Čovjek i društvo - III dio


Dvije logike: vjere i čulnosti

Logika čulnosti poziva čovjeka na ovosvjetske koristi i vodi ga njima. Ako djelo donosi vidnu korist i čovjek je toga svijestan onda čula intenzivno žude ka njegovom ostvarenju. Ako, s druge strane, u djelu ne vidi nikakvu osjetilnu korist čovjek ostaje neaktivan i inertan. Logika vjere, odnosno razuma, s druge strane motivira pojedinca da slijedi istinu, i vjeruje kako je to najbolja stvar za čovjeka bez obzira da li je praćena ovosvjetskim koristima ili ne. On zna da je Allahovo zadovoljstvo pravo mjerilo uspjeha ili poraza, pa mu je potpuno svejedno da li će uspjeti ili biti poražen po ovosvjetskim mjerilima; jer on čezne za nagradom koju mu je On obećao za pokornost Njemu i čvrsto držanje uz vjeru Njegovu. Kao što On kaže: ... Zato jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će od neprijatelja pretrpiti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti, – Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro –, i neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće zapisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od one koju su zaslužili. (9:120–121).

Prema tome oni kažu svojim neprijateljima: Ako nas ubijete ili nam nanesete bilo kakvu štetu, za to ćemo dobiti veliku nadoknadu od našeg Gospodara; a ako mi pobijedimo vas ili vam nanesemo kakvu štetu, opet ćemo biti nagrađeni od našeg Gospodara. U oba slučaja bićemo srećni i u zavidnoj poziciji, i šta god da nam uradite zadesit će nas jedno od ova dva dobra. Prema vašem vjerovanju, postići ćete sreću samo u jednom slučaju, tj. ako nas uspijete nadvladati. Ali i to će za nas biti uspjeh.

Ovo su dakle dvije logike. Jedna pokušava izgraditi hrabrost i izdržljivost na temeljima čulnosti; učeći da će onaj koji ostane postojan na bojnom polju zaslužiti pohvalu ljudi ako pogine, ili osvojiti pobjedu nad neprijateljem. Ovo sve je uslovljeno postojanjem neke koristi za onoga ko se izlaže opasnosti; ako od truda i izlaganja opasnosti nema nikakve osjetljive koristi onda ta logika neće dati nikakvog rezultata.

Ovi primjeri obuhvataju najčešće razloge nepravde, zločina i prevare. Kada se krivac odluči na zločin on kaže: ‘Ljudi me ne cijene na pravi način; biti pošten ili nepošten je jednako u njihovim očima; nepošteni čak imaju ugodniji život i njihovo stanje je bolje od moga.’ Zločinac je uvjeren da će sigurno izbjeći pravdu zakona; da ga nadzorni organi neće uhvatiti; njegovi poslovi će ostati tajni, a ljudi neće primijetiti počinjeno zlodjelo. U drugu ruku, u modernom svijetu pristajanje uz istinu se ismijava i smatra se nečim što će umanjiti čovjekov status u očima ljudi. Govorite li o duhovnoj čistoti i moralnosti odgovorit će se: Kakva je korist od duhovne čistote ako vodi poniženju, teškoći i skraćenju života?

S druge strane, islamska logika se gradi na slijeđenju istine i očekivanju nagrade od Allaha. Što se tiče ovosvjetskih koristi i ciljeva oni u njoj zauzimaju sekundarnu poziciju. Prema ovoj logici, svaka aktivnost je zarad Allahova zadovoljstva, pokoravanja Njegovoj volji i slijeđenja istine, a on je Čuvar, Znalac kojeg ne obuzima ni drijemež ni san; niko se od Njega zaštititi ne može, niti je išta od Njega skriveno i On zna sve što čovjek radi.

Tako svaka duša ima Posmatrača, Svjedoka koji bilježi njena učinjena i neučinjena djela, bez razlike da li drugi ljudi za njih znaju ili ne, da li im se dive ili ne i da li ih cijene ili ne. Islamska obuka je imala toliki uspjeh da su ljudi dolazili Poslaniku (s.a.v.) priznavajući mu grijehe i zločine koje su počinili u osami, i prihvatali odgovarajuću kaznu (od smrtne pa do onih najblažih); jedini motiv im je bio priskrba Allahovog zadovoljstva, i čišćenje duše od prljavštine grijeha i naslaga zla.

