Islamska revolucija
HOMEINI

Piše: Husein Đozo

Preporod se do ovog trenutka (septembar 1979, o.u.) nije osvrtao na događaje u Iranu. Bio je to vjerovatno propust. Islamska revolucija u Iranu, očito, nije svakidašnji događaj. Ona je za našu javnost od osobitog interesa. Kako po načinu izvođenja tako i po svom cilju. Islamska revolucija u iranu predstavlja izuzetan događaj koji, nesumnjivo, izaziva i pobuđuje vanrednu veliku pažnju ne samo političkih nego još više naučnih krugova.

Savremena znanost, vična da svaki pojam tumači materijalno-ekonomskim činjenicama našla se pred zagonetkom Islamske revolucije u Iranu. Starac Ajetulah Homeini, koga bi savremena društvena znanost na osnovu svojih kriterija proglasila, s obzira na njegovo opredjeljenje i njegovu misao, preživjelim, iz udaljenosti od nekoliko hiljada kilometara skoro kao zarobljenik bez ikakvih materijalnih i tehničkih sredstava pokreće i diriguje milijunskim demosntracijama. Njegova riječ koja se teško probija iz okolice Pariza, da bi doprla u Iran, izvodila je na teheranske ulice i ulice drugih gradova Irana po nekoliko miliona demonstranata. Ta riječ bila je jača od cara careva (šeh-in-šah) i njegove moćne i vrlo savremeno naoružane armije.

Šta je ta čarobna riječ, kakvu je poruku sadržavala, kakvu je silu nosila, odakle je dolazila, dokle je dopirala i šta je pogađala?

Za evropsku sekularističko-laicističku i materijalističku misao, to svakako predstavlja veoma složeno pitanje. Uostalom, neka savremeni sociolozi razbijaju glavu o tom pitanju i neka trgaju za njegovim tumačenjemi odgovorima.

Za pravog vjernika muslimana pak tu nema dileme niti bilo kakvih poteškoća. Božija riječ kada izlazi i iskrena srca i dopire i pogađa otvorenu dušu koja vapi za njom, u stanju je da proizvede čuda. Ona je to činila u povijesti i izazivala najveće revolucije. Zar nije rečeno, da na početku bijaše samo Riječ. Ta Riječ je pokrenula povijest i pretvorila se u stvarnost ovog pojavnog svijeta. Ona je prisutna i djeluje na svoj način. Povjerena je kao amanet čovjeku, kao najodabranijem biću u pojavnom svijetu, da je sprovodi, oživotvoruje i istražuje njene najprikladnije oblike praktične primjene.

Događalo se, i to ne rijetko, da su ljudi zloupotrebljavali i izopačeno primjenjivali ovu Riječ. Bivalo je to najčešće onda kada se ona pretvarala i otjelovljavala u vlast. Tada ju je vlast na svoj način onaka kako joj je godilo, tumačila i primjenjivala. A nju je nemoguće ostaviti bez vlasti, koja je najprije zatvori i pretvori u sistem i ideologiju. To je vjerovatno najsloženija proturiječnost koju je teško, bolje reći nemoguće, izbjeći.

Nije nam namjera o tome ovdje raspravljati. Sve ovo smo spomenuli samo kao uvod u pitanje koje sadrži osnovnu misao ovog napisa: šta dalje sa Islamskom revolucijom? Revolucija je bila sredstvo, da se ukloni jedno zlo, režim koji je tlačio, pljačkao, da se uzme vlast u svoje ruke i da se isprave greške i nepravde.

Svjetska javnost posebno muslimanska sa velikom pažnjom prati zbivanja u Iranu i s nestrpljenjem očekuje šta će to Homeini u ime islama ponuditi svojoj zemlji, kakav islamski koncept za rješavanje gorućih problema života?

Poznavaoci prilika u islamskom svijetu i situacije islamske misli u ovom trenutku, predviđaju dosta velike poteškoće na koje će u tom pogledu naići Homeini. Oni s nekom strepljom i nespokojstvom očekuju odgovor na gornja pitanja.

Tu, prije svega imati u vidu nekoliko činjenica. Na prvom mjestu, mora se znati i biti sasvim načisto da se prvobitno i jedina razrada islamske misli, koja je izvršena skoro dvanaest vjekova ne može u svim detaljima primijeniti danas niti na njoj izgrađivati savremeno društvo i rješavati postojeća veoma složena pitanja života. Ranija razrada ekonomske, političke i društvene koncepcije odgovarala je ondašnjim potrebama i predstavljala riješenja za ondašnja pitanja. Niko od ranijih mudžtehida - razrađivača islamske misli - nije tvrdio da njegova razrada ima trajnu vrijednost. Upozoravali su da je to samo njihovo mišljenje determinirano njihovim mogućnostima shvaćanja islama i potreba života.

