Pokrivanje i islamska kultura

U prošlom broju je bilo riječi o odijevanju na Zapadu i o povezanosti odjeće sa pogledom na svijet i kulturom Zapada. Sada ćemo ukazati na povezanost između islamske kulture i načina oblačenja.

Glavna razlika imeđu savremene zapadne kulture i islamske kulture nastaje prilikom pokušaja da se definiše čovjek. Ako je čovjek u zapadnoj kulturi biće za koje je duhovnost sporedna i samo nadgradnja materijalističke strane njegovog života, u islamskoj kulturi je biće kome je duhovnost ultimativni ideal i konačni cilj života. Duhovnost je osobina sa kojom treba pažljivo postupati i, uz veliki trud, pažljivo i odmjereno, koristiti sve tjelesne i duhovne darove koje ona pruža. Duhovnost i spiritualnost u islamu nisu suprotstavljeni materijalnom i tjelesnom, i čovjek ne treba da žrtvuje tjelesnu, materijalnu stranu svoje ličnosti zarad stizanja do viših istina. U islamu duhovnost i materijalnost nisu rivali koji nastoje da eliminušu jedan drugog; duhovnost je prije vodič i kontrolor tjelesnog i materijalnog. Religija nema za cilj povlačenje ljudi od svijeta, bjekstvo u izolaciju i zanemarivanje tjelesnih potreba; ona nas uči umjerenosti, kako bi se sačuvali ekstremizma i pretjerivanja, i sebe ne bi posmatrali samo kao bića od krvi i mesa, kojima su tjelesna zadovoljstva jedina briga.

Jedan od čovjekovih instikata je seksualni instinkt, i jedna realnost njegovog postojanja. Islam ne previđa nijednu realnost čovjekovog postojanja, pa tako ni seksualni instinkt; smatra da zadovoljavanje tog instinkta nije protivriječno duhovnim potrebama. Sva ograničenja i zabrane u islamskom vjerskom zakonu u vezi sa seksualnim instinktom imaju funkciju da neutrališu njegovo razorno dejstvo i zaštite ga od nekorisnih i štetnih podsticaja, koji ga mogu učiniti toliko jakim da bude u stanju potpuno zavladati čovjekom, i tako ga odvesti na stranputicu.

U jednom takvom poimanju svijeta kakvo je islamsko, čovjek nije posmatran samo sa materijalnog aspekta, kao tijelo koje nestaje smrću i čija jedina prilika da proživi srećno i okusi sve životne užitke jeste period između rođenja i smrti. Pred njim je dugačak put u kome je smrt samo jedna od prepreka koje treba preći. On je okrenut Bogu, kao apsolutnom savršenstvu i izvoru svekolikog dobra i vrijednosti. U tjelesnim zadovoljstvima uživa umjereno, ne konstantno, i ne svuda i sa svima. Ne poistovjećuje se sa svojim tijelom, jer sebe vidi iznad toga, i zna da je breme koje nosi više od razmetanja izgledom. Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija odjeće je da prikrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je za čovjeka svetilište, ona je bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da smanji seksualni nagon, a ne da ga uveća. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga koža. Za jednog čovjeka vjernog islamu, savršenstvo se ne postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već posvećivanjem duše svome Stvoritelju. U Kur'anu se kaže: ''Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili - a Allah je Milostiv prema robovima Svojim.'' (K.2:207) i ''Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.'' (K.9:111)

Pitanje odjeće, njen oblik i vrsta, nipošto ne spadaju u jednostavna i površna pitanja, i mi ga nećemo tretirati kao proizvod ukusa pojedinca. Ovo pitanje je povezano sa dvjema različitim kulturama i odvojenim pogledima na svijet, ekstremno različitim u svim važnijim oblastima, pa tako i u kulturi odijevanja. U praksi je najlakše kopirati odjeću drugih; međutim, prolaze vijekovi, a mi vidimo da ne samo da ne kopira odjeću drugih naroda, već suprotno tome, svaki narod nastoji da kroz kulturu odijevanja sačuva sopstvenu tradiciju. Oduvijek je promjena odjeće nagovještavala promjenu same kulture, a poznato je da čovjek ne može da okrene leđa sopstvenoj kulturi dok ne odbaci svoju odjeću, i da neće obući stranu odjeću dok ne prihvati kulturu drugog naroda. Zbog toga se i kaže ''s kim si takav si''.

Odijelo svakog čovjeka predstavlja zastavu zemlje njegovog bića, koju je on istakao ispred zdanja sopstvenog bića i kojom želi da oglasi kojoj kulturi pripada. Na isti način kao što je svaki narod vjeran svojoj zastavi, vjernošću kojom izražava svoja nacionalna i politička uvjerenja, ni svaki pojedinac neće tek tako odbaciti odjeću koja je primjerena mjerilima i pogledima onog sistema vrijednosti i shvatanjima kojima je privržen i u koja vjeruje.

