Čovjek i društvo - II dio


Da li je povinovanje volji većine prirodni zakon?

ODGOVOR: Nema sumnje da stvari u prirodi slijede predominirajuće posljedice u njoj, i ako ćemo to nazvati istinom, onda je odgovor na gore navedeno pitanje pozitivan; ali sama priroda nikad ne poništava niti protivrječi obavezi da se slijedi istina, čime nazivamo neku izvanjsku realnost do koje čovjek dolazi opažanjem i zaključivanjem. Ljudska misao i opažanje su samo sredstva kojima se doseže spoljna istina – kao što je ogledalo sredstvo pomoću kojeg vidimo odraz.

Sada, trebalo bi biti jasno da je istina ili realnost, tj. ono što se događa u prirodi u svim ili u većini slučajeva, ustvari atribut ili osobina spoljne stvari koja postoji izvan misli i koja se događa uvijek ili u većini slučajeva; ali to nije misao. Drugim riječima, istina je osobina stvari o kojoj se misli, a ne atribut samog mišljenja. Dok je pojava koja se događa uvijek ili u većini slučajeva na jedan način istina, mišljenje većine, njihove težnje i vjerovanja, naspram mišljenja, težnji, ili vjerovanja manjine nisu uvijek istine. Ona mogu biti istine – kada se podudaraju sa realnošću ali mogu biti i neistine kada se sa njom ne podudara. U zadnjem slučaju čovjek ih ne smije prihvatatii; niti će to učiniti kada postane svijestan njene pogrešnosti. Kada smo u nešto uvjereni a potom nas svi ljudi stanu uvjeravati da smo u zabludi, nećemo to prihvatiti; pa čak i ako pokažemo prividnu pokornost, uradit ćemo to iz straha, zbunjenosti ili nekih drugih faktora – ali ne iz uvjerenja da je njihov stav ispravan. Sljedeći ajeti najbolje pokazuju da gledišta i mišljenja većine nisu neophodno i istina koja se treba slijediti: Ne, on im istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. [23:70]. Ako je svako mišljenje većine istina, oni je ne bi prezirali i suprotstavljali joj se.

Gornja rasprava jasno ukazuje na neodrživost argumenta da je slijeđenje većine diktat prirode. Ovaj zakon je primjenjiv na vanjske događaje i stvari – koje su predmet čovjekovog razmišljanja i spoznaje – a ne na samu misao ili spoznaju. Prema ovom principu, čovjek u svojim djelima i namjerama treba slijediti ono što se događa – izvanjski – u većini slučajeva; a ne da slijedi ono u što vjeruje većina. Drugim riječima, njegove aktivnosti i djela se trebaju bazirati na onome što je u većini slučajeva dobro; i ovo je princip na kojem Kur’an zasniva svoje zakonodavstvo i propise. Allah kaže: Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni, da biste bili zahvalni [5:6]; ... Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili (takvu postigli) [2:183]. Postoji još mnogo ajeta koji objašnjavaju osnovni razlog datih zapovijedi na koje nailazimo u većini slučajeva.

Oni kažu: Moderna civilizacija je obezbijedila razvijenim zemljama društvenu sreću i odgojom koji pruža podarila je svojim članovima lijepe moralne karakteristika.

PRIMJEDBA: Ovakav govor je zbunjujući i nejasan. Vjerovatno, tvrdnja “društvena sreća”, podrazumijeva nadmoć društva u tehnologiji, sili i maksimalnom iskorištavanju prirodnih resursa. Ali do sada smo se nekoliko puta uvjerili da islam samo ovo ne ubraja u sreću i blaženstvo. Racionalni argument također podupire ovaj princip. Ljudska sreća je u stvari kombinacija duhovnog i tjelesnog blaženstva. Ovo čovjeku obezbjeđuje materijalno blagostanje, a u isto vrijeme ga uljepšava odličnošću karaktera i istinskom spoznajom Boga. To je blaženstvo koja mu garantuje sreću na ovom i na budućem svijetu. Ako se pojedinac utopi u materijalno uživanje zanemarivši duhovnu sreću onda to i nije sreća nego nevolja i nesreća.

