Kultura razgolićenosti i razgolićenost kulture

Ljudi se ponose mnogim stvarima, a među njima, kultura odijevanja zauzima posebno mjesto. Fenomen oblačenja proteže se kroz skoro čitavu historiju ljudskog roda i rasprostranjen je na cijelom geografskom prostoru zemaljske kugle. Oblačenje je povezano sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića i može se proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske, socijalne, vjerske, pravne i historijsko-geografske. U tom smislu potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja: Zašto čovjek nosi odjeću? U kakvoj su vezi čovjekova odjeća i njegove duhovne karakteristike? U kakvoj su relaciji imovinsko stanje i društveno-ekonomski položaj pojedinca sa načinom njegovog oblačenja? Kakvu odjeću nose pripadnici različitih slojeva u određenom društvu? Kakav je stav religija po ovom pitanju? Koji zakoni su ustanovljeni u građanskom pravu kada je u pitanju odijevanje ljudi? Kako su tokom historije nastale i pod kojim uticajima su se odvijale promjene u odijevanju različitih naroda? Kakve se razlike u odijevanju ljudi zapažaju na različitim tačkama zemljine kugle i u različitim klimatskim uslovima?

Izgleda da odgovor na svako od ovih, ali i na brojna druga slična pitanja, treba potražiti u detaljnim i dugim raspravama. Istraživači iz raznih oblasti su uložili mnogo truda u istraživanju i razmatranju ovih pitanja i o tome napisali mnoge knjige.

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća zadovoljava najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote, kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i stidljivost, i najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i dostojanstveno. U određenom pogledu, čovjekova odjeća se može porediti sa njegovim prebivalištem. Čovjek je u početku gradio kuće da bi se zaštitio od hladnoće, toplote i životinjskih napada, ali osim u ove svrhe, kuća mu je služila kao sklonište i prebivalište, gdje je unutar četiri zida mogao da uredi svoj život i smjesti svoje lične stvari. Osim toga, kuća je prostor u kome on prema svojim mogućnostima može da izrazi i zadovolji svoj ukus i smisao za lijepo. Odjeću, dakle, možemo smatrati za ''kuću'' ili tačnije rečeno, ''prvu kuću'' svakog čovjeka. Odjeća je čovjekova lična kuća, jer svako ponaosob, stanuje, prije svega u svojoj odjeći, a tek onda u svojoj kući. U tom smislu, možemo reći da svako od nas, kada se radi o odjeći koju imamo na sebi, u stvari ''nosi kuću''.

Glavni razlog za pojavu odjeće je, kao što smo već rekli,čovjekova potreba da sačuva svoju sigurnost, čednost i dostojanstvo. Međutim, pogrešno je misliti da sve razlike i raznovrsnosti, koje se u različitim periodima sreću na nošnjama različitih društava, možemo objasniti samo pomoću ova tri parametra. Ako bacimo pogled na različite društvene grupacije uočićemo razlike u odijevanju između muškaraca, žena i djece. Također, razlikuje se način odijevanja ljudi u ruralnim i urbanim sredinama. Ni u samom gradu, domaćice se ne oblače kao zaposlene žene. Zanatlije i pripadnici raznih profesija nose odjeću prilagođenu poslu kojim se bave. Pripadnici različitih slojeva društva se oblače saglasno sopstvenom imovinskom stanju i prihodima. Klimatski uslovi svake pojedinačne oblasti oblikuju kulturu odijevanja ljudi koji u njima žive. Obično i religije imaju neki kodeks o oblačenju. Islam, također, definiše propise vezane za oblačenje. U današnjem islamskom društvu to najbolje ilustruje izraz hidžab, koji označava islamski način odijevanja.

Povezanost odjeće i kulture

Kao prvo, svi znamo šta je odjeća i zbog toga je nećemo posebno definisati. Međutim, kultura je pojam koji zahtijeva da se definiše i objasni šta pod njom, zapravo, podrazumijevamo. Njena definicija, po našem shvatanju, glasi: kultura je najopštiji svjetonazor unutar jedne zajednice, svjetonazor koji se podudara sa smislom koji je to društvo dodijelilo čovjekovom životu i postojanju, i koji je opšti i univerzalan u mjeri u kojoj obuhvata individualne i zajedničke vrijednosti i mjerila.