Za trenutak na pitanje uzajamnosti oblačenja i kulture pogledajmo iz lingvističkog ugla. U perzijskom jeziku odjeća se označava izrazima ''pokrivač'', ''zaštita tijela''. Kada su u pitanju glagoli, koriste se ''obući se'' i ''pokriti se''. U arapskom se koristi ''libas'', a u engleskom ''clothes'' i ''dress''. Pogledamo li malo bolje, vidjećemo da perzijska riječ ''lebas'', odnosno pokrivač, dolazi od infinitiva ''pušiden'' (obući), koji je kasnije dobio značenje ''maskirati'' i ''sakriti'', što opet dokazuje naše tvrdnje. Iz svih ovih izraza da se shvatiti da je odjeća sredstvo za pokrivanje, a ne za isticanje tijela. Do sličnog zaključka dolazimo ukoliko se vratimo korijenu arapske riječi ''libas''. Ona označava nedostatak jasnoće i prikazivanje neke stvari drugačijom od onoga što je ona u stvarnosti. Dakle, u arapskoj svijesti, ova riječ označava sredstvo za sakrivanje pravog izgleda tijela, za njegovu promjenu ili pretvaranje u nešto drugo. Ponovo vidimo kako je kultura jednog naroda sadržana u njegovom jeziku i kako se putem njega manifestuje. S druge strane, ako ispitamo korijen engleske riječi ''dress'' (odjeća, odijelo), ustanovićemo da osnovno značenje ove riječi potiče iz riječi ''dotjerati'', ''ukrasiti''. Time se, još jednom, potvrđuje da i u ovom jeziku, osnovno i suštinsko značenje pojmova ''odjeća'' i ''odijevanje'' jeste dotjerivanje, uljepšavanje i urednost. Vidimo, dakle, da svaki narod putem izraza koje koristi za odjeću otkriva cilj i svrhu odijevanja.

Odjeća i stanje duha

Poznata je izreka ''lice je ogledalo duše'', kojom se želi reći da se na licu vide sve promjene unutrašnjeg stanja čovjeka, i da to stanje odražava prirodna promjena boje njegovog lica. Mogli bi otići i korak dalje i reći da stanje duha ne odražava samo prirodna boja, već i one boje koje se vještački nanose na lice. Vrsta ženske šminke usko je povezana sa unutrašnjim stanjem i psihološkim tendencijama žene koja je nosi. Međutim, stanje duha ne odražava samo našminkano lice, već i ukupni izgled njene figure i odjeće kojom je ukrašava.

Vrsta odjeće ne ovisi samo o opštem uticaju društva kao zajednice koju čine pojedinci, već i o utjecajima koje pojedine ličnosti u toj zajednici imaju na njenu populaciju. U društvu u kojem duhovne i humanističke vrijednosti ne kotiraju naročito visoko, i u kome je unutrašnji svijet čovjeka, njegov ugled i smisao života u uskoj vezi sa spoljašnjim izgledom, njegova ličnost se oblikuje na osnovu pažnje koju prema njemu pruža njegovo okruženje i na osnovu opšteprihvaćenih ideja koje su trenutno na snazi. Zato i nije čudo što članovi takvog društva nastoje svim sredstvima, pa i kroz odijevanje, da za sebe stvore vlastitu individualnost. Moda i bezbrojne bezrazložne promjene koje se svakodnevno javljaju u odijevanju nalaze podlogu u svijesti i psihi ljudi. Potreba da se pojedinac izrazi i bude drugačiji veoma je jako izražena i za sobom povlači to da on pokušava da na svaki mogući način privuče pažnju drugih, pa čak i promjenom svog izgleda, i to najčešće promjenom svoje odjeće i ukrašavanjem glave i lica. Na taj način želi da se spasi od nestajanja u masi, jer ne uspijeva na logičan i razuman način da sebe učini izuzetnim i prepoznatljivim. Pošto je za njega najviša istina društvo, a ne Bog, u Koga, zapravo i nevjeruje, gubljenje u masi za njega znači krah njegove ličnosti i neminovan kraj.

Onda dolazi red na modne kreatore da odgovore na ovu neutoljivu žeđ i iskoriste ovu moralnu slabost izazvanu duhovnom dekadencijom. Međutim, postoje i drugi razlozi, moralne i psihološke prirode, za prihvatanje mode. U klasnim društvima, društvene razlike se primjećuju na kućama, automobilima, načinu života, a naročito u odijevanju: viši slojevi i dobrostojeći ljudi svojom odjećom nastoje da pokažu drugima koliko su bogati. Odjeća je najzahvalnije sredstvo za razmetanje jer je neodvojiva od čovjeka, za razliku od automobila ili kuće koji uvijek nisu uz njega. Čak i na plivanju, kada je svedena na minimum, odjeća pokazuje drugima s kim imaju posla!

