Čovjek i društvo - IV dio


Islamska vlast

Pravo na vlast islamskim društvom pripadala je Poslaniku (s.a.v.); ljudi su bili dužni pokoravati se njegovoj naredbi. Kur'an je po ovom pitanju jasan. Allah kaže: 'I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu' [64:12]; '... da ljudima sudiš onako kako te je Allah naučio.' [4:105]; 'Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi.' [33:6]; 'Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.' [3:31]. Postoje mnogi ajeti koji objašnjavaju sveukupnost aspekta Poslanikovog prava nad islamskim društvom. Najbolji način shvatanja ove realnosti jeste paralelno studiranje života Božijeg Poslanika i promišljanje nad ajetima koji govore o moralu, zakonima, međusobnim odnosima, politici i drugim temama. Slika koja će se dobiti nakon sagledavanja cjeline Božije objave govorit će mnogo više od onoga što bi se dalo zamjetiti iz dvije tri rečenice.

Istraživač mora voditi računa o još jednoj stvari. Ajeti, koji govore o bogoslužju, primjeni zakonskih kazni i nekim drugim temama, se obraćaju vjernicima a ne Poslaniku. Npr.:

... već molitvu obavljajte ... [4:77];

... i na putu Njegovu se borite ... [5:35];

... i svjedočenje Allaha radi obavite ... [65:2];

... propisuje vam se post ... [2:183];

I imetak na Allahovom putu trošite ... [2:195];

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati [3:104];

I borite se (Allaha radi) u Allahu, borbom dostojnom Njega ... [22:78];

Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih ... [24:2];

Onom koji ukrade i onoj koja ukrade odsijecite ruke njihove ... [5:38];

U (zakonu o) odmazdi vam je život ... [2:179];

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte ... [3:103];

... pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte ... [42:13];

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. [3:144].

Postoje mnogi ajeti ovakve prirode, a svi skupa jasno ukazuju da je religija kolektivna stvar, a Allah je za njeno očuvanje zadužio ljude, On nije zadovoljan nevjerom svojih robova; a namjera Mu je da svi skupa vjeru održavaju. Sami članovi bi trebali voditi poslove društva u kom žive – i niti jedan od njih ne bi za to trebao biti manje odgovoran od drugog. Primjena zakona nije isključivo pravo jedne grupe ili pojedinca bio on sam Poslanik ili neko drugi. Allah kaže: Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih [3:195]. Ajet je generalan i pokazuje da je Allah uzeo u obzir prirodni uticaj koji članovi islamskog društva imaju na svoj društveni poredak – a o tom uticaju je vodio računa kako u zakonodavstvu tako i u stvaranju. Njega On neće poništiti. Allah kaže: Zaista zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali [7:128].

Naravno misija, uputa i obučavanje pripadaju Allahovu Poslaniku (s.a.v.a.). Allah kaže: On je neukima poslao Poslanika ... da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči ... [62:2]. Njega je Allah postavio da pazi na ummet, da vodi njegove poslove vezane za ovaj i budući život, i on je to radio sve dok je bio u životu.

Ne smijemo zaboraviti da ovaj sistem nije bio ni sličan monarhističkom sistemu – sistemu koji tretira Allahova dobra kao privatno vlasništvo monarha, a Allahove robove kao vlastite sluge; davajući mu puno pravo da s njima radi šta poželi i da nad njima vlada po svome hiru; niti je bio sličan društvenim porecima zasnovanim na principima materijalnog uživanja, kao što je demokratija, jer je toliko mnogo faktora koji razdvajaju islam od tih sistema, ne ostavljajući nimalo prostora bilo kakvom miješanju.

Jedna od glavnih razlika je u tome da su ova društva, bazirana na materijalnim užicima, motivirana jedino principom iskorištavanja i eksploatacije. To je drugo ime za ljudsku arogantnost koja želi sve – čak i druga ljudska stvorenja – podvrgnuti vlastitoj volji. Ona dozvoljava čovjeku da bilo kojim putem ostvari svoj cilj; da koristi bilo koje sredstvo da dobije ono što želi i priskrbi što je naumio. U prijašnjim vremenima to se nazivalo despotskim monarhizmom; dok se u ovom vremenu krije iza maske razvoja i civilizacije. Svjedoci smo svakodnevnog tlačenja, nepravde i oholosti snažnih naroda nad slabijim; postoji li ikakva potreba za podsjećanjem na njihovu, u historiji zabilježenu, tiraniju i arogantnost?

