Čovjek i društvo - I dio



Nije potrebno mnogo argumenata da bi se dokazalo da je čovječanstvo društvena vrsta. Svaki čovjek je stvoren sa instinktom za druženje i saradnju sa članovima svoje vrste. Čovjek je uvijek živio u društvu, i o toj činjenici govori historija potkrijepljena arheološkim nalazima. Kur’an, u mnogim surama, objašnjava ovu realnost na najbolji mogući način. Na primjer: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali ... [49:13] ili Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili ... [43:32];

Postoje mnogi drugi slični ajeti.

Društvenost, kao svaka ljudska duhovna karakteristika, nije odmah stvorena u svome potpunom i perfektnom obliku bez prostora za razvoj i napredak. Bilo bi nerealno očekivati da se ova ljudska karakteristika razlikuje od ostalih – tj. misliti da će se od samog početka pojaviti u savršenom obliku. Ona se radije, poput ostalih ljudskih karakteristika koje se odnose na njegovo znanje i volju, postepeno razvijala od primitivnog do naprednijeg nivoa u jednom neprekidnom procesu.

Historija kazuje da je prva društvena zajednica bila domaćinstvo zasnovano na bračnoj vezi. Njen prirodni uzrok bio je nagon prokreacije. To je bio snažniji faktor od drugih postojećih faktora, npr. hrane čije se skupljanje i konzumiranje može odvijati na nivou pojedinca. Zadovoljenje seksualnog nagona je zahtijevalo spajanje dvije osobe, čime dobijamo prvu jedinicu u izgradnji društva. Iz ovoga se postupno razvio instinkt eksploatacije. On je poprimio svoj oblik kada je čovjek počeo svojom dominacijom prisiljavati drugu individuu i koristiti je u ostvarenju svojih potreba i planova. Potom je poprimio oblik upraviteljstva ili rukovođenja, pojavom glave porodice, patrijarha klana, poglavice plemena i predsjednika naroda. Na samom je početku bilo prirodno da upravljanje bude u rukama najsnažnijeg i najhrabrijeg pojedinca; nakon izvjesnog vremena ono je dato najhrabrijem i najbogatijem koji je uz to imao i brojno potomstvo. Tako su se stvari mijenjale da bi se danas prednost davala onome za koga se misli da je najefikasniji u administraciji, te najbolji stručnjak u diplomaciji i politici.

Dakle, institucija društva sa svim svojim manifestacijama (porodica, kao i ostale grupacije) je uvijek postojala u ljudskom rodu od samog praskozorja čovječanstva. Ipak, čovjek nije od samog početka bio svjestan njenog postojanja. Ona je rasla sa ostalim ljudskim prirodnim instiktima i karakteristikama kao što su eksploatacija, samoodbrana, itd.

Kur’an nas obavještava da je Božija objava učinila čovjeka svjesnim društva i društvenih veza do u detalje, potaknuvši ga da ih čuva i štiti kao poseban činitelj čovječnosti. Allah kaže: Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se jedan drugome suprotstavili [10:19]. On također kaže: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni ne bi slagali [2:213]. Iz ovog ajeta se vidi da je čovječanstvo u ranom periodu bilo jedna prosta i nekomplikovana nacija, u kojoj razlike između ljudi nisu postojale. Kada su se pojavile razlike i sukobi, Allah je poslao poslanike i objavio knjige kako bi mogli odstraniti nesuglasice i razmimoilaženja, što bi ih vratilo natrag društvenoj harmoniji i jedinstvu koje bi onda bilo zaštićeno raspoloživim zakonima.

Allah opet kaže: On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i ‘Isau: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” [42:13]. Ovaj ajet obavještava da je to bio poziv za uspostavu religije bez podjela koja bi otklonila nesuglasice među ljudima i ujedinila ih oko jedne riječi. Prema tome, religija je ta koja je garantirala sigurnost i društveni red.