Ako proučimo ove događaje, shvatit ćemo kako je divan efekat vjerske obuke na ljudske duše. Ona je u stanju da ih dovede do toga da Allahu rado ponude najvrijedniju i najcjenjeniju stvar koju imaju – a to je život.



Značenje traženja samo Allahovog zadovoljstva?

Neko može upitati: Učiniti onosvjetsku nagradu zajedničkim i osnovnim ciljem ljudskoga društva iziskuje odbacivanje ciljeva ovog života kojima naginje ljudska priroda; to bi štetno djelovalo na društvo jer bi se ljudi povlačili iz javnog života u monaštvo. Naposlijetku, kako je moguće vezati se isključivo uz jedan cilj, a u isto vrijeme očuvati druge, također, važne ciljeve? Zar to nije kontradiktorna izjava?

Odgovor: Ovo je pogrešan utisak proistekao iz nerazumijevanja božanske mudrosti koju Kur'an jasno obznanjuje. Islam svoje zakone u potpunosti prilagođava čovjekovoj prirodi. Allah kaže: ''Ti upravi lice svoje pravoj vjeri – prirodi Allahovoj po kojoj je On ljude stvorio – nema promjene u Allahovom stvaranju; to je ispravna vjera ali većina ljudi to ne zna.'' [30:30].

Čovjek je obavezan predati se Njegovoj volji. Na to mislimo kada kažemo da je monoteizam temelj vjere islama. Međutim, pokornost Allahovoj volji i traženje Njegovog zadovoljstva kroz čitav život pojedinca potpuno slijedi uzročno-posljedični princip. Musliman ima ciljeve od kojih su neki ovosvjetski a neki onosvjetski. Ima da zadovolji kako materijalno tako i duhovne potrebe, ali se ne zamara radom u postizanju materijalnih ili ovosvjetskih ciljevima više nego što se to racionalno od njega traži. Radi razvijanja veze isključivo sa Allahom od njega se traži da pored pridržavanja uzročno-posljedičnog principa vidi u njemu Allahovu volju i Njega kao glavnog uzroka svih pojava i dešavanja u svijetu. U tom smislu od njega se očekuje da napusti sve ostale uzroke, sve ostale ciljeve.

Značenje slobode prema Islamu

Današnji smisao riječi ‘sloboda’ star je svega nekoliko vijekova. Vjerovatno potiče iz doba evropske renesanse. Međutim, ideja 'slobode' je najodabranija želja čovjekovog srca i postoji od davnina.

Čovjek je društveno biće, njegova priroda ga tjera društvenom životu, saradnji sa ostalim članovima zajednice, usklađivanju sopstvene volje i prilagođavanju vlastitih aktivnosti sa željama i aktivnostima drugih članova društva. Ovo ga vodi pokornosti zakonima koji, demarkirajući njihove granice, reguliraju ljudske volje i aktivnosti. Ista priroda koja čovjeku daje slobodu volje i djelovanja, ograničava i sputava te dvije inicijalne slobode.

Zasnivanje propisa modernih građanskih zakona na temeljima materijalnog uživanja – kao što smo već izložili – rezultira neobaveznošću ispovijedanja religije: čovjeku je prepušteno da izabere želi li ili ne želi steći osnove religijskog znanja; želi li ili ne želi priskrbiti lijep moral (isto važi za sve ostale stvari koje prevazilaze granice građanskih zakona), po kome djelovati može ali i ne mora. Ovo je značenje slobode u savremenom društvu.

Ali islam, kao što je poznato, bazira svoje zakone na vjeri u jednog Boga, a potom na uzvišenim moralnim vrijednostima. Zatim daje smjernice svim vrstama individualnih i društvenih aktivnosti, bilo krupnim ili sitnim; ne postoji ništa što bi se odnosilo na čovjeka a da mu islam nije dao uputstvo. Dakle, ovdje nema mjesta slobodi (u gore navedenom smislu). Najveća sloboda koju čovjek dobija islamom je sloboda od okova službe, robovanja, ovisnosti od bilo čega drugom osim Allaha. Vrijednost ove slobode se može procijeniti dubokim nadnošenjem nad islamskim sistemom i praktičnim načinom života kojemu vodi i koji uspostavlja među članovima društva i raznim grupama u njemu. Zatim to uporedimo sa onim što vidimo u sistemu dominacije, kontrole i moći u civiliziranom društvu, kako među samim članovima tog društva, tako i među jakim i slabim narodima.