Faraoni i cezari su se despotski ponašali prema slabijim slojevima društva, igrali su se sa njihovim životima, imecima i dostojanstvom. Njihova isprika – ako je ikad postojalo nešto slično – bila je da je to neophodni sastojak vladanja koji doprinosi efikasnosti vlade i jačanju kraljevstva. Vjerovali su kako je ovo bio dužan danak njegovim izvrsnim kvalitetama, statusu suverena – a mač je govorio u njegovo ime. Potpuno iste stvari se događaju i danas. Posmatramo li političke odnose snažnijih i slabijih naroda današnjice; primijetit ćemo da se historija ponavlja. Naravno, žezlo koje su ranije nosili pojedinci danas nose društva u cjelini, ali duh i ambicija su ostali nepromijenjeni. S druge strane, islamsko društvo je oslobođeno ovakvih ambicija i želja; dokazi za to se mogu pronaći u životu Poslanika u ratovima koje je vodio i u pismima upućenim vladarima.

Druga razlika: Nijedno ljudsko društvo, od svog istupanja na scenu historije, nije bilo oslobođeno raznih vrsta nejednakosti kao faktora koji je uvijek vodio razdoru i haosu. Samo postojanje različitih slojeva i klasa unutar društva vodi uništenju njegova poretka: kada nekoliko ljudi gomila bogatstvo dok običan svijet ne dobija ni ono što mu je nephodno da bi preživio; kada elita ili plemići dobijaju sve ono što je narodu uskraćeno; kada takozvane “sluge javnosti” postaju vrhovni vladari zemlje, onda je taj narod na putu propasti.

Islamsko društvo predstavlja ugodnu suprotnost. To je društveni poredak čiji svi dijelovi trebaju biti slični; niko u njemu nema preimućstva, ne postoje privilegovane klase, nema dostojanstvenih gospodara; nema istaknutih grupa. Ako postoji bilo kakva razlika ili prednost onda je to prednost priskrbljena pobožnošću koju ljudska duša duboko potrebuje; – a to je faktor o kome samo Allah odlučuje, čovjek sa tom odlukom nema ništa. Allah kaže: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji [49:13]; a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela pretečete [2:148]. Vladar i podanici, vođa i sljedbenici, pretpostavljeni i podređeni, slobodan čovjek i rob, muškarac i žena, bogataš i siromah, veliki i mali, svi oni imaju jednak položaj u Islamu. Pravni propisi se jednako primjenjuju na svakog; klase u društvenim i javnim poslovima uopšte ne postoje – kao što se iz života Poslanika da primijetiti.

Treća razlika: Izvršna snaga islama nije u rukama zasebne klase; primjena islamskih zakona je dužnost svih članova društva. Svaki član je dužan pozivati na dobro i odvraćati od zla. Postoje i mnoge druge razlike koje će istraživač lahko pronaći. Ovakvo stanje je bilo za vrijeme Poslanikova života. Što se tiče narednog perioda, većina muslimana vjeruje da narod ima pravo izabrati halifu koji bi vladao društvom; ali ši'itska manjina vjeruje da halifu trebaju izabrati Allah i Njegov Poslanik, i da postoji dvanaest Imama (što je u detalje objašnjeno u teološkim knjigama).

Bilo kako bilo, nema sumnje da danas, kada je Poslanik s.a.v preselio na ahiret a dvanaesti Imam u skrivenosti, nadležnost islamske vlasti leži u rukama muslimana. Iz Kur'ana se da zaključiti da se od njih traži da uspostave društvo po primjeru koji je dao Allahov Poslanik (s.a.v.a.) – a to je primjer imameta, a ne monarhije ili imperijalizma. Odgovornost tog vladara je primjena islamskih zakona bez ikakvih izmjena. Što se tiče ostalih problema – koji nisu obuhvaćeni zakonom – on treba da ih rješava uz konsultacije u zavisnosti od vremena i situacije. Dokaz za ovo se može izvući kada se ajeti, koji opisuju sveukupne ovlasti Poslanika, povežu sa ajetom, Zaista vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor ... [33:21].