Smatramo da svjetonazor svakog naroda ima jakog uticaja na formu i kvaliet mnogih vidnih aspekata njegovog života. Svijet koji ljudi grade i u njemu žive, u mnogo čemu se oslanja na način njihovog pogleda na svijet. U zavisnosti od toga kako shvata egzistenciju i život, i koje vrijednosti smatra dominantnim, svako društvo stvara sebi svojstven stil i izraz u arhitekturi, građevinarstvu i u kulturi odijevanja. Kultura svakog naroda pronalazi svoj izraz kroz različite aspekte njegovog postojanja i prema njegovim duhovno-moralnim civilizacijskim tokovima – industriji, ekonomiji, upravljanju, urbanizmu, arhitekturi i umjetnosti. Ako malo bolje pogledamo, vidjećemo da se u svakom od ovih aspekata, kao u ogledalu odražava duh koji u njemu dominira i njegova opšta kultura. Ova povezanost odjeće i kulture posebno se primjećuje na odijelu došljaka, tek pristiglog u novu sredinu, po kome će se najbrže i najlakše prepoznati. Reklo bi se da ljudi komuniciraju odjećom i da svako sebe predstavlja jezikom odjeće koju nosi – ko je, odakle je i kojoj kulturi pripada.

Ako prihvatimo da su zapadna društva oslobođena diktata religije o načinu odijevanja njihovih članova te da u njima ne postoji nikakav zvanični kodeks oblačenja. (Nasuprot tome, vidimo da u Francuskoj vjera nije oslobođena diktata sekularizma, koji se sada upliće u lični ukus u oblačenju) opet se ne može reći da sferom oblačenja ne vladaju nikakvi propisi i pravila, odnosno, da se ne može objasniti zašto se neki ljudi odijevaju na jedan a drugi na drugi način. Smatramo da svaka materijalna, duhovna i socijalna pojava u svijetu ima svoj uzrok, i da se ništa ne događa slučajno ili kao rezlutat puke sreće. Shodno tom uvjerenju, ako religija i zakon na Zapadu nisu donijeli određeni kodeks oblačenja, ne treba misliti da zapadnjačko odijevanje ne poštuje nikakva mjerila i principe, i da je izvan svakog ograničenja. Savremeno zapadno društvo govori posredstvom odjeće koju nosi, a kroz taj govor možemo čuti filozofiju i kulturu Zapada. Čovjekovo odijevanje prevashodno je uslovljeno kulturnim obzirima njegove sredine, a zatim i njegovim ličnim ukusom. Zato tvrdimo da vrsta i izgled odjeće žena i muškaraca u svakom društvu, ne zavisi samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uslova tog društva, već u velikoj mjeri od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet toga društva čiji su ogledalo i odraz.

Da bismo potvrdili naše riječi, osmotrimo svijet koji nas okružuje i uzmimo u razmatranje dvije njegove sfere: prvu, materijalistički svijet Zapada, koji karakterišu nauka, tehnologija i moć, i drugu, svijet koji je baštinik drevnih kultura i civilizacija, koji je pretrpio poraz od strane zapadne kulture i koji je na putu da svoje cjelokupno duhovno naslijeđe baci pod noge te civilizacije. Tu spadaju zemlje islamskog svijeta, Indija, veliki dijelovi Afrike i Jugoistočna Azija. Pogledajmo kako se oblače narodi u zemljama koje nisu još pale pod uticaj Zapada. Krenimo od odjeće u Iranu, u arapskim zemljama, pogledajmo lokalnu nošnju u Indiji, Pakistanu i Maroku, kao i narodnu nošnju afričkih plemena. Šta vidimo? Postoji li nešto što je zajedničko za ove raznovrsne nošnje?

