etika!
“Da li je seks zlo?” Musliman bi se iznenadio
kada bi cuo ovo pitanje. Takva misao mu nikada ne bi pala na
pamet. Ali, vaznost ovog pitanja u hriscanstvu i u zapadnoj
kulturi postace jasna na stranicama koje slijede. U posljednjih
osamdeset godina, posebno nakon dva svjetska rata, seksualni
moral na Zapadu je pretrpio ogromne promjene koje se obicno
nazivaju rijecima “seksualna revolucija”. Na rusevinama umiruceg
hriscanskog morala, Zapad pokusava da izgradi liberalan
seksualni moral poznat pod nazivom “novi seksualni moral”. Da
bismo razumjeli socijalnu i istorijsku podlogu na kojoj izrasta
ovaj novi moral, nuzno je da proucimo seksualni moral hriscanske
crkve.
Hriscanski seksualni moral
Iako se za hriscanstvo uobicajeno misli da je religija koja se
zasniva na ucenjima Isusa Hrista, ja u ovoj knjizi koristim
rijec “hriscanstvo” za ucenja crkve kao organizacije. Mislim da
ne grijesim sto cinim tako, jer Biblija ne spominje nista sto je
Isus rekao o braku i seksu. Izuzetak je jedino propovijed kojom
osudjuje vizuelni i fizicki blud: “Culi ste da je receno: “Ne
cini preljube.” A ja vam kazem da svaki koji gleda zenu s tim da
je pozeli, vec je ucinio preljubu s njom u srcu svome. Ako te
tvoje desno oko sablaznjava, iskopaj ga i baci od sebe; jer ti
je bolje da propadne jedan od tvojih udova i ne bude cijelo
tvoje tijelo baceno u pakao” (Matej, 5:27-29).
Prva osoba koja je u hriscanstvu pisala o seksualnom moralu bio
je sveti Pavle. On kaze, “Dobro je za covjeka da se ne dotice
zene” (1. Korincanima 7:1). On je jednostavnim rijecima pokazao
da hriscanska crkva uci da je celibat bolji od braka, i da
ljudsko tijelo nije namijenjeno za seksualni uzitak nego samo za
Gospoda. “Ali, tijelo nije za blud, nego za Gospoda, i Gospod za
tijelo... Zar ne znate da su vasa tijela Hristovi udovi?” (Ibid,
6:13-15).
Ali, sveti Pavle je znao da celibat znaci potiskivanje ljudske
prirode, a ljudska priroda se ne moze potisnuti. On je znao da,
ako bi se brak potpuno zabranio, ljudi bi i dalje protivzakonito
stupali u bracne odnose. Zbog toga on kaze, “Zbog bluda, svaki
neka ima svoju zenu, i svaka zena svoga muza” (Ibid, 7:2). A
onda, kao da je htio da se osigura da ljudi nece zaboraviti
svetost celibata, on nastavlja: “Ali, ovo govorim kao dopustenje,
a ne kao zapovijest. Ja, pak, zelim da svi ljudi budu kao ja;
ali svako ima svoj blagodatni dar od Boga, jedan ovako, a drugi
onako. A neozenjenima i udovicama velim: dobro im je ako ostanu
kao sto sam i ja. Ali, ako ne mogu da se uzdrzavaju, neka stupe
u brak, jer je bolje stupati u brak nego gorjeti” (Ibid, 7:6-9).
Drugim rijecima, brak je, u usporedbi sa bludom, manje od dva
zla!
Sveti Pavle nadalje objasnjava da brak znaci nevolju. “A za
neudate... smatram, dakle, da je ovo dobro zbog ovdasnje nevolje,
da je dobro covjeku da ostane kako jeste. Jesi li se privezao za
zenu? - ne trazi razvod. Jesi li se razveo od zene? - ne trazi
zene. No ako i stupas u brak, nisi pogrijesio, i djevojka ako se
uda - nije pogrijesila; ali ce takvi imati tjelesnu nevolju, a
ja vas stedim” (Ibid, 7:25-28).
Sudeci prema Bibliji, brak i udovoljavanje Bogu ne slazu se
jedno sa drugim. Sveti Pavle kaze, “A ja hocu da ste bezbrizni.
Bezbracni se brine za ono sto je Gospodnje, kako ce ugoditi
Gospodu, a ko je stupio u brak brine se za ono sto je svjetsko,
kako ce ugoditi zeni, te je podijeljen. I neudata zena, i
djevojka, brine se za ono sto je Gospodnje, da bude sveta i
tijelom i duhom, a koja je stupila u brak, brine se za ono sto
je svjetsko, kako ce ugoditi muzu. Ovo, pak, govorim na korist
vas samih, ne da vam stavim omcu, nego da budete casni i da bez
smetnje istrajno sluzite Gospodu” (Ibid, 7:32-35). Na kraju, on
zakljucuje hriscanske stavove sljedecim rijecima, “Tako, dobro
cini ko udaje svoju djevojku, ali bolje ce uciniti ko je ne
udaje” (Ibid, 7:38).