Što se tiče dijela primjedbe koji govori o opskrbljivanju društva lijepim moralnim karakteristikama – kao što su istina, iskrenost, povjerenje, fini maniri itd. – koje se prepoznaju u društvima naprednih zemalja, opet primjećujemo zbrku. Problem leži u tome da većina ovih posmatrača nisu u stanju misliti u kolektivnim okvirima, tj. posmatrati društvo kao jednu jedinicu u odnosu na drugo društvo. Oni posmatraju jedinku zajednice i na osnovu nje donose zaključak o čitavoj zajednici.

Evo primjera: sam čovjek je spoj raznih organa i sposobnosti koji nazivamo “ljudskim bićem”. U ovom spoju udruženi su zasebni identiteti i sposobnosti. Oči, uši, ruke i noge, te sposobnost vida, sluha, hoda i druge, tj. svaki od ovih organa i sposobnosti mogu se posmatrati zasebno. Svaki od njih je u stanju uspostaviti kontakt sa nekim drugim identitetom sa kojim čovjek želi kontaktirati – bilo s dobrom ili lošom namjerom. Oči, uši, ruke i noge su u stanju uraditi dobro ili loše onome kome čovjek smjera dobro ili loše. Ali što se tiče međusobnih veza i kontakata samih organa – sve dok su okupljeni zajedno u jednom ljudskom biću – vrlo rijetko jedan od njih nanosi štetu drugome.

Ovo je stanje ljudskih dijelova koji su međusobno povezani u čovjekovom tijelu. Ista pozicija je pojedinačnih članova društva kada je njihovo razmišljanje uobličeno kolektivnim formama. Njihovo pojedinačno i zajedničko, dobro ili zlo, pobožnost ili izopačenost, dobrohotnost ili zloba, su jedno kada se društvo posmatra kao zaseban identitet.

Na isti način govori Kur'an kada navodi primjere raznih naroda i grupa, poput Židova, Arapa i drugih drevnih naroda, čije je razmišljanje, usljed vjerskih ili nacionalnih predrasuda, poprimilo kolektivan oblik. Zato u njemu pronalazimo prijekore upućene čak i današnjim generacijama, koji su nosioci tih predrasuda, radi grijeha počinjenih od strane njihovih predaka. Ovo je posljedica promišljanja u kojem se čovjek posmatra neodvojeno od njegove zajednice u kojoj obitava. U Časnom Kur'anu postoji mnogo ajeta na ovu temu.

Naravno pravda zahtijeva da ukoliko u nekom društvu postoje čestiti pojedinci onda njihova prava ne smiju biti pogažena. Iako žive u iskvarenom društvenom poretku, njihova srca nisu oboljela bolestima svojih zemljaka. Oni žive u njemu ali se – kao dodatni organi – ne smatraju njegovim dijelom. Kur'an zauzima isti stav kada pored prijekora većine, izuzima dobre i pravdoljubive ljude.

Iz gornje diskusije se jasno vidi, da odluka o dobroti ili iskvarenosti članova naprednih civiliziranih društava – naspram ostalih naroda – ne smije proisteći iz promatranja njihovog međusobnog življenja, međusobnih odnosa ili načina na koji vode život unutar zajednice. Radije treba sagledati njihov kolektivni karakter koji se razotkriva odnosom prema drugim slabijim narodima i prema drugim zajednicama u svijetu. Ovaj kriterij treba imati na umu želi li se donijeti sud o vrijednosti nekog društva – njegovoj dobroti ili iskvarenosti, njegovoj sreći ili nesreći. Iz ovog ugla bi se morao razmatrati problem, nakon čega se slobodno može pohvaliti ili osuditi razmatrani društveni poredak.

