Utjecaj Islamske revolucije na svjetska previranja

 Govor Midhata ef. Celebica sa okruglog stola pod nazivom “Utjecaj Islamske revolucije na svjetska previranja” odrzanog u Sarajevu,1999.

Iran je bio glavno uporiste Amerike u cijelom regionu Srednjeg i Bliskog istoka. On je bio garant ocuvanja dugorocnih interesa u ovoj strateskoj zoni. Iran je, dakle, u predrevolucionarnom periodu bio temeljni oslonac Zapada u cijeloj ovoj oblasti, sto potvrdjuje i pokusaj Zapada i Amerike, prije svih, da neposredno nakon revolucije srusi novouspostavljeni islamski sistem i vrati saha na vlast. Rijeci Henrija Kisindzera, kreatora americke imperijalisticke politike u drugoj polovini 20. stoljeca, ciju okosnicu cine interesi Izraela, najbolje oslikavaju sta se tada u stvari desilo. On je rekao: “Pad iranskog saha predstavlja strateski uzmak Amerike unazad. Islamska revolucija u Iranu i pad saha imali su razarajuci utjecaj na nasu spoljnu politiku. Pad saha predstavlja najveci politicki poraz SAD u novijoj povijesti.”

 Izlazak imama Homeinija na svjetsku pozornicu desava se pocetkom sedme decenije ovog stoljeca, dakle 60-tih godina. Svjetska javnost u to vrijeme bila je okrenuta tzv. kubanskoj krizi, od koje na kraju nije bilo nista, ali je za to vrijeme svesrdno poduzimano sve sto je trebalo poduzeti radi jacanja pozicije Izraela, sto se potvrdjuje 1967. godine kada veliki dio arapskog islamskog svijeta biva okupiran. Glavni cilj je bio ojacati poziciju Izraela u srcu svijeta, jer su Bliski i Srednji istok, bez obzira sa kog aspekta ih posmatrali, sredina ili centar svijeta. Na tom podrucju bilo je neophodno obezbijediti odstupnicu Izraelu koja ce osigurati njegovu opstojnost. Amerika, odnosno cionisticke snage su odabrale saha i Iran, i odmah su sprovele reforme koje su imale za cilj potpuno slabljenje Irana i njegovo stavljanje u ovisnost i potcinjenost zapadnim silama. Imam Homeini predvodi prve demonstracije, padaju prvi sehidi. Na svom putu, a posebno na pocetku, on biva kritikovan i osporavan od velikog broja iranske uleme-ajatollaha, onih koji su znanje i titulu podredili sahovom rezimu.

 Kako je poznato, 1971. godine konacno je doslo do revolucije. Ovu revoluciju mozemo posmatrati sa vise aspekata: politickog, filozofskog, socioloskog, ekonomskog itd. Dozvolite mi samo da ukazem na neke islamske elemente koji su omogucili imamu Homeiniju da izvede revoluciju, i to bas u Iranu, gdje vecinom zive siije.  

Poznat je hadis Vjerovjesnikov s.a.v. u kojem se kaze da ce na kraju svakog stoljeca Uzviseni Allah poslati obnovitelja dina-vjere. Od vremena Vjerovjesnikovog do pojave imama Homeinija proteklo je 12 stoljeca, po hadisu, bilo je 12 obnovitelja dina. Vrlo ih je tesko identificirati s obzirom da je u svakoj sredini bio neko ko je mogao ponijeti titulu obnovitelja dina, za razliku od trinaestog – imama Homeinija cija pojava je specificna u odnosu na sva predhodna stoljeca, a specifican je takodjer i u odnosu na sve islamske i proislamske pokrete koji su se javili pred kraj 13. hidzretskog stoljeca. Ne moze niko osporiti, ako ima uvida u svjetska kretanja i svetonazor utemeljen na islamskom ucenju koji nisu ograniceni lokalnim interesima, da je imam Homeini obnovitelj dina, koji se pojavio pred kraj 13., odnosno na pocetku 14. hidzretskog stoljeca.

