aktuelno!
Kakva i koja interpretacija
islama
Sejjid Husejn Nasr
Međumuslimanski dijalog pitanje je koje se danas često postavlja. Muslimani participiraju u jednoj vjeri, ali u mnogim političkim ideologijama, u mnogim lokalnim i zavičajnim tradicijama, u mnogim rasama i jezicima. O ovome je Sejjid Husejn Nasr rekao sljedeće.
''Nema nikakve sumnje da od devetnaestog stoljeća diljem islamskog svijeta postoji jedna vrlo raširena želja za ponovnim ujedinjenjem. Ideološki se ona naziva panislamizmom, a ideolog joj je Džemaludin Astrabadi, poznatiji kao Afgani. Doista, na popularnoj ravni islamski svijet je jedinstven. Ja taj svijet poznajem i, recimo, tragični događaji muslimana Bosne i Hercegovine odjeknuli su diljem islamskih naroda. Naravno, politički možete kapitalizirati te želje samo onda ako imate efikasne političke institucije, a to islamski svijet – nema.
''K tome, dugo se već raspravlja o ideološkom jedinstvu muslimanskog svijeta, a pritom često zaboravlja da se treba paralelno raspravljati o ekonomskom komunikacijskom povezivanju. Zapad se, naravno, plaši zajedničkog islamskog ekonomskog tržišta. Gotovo se više plaši od zajedničkog kinesko-japanskog tržišta. Nema sumnje da bi ta tržišta predstavljala katastrofu za ekonomsku strukturu Zapada. Dakle, međumuslimanskom dijalogu smeta ekonomska iscjepkanost i neravnomjerna razvijenost.
''Naravno,još otprije islamski svijet zna za podjele na sunizam i šiizam, za različite pravne škole, za opoziciju između pravnika fukaha linije i sufizma, za podjelu na kulturne i jezičke zone, itd. No, unatoč svemu tokom cijelog vremena islamske povijesti postojalo je jedno unutarnje jedinstvo na koje ja uvijek skrećem pažnju. Prisjetimo se da je na Osmanski dvor u XVI i XVII stoljeću, dakle u vrijeme samoga vrhunca osmanske moći, pozvano u Istambul na desetine najpoznatijih kaligrafa, pjesnika i graditelja Perzijanaca. A putevi i ljudi išli su i obratnim smjerom, od Istambula ka Isfahanu, Mešhedu, Tehranu, Dakle, politička suprotstavljenost Perzije i Osmanske Imperije nije utjecala na vjerske, kulturne, graditeljske, itd. veze. Isto se zbiva i sa vezama Perzije i Indije, tamo je bilo Perzijanaca ministara, čak i premijera.
''Dakle, to je bilo ono jedinstvo koje je utemeljeno na samome Kur'anu, na osnovici: Nema božanstva osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Ono istrajava moćno i danas.
''No, na intelektualnoj ravni u islamskom svijetu dolazi do raskola sa nastupanjem modernizma i rasprava o njemu. Modernizam je, naravno, došao spolja, ali su svi problemi do kojih su se muslimani suprotstavili tom izumu, recimo Omer Muhtar i Senusi u Sjevernoj Africi koji su se borili protiv Talijana.
''Postepeno, međutim, mnoge su grupe u islamskom svijetu postale modernizirane, posebno vladajuće klase i slojevi. Oni su postali najdjelotvorniji posrednici Zapada u islamskom svijetu. Tako je bilo u najvećim obrazovnim i intelektualnim središtima muslimanskog svijeta, kao što su Egipat, Turska, Iran, musimanska Indija, itd.
''Abduhovo djelo nam pruža veliko svjedočanstvo o dilemama muslimanske inteligencije tog doba. On je, znate, boravio u Parizu krajem XIX stoljeća, a bio je i šejhu-l-Azhar. Vidio je Evropu kao sređeno društvo, zapazio je široke, čiste i svijetle ulice, vidio je biblioteke. On je tamošnju čistoću ulica poistovijetio sa idejom šerijatske čistoće (nezafa). Otada u znatnijoj mjeri kreću rasprave o interpretaciji islama, ne radi se o tome koji islam, jer je islam jedan, nego se radi o tome kakva i koja je interpretacija islama ispravna i životno valjana. A potom slijede i pitanja o uvođenju moderne tehnologije, itd. Te rasprave traju i danas.