Ne znamo šta kani Homeini sa svojim Islamskim revolucionarnim savjetom u ime islamske revolucije ponuditi narodu; da li ovo raniju, u velikoj mjeri prevladanu, razradu ili neku novu. Čini se, koliko je nama poznato, a u toku smo stvari, da još nije razrađen novi islamski koncept bar što se tiče sunija, koji tek sada zagovaraju otvaranje idžtihada. Istina, šije nisu nikad ni tvrdile niti smatrale da je funkcija idžtihada ugašena. Kod njih je idžtihad uvijek bio otvoren i aktivan. Njihovi ajetolasi i imami su ujedno mudžtehidi. Imali smo priliku kontaktirati sa većim brojem šiijske uleme, naročito sa Imami Sadrom, koji je nedavno nestao prilikom posjete Libije, o čemu je pisala i naša štampa. Njihova učenost, postojanost i odanost islamu uvijek je na nas ostavljala utisak posebnog divljenja. Vrlo je karakteristično za šiijsku ulemu to što je potpuno neovisna. Ne veže se u principu ni za kakvu vlast. Smatraju da je vlast, poslije iščezlog i skrivenog dvanaestog imam - Mehdija, koje se očekuje (Mehdi muntezar), uzurpirana i kao takva nezakonita. Prema šiijskom učenju vlast pripada imamu, koji putem velajeta nasljeđuje i kao nadahnuta osoba vodi narod pravim putem. Šiije uče da je zatvaranjem ciklusa nubuvveta posljednjim Božijim poslanikom Muhammedom, a.s., otvoren ciklus velajeta. Otkrivanje istine putem nadahnuća prenosi se počevši od hazreti Alija, Hasana, Husejna, pa dalje od imama do imama. Imami su nepogrešivi.

Očito, Homeini se nalazi pred teškim iskušenjem. Uspješno je izveo revoluciju ali da li raspolaže sa kadrovima u svim oblastima života da udovolji njenim zahtjevima i ostvari njene ciljeve, Svijet očekuje rezultate. Mnogi priželjkuju neuspjeh i kompromitovanje islamske revolucije.

Vjerujemo da je Homeini imao sve to u vidu, da je o svemu tome razmišljao i razmišlja. Ne treba očekivat nikakva čuda. Bez obzira kako savršen koncept ponudio, ne može se sve odmah ostvariti. Život ima svoju zakonitost. Ništa se ne može definitivno ni reći niti ostvariti. Sve je u procesu. Revolucija uvijek nosi viziju boljeg i sretnijeg života. Tu viziju, i kada je realna a ponekad bude i nerealna, nije lahko ostvariti. Kur'an nudi svoju viziju, ali, u generalnim okvirima. Što se od toga u datom povijesnom trenutku može ostvariti stvar je dubokog poznavanja potreba života i osnovnih principa ove vizije. To je upravo ono što čini funkciju i zadatak ustanove idžtihada.

Koliko su Homeinijevi ajetulasi dorasli trenutku, koliko shvaćaju i jedno i drugo, najbolje će pokazati vrijeme. Idemo da vidimo.

Na kraju da spomenemo odnos jednog dijela evropske javnosti prema Islamskoj revoluciji u Iranu. Ova javnost pokazuje veliku ''zabrinutost'' zbog suđenja i presuda koje izriču i izvršavaju islamski revolucionarni sudovi. Brižljivo se registruje i objavljuje svako smaknuće. Dosad je smaknuto preko 360 osuđenika.

Protiv takve brige ne bi imao niko ništa, kada one ne bi počivala na pukoj hipokriziji. Jedistvenost Islamske revolucije očituje se, pored ostalog, i u veoma malom broju žrtava. To je sigurna ''najjeftinija'' revolucija. Ni u jednoj revoluciji u svijetu nije manje smaknuto njenih protivnika nego u ovoj Islamskoj u Iranu.

Ovaj dio ''zabrinute'' evropske javnosti dobro zna koliko je koštala bilo koja druga revolucija u svijetu i koliko ih je kasnije progutala braneći svoje tekovine. Sve je to dobro poznato. Poznato je i to, da Evropa ne može, da oprosti zločine fašizma ni poslije 34 godine suđenja, a zahtijeva od Homeinija da poslije par mjesece pomiluje Šahov režim i oprosti zločincima koji su na najgrozniji način mučili iranski narod. Dovoljno je znati o zločincima tajne Šahove policije ''Savaka'' samo ono što je naša štampa pisala pa da se ocijeni da li 260 smaknutih može biti povod za alarm svjetskoj javnosti.

Homeini je sigurno dobro svjestan značenja ovih krokodilskih suza. Jedan od osnovnih ciljeva islamske revolucije koju on vodi je borba protiv lažnog i licemjernog humanizma, koji određuje samo osobni materijalni interes i nameće sila. Pokazuje se samilost prema kradljivcu, bludniku, alkoholičaru, narkomanu, kada se radi o šerijatskim kaznama protiv ovih. Prema političkom protivniku koji ustvari koristi pravo slobode nema milosti. Prema njemu se mogu primjenjivati najokrutnije kazne i sredstva: vađenje očiju, rezanje nosa, ušiju, odsjecanje ruku, nogu, spaljivanje živih ljudi u komorama itd. O tome su napisana mnogobrojna sjećanja i memoari koji ukazuju na užase ljudskog mučenja, i na cinizma lažnog humanizma. Mjesto jednog Boga, koji je objavio ljudima, nadahnuo ih i usadio u njihove duše, njihova bića šta je dobro , a šta zlo, šta je lijepo, a šta ružno, imamo sada bezbroj bogova koji po svojim ćejfovima određuju šta je dobro a šta nije, šta treba raditi a šta ne treba.

Avgust 1979. godine

Izvor: PREPOROD: izvor tekstova: 30 godina: 1970-2000; izbor tekstova Aziz Kadribegović; El-Kalem, 2000, str. 255

home