Kao što se da primijetiti, ajet pripisuje ovaj poziv (društvenog reda i jedinstva) Nuhu (a.s.) koji je bio prvi poslanik sa zakonom i knjigom; potom to isto pripisuje Ibrahimu (a.s.), pa Musau (a.s.) i na kraju Isau (a.s.). Šerijat Nuha i Ibrahima je sadržavao tek nekoliko pravila i propisa. Od ova četiri poslanika najrazrađeniji šerijat je bio Musaov a zatim ‘Isaov – kako stoji u Kur’anu i Indžilu. Prenosi da je Musaov šerijat sadržavao samo šest stotina pravila.

U svakom slučaju poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen religijom, što će se potvrditi kroz historiju.

Islam i pažnja koju pridaje društvu

Nesumnjivo, islam je jedina religija koja je namjerno položila svoje temelje na ljudsko društvo i život u zajednici. On nikada, niti u jednom poslu, ne zanemaruje društveni aspekt. Ako bismo željeli saznati više, obratimo pažnju na masu i opsežnost ljudskih postupaka i aktivnosti (čiju veličinu mašta ne može u potpunosti obuhvatiti), a potom njihove ogranke u raznim kategorijama, klasama i redovima. Zaista je ushićujuće kada shvatimo kako taj božanski šerijat pokriva sve te postupke, djelovanja i aktivnosti, te ih usmjerava i daje im pravac u svakoj zamislivoj situaciji. Potom pogledajmo kako je upreo sva ta pravila i propise u tijelo društvenog života i ispunio ga duhom do maksimalnih granica. Zatim, uporedimo li svoja opažanja sa ostalim božanskim šerijatima o kojima govori Kur'an, kao što su Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isin, shvatit ćemo da se ti zakoni ne mogu usporediti sa Islamom i njegovim obimom.

Historija govori da su ljudske grupe i narodi, bili oni civilizovani ili ne, slijedili samo ono što im je ostalo u naslijeđu iz prošlosti – takav društveni život pospješuje eksploataciju a ljudi su u njemu okupljeni oko autokratskih ili monarhističkih vladara. Plemenska, nacionalna i regionalna društva su živjela pod dominacijom kralja ili poglavice, čiji je izbor bio vođen nasljednim faktorima, mjestom porijekla i stvarima poput ovih. Nije se mnogo marilo za život naroda, a niti su se vodile rasprave niti razmjenjivala mišljenja u svrhu promjene takvog stanja. Čak i velike nacije koje su dominirale civilizovanim svijetom u vrijeme dolaska božanskih religija – Rimsko i perzijsko carstvo – nisu bile ništa drugo do autokratski i despotski režimi Cezara i Hušreva; podanički narod je bio “ujedinjen” pod zastavom kralja ili imperatora; a društvo je napredovalo ako je bilo razvoja imperije u suprotnom je nazadovalo. Naravno, te nacije su posjedovale neka učenja o društvu od pisaca i filozofa kao što su bili Sokrat, Platon, Aristotel i drugi. Ali to su bili samo papiri prema kojima se nikad nije postupalo, puke umne slike koje se nikada nisu ozbiljile izvan imaginacije. Historija koju sada čitamo je najpouzdaniji svjedok ovome.

Zato, prvi poziv koji je čulo ljudsko uho koji je pozivao čovječanstvo da usredotoči pažnju na društveni život – čineći ga neovisnim subjektom, izvlačeći ga iz zaborava i beznačaja – bio je poziv Poslanika Islama (s.a.v.a.). On je kroz Božansku objavljenu mu poruku, pozvao sve ljude sretnom životu i dobrom načinu življenja. Allah kaže: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte .... i neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, [ovim se obraća pažnja čovjeku da štiti društvo od podjela i nejedinstva] i oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli [3:103–105]; I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova [6:159]; Allah također kaže: Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata [49:10];... i ne prepirite se jer će to oslabiti srca vaša i vaša snaga će vas napustiti [8:46];... jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti ... [5:2]; I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati [3:104]. Postoji mnogo ovakvih ajeta koji obavezuju muslimane da izgrade islamsko društvo na temeljima jedinstva, postizanja harmonije i zaštite duhovnih i materijalnih dobara i odlika.

