jesi“ čak i prije negoli su stvoreni nebesa i zemlja. Zov islama, prema tome, odnosi se iznad svega na to da se čovjeka podsjeti na znanje duboko pohranjeno u našem biću.

Dobro, šta onda znači riječ „islam“ i da li se ime ove vjere veže za osobu ili etničku grupu?

Naše prihvatanje Boga za gospodara zahtijeva potpunu
pokornost i predanost kao i svijest o našoj ništavnosti pred Njim. I sāmo ime naše vjere, islam, proizilazi iz ove stvarnosti; jer arapska riječ el-islam znači „predanost“, „pokornost“, kao i mir koji proizilazi iz naše predanosti Bogu. Dakle, vidimo da ime vjere islama nije vezano za osobu ili etničku grupu, već za središnju ideju vjere. Štaviše, islam drži da su sve autentične religije utemeljene na ovoj predanosti, tako da riječ el-islam ne znači samo religiju koju je donio Poslanik Muhammed već označava sve autentične religije kao takve.

Posljednje pitanje za danas: Zar potpuna predanost
Apsolutno Svemogućem Bogu neće rezultirati u tome da čovjek ima pasivan pristup životu,jer zašto bi se čovjek trudio za svoj život kad je sve u rukama Moćnog, Sveznajućeg Gospodara?

Istina je da islam tvrdi da musliman mora biti savršen Božiji rob u značenju slijeđenja Njegovih zapovjedi. A, budući da nam je Bog dao mnoge sposobnosti, uključujući slobodnu volju i inteligenciju, naša predanost mora biti potpuna i sveukupna. Međutim, vjerska učenja također nalažu djelovanje i rad u skladu sa čovjekovim mogućnostima; i tek nakon uloženog napora i truda od njega se zahtijeva da se pomiri sa posljedicima koje nakon toga uslijede i prihvati ono što sudbina pred njega stavi. Ova predanost Bogu zasigurno ne znači fatalizam. Naprotiv, istinska predanost će rezultirati u motivaciji za izgrađivanje vlastite ličnosti, i rezultirat će u ulaganju napora za unaprijeđenje sredine u kojoj jedan musliman živi. I ono što je možda najvažnije, ova predanost pomaže čovjeku da postigne stanje smirenosti i harmonije.

 

2 DIO EMISIJE

BOŽIJA PRAVDA (1.dio)

Vrijeme u kojem živimo, gledano sa religijskog aspekta, jeste krizno vrijeme puno nedoumica i tjeskoba, pogotovo za mlađe generacije. Da li treba tugovati zbog ovakvog vremena ispunjenog sumnjama?

Po mom mišljenju, nije potrebno! Sumnja je preduvjet sigurnosti i čvrste uvjerenosti; propitivanje je uvjet da se dođe do odgovora, a nemir i tjeskoba mogu biti uvod u mir i spokoj. Međutim, sumnja je dobra i potrebna samo kao usputna stanica, ali ne i kao krajnje odredište. Islam koji čovjeka toliko poziva na razmišljanje i postizanje čvrste uvjerenosti, daje čovjeku do znanja da je njegovo prvotno stanje bilo stanje sumnje, neznanja i nedoumice, te da to svoje stanje treba da pretvori u stanje sigurnosti i čvrste uvjerenosti. A to može postići samo putem logičkog i ispravnog razmišljanja.

Ali sumnja je nemir, znači jedna neprijatnost koja čovjeku zagorčava život?!

Sumnja jeste nemir, ali svaki spokoj nije obavezno bolji od nemira. Životinja, na primjer, ne sumnja, ali da li to znači da se uzdigla do razine čvrstog uvjerenja!? Takav spokoj je naivan spokoj koji je ispod razine sumnje. Osim malog broja onih koje je Allah pomogao, ostāli ljudi su prolazili kroz stanje sumnje, pa su tek onda stigli do nivoa nepokolebljivog uvjerenja. Znači, to je jedna faza kroz koju gotovo svako od nas mora proći.

U situaciji u kojoj se nalazimo mnogi postavljaju pitanja koliko mi sami možemo utjecati da stvari krenu nabolje. Koliko, u stvari, mi možemo utjecati na našu sudbinu, odnosno u kojoj mjeri je ona već predodređena od strane našeg Gospodara?

Mi nismo uopšte svjesni koliko smo u stanju utjecati na našu sudbinu. Samo nam fali samopouzdanja i vjere u sebe. Što se tiče pitanja Božijeg predodređenja, ono je vezano za raspravu o čovjekovoj slobodi izbora a sama rasprava o čovjekovoj slobodi izbora je vezana za raspravu o Božijoj pravdi. Jer ukoliko čovjek ne bi bio slobodan i ako bi spram Božije volje ili prirodnih činilaca bio svezanih ruku, dakle, bio pod prinudom, tada bi obavezivanje, nagrađivanje i kažnjavanje od strane Boga izgubili svaki smisao, zar ne!?

Vjerovatno je da nam fali samopouzdanje ... Međutim, kada govorite o Božijoj pravdi da li se ona pominje u Kur'an Kerimu?