Dakle, hriscanski pogledi na brak, u svom prvobitnom obliku,
svode se na sljedece:
a) celibat je dobar i treba ga prihvatiti;
b) brak je dozvoljen da bi se spasilo od bluda ali je vrijedan
zaljenja i treba uciniti sve da se on izbjegne;
c) brak usporava spasenje i ne moze se pomiriti sa sluzbom
Bozjom.
Tri vijeka nakon svetog Pavla, dosao je teolog po imenu sveti
Avgustin. Kao i njegov prethodnik, on je vjerovao da seks steti
duhovnom uzdizanju: “Ne poznajem nista sto bi muski um moglo
uniziti vise nego sto to mogu uciniti dodiri zene i
sjedinjavanje tijela bez kojih covjek ne moze imati suprugu” .
On je otisao jos dalje od svetog Pavla jer je za seks vezao
osjecaj krivice. On je priznao da je seks vazan za produzavanje
vrste, ali je dodao da je seksualni cin sam po sebi okaljan
krivicom zbog grijeha Adama i Eve. Seksualni akt je pretvoren iz
necega bezazlenog u nesto sramno zbog prvobitnog grijeha nasih
praroditelja, koji se prenosi sa generacije na generaciju. U
svojoj knjizi Bozija drzava, sveti Avgustin kaze, “Covjekov
prijestup (tj. Adamov i Evin grijeh) nije ponistio blagoslov
plodnosti koja mu je data prije nego sto je zgrijesio, ali ga je
zarazio sa bolescu pozude” . Ukratko, on je naucavao da je: (a)
seks nesto sramno zbog prvobitnog grijeha Adama i Eve; (b)
cednost i celibat su moralniji od braka; (c) celibat je bio
nuzni uslov za svestenike i casne sestre.
Viktorijanska era
Nema sumnje da je istrazivanje hriscanskog seksualnog morala
veoma vazno za razumijevanje seksualne revolucije u ovome vijeku;
ali, kako bismo u potpunosti razumjeli istorijsku podlogu na
kojoj je izrastao novi seksualni moral, jednako je vazno
spomnenuti i Viktorijansko doba.
“Dok su hriscani predviktorijanskog doba bili zadovoljni sa
odrzavanjem seksualnih odnosa unutar braka, Viktorijanci su bili
zaokupljeni time kako ce ga najbolje iskoristiti za plemenitije
ciljeve. Za Viktorijance, moralan covjek se cuvao od vanbracnih
seksualnih odnosa, a u braku je bio izrazito selektivan i
uzdrzan. Moralna zena je izdrzavala takvo sporadicno mucenje, i
nikada nije cinila nista da ga inicira. Zadovoljstvo kao cilj
nije bilo primjereno, pogotovo ne za zenu” .
O seksualnom moralu hriscanskog Zapada u devetnaestom vijeku
moze se reci sljedece: (a) seks je na nizem stepenu morala od
celibata; (b) seksualna strast kod ljudskih bica je rezultat
prvobitnog grijeha, pa je zbog toga seks radi zadovoljstva
grijesan; (c) seks bez zadovoljstva je dozvoljen samo ako mu je
namjena produzavanje ljudske vrste. Na pragu dvadesetoga vijeka,
preovladjivalo je glediste da je seks sam po sebi zlo i da je
prihvatljiv samo kao manje od dva zla.
Seksualna revolucija
Ono sto ste do sada procitali bila je kratka istorijska i
socijalna pozadina hriscanskog Zapada iz koje se radjalo novo
poimanje morala. Crkva je napravila ogromnu gresku kada je
suzbijala najprirodniji nagon ljudskih bica, koji je pritom i
orudje njihove reprodukcije. Ocigledno je da se prirodni nagoni
nikada ne mogu suzbiti. Allama Rizvi pise: “Ako religija zatvara
oci pred teskocama porodicnog zivota, njeni sljedbenici ce se,
prije ili kasnije, pobuniti protiv nje, unistavajuci sve njene
doktrine u nastupu revolta... Hriscanstvo je ignorisalo potrebe
ljudske prirode, velicajuci ideju o celibatu. Mnogi ljudi su
puni entuzijazma pokusali zivjeti u skladu sa tim idealom.
Monasi i monahinje su se zatvorili u samostane. Jedno kratko
vrijeme, ova je zamisao dobro funkcionisala. Onda se priroda
osvetila; monasi i opati su lansirali ideju da su oni Hristovi
predstavnici, a monahinjama je dodijeljena titula “Hristovih
nevjesta”. Tako su mirne savjesti pretvorili manastire u centre
seksualnih sloboda.”
Komentarisuci stav hriscanskog klera, Rasel pise: “Tek je pred
kraj trinaestog vijeka celibat svestenstva bio pojacan. Naravno,
svestenici su nastavili odrzavati zabranjene veze sa zenama...”