Granice države određuje vjera

Islam u potpunosti negira teoriju nacionalnog izdvajanja i ne dopušta joj da ima ikakvog uticaja na društvo. Koji su osnovni faktori nacionalizma? Jedan je proistekao iz nomadskog, plemenskog i klanskog načina života; drugi je razlika u fizičkom izgledu uvjetovana geografskim položajem ili običajima pod kojima su različite grupe živjele. Ova dva uzroka – nomadske seobe i prirodne razlike u raznim geografskim područjima, kao što su topla ili hladna klima, pustinjska ili plodna zemlja, i drugi uvjeti poput ovih – vodila su podjeli čovječanstva u razne klanove i plemena, kao i podjeli po osnovu jezika i boje kože. Kasnije su ova dva faktora uzrokovala da svaka grupa prisvoji određeni dio zemlje ili regiona u kome je živjela – što je ovisilo o njenom nastojanju i snazi. Prisvajali su to područje isključivo za sebe i nazivali ga “domovinom”; postepeno su je zavoljeli i svom raspoloživom snagom pokušavali odbijati upade nametljivaca.

Iako je ova pojava nastala radi zadovoljenja prirodne potrebe, bila je dijametralno oprečna ljudskoj prirodi, a to je da čitav ljudski rod živi u jednoj zajednici. Očigledno je da priroda želi ujedinjenje različitih rasutih sila, radi postizanja snage kroz konsolidaciju i ujedinjenje; jer bi joj to, na najbolji i savršeniji način, pomoglo u dosezanju željene svrhe. Ovaj fenomen se da primijetiti u uzlaznom kretanju primarne materije – koja se na početku javlja u obliku elemenata, da bi nakon prolaska kroz određene faze postala biljka, potom životinja, a potom čovjek.

Nakon podjele čovječanstva prema zemljama obitavanja, stanovnici unutar tih zemalja su se udružili kao njeni građani; rezultat ovoga je bio odvajanje od ostalih naroda. Skupa su činili “narod”, duhom i tijelom, potpuno odvojenu jedinicu od ostalih naroda. Na ovaj način čovječanstvo je bilo lišeno jedinstva i cjelovitosti; postalo zaraženo neslogom, razlikama i nejedinstvom – dakle upalo je u zamku koju je željelo izbjeći. Ova “nova” jedinica počela se odnositi prema drugim jedinicama (drugim narodima) na isti način kao i prema drugim prirodnim stvarima; tj. željela ih je iskoristiti i pokoriti. Iskustvo stečeno od ranog razdoblja čovječanstva pa sve do danas potvrđuje ovu istinu; a isto se može zaključiti iz ajeta navedenih u prijašnjim raspravama.

Ovo je razlog zbog kojeg islam odbacuje ovakve razlike i podjele i društvo zasniva na temeljima vjere i ubjeđenja, umjesto na rasnim ili nacionalnim. Kriterij za bračno pravo, čak i u slučajevima bračnih i krvnih veza, ne zasniva se na principu porijekla, nego na identitetu koji određuje monoteističko vjerovanje. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju može se naći u različitim oblicima zakona ove religije koji vodi računa o svim aspektima ljudskog života. U slučaju kada je uspostavljeno islamsko društvo muslimani su dužni održavati vjeru i kloniti se nejedinstva. Ako su potlačeni i nadvladani, opet im je dužnost da ožive islam, uzdignu svoj ugled koliko god je to moguće. Čak i ako postoji samo jedan musliman u nekoj zajednici, njegova je dužnost da se čvrsto drži vjere, da djeluje prema njenim zakonima i primjeni ih koliko god može – čak i onda kada se to svodi samo na imanje vjere u srcu i obavljanja molitvi putem skrivenih pokreta.

Iz gornjeg izlaganja vidi se da je islamsko društvo u stanju opstati u svim uslovima i bilo kojim situacijama – bez obzira da li su muslimani vladari ili savladani, pobjednici ili pobijeđeni, napredni ili nazadni, snažni ili slabi; da li javno ili skriveno ispovijedaju vjeru. Ovu stvar u potpunosti rasvjetljavaju kur'anski ajeti koji se odnose na et–taqijju (prikrivanje u ispovijedanju vjere u situacijama opasnim po život, ugled ili imetak). Allah kaže: ''Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri ... [16:106]; ... jedino kada to učinite da biste se od njih sačuvali ... [3:28]; Zato se Allaha bojte koliko god možete [64:16]; O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! [3:102].