Što se tiče islamskih zapovijedi, one daju izbor i slobodu u svim stvarima koje je islam učinio dozvoljenim, od dobre opskrbe i prednosti vođenja umjerenog načina života pod uslovom nezalaženja u krajnosti oba slučaja. Allah kaže: Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i lijepu opskrbu?” [7:32]; On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio [2:29]; I On vam je potčinio sve što je na nebesima i na zemlji, sve je od Njega! [45:13].

'Sloboda' vjerovanja u islamu

Ajetom: U vjeru nema prisile [9:256], pokušava se “dokazati” sloboda vjerovanja u islamu. Vjera u jednog Boga je osnova svih islamskih principa i vjerovanja. Kako je onda moguće da islam daje opciju muslimanu da vjeruje ili ne vjeruje? Zar to nije očita protivrječnost? Ideja o slobodi vjerovanja u islamu ima istu poziciju kakvu bi imala dobrovoljnost u slijeđenju zakona u građanskim zakonima.

Pogledajmo to iz drugog ugla. Vjera (tj. postizanje afirmativnog u umu duboko ukorijenjenog znanja) nije čovjekova dobrovoljna radnja da bi mogla biti predmetom dopuštenja, zabrane, prisile ili slobode. Ono što se može zabraniti ili dopustiti jeste radnja proistekla iz vjerovanja. Npr. širenje, propagiranje vjere, pisanje i izdavanje djela koja se odnose na nju i pobijanje suprotnih uvjerenja – ove stvari se mogu dozvoliti ili zabraniti.

Osnova islamskog zakonodavstva jeste vjera u Boga, Poslanstvo i Sudnji dan; ovo je zajednička osnova u koju vjeruju kako svi muslimani tako i Sljedbenici knjige (tj. židovi, kršćani, i zoroastrijanci). Islamska sloboda je omeđena ovim granicama. Zahtjevanje njenog proširenja van ovih granica je ravno razaranju osnova vjere.

Koji je put promjene i dosezanja savršenstva u islamskom društvu?

Moglo bi se prigovoriti: Slažemo se da islamski sistem prožima sve pore čovjekovog života. Ali ovaj sistem, baš radi te sveprožetosti i nedostatka slobode vjerovanja, vodi stagnaciji društva, zaustavlja njegov evolutivni progres, i zapriječava puteve promjenama i napretku – a to je, kao što tvrde, ozbiljan nedostatak tog društvenog sistema. Evolucioni proces zahtijeva da su u društvu prisutne oprečne sile, sile koje bi kroz međusobne akcije i reakcije [kroz sukob izvornog i njemu suprotnog smjera] rezultirale napretkom. Ako prihvatimo da islam ne priznaje suprotne principe, naročito ne one suprotne njegovim temeljima (vjerovanja u Boga i božanske zakone), onda takvo društvo vodi obustavi evolutivnog progresa.

Odgovor:. Ljudska misao, što uključuje znanje i vjerovanje, dvojaka je: Prva, ona koja prihvata promjenu i evoluciju: ovdje spadaju tehnički subjekti za podizanje standarda materijalnog života i pokoravanje prirodnih sila, npr., matematika, fizika, itd. Ako ovi subjekti dožive progres sa nižeg na viši nivo, od defektnosti ka savršenstvu, onda će skladno tome i društvo pretrpjeti promjenu i progres.