Svakako, odgovor može biti samo potvrdan. Prije svega, vidimo da im je zajedničko to što su sve dugačke i široke, da ne ističu tijelo i da se skoro po pravilu nose u kombinaciji sa kapom ili turbanom. Naravno, one se umnogome i razlikuju, npr. u vrsti tkanine, boji, načinu šivenja, broju dijelova i drugim karakterističnim detaljima, ali se, ipak, pomenute sličnosti jasno ističu, i pored mnogih razlika, koje su određene raznim okolnostima, a prvenstveno mjesnim, socijalnim i ekonomskim. Ovu geografsku šetnju mogli bi smo upotpuniti historijskim istraživanjem; ako posjetimo muzeje odjeće u evropskim zemljama, uvjerićemo se da je nošnja koju su Evropljani i Evropljanke nosili tokom srednjeg vijeka i kasnije, bila široka i dugačka i po tome veoma slična današnjoj nošnji drugih naroda koji nisu pretrpjeli uticaj Zapada.

Šta vidimo ako pogled usmjerimo ka evropskim zemljama, Americi i gradovima koji su pod uticajem Zapada? Odjeća je, naravno, opet raznovrsna i raznolika, i veoma se brzo mijenja na početku svakog godišnjeg doba. Ipak, i ovdje su prisutne zajedničke crte, u smislu što je odjeća na Zapadu, bilo muška ili ženska, uska, kratka i pripijena uz tijelo, i u tom pogledu je sasvim drugačija od odjeće starosjedilaca i tradicionalnim nošnjama naroda koji još nisu potpali pod uticaj i potpunu dominaciju zapadne kulture.

Zašto ova razlika? Ako uzmemo društvene, ekonomske i geografsko-regionalne okolnosti u kojima su ljudi nekada, a i danas, nosili i nose široku i dugačku odjeću, i uporedimo ih sa prilikama u zapadnoj civilizaciji, vidjećemo da ni jedan od ovih parametara ne može biti uzrok za tu razliku. Ne može se reći da čovjek u prošlosti nije radio, i da je rad primorao savremenog čovjeka na Zapadu da odabere tu vrstu odjeće. Ne može se reći da je klima u prošlosti bila hladnija, a da je danas toplija; ne može se reći da je tkanina nekada bila jeftinija i da je nje bilo u izobilju, a da je današnja kratka odjeća posljedica nedostatka materijala i slično, ne, jer bi sve to ličilo na šalu. Treba reći da istočnjački pogled na svijet i njegov sistem vrijednosti zahtijevaju takvu odjeću, a da je današnje odijevanje na Zapadu, također, primjereno pogledu na svijet i kulturi savremenog Zapada.

Veza između odjeće i kulture na Zapadu

Sad je trenutak da se pitamo: kakva postoji veza između tijesne i kratke odjeće na savremenom Zapadu, i kulture i zapadnog pogleda na svijet? Način odijevanja je nešto pomoću čega upoznajemo čovjeka kao proizvoda civilizacije u kojoj živi. Šta predstavlja čovjek savremene zapadne civilizacije? Umjesto odgovora, postavljamo pitanje: šta, zapravo, može da bude čovjek u jednoj civilizaciji koja je u svojoj biti materijalna? Prije više od četiri vijeka, Bog je nestao iz društvenog života Evrope i povukao se u crkvu. Duhovnost je ostala da tavori negdje na periferiji društvenog života, a struktura zapadne kulture i civilizacije postala je u potpunosti materijalne prirode. Historija posljednja četiri vijeka na Zapadu zapravo je historija negiranja duhovnih i uzvišenih vrijednosti; zapadna civilizacija odslikava život u kome su pojmovi duhovnosti i svetosti izgubili svoju izvornu autentičnost, a čovjek odavno više nije biće koje u sebi nosi ''Božanski duh'' i stvorenje koje može biti Božiji namjesnik na zemlji. U ovakvoj civilizaciji, čovjek se ni suštinski, a ni egzistencijalno ni po čemu ne razlikuje od životinje. Naravno svaka životinja ima neku osobinu svojstvenu samo njoj – lav je krvoločan, paun je lijep, slon ima veliku snagu, dok čovjek posjeduje razum. Među ostalim izdancima prirode, jedan od njih po imenu čovjek, slučajno razumniji od ostalih, potekao je iz vode i snagom svog uma savladao nauku i tehnologiju i zagospodario prirodom. Ali njegov početak i kraj se ni počemu ne rezlikuje od ostalih životinja, i on poput njih živi nekoliko godina u prirodi, poslije čega umire i okončava svoje trajanje.