Islam vodi računa o društvenom poretku u svim njegovim aspektima

Islam ističe važnost uspostave zajedništva u svakom zakonu i pravilu koji se na određen način mogu provoditi kolektivno, naređujući muslimanima i potstičući ih da idu zajedno ka željenom cilju. Istraživač ovo može posmatrati iz dva ugla:

Prvi: Mora se imati na umu razlika u stepenu naglašenosti zajedništva. Zakonodavac je naredio združeni trud u džihadu do stepena koji je neophodan za samoodbranu. Ovo je najveći nivo. Post i hadždž su obavezni za onoga koji ih je u stanju obaviti (i nema opravdan izgovor); ljudi su upućeni na okupljanje pri obavljanju ova dva obreda, a njihova veza se još više učvršćuje sa dva bajram namaza. Potom dolazi pet dnevnih namaza obaveznih svakom odraslom duševno zdravom muslimanu. Međutim, njih je preporučeno obavljati zajednički u džematu. I pored toga, jedan zajednički namaz je učinjen obaveznim, jednom sedmično petkom.

Drugi: Kao što smo vidjeli, islam je za neke stvari direktno propisao zajedništvo. Dok je za neke druge okupljanje samo preporučeno bez direktne obaveze, npr. obavezni dnevni namazi. Međutim, njihova preporučenost i važnost je tolika da je Allahov Poslanik s.a.v. jednom prilikom rekao za grupu muslimana koji su izbjegavali namaz u džematu: “Na ivici smo izdavanja naredbe da se ispred kućnih vrata skupine koja je napustila namaz u džamiji postavi drvo, naloži vatra pa da im izgore kuće.” Ove se teme odnose na idžtihād zasnovan na Allahovoj Knjizi i sunnetu; a njihovo objašnjenje i detalji se mogu naći u knjigama islamskog prava.

Sada kada smo utvrdili da islam naglašava zajedništvo u svim zakonima (obredima bogoslužja, međusobim odnosima, i političkim poslovima) koje je propisao ljudima, kao i u plemenitim osobinama i osnovnim vjerovanjima, došlo je vrijeme upraviti pogled u drugom smjeru, a to je zajedništvo u osnovnom znanju i temeljima gnoze u Islamu.

Islam poziva ljude očiglednoj istini u koju nema sumnje. Postoje mnogi kur'anski ajeti na ovu temu. Ovo je samo po sebi prvi korak ka združivanju i ujedinjenju različitih umova; jer su ljudi – uprkos razlikama, i pripadnosti različitim običajima – ujedinjeni u vjerovanju da: “Istina mora biti slijeđena”. Također primjećujemo da islam prihvata ispriku osobe kojoj dokaz nije dat, put nije učinjen jasnim, čak i ako je čuo samo nešto o tome. Allah kaže: ... da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza ... [8:42]; Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta. [4:99]. Obratimo pažnju na neograničenost klauzule, “koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta”. Ove riječi otvaraju prostor za duboko promišljanje onome koji je sposoban razmišljati, ispitivati i istraživati, nad pitanjima vezanim za religijsku spoznaju. Napose, kur'anski ajeti su puni poticaja na meditiranje i duboko razmišljanje.

Brojni unutarnji i vanjski faktori na različite načine utiču na razmišljanje ljudi, kako u domenu imaginacije i onoga što je potvrđeno tako i domenu želja i odluka. Sljedeći faktori utiču na pojavu razlike u shvatanju dvije osobe (što je objašnjeno u psihologiji, etici i sociologiji):

1) Razlike u psihološkim osobinama i unutrašnjim karakteristikama – bile one dobre ili loše. Ovi faktori imaju veliko dejstvo na ljudsko znanje i spoznaju, jer utiču na intelektualni kapacitet i sposobnost. Percepcija i intelektualne sposobnosti čestitog i poštenog čovjeka se ne mogu porediti sa onima tvrdoglavog tiranina; brzopleta, uskogrudna, osoba s predrasudama nikada neće moći primiti znanje kao umjerena i dostojanstvena osoba, niti će to moći učiniti primitivac a ni zavedena osoba koja ne zna kamo ide niti šta je tamo očekuje. Ove razlike se mogu lahko prevazići vjerskim obrazovanjem koje je u skladu s vjerskim principima i spoznajom i koje stvara plemenite osobine koje iz njih proističu. Allah kaže: ... ''Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na pravi put upućuje [46:30]; Sa Njom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje [5:16]; A one koji se radi nas budu borili Mi ćemo zbilja našm stazama naputiti. A Allah je doista uz dobročinitelje [29:69]. Primjerenost ovih ajeta subjektu u razmatranju je očita.