Druga vrsta ljudske misli je ona koja ne trpi promjene. Ovdje spada nedvosmislena i konačna spoznaja o porijeklu i cilju čovjeka, uzrocima njegove sreće i nesreće itd.. Mada u njoj nema mjesta za promjenu i evoluciju, ova spoznaja je podložna usavršavanju u smislu dostizanja i otkrivanja njene dubine i detalja. Ova znanja i spoznaje utiču na društva i čovjekov materijalni život jedino u općem smislu. Razvojni napredak društva se neće zaustaviti ukoliko se ovo znanje i vjerovanje prihvate kao nepromjenjivi. Poznato je da posjedujemo dosta općih nepromijenjenih i stalnih ideja koje ne spriječavaju napredak društva. Npr. tvrdimo i vjerujemo da čovjek treba raditi da bi zaštitio život; da čovjek treba živjeti unutar društva; da univerzum jeste stvaran; da je čovjek dio univerzuma i dio planete Zemlje; da on posjeduje udove i organe, moći i sposobnosti. Postoji mnogo sličnih potvrđenih i nepromjenjivih informacija i vjerovanja, čija nepromjenjivost ne zaustavlja napredak društva, niti ga čini stagnantnim. U ovu kategoriju spada vjerovanje da univerzum treba Tvorca i Održavatelja, da je On opskrbio ljude sveobuhvatnim zakonom u kojem su kombinirani svi putevi sreće, a poslan nam je preko poslanika, i da će On okupiti sve ljude na dan dodjele naknade za njihova djela. To je osnova koju Islam ljubomorno štiti i na njoj gradi društveni poredak. Dopuštanje da se ovaj princip negira bilo bi ravno razaranju temelja društva i njegovom raspadanju. Ovo se odnosi i na sve gore navedene realne činjenice i istine; njihovo odbacivanje društvu ne može donijeti nikakvo dobro, suprotno tome, donosi mu jedino nazadovanje i propast.

Ukratko, ljudska zajednica u svom evolutivnom napredovanju treba svakodnevnu promjenu i usavršavanje jedino u putevima iskorišćenja prirodnih resursa. Ovo se odvija stalnim tehničkim istraživanjima i primjenom znanja u praktične svrhe; što se tiče Islama ovaj proces može teći neometano.

Ali u pogledu promjena u teoretskom aspektu društvenog poretka – npr. iz autokratije u demokratiju ili iz kapitalizma u komunizam, ili pak obrnuto – one postaju neophodne jedino kada preovlađujući sistem ne uspijeva približiti zajednicu društvenom savršenstvu. One se ne mogu nazvati evolucije od manjkavosti ka savršenstvu. Ako postoji ikakav odnos između prvog društvenog poretka i onog koji ga naslijeđuje, onda je to odnos nepravde i pravde. To nije odnos manjkavosti i savršenstva ili nerazvijenosti i razvijenosti. Pretpostavimo da je društveni poredak učvršćen i da je u potpunosti u skladu sa ljudskom prirodom, drugim riječima da u njemu vlada društvena pravda, da se članovi u procesu obuke opremaju korisnim znanjem, da povećanjem nivoa znanja i aktivnosti zadovoljno i uspješno ostvaruju vlastitu sreću. Da li i u ovom slučaju postoji potreba za promjenom društvenog poretka? Šta im više treba od onog što već imaju? Osoba zdrava razuma nikada ne bi rekla da čovjek treba mijenjati svoje okruženje kada za promjenom nema nikakve potrebe.

Prigovor: Promjene su neizbježne čak i u onim stvarima za koje tvrdite da su nepromjenjive, kao što su vjerovanja, uzvišeni moral, itd. Sve ove stvari se vremenom mijenjaju, tj. kada društvo usvoji nova pravila a novo okruženje zamijeni staro. Niko ne može poreći da se razmišljanje modernog čovjeka u mnogome razlikuje od razmišljanja onoga koji je živio u srednjem vijeku. Također, njegove ideje su pod uticajem varijacija životne sredine, tj. nije svejedno živi li u ekvatorijalnom, polarnom ili umjerenoj zoni. Također, način života utiče na razmišljanje, na primjer, da li je pojedinac gazda ili sluga, beduin ili građanin, uspješan ili neuspješan, bogat ili siromašan, itd. Bez sumnje, ideje i stavovi su podložni faktorima koji na njih utiču i mijenjaju ih kada dođe vrijeme promjenama.

Odgovor: Ovaj prigovor se zasniva na teoriji relativnosti ljudskog znanja i ideja. Prema ovoj teoriji, istina i laž, dobro i zlo su relativne stvari. Opće teoretsko znanje po pitanju stvaranja i povratka, kao i opšteprihvaćena vjerovanja (npr. da je čovjek društveno biće ili da je pravda vrlina) imaju jedino relativne vrijednosti tj. mijenjaju se promjenom vremena, okruženja i uslova.

Za dokazivanje neutemeljenosti ovog vjerovanja dovoljno je reći ovo: ako je stvarno istina da se ‘svaki stav i vjerovanje nekada moraju promijeniti’ onda se i sama ta istina jednog dana mora promijeniti. A u šta bi se ona mogla promijeniti? Jedino u ovu istinu: 'neki stavovi i vjerovanja se nikada ne moraju promijeniti', a to je ono što i islam dokazuje. (Zamislite se nad ovim.)