Odnos pojedinac–društvo u Islamu

Proizvodeći ili pronalazeći nešto, prvo se prave osnovni dijelovi, svaki od njih imajući svoje osobine i svrhu. Potom se oni sklapaju i tako se dobije jedna potpuno nova stvar sa vlastitom karaketristikom pored pojedinačnih karakteristika njenih dijelova. Tako i čovjek, na primjer, ima udove, organe i moći specifičnih materijalnih i duhovnih karakteristika. Sve ove komponente su okupljene i pod kontrolom su jednog bića – čovjeka. Tada korist ovog spoja daleko nadmašuje sumu zasebnih pojedinačnih koristi nađenih u raznim dijelovima, bilo to u duhovnom ili fizičkom pogledu. Svi ljudi, uprkos njihovom ogromnom broju, su ipak pripadnici samo jedne vrste, a njihove aktivnosti, iako nebrojene po količini su ipak jedinstvene po vrsti, i sposobne su za ujedinjenje i udruživanje. Kao voda – dok je u raznim posudama smatramo je raznim vodama za različite namjene, ali je to u stvari jedna jedinstvena vrsta u kojoj su sabrane mnoge osobine, što je više skupimo na jednom mjestu njena moć se uvećava i njene karakteristike postaju daleko djelotvornije.

Ova stvarna veza između jedinke i skupine njene vrste neizbježno vodi u jednu drugu realnost ljudskog društva koje čine njegovi članovi svojim prisustvom i sposobnostima, karakteristikama i specijalnostima. Ono – kao i sami članovi – poprima izgled neovisnog identiteta sa zasebnim karakteristikama, što je opće poznata činjenica. Zbog toga Kur’an jedan narod smatra zasebnim entitetom sa sebi karakterističnim dužinom življenja. Prema Kur'anu, svaki narod posjeduje knjigu; ima moć opažanja i razumijevanja; djeluje u pokornosti ili nepokornosti Allahu.

Allah kaže: Svaki narod ima svoj (određen) kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati [25:54];... svaki narod biće prozvan prema svojoj Knjizi ... [45:28]; Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali ... [6:108];... među njima postoji grupa koja se drži umjerenog kursa ... [5:66];... a ima i ispravnih; koji po svu noć Allahove ajete čitaju ... [3:113];

I poricao je narod Nuhov prije, a poslije njih – stranke mnoge! Svaki narod brigu je brinuo da uhvati svoga poslanika i trudio se da neistinom uguši istinu, pa sam ga Ja kažnjavao, – a kakva je bila kazna Moja! [40:5];

Svaki narod je imao poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima je bilo pravedno presuđeno, a nasilje im neće biti učinjeno. [10:47].

Kao što smo prije rekli, moć i snaga društva je neizbježno veća nego pojedinca. U slučaju konflikta i razdora, društvo će nadvladati pojedinca. Opažanje i iskustvo je najbolji svjedok ovom fenomenu – kako u svim aktivnim tako i u pasivnim sposobnostima i karakteristikama. Grupna želja ne može niti u kom slučaju, na primjer, u gužvama i masama, biti obuzdana suprotnom željom samo jednog pojedinca koji ima drugu namjeru. Dio ne može izbjeći praćenje cjeline – i mora se kretati u smjeru kretanja cjeline. U tolikoj mjeri da cjelina suspendira opažanja i razmišljanja pojedinca. Sličan uticaj ima opći teror i zajednički strahovi, npr, u vrijeme povlačenja, prilikom nemira i nereda, nakon zemljotresa, u periodima gladi ili epidemije. Čak i neke manje zastrašujuće stvari imaju isti uticaj, npr. tradicionalni obredi ili narodne nošnje, i slične stvari, za koje pojedinac osjeća obavezu pridržavanja – dok ga one u isto vrijeme lišavaju i smanjuju njegovu moć razmišljanja i opažanja.