. Papa Jovan XXIII je osudjen zbog bluda i incesta; 1171. godine,
otkriveno je da je opat iz Kenterberija, pripadnik reda svetog
Avgustina, imao sedamnaestoro vanbracne djece u jednom istom
selu; Henri III, biskup Lijeza, razrijesen je duznosti 1274.
godine, jer je imao sezdeset i petoro vanbracne djece.
Srednjevijekovni pisci cesto svjedoce da su manastiri bili kao
bordeli, da su se unutar njihovih zidova ubijala novorodjencad,
te da je incest medju svestenim licima natjerao crkvu da
proglasi da svestenici ne bi smjeli zivjeti sa svojim majkama i
sestrama .
Nista drugo nije ni moglo biti rezultat neprirodnog seksualnog
morala. Oni koji nisu mogli suzbijati svoj prirodni nagon, tajno
su se predavali grijesnim cinovima; drugi, kao sto je Martin
Luter, pobunili su se protiv crkve i zapoceli pokret reformacije
koji je odbacio celibat.
Kada je hriscanska crkva izgubila svoj uticaj u drustvenim
poslovima zapadnog svijeta, pobunili su se cak i laici. Taj
revolt je zadobio pokretacku silu nakon dva svjetska rata, kada
je hriscanski Zapad zapoceo seksualnu revoluciju kao reakciju na
suzbijanje seksualnosti. Pokret reforme cini da drustvo predje
iz ekstremnog u umjereno; dok revolucija, u svojoj pocetnoj fazi,
cini da drustvo ide iz jednog ekstrema u drugi. Allama Rizvi
komentarise, “Priroda se moze usporediti sa celicnom oprugom
koja se, kada je pritisnete, vraca jednakom snagom. Kada se ona
osvetila hriscanima, pretvorila je hriscanske drustvene
zajednice u najlabilnije, najslobodnije i najnedisciplinovanije
zajednice koje je svijet ikada vidio.”
Tako se novo poimanje morala rodilo na Zapadu i otislo u drugu
krajnost. Od suzbijanja prirodnih zelja, neki propovijednici
novog morala su otisli do ekstremnog ispoljavanja bezgranicne
seksualne slobode koja vlada u zivotinjskom svijetu. Promovisali
su ideju o “seksu radi zabave,” “seksu radi seksa” i “slobodnog
seksa” koji bi na kraju nuzno morao potpuno unistiti koncept
porodice koji izgradjuje ljudsko drustvo. U kasnim osamdesetim
godinama ovoga vijeka, moglo bi se reci da se opruga prirode
vraca u svoju normalnu poziciju. Kacadurijan i Lunde su napisali
1980. godine, “Ideja o moralnosti “seksa radi zabave” i “seksa
radi seksa” nikada nije bila prijemciva cak ni vecini mladih
ljudi. Romanticni ideali o braku, vjernosti i stabilnom
porodicnom zivotu u kojima ce se odgajati djeca, jos uvijek su
bili zivi i uticali na Americki zivot. Uzdize se nova sinteza
vrijednosti. Mnoge promjene u seksualnim stavovima iz sezdesetih
godina su zadrzane, ali su radikalnija vjerovanja za vecinu
ljudi bila neprihvatljiva. Mnogi pojedinci su voljni da podrze
predbracna istrazivanja, ali zele da se osiguraju da niko nece
biti povrijedjen. Mnogi su otkrili da “seks zbog seksa” nije
toliko ugodan koliko je izgledao kada je postao popularan, a
mnogi su se uvjerili da je jako mnogo ljudi bilo povrijedjeno
neodgovornim seksom, tako da sada traze novi moral i odgovorniji
seks” .
Kao zakljucak, mozemo prvo reci da je Zapad presao put od jednog
ekstrema - ekstrema potiskivanja seksualnosti ciji je primjer
hriscanska crkva - do drugog ekstrema - ekstrema slobodnog seksa
radi zabave ciji je primjer liberalan seksualni moral. Drugo,
Zapad je shvatio da slobodan seks i seks radi zabave nisu
prihvatljivi ljudskoj osjecajnosti. Na kraju, nakon sto je
otisao iz jedne krajnosti u drugu, Zapad vapi za “novim moralom
i odgovornijim seksom.” Po nasem misljenju, najmoralniji
odgovorni seks je uravnotezen seksualni moral Islama na koji
cemo se uskoro vratiti.
Razlog zbog kojega sam govorio o vjerskoj i drustvenoj pozadini
iz koje se javila seksualna revolucija je taj da bih zelio da
objasnim muslimanima, bilo da oni zive na Zapadu ili na Istoku,
da ova revolucija nije popratni efekat nauke i tehnologije per
se (iako su je neke tehnologije olaksale, kao sto je
kontracepcija); umjesto toga, to je bila reakcija na
restriktivan seksualni moral hriscanske crkve. Ovo ce, nadam se,
takodje unistiti mit medju mnogim Azijatima i Afrikancima,
pogotovo onima koji pripadaju elitnom stalezu, da se svaka norma
ili svako ponasanje koje dolazi sa Zapada bazira na zdravim
naucnim razlozima!