2) Razlike u djelatnostima. Aktivnosti koje se suprotstavljaju istini kao što su činjenje grijeha i različite vrste strasti, zamama i nemoralnih misli navode čovjeka – naročito ako je prostodušan – neispravnim uvjerenjima; i njegov um prave pogodnim za sumnju i pogrešno razmišljanje. Na ovaj način se stvara razlika u mišljenju i otpor istini. Islam je postavio neke zakone kako bi se ove poteškoće prevazišle: Prvo, on je obavezao društvo da neprestano poziva ljude vjeri; Drugo, naređuje društvu da poziva dobru a odvraća od zla; Treće i posljednje, učinio je obaveznim napuštanje ljudi opačine i zavedenih grupa. Allah kaže: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ... [3:104]. Pozivanje dobru bi potvrđivalo istinska uvjerenja i učinilo da se njegovi korijeni usade duboko u srca – kroz neprestano učenje i podsjećanje. Tada bi naređivanje dobra i zabranjivanje zla brisalo negativne osobine koje spriječavaju da istinska uvjerenja učvrste svoje korijene u srcima ljudi. Allah također kaže: ''Kada vidiš one koji se upuštaju u isprazne razgovore o Našim znakovima, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. Oni koji se čuvaju (zla) neće za njih račun polagati, ali su dužni da opominju ne bi li se okanili. Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo, a opominji (ih) da duša ne bi bila okovana onim što je zaradila ...'' [6:68–70]. Ovdje Allah upozorava muslimane da se ne upuštaju u razgovore koji izazivaju sumnju i neosnovane primjedbe ili blate religijske činjenice – čak i ako ih samo nagovješćuju ili impliciraju. On nas upozorava da se to može dogoditi jedino onda kada čovjek svoju vjeru ne uzima za ozbiljno, drži je kao igru i zabavu; to se dešava kada je čovjek prevaren ovim prolaznim životom; a podsjetiti se može jedino kada bude podvrgnut ispravnoj obuci i neprestanom podsjećanju na Allahovu veličanstvenost.

3) Spoljni faktori; na primjer, ako čovjek živi u udaljenom mjestu gdje poruka prave vjere nije doprla; ili je doprla u nedovoljnom ili neuređenom obliku. Ili ako čovjek nema dovoljno razvijenu moć razumijevanja da ispravno shvati stvarnosti vjere, kao u slučaju idiota i glupaka. Islam je za ovaj slučaj propisao dva lijeka: širenje vjere na svaki kutak zemlje i pozivanju njoj strpljivo, uljudno i na lijep način. Ova dva faktora su posebnosti islamske misionarske aktivnosti. Allah kaže: ''Reci: “Ovo je put moj, ja (vas) pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i onaj koji me slijedi, ...” [12:108]. Poznato je da vješt i mudar govornik zna koliko će uticaja njegove riječi imati na različite ljude; zato, govori samo ono što će biti razumljivo i primljeno. Allahov Poslanik (s.a.v.a.) je rekao: “Mi, poslanici, govorimo ljudima prema stepenu njihovog shvatanja.” Allah kaže: ... zašto se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove ne potrudi da dobije (ispravno) razumijevanje vjere, da bi opominjali narod svoj kada mu se vrate, da bi bili oprezni? [12:108].

Ovo bi, ukratko, bili razni načini izbjegavanja razlika u vjerovanju, ili njihovog uklanjanja ako se pojave.

Islam također daje sociološko pravilo pomoću kojeg se spriječavaju razlike u društvo (koje mogu voditi neredu i slabljenju društvenog poretka). Allah kaže: ''I doista, ovo je pravi put, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili. Ovaj ajet govori da ako budu ostali na pravom putu, i oprezni naspram slijeđenja drugih puteva, biće spašeni od nejedinstva. On ponovo kaže: O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte ... [3:102–103]. Već je objašnjeno da se “uže Allahovo” odnosi na Kur'an i Poslanika (s.a.v.a.) što se da zaključiti iz ajeta: O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga; oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. A kako možete nevjernici postati kada vam se kazuju Allahovi ajeti i kada je među vama Njegov Poslanik? A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na pravi put. [3:100–101].