Iz ovog razloga Islam poklanja veliku pažnju poslovima društva. Nismo našli – niti možemo naći – takvu brigu i pažnju posvećenu ovome ni u jednoj drugoj religiji niti bilo kom civiliziranom društvu. (Ovo će vjerovatno mnogima biti teško prihvatljivo!) Činjenica je da, iako je pojedinac temelj društva, dodjeljivanje brige isključivo pojedincu, osposobljavajući ga za moralne karakterne osobine, teško može proizvesti željeni efekat ako je samo društveno okruženje prožeto suprotnom atmosferom. Samo zanemarljivi broj može izdržati takav pritisak i zadržati dobar karakter.

Zato je islam izgradio svoja najvažnija pravila i zakone – kao što su ĥadž, namaz, džihād, trošenje u ime Allaha, ili ukratko, vjersku pobožnost – na temeljima društvenog života. A kako je osigurao da se ona sprovode u praksi? Islam je, pored autoriteta islamske vlade (koja je odgovorna za zaštitu općih vjerskih institucija i njihovih granica), i obaveze pozivanja na dobro i odvraćanja od zla (što je zajednička obaveza cijelog ummeta), propisao vrlo važan cilj svome društvu – a niti jedno društvo ne može opstati bez zajedničkog cilja – a to je istinska sreća koja se postiže bivanjem bliskim Allahu i svjesnošću Njegovog prisustva.

Da li je islamski društveni sistem moguće primijeniti kao efikasan u dužem vremenskom periodu?

Neko može reći:

“Vi tvrdite da je islamska ideologija najtvrđi temelj i najuzvišenija konstrukcija za izgradnju dobrog društva, da je čak ni najrazvijenija društva sa najnaprednijim civiliziranim narodima ne mogu doseći. Dobro, ako je tako, zašto je onda taj sistem neprimjenjiv osim u jednom vrlo kratkom periodu, nakon kojeg se transformisao u blatantni despotski režim? Zar se nije pretvorio u imperijalizam, svirepiji i strašniji od svih koji su mu prethodili? Usporedite ga sa zapadnom civilizacijom koja je vrlo trajna.

Ovo dokazuje da je ta civilizacija naprednija i da je njena kultura i tradicija zdravija i ispravnija. Ona je temelje socijalnog reda i pravnog sistema zasnovala na volji naroda i njihovim sklonostima. U njoj se značaj pridaje želji i odluci većine, zato jer je obično nemoguće da cijela zajednica postigne saglasnost po nekom pitanju; a dominiranje većine je vječan prirodni fenomen. U stvarnosti ćemo naći da u većini slučajeva – ne uvijek – svaki prirodni uzrok i fizički izvor uspijeva izazvati željene posljedice. Slična se stvar događa kada različiti i suprotstavljeni uzroci djeluju na jednu stvar – samo većinski uzroci uspijevaju ostvariti efekat na predmetu, dok oni minorni a niti svi ostali nemaju nikakvog uticaja. Zato je ispravno podići konstrukciju socijalnog reda na volji većine, što bi se takođe trebalo odnositi na cilj samog društva kao i na zakonski sistem u primjeni. Što se tiče religijske hipoteze, u današnjem svijetu to nije ništa drugo do puka želja koja ne prevazilazi fazu teorije, tj. intelektualni ideal koji se ne da primijeniti.

Moderna civilizacija, u zemljama u kojima se ukorijenila, garantira moć i sreću društva i pročišćava svoje članove od zlobe i lošeg karaktera, tj., onoga što društvo ne odobrava, npr. laž, prevara, nepravda, tlačenje, neučtivost, i sl.”

Ovo bi bila srž onoga što danas preokupira umove grupe zapadnih učenjaka, a posebno neke od eminentnih sociologa i psihologa. Nažalost, oni iz pogrešnog pravca prilaze problemu, što će biti objašnjeno u odgovoru. Oni kažu: Islamski društveni poredak – nasuprot modernoj civilizaciji – neprimjenjiv je u trenutnom svjetskom okruženju; ovim misle da je situacija koja danas preovladava u svijetu nepovoljna za primjenu islamskog zakonodavstva.