''No, ukrtko, smatram nekoliko vrsta unutar muslimanskog dijaloga najvažnijim. Prvo, dijalog između šiizma i sunnizma šejhu-l-Azhar Mahmud Šeltut započeo je u modernom dobu nešto takvo u Kairu sa nekoliko šiijskih perzijskih autoriteta. Oni su došli u Kairo i razgovor je tada započet. Ali se tu još mnogo ima činiti, naročito na polju intelektualnog komuniciranja između muslimana, koje je slabilo u posljednjih dvije stotine godina.
''Upravo je komuniciranje intelektualaca za islamski svijet naročito važno. A tu ima dosta problema.
''Evo vam recimo mog primjera. Da pišem svoje knjige pretežno na perzijskom, to je moj maternji jezik, mali broj bi ih čitao u Kairu, ili recimo u Turskoj, koja je susjed Iranu. Ali ja ih uglavom pišem na engleskom i dosad samo u Turskoj imam šesnaest knjiga prevedenih sa engleskog na turski. Kad ih pišem na engleskom ima nade da će biti prevedene i u Bosni, i u Maroku. Naime, govorim vam sve ovo da bismo shvatili kako je bolja intelektualna komunikacija između angloameričkih univerzitetskih centara gdje se piše i govori engleskim jezikom, negoli između univerziteta na kojima se govori, piše ili predaje na tri islamska jezika: arapskom, turskom i perzijskom. U Kairu neuporedivo više znaju o kretanjima na njemačkim, francuskim ili engleskim univerzitetima, od prilika na iranskim, turskim i pakistanskim univerzitetima.
''Nisam ja, naravno, protiv dijaloga sa Zapadom i veza koje intelektualci muslimani tamo imaju. Ali, islamski su intelektualci u potrebi za jednim ekumenizmom, koji će ih zbližiti i otvoriti im vidike.''
Izvor: Intervju sa Sejjid Husejn Nasrom, 30 godina Preporoda, 1970 - 2000, izbor tekstova, el-Kalem, 2000, s. 729
Sejjid Husejn Nasr
Međumuslimanski dijalog pitanje je koje se danas često postavlja. Muslimani participiraju u jednoj vjeri, ali u mnogim političkim ideologijama, u mnogim lokalnim i zavičajnim tradicijama, u mnogim rasama i jezicima. O ovome je Sejjid Husejn Nasr rekao sljedeće.
''Nema nikakve sumnje da od devetnaestog stoljeća diljem islamskog svijeta postoji jedna vrlo raširena želja za ponovnim ujedinjenjem. Ideološki se ona naziva panislamizmom, a ideolog joj je Džemaludin Astrabadi, poznatiji kao Afgani. Doista, na popularnoj ravni islamski svijet je jedinstven. Ja taj svijet poznajem i, recimo, tragični događaji muslimana Bosne i Hercegovine odjeknuli su diljem islamskih naroda. Naravno, politički možete kapitalizirati te želje samo onda ako imate efikasne političke institucije, a to islamski svijet – nema.
''K tome, dugo se već raspravlja o ideološkom jedinstvu muslimanskog svijeta, a pritom često zaboravlja da se treba paralelno raspravljati o ekonomskom komunikacijskom povezivanju. Zapad se, naravno, plaši zajedničkog islamskog ekonomskog tržišta. Gotovo se više plaši od zajedničkog kinesko-japanskog tržišta. Nema sumnje da bi ta tržišta predstavljala katastrofu za ekonomsku strukturu Zapada. Dakle, međumuslimanskom dijalogu smeta ekonomska iscjepkanost i neravnomjerna razvijenost.