Da li je Islamski Šeri'jat u stanju obezbijediti sreću modernom društvu?

Neko može upitati: Recimo da je Islam obezbjeđivao potpunu uputu u svim životnim situacijama baš kao i u vrijeme kada je Kur'an bio objavljen; i da je tako bio u stanju voditi društvo ka istinskoj sreći i svim ciljevima kojima ono teži. Ali vrijeme se promijenilo; a sa njim i način življenja čovjeka. Kulturni i tehnički aspekat modernog života je u potpunosti drugačiji od prostog života prije četrnaest stoljeća. Čovjek je danas, zahvaljujući napornoj borbi, dosegao taj nivo razvoja i civiliziranosti koji, usporedi li se sa uvjetima koji su vladali prije nekoliko stoljeća, izgleda kao usporedba dvije različite vrste. Kako je moguće da zakon donešen za regulisanje života u ono vrijeme riješi mnogo komplikovanije probleme modernog vremena?

Odgovor: Oblici života se očigledno razlikuju u ova dva razdoblja. Ali ovo ne znači i razliku u suštini i općim principima života. Principi su ostali neizmijenjeni, a ono što je doživjelo promjenu jeste njihova primjena. Čovjek i danas treba hranu kako bi se prehranio, odjeću kako bi se obukao, kuću kao mjesto boravka, transportna sredstva kako bi prevezao sebe i svoja dobra s mjesta na mjesto, društvo kome bi pripadao, kao i udruživanje i ostvarivanje različitih vrsta veza – bračnih, komercijalnih, tehničkih, profesionalnih itd. Ove potrebe su opće i univerzalne; neće se promijeniti dok je čovjek čovjek sa ovom prirodom i fizičkim izgledom, i dok vodi život svojstven čovjeku. U ovom smislu nema razlike između primitivnog i modernog čovjeka. Jedina razlika je u sredstvima i korištenoj opremi za zadovoljenje materijalnih potreba. Primitivan čovjek je jeo voće, povrće i meso divljači koje je obezbjeđivao na prost način. Danas postoji hiljade načina za spravljanje jela i pića, različitih kvaliteta korisnih njegovoj prirodi, različitih boja ugodnih oku, različitih ukusa u kojima uživa, privlačnih oblika koje voli dodirivati i mnogim drugim kvalitativnim varijacijama. Ali sve te varijacije ne mijenjaju osnovnu zbilju, a to je da su obje kategorije hrana, koju čovjek uzima da bi utolio glad i zadovoljio svoju želju.

Dakle, osnovni opći uslovi i ideje čovjeka se nisu promijenile promjenom vremena; samo je njihova primjena poprimila drugi oblik. Na isti način, opći zakoni Islama – koji su donešeni u skladu sa potrebama prirode radi dosezanja sreće – nisu poništeni samo radi toga što su nova sredstva zamijenila stara, ako sklad sa temeljnom prirodom nije narušen, i ako nova sredstva nisu odstupila od prirode. Ali ako postoji bilo kakav sukob sa prirodom, onda ga Islam sigurno ne prihvata ni u prošlom a ni u modernom vremenu.

Što se tiče pravila svakodnevnih poslova i događaja, koje su po svojoj prirodi predmet svakodnevne promjene, kao što su monetarna i administrativna pitanja vezana za odbranu, pitanja sredstava za komunikaciju, transport, općinski problemi i sl. – ona se prepuštaju odluci vladara. Vladar u svom domenu ima isti položaj koji ima glava obitelji u obitelji. Vladar o ovim stvarima može donijeti odluku na način kako to u obitelji radi glava obitelji. On može, nakon konsultacije sa Muslimanima, odlučivati o unutarnjim i spoljnim poslovima zemlje – o ratu ili miru, finansijskim ili drugim problemima – imajući na umu interes društva. Allah kaže: i dogovaraj se s njma, a kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha [3:159]. Sve ovo se odnosi na javne poslove.

Ova pravila i odluke su specifične, a ne opće prirode. Ona se zavisno od situacije i uslova mogu mijenjati; politika se može promijeniti radi zamjene starih uslova onim novim. Ali što se tiče Božanskih pravila ona su nepromjenjiva; ona se zasnivaju na Knjizi i sunnetu, i nisu subjektom ukinuća.


 

<< II dio                 IV dio >>