Zaista, ako se pažljivi promatrač uvede u historiju društvenog života razvijenih evropskih zemalja od vremena renesanse, a zatim duboko zamisli nad onim što su one uradile drugim siromašnijim bespomoćnim narodima i plemenima odjednom će shvatiti da ovi ljudi (koji sebe predstavljaju punim milosti i iskrenih želja za čovječanstvo, njegovim slugama sa svojim životima i imecima i borcima za slobodu potčinjenih i potlačenih naroda) nemaju drugog cilja do pokoravanje slabijih i siromašnijih naroda koliko god je to dulje moguće i pomoću bilo kojeg dostupnog metoda. Jednog dana to rade vojnom silom, drugog kolonijalnim intrigama; jednog dana predstave se zaštitnicima zajedničkih interesa, drugog dana čuvarima nečije nezavisnosti; ponekad nagaze na nekoga u ime održavanja mira ili otklanjanja opasnosti, a ponekad da bi ''zaštitili'' prava obespravljenih i protjeranih grupa itd. itd.

Zdrava ljudska priroda ovakvo društvo neće smatrati dobrim i sretnim – čak i ako zatvorimo oči pred definicijom sreće kakva je data religijom, objavom i poslanstvom.

Šta je osnova islamskog društva? Kako ono živi?

Društvo – bilo kojeg oblika – počinje postojati kada zajednički ciljevi i ambicije ujedine njegove članove. Taj cilj je jedan duh koji prožima cijelo društvo čineći ga jednom cjelinom. U nereligioznim društvima taj cilj je čovjekov ovosvjetski život posmatran kolektivno – ne individualno – tj. kolektivna sreća.

Kakva je razlika između kolektivne i individualne sreće? Da je čovjek sposoban živjeti sam, onda ga ništa ne bi ometalo, niti spriječavalo u traženju svih mogućih užitaka. Jedina prepreka bi proistekla iz ograničenih sposobnosti njegovih udova. Npr. on ne može udahnuti čitavu atmosferu – čak i ako to poželi – jer mu pluća nisu toliko velika; ne može progutati više izuzev određene količine hrane, jer to ne bi prihvatio njegov probavni sistem. Dakle, ako pretpostavimo da ne postoje druga ljudska bića koja bi zahtjevala udio u eksploataciji prirodnih resursa i koristi, slijedi da ne bi postojalo ništa što bi ograničavalo njegove aktivnosti ili ga ometalo u željama i djelima.

Ali, situacija je drugačija za čovjeka koji živi u društvu. Kada bi djelovao bez ikakvih ograničenja kreirao bi sukobe i trvenja, život bi mu postao nemoguć i čovječanstvo bi nestalo. To je jedini razlog koji ljude prisiljava na primjenu zakona u društvu. Necivilizirana društva ovu potrebu ne shvataju umom; oni isključivo slijede svoje običaje i tradicije koje njihovim članovima zadovoljavaju potrebu za nekim pravilima. Kako ti zakoni nisu građeni na čvrstim temeljima, podložni su imperfekcijama, poništenjima i promjenama.

S druge strane, civilizirana društva stvaraju, mijenjaju i dopunjuju svoje zakone prema stepenu svog razvoja i napretka. Ovim zakonima otklanjaju neslogu i razlike koje se javljaju u željama i aktivnostima članova društva, čime se u isto vrijeme određuju neke zabrane i granice. Potom punomoć i ovlašćenje smještaju u tijelo koje je odgovorno za primjenu zakona i provedbu njegovih odredbi. Iz ovoga slijedi, prvo, da je zakon, u stvari, ono što osrednjava ljudske želje i aktivnosti, određujući im granice, otklanjajući time uzroke razdora i nesloge u društvu. I drugo, zakon modernog društva daje članovima tog društva na volju da rade sve što im se prohtije u područjima koje zakon ne obuhvata. To je zato što moderni zakoni ne uzimaju u vid božansko znanje koje je relevantno i obuhvata sve sfere čovjekovog života.