 Sta je osnova njegove revolucije? Posmatrajuci ummet Muhammeda s.a.v. kao jednu cjelinu mozemo lahko primijetiti da se taj ummet sastoji od tri dijela, koji nisu odvojeni jedan od drugog. To je sunnijski i siijski svijet kao dvije polovine, a izmedju njih sufijstvo koje ih povezuje. Svaki od ova tri dijela, od ova tri islamska koncepta ima svoj osnov, svoje ucenje, svoj smjer. Imam Homeini je prvo i najbolje prihvacen medju siijskim narodom prilikom izvodjenja revolucije koja nije “iranska”, nego je, prije svega, islamska, te kao takva mora imati odjeka na svim prostorima gdje zive muslimani, dakle mora imati temelj koji je zajednicki i siijama, i sunnijama, i sufijama. Spoznajom tog temelja moguce je spoznati utjecaj revolucije u ovom vremenu. Kada se kaze “islamska”, to znaci da ona ne moze biti ogranicena vremenom i prostorom, pogotovo ne moze biti ogranicena nekim lokalnim interesima ili svjetonazorom. Islamsko je izvanvremensko, izvanprostorno, s tim sto se jasno odslikava u vremenu i prostoru. Ova revolucija u Iranu je, dakle, prije svega islamska, sto znaci da se ne moze iskljucivo vezati za Iran, niti Iran ima pravo pripisivati sebi obnovitelja dina i imana – Homeinija. Ali, isto tako, drugi dijelovi ummeta Muhammeda s.a.v. mogu kroz tu realizaciju Bozije odredbe naci usmjerenje u vlastitom okruzenju, odnosno na vlastitom putu svoga izbavljaja. Cinjenica je da je islamski karakter revolucije u Iranu odlika koja je cini drukcijom od svih ostalih revolucija u svijetu i to je ono sto joj daje posebnu vrijednost. Takav karakter potvrdjuje i preporod koji dovodi do opceg nivoa islamske svijesti i pojacane privrzenosti islamskim principima. Trebalo bi se sjetiti nekoliko momenata i uzeti u obzir neke cinjenice da bismo mogli analizirati “islamski elemenat” koji u sebi nosi ta revolucija.

 Ali, prije svega, zelim ukazati na neke cinjenice. Poznato je da je Nuh a.s. jedan od velikih (ulu-l-azm) poslanika, zivio 950 godina, a samo dvadeset osoba mu je vjerovalo i s njim u ladji bilo spaseno. (Neki historicari kazu da je bilo 80, odnosno 40, a neki misle da ih je bilo 7.) Isa a.s., koji je mrtve ozivljavao, slijepe od rodjenja i gubavce lijecio, dakle cinio ono sto medicina nije mogla niti moze ciniti, imao je takodjer, dvanaest sljedbenika. Ne gubimo iz vida veliki broj ubijenih vjerovjesnika i poslanika. Ove cinjenice govore o visokoj razini onog vjerovanja s kojim je Gospodar zemlje i nebesa zadovoljan. Ovo zelim naglasiti iz razloga sto je jedna od pojava ahiri-zemanskog vremena da ljudi na veoma niskim razinama vlastito vjerovanje, vlastiti pogled na svijet i vlastito poimanje islama nazivaju univerzalnim, islamskim i apsolutno ispravnim. Ove cinjenice upozoravaju na nuznost preispitivanja vlastitog pogleda na svijet, jer da je taj stepen lahko dostici, sigurno bi u Nuhovoj ladji bilo vise od dvanaest sljedbenika, sigurno bi ih uz Isa a.s. bilo vise od istog broja i ne bi se tek seste godine poslanstva Muhammedu s.a.v. odazvao i u islam usao cetrdeseti. Navedenim primjerom zelim ukazati na visoku razinu vjerovanja s kojom je Allah Uzviseni zadovoljan. Naime, u zivotu mi imamo vlastiti sud o sebi, sud onih koji s nama zive i sud Gospodara nebesa i Zemlje. Nas licni sud i sud onih koji zivi s nama ispravni su onoliko koliko su u skladu sa sudom Gospodara nebesa i Zemlje.

 Ako bismo trazili temelje istinske vjere u siijskom narodu, posebno izrazene u isna-aserijskom dijelu siijskog naroda, moramo ih naci i kod svih muslimana. Prema onome sto sam ja od revolucije pa do danas shvatio, cini mi se da su to dva elementa: imamet i tekijjet. Imamet se po siijskom ucenju posmatra kroz tri perspektive: perspektiva islamske vlasti, perspektiva islamske znanosti i naloga, te odgojno vodjenje u duhovnom zivotu. Institucija imameta, onako kako se izucava u siijstvu i kako je postavljena u sufijstvu je izrazena kroz ucenje o mursidi i insan-i-kamil ili Savrsenom covjeku. Kod ostalih naroda koji se izjasnjavaju da su u islamu, onog sunnijskog dijela svijeta, registrujemo je kao autoritet uleme. Razlike izmedju ova tri pristupa koji su u sustini identicni, ali se imenuju razlicito, mozemo primijetiti kada ih upoznamo: imamet je u siijstvu konkretiziran, u sufijstvu univerzalan, a u sunnijstvu, u najvecem dijelu, neodredjen, sto je dovelo do toga da je kod mnogih i profanisan. Sagledamo li odnos ljudi prema autoritetu kojeg slijede, bilo to da se on naziva alim, sejh ili imam, vidjet cemo da je on kao jedno uze koje cvrsto povezuje sve koji su se okupljali oko rijeci iskona svjedocenja. Mi tu pojavu susrecemo i u siijstvu, i u sunnijstvu, i u sufijstvu. Vezivanje sebe za istinskog autoriteta je jedan elemenat bez obzira na kom dijelu svijeta se nasli, bez obzira u koju sredinu dosli, i onoliko koliko su ljudi “vezani”, u tolikoj mjeri je prihvacena islamska revolucija u Iranu. Ono je poput svjetla koje sija iz vjerovanja koje se, kako rekoh, u siijstvu pojavljuje kao vjerovanje u imama, u sufijstvu kao vjerovanje u insan-i-kamila, a u sunnijskom dijelu pojavljuje se u vjerovanju ulemi koja din Boziji prenosi.