ODGOVOR: U redu. Ali to ništa ne dokazuje. Svaki od mnogobrojnih sistema koji su danas na snazi u raznim društvima došao je na snagu nakon svoga nepostojanja. Oni su se javljali u situacijama u kojim su preovlađujući uslovi u okruženju bili protiv njih, nakon čega je novi sistem ustao u borbu protiv starog duboko ukorijenjenog sistema. Često se događalo da je novi sistem bio spriječen u svom prvom pokušaju; ali se nanovo podizao sve dok napokon nije preovladao, pobijedio i zavladao društvom. Ponekad bi nestajao i izumro uslijed nepovoljnih uslova i faktora. Historija ovo potvrđuje za svaki religijski i privremeni sistem, neisključujući demokratiju i komunizam. Na ovo upućuju i božanske riječi: Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su poricatelji završili [3:137]. Ajet govori o tome kako narod koji živi u sistemu kojeg prati poricanje božanskih naredbi nema sretan kraj i da taj sistem neće postići željeni cilj.

Zato, puka činjenica da sistem nije u skladu, ili ide protiv trenutnog društvenog okruženja ne dokazuje njegovu pogrešnost ili manjkavost. U stvari, ovo je dobro utvrđeni prirodni fenomen kroz koji svaka nova ideja i događaj dosežu svoj krajnji cilj, nakon mnogobrojnih akcija i reakcija, i kao rezultat sukobljavanja različitih uzroka i faktora. Islam nije izuzet iz ovog principa; on je kao i svi drugi sistemi vođen istim fizičkim i društvenim faktorima u svom progresu ili retrogresiji i podložan je uticaju istih agenasa i uslova. Pozicija islama danas – kada ima više od 400 miliona sljedbenika – nije ništa slabija nego je to bila u vrijeme Nuha, Ibrahima ili Muhammeda (s.a.v.a.). Svaki od njih je svoj poziv započinjao sam, dok svijet njihovog doba nije znao nizašto drugo do za nered i izopačenost. A potom su se njihove poruke širile, uhvatile korijen i postale živućim fenomenom koji se nastavlja do današnjeg dana. Allahov Poslanik (s.a.v.a.) je započeo svoju misiju kada nije imao nikoga za pomoćnika osim jednog muškarca i jedne žene; kasnije su mu se ljudi priključivali jedan za drugim, dani su bili puni oskudice – i to kakve oskudice! A onda im je došla Allahova pomoć, zasnovali su dobar društveni poredak; društvo čiji su članovi – u većini slučajeva – bili vođeni dobrotom i pobožnošću; sve do preseljenja Allahova Poslanika (s.a.v.a.) kada su nesloga i intrige uradile Islamskoj zajednici ono što su uradile.

Nije trebalo dugo vremena da se taj mali model islamskog socijalnog reda, uprkos kratkom vremenu postojanja i malom prostornom dometu, proširi, za manje od pedeset godina, s jednog kraja zemlje na drugi; davši novi smjer historiji čovječanstva, donjevši nove fundamentalne i suštinske promjene, čiji se preovlađujući efekti osjećaju i danas – i nastavit će se zauvijek.

Sociološka i psihološka istraživanja ne mogu a da ne potvrde da je neposredni uzrok današnjeg savremenog svjetskog napretka ništa drugo do islamska civilizacija i svjetlo koje je ona raširila zemaljskom kuglom. Naravno, mnogo evropskih naučnika odbija odati zasluženu poštu islamu za njegov doprinos, kao razloge navodimo ili vjerske predrasude ili političku pristrasnost. Kako se može desiti da učen istraživač i naučnik, gledajući u moderni građanski i društveni napredak, kaže da je to doprinos kršćanstva? Kako se Isus (a.s.) može smatrati njihovim uzorom za uređenje društva, kad on sam za sebe kaže da ga se tiču jedino stvari duhovne prirode i da nema ništa sa tijelom i onim što se tijela tiče, i nije mario za upravljanje i politiku? Dok islam jasno poziva društvenom životu i međusobnoj saradnji, upućujući i uređujući sve aspekte kako ljudskog društva tako i njegovih članova bez izuzetka. Zašto zapadnjaci zatvaraju oči pred ovom očiglednom realnošću? Čemu možemo pripisati ovu njihovu šutnju, ako ne želji da ugase svjetlo islama (dok to Allah odbija i želi da usavrši Njegovo svjetlo) i da u srcima to svjetlo zamijeni njihovom zavišću i neprijateljstvom – kako bi mogli prikazati islam kao vjeru koja nije ostavila traga na modernu civilizaciju?