Sada se vraćamo našoj prvobitnoj temi: Rekli smo da se sekularno društvo održava pomoću zajedničkog cilja njegovih članova a to je kolektivno uživanje prednosti koje sa sobom nosi zajednički život. Sreća društva se mjeri stepenom postignute harmonije među njegovim članovima. Ali sa gledišta Islama, ljudski život obuhvata puno veće područje od ovosvjetskog života – on obuhvata i onosvjetski život koji u stvari i jeste istinski život. Islam uči da na onom svijetu ništa neće koristiti izuzev božanske spoznaje obuhvaćene vjerom u jednog Boga. Put ka ovoj spoznaja mora biti i put ka dostizanju uzvišenih moralnih vrijednosti i pročišćenju ljudske duše od svih nedostojnih osobina. Ovi ciljevi se mogu u potpunosti postići jedino ako čovjek živi u zdravom društvu koje je sagrađeno na služenju Bogu i vođeno Njegovim uputama.
Ukratko, sa islamske tačke gledišta, ujedinjujući cilj na kome počiva islamsko društvo jeste vjera u uvijek prisutnog, jedinstvenog Boga. Zakon i pravila ovog društva, pored što osrednjavaju ljudske želje i aktivnosti, odredeđujući im granice i tako otklanjaju uzroke razdora i nesloge u društvu, daju im osobinu služenja i približavanja Bogu, korisno znanje i uzvišene moralne karakteristike. Zatim, nadležnost primjene tih zakona prepušta prvenstveno islamskoj vlasti a onda je proširuje na čitavo društvo.

Pitanje: Primjedba koja se može staviti na račun zakona sekulanog društva, npr. da je izvršna vlast u stanju odbiti njihovu provedbu ili da ona nije uvijek u stanju otkriti kršenje zakona, na isti način se može odnositi i na Islam. Jasan dokaz za ovu tvrdnju je stanje u kojem se danas nalazi ova vjera. Ona je toliko oslabljena da gotovo nema nikakvu kontrolu nad društvom. Razlog za takvo stanje je isti kao i za uzroke neprimjenjivanja sekularnih zakona a to je nepostojanje odgovarajućeg autoriteta koji bi, makar jedan dan, društvu nametnuo zakone.

Odgovor: Uopšte govoreći, šta su to zakoni, bili oni božanski ili kreirani od strane čovjeka? Oni su samo iskazi kojih se čovjek voljno pridržava u svakodnevnom životu. Očito, ako ne postoji volja, zakoni se ne mogu provesti. Pri stvaranju sekularnih zakona samo se nastoji zakone maksimalno približiti volji većine; dok se na samu volju, njeno učuvanje i jačanje ne obraća posebna pažnja. Dok je volja živa, opažljiva i aktivna, zakon se primjenjuje, ali ako volja nestane (radi pogoršanja u dušama ljudi kada se društvo utopi u ispraznim razonodama ili prekomjenom luksuzu i materijalnim užicima) sama većina neće imati ambiciju za provedbom zakona i zaštitom društva od propadanja i nestanka.

Ovo slabljenje volje u sprovođenju zakona i raspad društva se javlja jedino zbog toga što društvo ne mari za uspostavom stvarnih činilaca koji su u stanju održavati i jačati volju za sprovedbu zakona a to su – visoka moralnost i plemenit karakter. Volja sekularnog društva u njegovom nastojanju da se održi biva podržana jedino slučajnim dobrim običajima koji su podložni promjeni odnosno nestanku.

S druge strane, Islam je polaže zakone na moralu a najviše se skoncetrisao na gradnju plemenitog karaktera i na taj način osigurao praktičnu primjenu zakona. Ove plemenite moralne osobine su sa čovjekom kada je sam i kada je u društvu, u tajnosti i javnosti, i one vrše svoju dužnost u održavanju reda i zakona mnogo bolje od bilo koje vlasti.