Postoji mnogo takvih kompleksa koji izbijaju na vidjelo čovjekovim izgledom i načinom oblačenja. Jedan od njih je i želja da se na sebe privuče pažnja i da se bude različit od drugih; drugi je razmetanje imovinom i bogatstvom. Odijelo često otkriva želju za isticanjem, zavist i rivalstvo. Na izbor odjeće također utiče prevelika ambicioznost i želja za dominacijom. Vojnici i uniformisana lica nisu jedini koji svoj položaj i čin ističu odjećom i oznakama na njoj (naravno, za njih je možda i potrebno da se razlikuju). Ako čista kiša duhovnosti sa ljudskih srca ne spere zagađenost nastalu u želji da budu superiorni, oni će imati potrebu da skupocijenim odijevanjem pokažu svoju ličnu vrijednost i veličinu. Ženska odjeća ponekad ima funkciju razmetanja i dokazivanja samih muškaraca, koji na sjedeljkama, ulicama i javnim mjestima žele da garderobom svojih supruga demonstriraju drugima sopstvenu veličinu i značaj. U društvo bez duhovnosti žene služe i kao sredstva za izražavanje ugleda i blagostanja svojih muževa. Oni ističu svoje žene i njihovu odjeću da drugima pokažu vlastiti značaj, isto kao što se razmeću automobilima, kućama i garderobom.

Vrsta odjeće koja se nosi da bi privukla pažnju, u islamskoj kulturi se smatra odjećom slave i popularnosti (šuhret), a pripadnici islama, muškarci i žene, strogo se uzdržavaju od nošenja takve odjeće. Prenijećemo dva hadisa iz čuvene zbirke Kafi, iz poglavlja pod nazivom Osuđivanje [traženja] slave (Kahāretul šuhrat). Prvo predanje koje navodimo dolazi od šestog šiijskog Imama iz Poslanikove čiste kuće, časnog Džafera Sadika: ''Jahaća životinja i odjeća su dovoljni da prezrenom i niskom podare ugled i slavu.'' Drugi navod se pripisuje Husejnu b. Aliju: ''Svakoga ko se obuče da bi stekao slavu, Allah će na Sudnjem danu obući u odijelo napravljeno od vatre!''

Pripadnici bogatih slojeva svojom skupocijenom i ranovrsnom odjećom, različitom za svaku posebnu priliku, nameću i stavljaju na znanje onima oko sebe svoj superiorni položaj. Za njima, kao izgubljeni, jure običan svijet i srednji sloj ljudi, koje je, zapravo, moda napravila njihovim robovima, jer dobrostijeći i konformistički sloj neprestano teži da se svojim izgledom izdvoji od običnih ljudi i da svojom modernošću skrene pažnju na sebe.

Tada običan svijet, u želji da se izjednači sa bogatima, nagrće na modu koja ubrzo postaje opšta, i kao takva prestaje da bude interesantna bogatoj eliti, koja je u stalnoj potrazi za onim što će je izdvojiti od ostalih. Zbog toga ona kreće u kreiranje novih modnih stilova. Običan svijet je opet na udaru novih modnih strujanja, i ponovo, krotko kao jagnje, trči za ukusom bogataša i dobrostojeće elite, a da nije podmirio ni račune prethodne modne avanture. Takva zavisnost i ropstvo su itekako bolni.

Sa druge strane, čim se povede polemika o islamskom odijevanju i njegovoj jednostavnosti, protivnički tabor pribjegava donekle čudnom diskursu: Da, vi biste da ženu obespravite, isključite je iz svih društvenih dešavanja i aktivnosti i stavite je u kućni pritvor; vi ne cijenite žensku ličnost i polovinu populacije bi isključili iz javnog života. Na ovako rezonovanje valja odgovoriti na sljedeći način: zbog toga što žena prema islamskom shvatanju treba ozbiljno i odgovorno da se uključi u društvo, neophodno je da se okani luksuza i razmetanja uljepšavanja. Hirovito i spektakulrano pojavljivanje žene u javnosti doprinosi još većem razgolićavanju. Čovjek će se uspješno socijalizovati ukoliko se bude manje bavio sobom i kada se poput kapi stopi s morem zvanim društvo. U društvo se ulazi sa poništavanjem ''ja'', koje treba da bude zamijenjeno sa ''mi''. Ako je cilj svake žene i svakog muškarca da skrene pažnju na svoj izgled i svoju posebnu ličnost, ona ili on neće nikada postati stvarni članovi društva. Sjetimo se islamskog hodočašća, hadža, gdje se svako pojedinačno ''ja'' stapa pod zracima svjetlosti Božanske istine u jedno zajedničko ''mi'', koje simbolizuje jednostavna i uniformna odora zvana ihram koju oblače svi hodočasnici. Na hadžu, muškarci i žene se odriču uljepšavanja, raskoši i mode, i složno i jednodušno sačinjavaju jednu uzornu zajednicu. Vidimo, dakle, u istoj mjeri koliko odjeća ističe pojedinca i izdvaja ga u društvu, toliko ga i udaljava od društva.