Bilo kako bilo, islam je dokazao svoju sposobnost u vođenju ljudskog roda stvarnoj sreći i dobrome životu. Ovaj fenomen se ne da zanemariti hipotezom njegove neaplikabilnosti u ljudskome životu. Niti se može izgubiti nada da će jednog dana dominirati svijetom (pošto je cilj čovječanstva stvarna sreća). Kur'anski zaključak je da će na kraju ljudska rasa doseći svoje odredište i postići svoj cilj – a to znači sveukupna dominacija nepatvorenog islama na čitavom svijetu, i njegov sveukupan autoritet nad društvenim poretkom. Allah prema ovom principu obećava, u svojoj Knjizi: ... pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati ... [5:54]; Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju je On za njih izabrao, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati [24:55], ... da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti [21:105].

Postoji i druga dimenzija ovog pitanja koju oni potpuno zanemaruju. Moto islamskog društvenog sistema je slijeđenje istine u teoriji i praksi; dok su ideali današnje civilizacije slijeđenje mišljenja i želja većine. Osnovna razlika u perspektivi je rezultirala različitošću ciljeva ovih dvaju društava. Cilj islamskog društva je stvarna i racionalna sreća i blaženstvo. To se postiže time da čovjek postane umjeren pri zadovoljenju svojih potreba tj. da daje tijelu ono što ono traži ali do mjere do koje ga to neće ometati u spoznavanju Allaha preko robovanja Njemu. Na ovaj način čovjek doseže sreću kroz sreću svih njegovih moći i sposobnosti. To je najveća udobnost (iako mi to danas u potpunosti ne shvatamo jer nam nedostaje ispravna islamska svijest). Mudrost i razum su temelji islamskih naredbi, što je po svojoj prirodi praćeno istinom i realnošću; a u isto vrijeme zabranjuje sve što narušava zdrav razum. On je odgovornost izvršavanja svih obaveza u pogledu morala i osnovnih spoznaja, položio na pleća društva. To je dodatak onome što se očekuje da provodi islamska vlast poput primjene kaznenih zakona, itd. Ovaj aspekt sigurno nije po volji široj javnosti. On je nepodnošljiv onima koji su preduboko uronili u svijet vlastitih želja i strasti – iz svih klasa društva, bilo bogatih bilo siromašnih. Islamski sistem zasnovan na mudrosti i intelektu obuzdava ljudsku slobodu u pogledu, na primjer, vrste i mjesta uživanja. Prirodno je da ljudi ne vole ovakva ograničenja i granice, osim u slučaju kada su oplemenjeni islamskim učenjima, nakon intenzivnog i sveobuhvatnog obrazovanja; ovo se ne razlikuje od ostalih razvojnih aktivnosti za koje čovjek treba čvrstu odluku, dovoljno osposobljavanja i neprestanu budnost i oprez.

S druge strane, cilj moderne civilizacije je materijalno uživanje. Očito to slijedi pohotan život koji slijedi želje srca – bez obzira da li su one u skladu sa racionalnom istinom ili ne. On slijedi intelekt jedino kada on nije protivan željama ili ambicijama. Zato današnji zakoni slijede, u zakonodavstvu i primjeni, zadovoljstvo i želje većine. Pored toga, jedino se mogu primijeniti oni zakoni koji se tiču javnih djela. Što se tiče morala i Božije spoznaje, zakonodavac se njima uopšte ne bavi; ljudima je prepušteno da ih slobodno biraju – osim kada te stvari idu protiv zakona zemlje, u kom slučaju se izričito zabranjuju. Stoga, moto takvog društva bi bio činiti sve što je u liniji želja zasnovanih na niskoj pohoti i neprimjerenoj jarosti. Takvi ljudi će davati prednost svemu onome što vjera ne odobrava; te će se izrugivati lijepom ahlaku (moral) i visokom duhovnom znanju, sakrivajući se iza zavjesa “ustavnih sloboda”.