 Drugi elemenat, koji je prisutan kod onih koji primise svjetlo obnove dina, a koji je neodvojiv od ovog prvog, jeste takijjet. Imam Homeini se pojavljuje u vrijeme kada je islam ne samo stavljen na marginu, nego je bio i sredstvo s kojim su se na svim nivoima i u svim oblastima ljudskog djelovanja izigravali. On je vise sluzio kao sredstvo za tlacenje, a muslimani su bili samo sluge, u svakom pogledu, vise krscanskog i hriscanskog nego muslimanskog svijeta. Dakle, imam Homeini, slobodno mozemo reci, rusi zid koji je napravljen oko bica islama s ciljem njegovog potpunog unistenja. Iz tog razloga susrecemo na razlicitim prostorima i razlicit stepen iskvarenosti naroda i udaljavanje njihovo od islama – negdje su vise skloni idealiziranju, negdje su materijalizirani, itd. Tekijjet u osnovi ima znacenje izbjegavanje svake vrste opasnosti. Nerijetko je kritikovan i napadan. Pripisivan mu je kukavicluk, oportunizam i tome slicno. Medjutim, kod svih razboritih ljudi pod tim pojmom se podrazumijeva izbjegavanje opasnosti i stanja u kojem bi vanjski izricaj doktrinarnog uvjerenja i vjerskog prakticiranja mogao izazvati opasnu situaciju pod cijim pritiskom bi doslo do potpunog izlaska iz islama.

 Lahkomislenost i vratolomstvo pojave su suprotne pojavama hrabrosti i srcanosti, koje nastaju iz tekijjeta. Naime, nije hrabrost stati pred voz i suprotstaviti se vozu. To je rezultat lahkomislenosti i to je samoubistvo. Kod nas, ovdje u Bosni, taj elemenat, koji se u siijstvu naziva tekijja, vrlo cesto je opisivan, ili bolje receno na njega se ukazivalo rijecima ne moze se glavom kroz zid i vuka niz dlaku. Imamo niz nasih poslovica kojim se podstice na prikrivanje, odnosno ne izlaganje sebe opasnostima u tolikoj mjeri da bi bili ugrozeni imovina, zivot, cast i dostojanstvo. To je u siijstvu izrazeno jos od 61. hidzretske godine. Historijskim tokom, cistota ili spremnost prihvatanja cistog islama, cistog  svjetla, ciste upute, dakle sacuvanost izvorne naravi postignuta je tekijjetom. I u onolikoj mjeri koliko je napadnuta i razorena izvorna ljudska narav, toliko su ljudi bili slabi u prihvatanju i slijedjenju ciji je cilj dostizanje razine na kojoj se nalazi onaj koji vodi, odnosno onaj koji se slijedi. Ne zaboravimo da je od 1963. imam Homeini imao problema sa svojim bliskim saradnicima i rezimskom ulemom. Sjetimo se problema na unutrasjem planu neposredno pred revoluciju, nakon revolucije, pa i danas. Sve je to, u stvari, proces oslobadjanja od onog sto je proizvodilo trovanje i razaranje izvorne naravi ili fitreta elementima, jer su tekijjet i iskrena potcinjenost bili slabi i nejaki, a ljudska priroda nezasticena.

 S obzirom da se islamska revolucija u Iranu ne moze teritorijalno vezati za jedan prostor ona je bila podstrek mnogim narodima u svijetu da krenu putem izbavljenja od dominacije drugih nad njima, da krenu putem borbe za oslobadjanje i potvrdu vlastitog identiteta. Dakle, ona se ne moze vezati za jedan narod, ne moze se vezati za jedan teritorij, ali, isto tako, ona se ne moze sagledati u okvirima jednog vremena. Ovaj trenutak u kojem sada zivimo samo je jedna od etapa na putu potpune realizacije onoga sto je nama poznato kao islamska revolucija. Koji ce njen konacni plod biti? To cemo vidjeti, ako budemo zivi i zdravi.

 

home