''Naravno,još otprije islamski svijet zna za podjele na sunizam i šiizam, za različite pravne škole, za opoziciju između pravnika fukaha linije i sufizma, za podjelu na kulturne i jezičke zone, itd. No, unatoč svemu tokom cijelog vremena islamske povijesti postojalo je jedno unutarnje jedinstvo na koje ja uvijek skrećem pažnju. Prisjetimo se da je na Osmanski dvor u XVI i XVII stoljeću, dakle u vrijeme samoga vrhunca osmanske moći, pozvano u Istambul na desetine najpoznatijih kaligrafa, pjesnika i graditelja Perzijanaca. A putevi i ljudi išli su i obratnim smjerom, od Istambula ka Isfahanu, Mešhedu, Tehranu, Dakle, politička suprotstavljenost Perzije i Osmanske Imperije nije utjecala na vjerske, kulturne, graditeljske, itd. veze. Isto se zbiva i sa vezama Perzije i Indije, tamo je bilo Perzijanaca ministara, čak i premijera.
''Dakle, to je bilo ono jedinstvo koje je utemeljeno na samome Kur'anu, na osnovici: Nema božanstva osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Ono istrajava moćno i danas.
''No, na intelektualnoj ravni u islamskom svijetu dolazi do raskola sa nastupanjem modernizma i rasprava o njemu. Modernizam je, naravno, došao spolja, ali su svi problemi do kojih su se muslimani suprotstavili tom izumu, recimo Omer Muhtar i Senusi u Sjevernoj Africi koji su se borili protiv Talijana.
''Postepeno, međutim, mnoge su grupe u islamskom svijetu postale modernizirane, posebno vladajuće klase i slojevi. Oni su postali najdjelotvorniji posrednici Zapada u islamskom svijetu. Tako je bilo u najvećim obrazovnim i intelektualnim središtima muslimanskog svijeta, kao što su Egipat, Turska, Iran, musimanska Indija, itd.
''Abduhovo djelo nam pruža veliko svjedočanstvo o dilemama muslimanske inteligencije tog doba. On je, znate, boravio u Parizu krajem XIX stoljeća, a bio je i šejhu-l-Azhar. Vidio je Evropu kao sređeno društvo, zapazio je široke, čiste i svijetle ulice, vidio je biblioteke. On je tamošnju čistoću ulica poistovijetio sa idejom šerijatske čistoće (nezafa). Otada u znatnijoj mjeri kreću rasprave o interpretaciji islama, ne radi se o tome koji islam, jer je islam jedan, nego se radi o tome kakva i koja je interpretacija islama ispravna i životno valjana. A potom slijede i pitanja o uvođenju moderne tehnologije, itd. Te rasprave traju i danas.
''No, ukrtko, smatram nekoliko vrsta unutar muslimanskog dijaloga najvažnijim. Prvo, dijalog između šiizma i sunnizma šejhu-l-Azhar Mahmud Šeltut započeo je u modernom dobu nešto takvo u Kairu sa nekoliko šiijskih perzijskih autoriteta. Oni su došli u Kairo i razgovor je tada započet. Ali se tu još mnogo ima činiti, naročito na polju intelektualnog komuniciranja između muslimana, koje je slabilo u posljednjih dvije stotine godina.
''Upravo je komuniciranje intelektualaca za islamski svijet naročito važno. A tu ima dosta problema.
''Evo vam recimo mog primjera. Da pišem svoje knjige pretežno na perzijskom, to je moj maternji jezik, mali broj bi ih čitao u Kairu, ili recimo u Turskoj, koja je susjed Iranu. Ali ja ih uglavom pišem na engleskom i dosad samo u Turskoj imam šesnaest knjiga prevedenih sa engleskog na turski. Kad ih pišem na engleskom ima nade da će biti prevedene i u Bosni, i u Maroku. Naime, govorim vam sve ovo da bismo shvatili kako je bolja intelektualna komunikacija između angloameričkih univerzitetskih centara gdje se piše i govori engleskim jezikom, negoli između univerziteta na kojima se govori, piše ili predaje na tri islamska jezika: arapskom, turskom i perzijskom. U Kairu neuporedivo više znaju o kretanjima na njemačkim, francuskim ili engleskim univerzitetima, od prilika na iranskim, turskim i pakistanskim univerzitetima.
''Nisam ja, naravno, protiv dijaloga sa Zapadom i veza koje intelektualci muslimani tamo imaju. Ali, islamski su intelektualci u potrebi za jednim ekumenizmom, koji će ih zbližiti i otvoriti im vidike.''
Izvor: Intervju sa Sejjid Husejn Nasrom, 30 godina Preporoda, 1970 - 2000, izbor tekstova, el-Kalem, 2000, s. 729