U Kur'anu se izričito navodi da se poredak Univerzuma i kreacije zasniva na pravdi, proporciji i na temeljima zasluga i kapaciteta. U 18. ajetu sure Ali Imran (Imranova porodica) kaže se:
»Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, - i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno.« Također, zakonodavna pravda, odnosno poštivanje principa pravde pri ustanovljavanju zakona, jasno je pomenuta u Kur'anu. U 25. ajetu sure el Hadid čitamo:
„Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali« Dakle, jasno se vidi da je svrha i mudrost slanja poslanika da u ljudskim životima i društvenim sistemima zavlada pravda i pravičnost.

Da li to znači da prije nego je do njih došla poznata Platonova rečenica »Pravda je majka svih moralnih vrijednosti«, da su muslimani već bili upoznati sa takvim riječima putem kur'anskih učenja?

Upravo tako. Osovinu svih kur'anskih učenja čini pravda: krenuvši od tewhida pa do vjere u Onaj svijet; od poslanstva do vođstva; od individualnih ideala pa sve do općedruštvenih ciljeva, vidjećemo da je pravda njihova polazna osnova. Kur'anska pravda je, sigurno sa monoteizmom, oslonac vjere u Onaj svijet, ona je cilj, vidjeli smo, slanja poslanika, ona je mjerilo mudrosti vođe ili autoriteta, ona je mjerilo savršenosti pojedinca i kriterij zdravog društva, znači pravda. Kur'an kaže: »Reci (o Muhammede!) Gospodar moj naređuje pravednost.« U drugom ajetu kada govori o nekim propisima kaže: » ... to vam je kod Allaha pravičnije.«

Tamo gdje postoji neko pravo i gdje ono pripada nekom biću kao njegovo, svaki vid aspiracije prema tom pravu od strane nekog drugog bića predstavlja vrstu nepravde prema onome kome to pravo pripada. Šta možemo reći o Uzvišenom Allahu kada je riječ o ovom pitanju? Na primjer, po našoj logici, svako živo biće ima pravo na život. Kako onda objasniti to da Allah dž š oduzima život, tj. On je taj, kako Kur'an časni kaže, koji »... uzima duše u času njihove smrti.«

Kada je riječ o odnosu između Stvoritelja i Njegovog stvorenja onda možemo reći da svaki vid posjeda koji jedno stvorenja može da ima, ustvari postoji zahvaljujići njegovom Stvoritelju. Odnosno, kada uzmemo u obzir samo Stvoritelja kao vlasnika vidjećemo da pored Njega nema i ne može biti drugog vlasnika. Sada, da bismo napravili usporedbu između Božijeg prava i vlasništva i onog ljudskog, uzet ćemo za primjer odnos prava i imovine oca prema pravu i imovini djeteta. Otac svojoj djeci kupuje igračke, jel' tako. Svako njegovo dijete sebe smatra vlasnikom svoje igračke i kada neko drugo dijete uzme tu igračku smatra to neprijateljskim napadom na njegovo pravo. Međutim, da li vlasništo i pravo djeteta može poništiti vlasništvo i pravo oca na tu igračku, ili kažemo da je vlasništvo i pravo oca na jednom nivou a vlasništvo i pravo djeteta na jednom nižem nivou. Dakle, u ovom slučaju nema nikakve kolizije – ako otac i oduzme igračku od djeteta, uzeo je nešto što njemu pripada.
Tako, Uzvišeni Allah je Apsolutni Vladar svega; u onom što On posjeduje nema ortaka. Dakle, bilo šta da Bog Uzvišeni uradi sa svijetom, uradio je sa onim što isključivo pripada Njemu. Zbog toga, nijedno Božije djelo ne može biti opisano kao nepravedno, jer niko po sebi ne posjeduje ništa svoje, da bi se moglo reći da mu je to oduzeto i time da mu je učinjena nepravda.

Ako je to tako, da li to znači da naš razum nije u stanju raspoznati šta je pravda a šta nepravda, već da SVE što se dešava, bilo to dobro ili bilo zlo po našoj prosudbi, prihvatimo kao Božiju pravdu, jer na kraju krajeva, vjerujemo da je Allah Uzvišeni Svemoguć i Apsolutni vladar?

Ne, nipošto! Jer, prvi zaključak koji se nameće kao posljedica takvog načina razmišljanja jeste da zlo koje čini neki zločinac nije njegovo, već, neuzbillah, Božije! U tom slučaju, šta je uloga obespravljenih u odbrani vlastitih prava? Ako je to tako, onda kakvu im zadaću vjera nalaže po tom pitanju? Nadalje, šta reći o svim onim zlodjelima koje Kur'an pripisuje zlikovcima među ljudima? I šta reći o tome da Allah nalaže ljudima da se bore protiv zla i zločinaca? Svi znamo da je pravda nešto što je u biti dobro i lijepo, a nepravda ono što je u biti loše i ružno. A Bog kao vrhovni Razum i Onaj ko je obdario čovjeka razumom nikad neće propustiti da učini djelo koje razum drži lijepim, niti će Sebi ikad dopustiti da učini nešto što razum smatra ružnim.