Drugi argument sastoji se iz toga da odijevanje ljudi u jednom društvu, tu posebno mislimo na žensku odjeću, u pogledu forme i dimenzija mora da poštuje određene propise i standarde. Razuzdanost u odijevanju dovodi do moralne razuzdanosti i buđenja seksualnih instikata. Na osnovu fizioloških i psiholoških istraživanja o tjelesnim i duhovnim razlikama između muškarca i žene, potvrđeno je da su muškarci znatno osjetljiviji od žena na seksualne poticaje izazvane vizuelnim putem, dok su žene osjetljivije na dodir.

Razuzdanost u oblačenju znači i razuzdanost podsticaju seksualnog nagona, a razuzdanost u njegovom podsticanju ruši temelje porodice. Seksualni instikt je važan uzrok u zasnivanju braka i stvaranju porodice, ali vremenom ovaj instikt gubi na značaju i biva zamijenjen ljubavlju, slogom i vijernošću, čije uloge postaju sve veće u održavanju porodice kao institucije. Već ovdje treba reći da razgolićavanje i razmetanje izgledom predstavljeju propast za porodični život i da nepokrivanje podriva korijen porodičnog stabla. Zajednički zaključak izveden iz svih društvenih učenja, a ne samo islama, je da porodica treba da se čuva i poštuje, žena i muškarac vole i budu vjerni jedno drugom, kako bi svojoj djeci izgradili prijatan dom, a njihovim vaspitanjem stvorili sigurnu budućnost svom društvu. Svaki član društva, bio muškaraca ili žena, kome dominira kultura nagosti, svakodnevno se bave poređenjem onoga što imaju i nemaju. To poređenje kod njih, posebno kod muškarca, potpaljuje vatru strasti i uništava korijen porodice. Žena je pored svog muža provela dvadeset ili trideset godina, borila se zajedno s njim sa životnim teškoćama i učestvovala u njegovom bolu i radostima, međutim, njeno lice je vremenom postepeno izgubilo mladalačku vedrinu i počelo da vene. I u trenutku kada su joj neophodni ljubav, razumijevanje i vjernost njenog supruga, iznenada, na ulici, poslu, ili negdje drugdje, pojavljuje se mlada, nedolično odjevena žena, i svojim izgledom pruža priliku njenom suprugu da je s njom upoređuje. Ovo potresa temelje porodičnog zdanja i baca u vjetar svu nadu jedne žene koja je svoju mladost, također, bacila u vjetar. Vjerovatno su sve mlade žene svjesne činjenice da su mlade i pune svježine samo danas, a već sutra, kada njihova mladost prođe, pojaviće se mlađe žene koje su potencijalna opasnost za njihove sutrašnje porodice.


Novi modni trend

Ella Gunderson, 11-godišnja Amerikanka iz savezne države Washington je novo lice u novom modnom trendu. Nakon neuspješnog pokušaja da kupi pristojnu odjeću, ona je napisala pismo žalbe jednoj robnoj kući sa sjedištem u Seattle-u. I proizvođači su uvidjeli - skromna odjeća je u potražnji. Ella je gostovala na nekoliko američkih emisija u kojima iznosi svoje probleme nalaženja pristojne odjeće.

Ona izgleda nije sama; Gigi Solif Schanen, modna novinarka teen-magazina "Seventeen" posmatra ovaj novi trend nazivajući ga 'Miss Modesty'. "Osjećaj je drugačiji, ali mlada žena izgleda lijepo i ženstveno." Schanen smatra da će ove jeseni u Americi ovaj trend biti en vogue. "Ljudi su siti gledanja gole kože i žele da ostave nešto i za maštu."

Online prodavači pristojne odjeće, kao što su ModestApparelUSA.com, ModestByDesign.com kažu da su u zadnjih 18 mjeseci njihove prodaje bukvalno eksplodirale. Potražnja je veća, nego što proizvođači mogu izbaciti robe na tržište. Svoj uspjeh objašnjavaju time, jer su djeca sita terora modne industrije, koja proizvodi odjeću koja kao da i ne pokriva tijelo. Tina Wells, direktorica firme Buzz Marketing, koja prikuplja podatke o modnim trendovima omladine, kaže da su tinejdžeri prezasićeni seksualnim informacijama. "Slijedeći veliki trend kojega vidim jeste da će mladi biti obučeni kao monasi," kaže ona.


 

nazad