Ovi ajeti naglašavaju važnost jedinstva u uvjerenjima, idejama i idealima, i saradnji u tražnji i prenošenju znanja. Ako su ljudi izloženi novim ideologijama ili napadnuti sumnjama, trebaju pribjeći Kur'anu i meditirati nad njim, kako bi otklonili razlike. Allah kaže: A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti [4:82]; A ovo su primjeri, Mi ih ljudima navodimo, a ne shvaćaju ih drugi osim onih koji znaju [29:43]; pitajte ljude [zadužene za očuvanje] Knjige ako ne znate [16:43]. Prema ovim ajetima razlike se mogu ukloniti meditiranjem nad Kur'anom ili obraćanjem onima koji meditiraju.

Također, dokazuju da bi obraćanje Poslaniku – a njemu je dat sveukupni autoritet u vjeri – otklonilo razdor i nejedinstvo u društvu i pojasnilo ono što su dužni slijediti. Allah kaže: ... A tebi objavljujemo Podsjetnik (Kur'an) da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili [16:44]. Približno sličnu poruku nosi ajet: ... da se oni s tim obrate Poslaniku ili onima na vlasti od njih, saznali bi od njih ono što žele da saznaju ... [4:83]. O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima od vas kojima je povjerena vlast, a ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše [4:59].

Ovo je slika kolektivnog razmišljanja u Islamu.

Međutim, ova vjera štiteći posebnu božansku spoznaju, u isto vrijeme ljudima obezbjeđuje slobodu misli. Prema njoj put za to je ovaj: Muslimanima je obaveza meditirati nad religijskim zbiljama i davati sve od sebe kako bi kroz razmišljanje i istraživanje došli do spoznaje. Ne smije ih brinuti ako ih u ovom procesu napadnu sumnje ili naiđu na sukobljene smjerokaze. U ovom slučaju, sumnju je potrebno razmotriti uz pomoć Kur'ana – kolektivnim meditiranjem. Ako ovo ne otkloni problem, onda se treba obratiti Poslaniku ili njegovom nasljedniku, da bi na taj način odagnao sumnju, i (ako nije opravdana) objasnio njenu neispravnost. Allah kaže: Oni koji govor slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su ljudi koji shvataju [39:18]. Ova sloboda vjerovanja i misli je sasvim drugačija od slobode širenja ideja i uvjerenja bez obraćanja Kur'anu, Poslaniku ili njegovim nasljednicima. Ova posljednja vodi nejedinstvu i razdoru što uništava temelje zdravog društva.

Ono što je do sada navedeno opisuje najbolji mogući sistem za upravljanje društvom, jer otvara vrata intelektualnom razvoju, a u isto vrijeme štiti ličnu slobodu čovjeka. S druge strane, nametanje uvjerenja, pečačenje srca, slamanje misaonih nastojanja ljudi uz pomoć tlačenja, zavođenja reda bičem ili mačem, anatemiziranjem ili isključivanjem iz redova, bojkotiranjem ili zabranjivanjem jesu taktike strane islamu i njegovim učenjima. U stvari, ove taktike su dugo bile osobina kršćanstva. Historija crkve je prepuna nedjela, lošeg vladanja i arogantnosti – posebno između petog i šesnaestog vijeka kršćanske ere. Uzaludno je tražiti slične primjere tiranije, tlačenja i okrutnosti.

Nažalost, većina nas muslimana danas lišena je ovih blagodati i njihovih pratećih okolnosti (tj. kolektivnog promišljanja i slobode vjerovanja), baš kao što smo bili lišavani i mnogih drugih blagodati koje nam je Allah dodijelio. Razlog za to je neizvršavanje naših obaveza prema Allahu, a Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok ga oni sami ne izmijene. Danas je 'crkveno' ponašanje uzelo maha u našim društvima, rezultirajući neskladom i razdorom društva; a razne sekte i grupe su uzdigle svoje glave. Neka nam Allah oprosti, i pomogne da činimo ono čime je On zadovoljan, i uputi nas pravim putem Svojim.