Kao rezultat ovog fenomena ideologija je prisiljena promijeniti svoj pravac od racionalnog ka osjetilnom. Što mudrost tretira kao i nemoralnost i izopačenost, to sljedbenici osjetilnog uzdižu kao vještinu i muževnost. Pogledajmo šta se među mladima događa u Evropi, između muškarca i udate ili neudate žene, između žene i psa, između oca i njihovih vlastitih kćeri ili drugih žena bez nekih strogih zabrana; pogledajmo šta se radi na zabavama, plesnim priredbama, itd. – ono što bi za čovjeka odgojenog u religijskoj atmosferi bila sramota čak i izustiti. Ponekad se vjerski obredi u očima ovih ljudi javljaju kao znatiželja i predmet ismijavanja. To je zato što se razmišljanja i shvatanja u svojoj suštini i modalitetu korjenito razlikuju. Ovakav društveni poredak zasnovan na sladostrasnosti se ne može okoristiti intelektom – kao što smo vidjeli – izuzev u utiranju puta čulnim užicima. Ovi užici su njihov jedini cilj; ničemu nije dozvoljeno da im se suprotstavi, ništa im ne smije stajati na putu – izuzev kada pojedinac treba izabrati između dva užitka jednakog intenziteta. Pojedinac može imati sve što poželi i za čim žudi osim u slučaju kad se to sukobljava sa htijenjem i željom zajednice.

Zamislite se nad ovim razlikama pa ćete shvatiti zašto zapadni društveni poredak – nasuprot religijskom – izgleda mnogo podobniji ljudskome društvu. Bilo kako bilo, ne smijemo pomisliti da se samo današnji društveni poredak na zapadu želi pokazati skladnim sa ljudskom prirodom (tako da mu se iz tog razloga da prednost nad ostalim civilizacijama); svi društveni poretci koji su bili ili su na snazi u bilo kom društvu, od praskozorja čovječanstva pa do danas, od vremena lutajućih nomada pa do grandioznih naselja, su imali jednu zajedničku stvar: Ljudi su im davali prednost nad religijom koja ih je pozivala stvarnosti i istini; to je bila njihova prva reakcija kada su bili pozvani istinskoj vjeri – jer su bili očarani materijalnim idolopoklonstvom.

Ako se duboko zamislite naći ćete da moderna civilizacija nije ništa drugo do skup raznih običaja iz vremena ranog idolopoklonstva; ali je doživjela “razvoj” prešavši sa individualnog na kolektivni nivo, sa nivoa prostih rituala na nivo tehničkih finesa. To što smo izjavili – da se Islamski društveni poredak bazira na slijeđenju istine i stvarnosti, a ne slijeđenju želja srca – je jedna od najjasnijih Kur’anskih objava. Allah kaže:

On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istine ... [9:33]; Allah po pravdi sudi ... [9:33]; (On također kaže preporučujući vjernicima) ... i jedni drugima istinu preporučujte ... [103:3] Mi vam Istinu šaljemo, ali većini vam je Istina odvratna [43:78];

Ovdje se jasno govori da istina nije u skladu sa željama većine. Potom Allah u potpunosti odbacuje ideju slijeđenja želja većine. Čemu ovo odbacivanje? Jer ono vodi izopačenosti i razaranju. Allah kaže: Ne, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. A da istina slijedi njihove želje, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima; Mi smo im donijeli opomenu, ali za opomenu svoju oni ne haju [23:70–71].

Sagledajmo historiju svijeta iz ptičije perspektive; vidjet ćemo od čovjeka kreirane nesreće kako se smjenjuju jedna za drugom, haos i katastrofa, izopačenost i griješnost se neprestano preklapaju. Tek onda ćete početi cijeniti istinu dokazanu u božanskim riječima. Allah ponovo kaže: ... zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete? [10:32]. Postoji jako mnogo ajeta sa sličnom tematikom. Ako želite dobiti jasniji uvid proučavajte desetu suru, Junus, u kojoj se “istina” (i njene izvedenice) spominju više od dvadeset puta


 

II dio >>