Naravno, neko može reći kako obrazovne institucije u sekularnim društvima pokušavaju izgraditi dobar karakter u svojim članovima. Ali od toga nema koristi, jer je glavni izvor pokvarenosti karaktera pretjerivano materijalno uživanje (ili pak pretjerano siromaštvo). Uređenje modernih sekularnih društava omogućuje jednoj klasi, odnosno tim društvima, da zadrže sve privilegije nad drugim siromašnim i obespravljenim narodima. Dalje, posmatrajući njihovo kolektivno promišljanje koje se vidi u odnosu na druga, slabija društva, oni danas, više nego ikad, nastoje podjarmiti ta društva i pogaziti njihova prava; iskorištavati njihove resurse, potčiniti ih i nametnuti im vlastitu volju. Ovo su sve znakovi pokvarenog, podmuklog karaktera.

Drugo, čak i uzvišeni moral treba da ima nešto što će garantovati njegov kontinuitet i očuvanje. Boljeg garantora od vjere u jednog svemoćnog, sveznajućeg Boga koji ima najljepša imena; koji je stvorio svako biće kako bi ono doseglo svoje savršenstvo i sreću; koji voli dobrotu i vrlinu, a mrzi zlo i pakost; koji će sakupiti sve ljude da bih ih isplatio rezultate njihovih djela tako što će nagraditi dobročinitelja, a kazniti zločinca. Očito, odstranimo li vjeru u Sudnji dan, neće postojati istinski razlog zbog kojeg pojedinac ne bi trebao slijediti sopstvene želje, odavati se materijalnim uživanjima i tjelesnim sladostrasnosti. Čovjekova priroda potražuje i želi ono što njemu godi, a ne onome što koristi drugima – izuzev u slučaju kada na neki način želja druge osobe postane i njegova.

Pretpostavimo da čovjek zaželi nešto što, bez gaženja tuđeg prava, ne može doseći i da ne postoji ništa što bi ga obuzdalo: nema suca da ga kazni, nema prekoritelja koji bi ga prekorio, niti tužitelja da ga tuži. Što se tiče nekih zamišljenih prepreka, kao što su patriotizam, čovjekoljublje, uzvišeni savjeti i stvari poput ovih, može se reći da su one puke naklonosti srca i unutarnjih osjećaja, i ne postoji ništa što bi garantovalo njihovo održanje. Zašto bi čovjek, koji vjeruje kako je smrt potpuno uništenje i totalni nestanak, žrtvovao vlastiti život kako bi neko drugi živio poslije njega? Radi hvale drugih i upisa u knjigu heroja!? Osoba zdrava razuma nikada ne bi prihvatila tvrdnju da je čovjek spreman na žrtvu za koju ne čeka nikakva nagrada, a čije bi koristi uživao neko drugi. Što se tiče uvjeravanja da će sjećanje na njega živjeti vječno, to je samo puka prevara i zabluda u koju je dozvolio da ga odvedu. Misao, da će čak i nakon smrti njegovo stanje biti isto kao i prije smrti; da će znati o i uživati u hvalama drugih, jeste samoobmana. Zasigurno to nije ništa drugo do samoobmana i fantazija ponikla u mašti. Njegovo stanje se ne razlikuje od stanja pijanice, koji vođen emocijama, prašta neprijatelju, poklanja svoj život i čast, imetak i ugled, nešto što sebi nikada ne bi dozvolio da je pri sebi. Ali pijan ne razumije, i umišlja da je to akt herojstva – dok je to u stvari samo glupost, ludost.

Čovjek se jedino vjerom u Boga može zaštititi od ovakvih zabluda. Islam gradi u čovjeku uzvišene osobine (koje su neodvojive od vjerskih propisa i zakona) na temeljima monoteizma a kompletira ih vjerom u Sudnji dan. Ako čovjek vjeruje, osjećat će se obaveznim činiti dobro i izbjegavati zlo, neovisno od mjesta i situacije u kojoj se našao, bez obzira da li je neko upoznat sa njegovim djelom ili nije, da li ga neko hvali ili ne, i bez potrebe da ga neko potiče na to. Znat će da je uz njega Allah, sveznajući i moćni, i da On posmatra šta svaki čovjek u svakom trenutku radi; također će znati da će dočekati Dan kada će biti suočen sa dobrim ili lošim djelom koje je počinio, prema čemu će mu biti isplaćena naknada za urađeno
 

<< I dio                  III dio >>