Istinska vjera će na kraju zavladati svijetom

Međutim, krajnji ishod pripada pobožnosti i bogobojaznosti. Ljudska vrsta, po svojoj prirodi i onom što je u nju usađeno, traga za istinskom srećom i stvarnim blaženstvom. Drugim riječima, trudi se da čvrsto zauzme vlast nad dušom i tijelom svojim i izgradi društvo koje bi duši dodijelilo zasluženi udio u ovom kao i u budućem životu. Već smo objasnili da se ovo može postići samo islamom, odnosno monoteističkom religijom.

Na putu čovječanstva ka njegovom odredištu i uspinjanju ka vrhovima savršenstva pojavili su se razni oblici zastranjenja. To se nije dogodilo zbog toga što se poremetila ljudska priroda, nego, jednostavno, radi nekih čovjekovih pogreški u prosudbama, i radi pogrešne primjene principa u praktičnim situacijama. Ljudska priroda će čovjeka prije ili kasnije dovesti njegovom odredištu, to se ne može izbjeći. Allah kaže: Ti upravi lice svoje (pravoj) vjeri po prirodnoj predanosti (istini), prirodi koju je Allah stvorio, prema kojoj je On ljude načinio, – nema promjene (ni od kog drugog) u Allahovom stvaranju; to je prava vjera, ali većina ljudi ne zna (tj. oni o tome nemaju detaljno znanje, iako je to u njihovoj prirodi) ... da bi bili nezahvalni na onom što im Mi dajemo. “Pa uživajte, a saznaćete!” ... Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili [30:30–41]. I ponovo Allah kaže: ... pa, Allah će sigurno ubrzo mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati [5:54]; Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti [21:105]; a (dobar) kraj pripada bogobojaznosti. [20:132]. Ovi i slični ajeti jasno govore da će islam sigurno preovladati, i jednog dana se pojaviti u najsavršenijem i najpotpunijem obliku i da će zavladati svijetom.

Primjedba: Islam se u određenom vremenu pojavio na svjetskoj sceni, kao jedna karika u lancu historije, ostavljajući posljedice na naredne njene karike. Moderna civilizacija je, priznali to ili ne, mnogo dužna islamu. Uprkos tome, neosnovano je tvrditi da će islam jednoga dana zavladati svijetom sa svim svojim karakteristikama i u svojoj potpunoj formi. Ovo je pretpostavka sa kojom se ljudska priroda nikada neće složiti niti je ikada prihvatiti. Pored toga, islam nikad nije bio isproban u ovoj ulozi pa da se može tvrditi da će se nešto slično desiti na osnovu tog ranijeg iskustva.

Odgovor: Ova primjedba nije na mjestu. Ranije je objašnjeno da se islamom naziva krajnje odredište čovječanstva, savršenstvo kojem ga vodi priroda, bez razlike da li čovjek detaljno poznaje ili ne poznaje taj cilj. Druge žive vrste definitivno potvrđuju ovu tvrdnju, jer svaka vrsta napreduje ka svom cilju koji odgovara njenom biću; a sistem stvaranja je vodi njenom krajnjem odredištu – čovjek nije izuzet iz ovog pravila.

Također, nijedan sistem, nijedan “izam” (kapitalizam, komunizam) koji je preovladavao ili danas preovladava u bilo kojem društvu nikada prethodno nije bio dokazan u nekom eksperimentu. Pogledajmo Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isaov šeri'jat – oni su se jednostavno pojavili na sceni da bi bili primijenjeni. Ista stvar važi za zakone koje su donijeli Brahma, Budda, Mani i ostali. Na isti način – bez ikakvog prethodnog eksperimenta – uspostavljeni su sekularni sistemi poput demokratije i komunizma u raznim društvima na njima svojstven način.

Ono što se traži za uspostavu i ukorijenjenje društvenog sistema jeste grupa hrabrih ljudi odanih svojim uvjerenjima, obdarenih čvrstom voljom i uzvišenim idealima. Oni se neće zaustaviti, umoriti, niti klonuti dok ne postignu svoj cilj; na tom putu neće imati sumnje niti nesigurnosti; u njihovim umovima nikada se neće pojaviti ideja o mogućem neuspjehu i uzaludnosti uloženog truda. Oni će se uvijek truditi i boriti sve do potpunog uspjeha. Ovaj princip je generalan, bez razlike da li se radi o božanskom ili šejtanskom cilju.

Pripremio Amir Hadrović

<< III dio