Šta može čovjek da uradi u jednoj takvoj kulturi u kojoj ga poslije smrti očekuje samo ništavilo. Jedina prilika da bude je taj kratak vremenski period između rođenja i smrti, i on, kome je to jedina šansa, primoran je da skupi što više poena i iskoristi sva zadovoljstva i užitke koje pruža ovaj život prije nego glas koji oglašava smrt označi kraj igre. Sve stvari u ovoj civilizaciji vrednuju se samo zadovoljstvom koji pružaju čovjeku, koji je u suštini samo jedna materijalna životinja, a jedna od stvari koja može da mu pruži zadovoljstvo je njegovo tijelo.

Kakvo može da bude njegovo odijelo u kulturi u kojoj je čovjek postao ispražnjen i beznačajan, lišen duhovnih vrijednosti i tajne pohranjene u dubini njegovog bića, koje je svedeno na tijelo i čula, ruke i oči? Ispostavlja se da odijelo nije sredstvo za pokrivanje, već za uljepšavanje tijela. U uslovima kada ličnost žene ovisi od njenog izgleda i tijela, njena odjeća mora biti uska, poput tanke opne prevučene preko kože, tako da ne prekrije njene tjelesne kvalitete, ali i kratka, kako bi pokrila što manji dio tijela! Odjeća nije stan za njeno tijelo kao njegova ''druga koža'', ona oblači odjeću da bi neke dijelove tijela ''istakla'', a neke ''uramila''! model odjeće određuje psihologija seksa, odnosno kreatori nove mode koji neprekidno regulišu odnos između otkrivenih i pokrivenih dijelova tijela, da bi nekim svojim kreacijama postigli maksimalnu privlačnost i privukli pažnju, a nekim drugim probudili pojačanu želju. Ne zavisi samo ženska odjeća od povezanosti ''očiju i tijela''. Isti je slučaj i sa muškom odjećom. Nije slučajno to što je muško odijelo sa Zapada, koje svi mi danas nosimo, slijepljeno uz tijelo, ili, kako se kaže, kalup za tijelo. I to dolazi sa Zapada i proizilazi upravo iz načina shvatanja seksualnosti na Zapadu. U pitanju je želja da se pokaže tijelo, pa je stoga i odjeća muškaraca tijesna i pripijena uz tijelo.

Način odijevanja i kapitalizam

Međutim, problem se na završava na ovom mjestu. Materijalističko i profano zapadnjačko shvatanje svijeta, čiji vidici ne prelaze domen čulnih prohtijeva – jelo, san, uživanja i strasti – stvorilo je u njemu adekvatan ekonomski sistem, odnosno kapitalizam, sistem lišen duhovnih vrijednosti pomoću kojeg primorava čitav svijet i sve što je u njemu – prirodu, životinje i čovjeka, da što više troše i da se što više potroše. Taj sistem, zasnovan na umnožavanju i gomilanju, poput kakve mašine za usisavanje svijeta, koriste sve snage i mogućnosti, i sve prirodne i ljudske potencijale da što više razvije tržišnu privredu, pa je tako i ''seks'', kao prirodna energija u čovjeku, stavljen u službu ovog proždrljivog aparata. Jasno je kako su seks i polne razlike između žena i muškaraca, koji u kulturama sa naglašenim duhovnim vrijednostima predstavljaju znamenja Božije dobrote i mudrosti (''I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara parove, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost'' (K. 30:21)), postali mamac za kupce i donijeli procvat ekonomiji kapitalizma. Ono što u produhovljenoj kulturi islama predstavlja izvor mira i spokojstva ( ... da se uz njih smirite...), u rukama profanih ljudi postaje sredstvo za što jače potpaljivanje vatre prohtijeva.

U jednom tako ekonomski ustrojenom društvu, žena je samo sredstvo koje mora da bude i potrošač i roba. Zapadna ekonomija je odsječena od duhovnog, i ne priznaje ništa osim ove dvije riječi (potrošač i roba). Žena koja je samo materija i tijelo, treba da bude i potrošač i predmet potrošnje, i ovo ''treba'' je ono što određuje izgled njene odjeće.

 

nazad