Abdikacija hazreti Hasana - IV dio


Devetogodišnji period od hazreti Hasanove abdikacije (41. p.H.) pa do njegove smrti (49.p.H) bio je period u kojem su šiijska osjećanja i tendencije prolazile kroz jednu, takozvanu, unutrašnju fazu pri kojoj nije bilo vidljivih spoljašnjih aktivnosti. Historijska analiza razvoja šiijskih ideala u ovom periodu sa stanovišta historije je vrlo otežana zbog toga što izvori vezani za ovaj period ne sadrže mnogo informacija na ovu temu. U svakom slučaju, čak i u njemu su se mogli čuti povremeni glasovi podrške članovima Poslanikove kuće i protesti protiv vladavine Muavije ibn Ebi Sufjana. Može se naći i pokoji izvještaj o posjetama pojedinaca ili manjih grupa, uglavnom iz Kufe, Hasanu i Husejnu. Ovi pojedinci i grupe su gotovo redovito tražili od ove dvojice Poslanikovih unuka da se podignu u pobunu. Međutim, bili su redovito odbijani. Razlog za šiijsku neaktivnost u ovom periodu može se tražiti u dva razloga: prvi, čvrsta stega pod kojom je Muavija kontrolisao državu pomoću svojih odanih sirijskih snaga bila je isuviše jaka da bi bilo moguće organizovati pobunu ili ustanak. Drugi razlog je bio taj što šiijski pokret nije još bio dovoljno organizovan da bi se mogao suprotstaviti takvoj moćnoj snazi. Još je prolazio kroz prirodni proces evolucije na čijem kraju je mogao obskrbiti sebi široku podršku i onda se dokazati u praksi. Također, Muavija je bio veoma dobro obaviješten o jakim šiijskim tendencijama među određenim grupacijam Kufe, što mu je omogućilo da poduzme neke preventivne mjere i spriječi pobunu. Uskoro, nakon dolaska na položaj halife, plemena koja su bila odana Alijevim sinovima iselio je iz Kufe i umjesto njih naselio neka arapska plemena iz Sirije, Basre i Džezire, koja su bila odana njemu.

Poslije abdikacije, hazreti Hasan je napustio Kufu i naselio se u Medini. Počeo je da vodi miran život, daleko od politike. Kakav odnos je imao sa vlastima može se razaznati iz sljedećeg događaja. Kada je bio na putu za Medinu, u mjestu zvanom Kādisīja, primio je pismo od Muavije u kojem ga je ovaj pozivao da uzme učešća u borbi protiv Haridžija koje su se u to vrijeme pobunile. U hazreti Hasanovom odgovoru je stajalao da je on odustao od borbe sa Muavijom da bi donio mir narodu, i da ne namjerava da se bori na njegovoj strani ni protiv koga. On je održavao ovakav povučeni odnos, istovremeno smirujući one od šija koji bi ga ponekad posjetili i izražavali svoju ogorčenost prema Umejadskom vladaru.

Hazreti Hasan nije dugo živio. Umro je 49. p.H., mnogo prije Muavije. Ovaj je imao 58 godina kada je preuzeo halifat i umro u 60. p.H. kada mu je bilo 77 godina. Hasan je imao samo 38 godina kada je abdicirao, a kada je umro imao je 45 ili 46 godina. Veoma važno je uočiti razliku u godinama između hazreti Hasana i Muavije, naročito kada se zna da je Muavija imao ambiciozne planove da zadrži halifat u svojoj vlastitoj kući tako što bi postavio sina Jezida za svog nasljednika. Ovo nije bilo moguće zbog uslova pod kojima je hazreti Hasan predao halifat, niti se moglo nadati da bi on mogao umrijeti prirodnom smrću prije Muavije. Ovaj je morao da fizički ukloni hazreti Hasana da bi izvršio svoj plan i ispunio svoju želju.

Glavnina izvora, i šiijskih i sunijskih, prenose da je hazreti Hasanova smrt uzrokovana otrovom koji mu je stavljen u hranu od strane njegove žene Džūde b. el-Aš'as. Prenosi se da ju je Muavija potkupio tako što joj je obećao da će joj dati veliku količinu novca i udati je za svog sina Jezida. Nakon što je odradila zadatak, Muavija joj je dao obećanu sumu, ali je odbio da je uda za Jezida, plašeći se za sinov život. Prema hazreti Hasanovim riječima, to je bio treći pokušaj trovanja, ovaj put ono je bilo fatalno. Izvori govore o Muavijinoj otvorenoj radosti i vidnoj sreći u trenutku kada je dobio vijest o Hasanovoj smrti. Odmah je počeo raditi na obezbjeđivanju potrebne podrške za imenovanje Jezida za sljedećeg halifu.

Nakon hazreti Hasanove smrti šije Kufe su smatrale da je došao pogodan trenutak da opet pokušaju povratiti halifat Poslanikovoj porodici. Čim su čuli za njegovu smrt sastali su se, nakon čega su napisali dugo pismo hazreti Husejnu. U njemu su, nakon izražavanja žalosti zbog hazreti Hasanove pogibije, pozvali Husejna da se podigne protiv Muavije, obećavajući da će mu pružiti svoju svesrdnu i bezrezervnu podršku. Husejn je odbio prijedlog želeći da ispoštuje sporazum koji je njegov brat bio potpisao sa Muavijom. Savjetovao im je da se strpe i ostanu u kućama sve dok je Muavija živ.

Međutim, najentuzijazniji od šija nisu mogli više sjediti i čekati. Hudžr b. 'Adī el-Kindi i njegovi prijatelji, koji nikad nisu napušali šiijske ideale, otvoreno su ustali protiv Muavije i njegovog generala Zijada b. Ebu Sufjana, koji je upravljao Kufom i Basrom. Historijski dokumenti govore da ova grupa nije bila samo uporna u svojim protestima protiv vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, nego i protiv vladavine Muavije, kojeg su smatrali uzurpatorom prava Poslanikove kuće. Njihova parola je bila da ''halifat nije ispravan osim u kući 'Alija [b. Ebi Taliba]''. Javno su odlazili u džamiju i glasno se odricali Muavije i njegovog upravnika Zijada. Jednom, kada je predvodnik namaza pokušao da ih upozori da prestanu sa takvim ponašanjem oni su ga zasuli kamenicama i prinudili da napusti džamiju. Njihova brojčana snaga se da približno odrediti kada se, po pouzdanim predajama, zna da su oni zauzimali pola glavne džamije u Kufi, koja je imala kapacitet od 40 000 osoba.

Kada je bio informisan o aktivnosti ove grupe, Zijad, koji je boravio u Basri, žurno se vratio u Kufu. Prvo je poslao grupu uglednika da upozore Hudžra i njegove prijatelje o opasnostima koje im njihovo ponašanje može donijeti. Kada je Zijad tek došao na vlast pokušavao je da pridobije Hudžra i njegovu grupu, nudeći im položaje u vlasti, ali bezuspješno. Hudžrov glavni i jedni motiv za njegove aktivnosti je bio čisto vjerske prirode. On je već uživao visok ugled među stariješinama Kufe. Ovo se moglo primijetiti iz činjenice da su svi uglednici, koji su bili poslani od strane upravnika Kufe da savjetuju i opomenu Hudžra, tražili od upravnika da ne poduzima ništa protiv njega i da se prema njemu ponaša sa poštovanjem.

Međutim, Zijad ih nije slušao. Umjesto toga poslao je policiju da ga uhvate. Nisu uspjeli u tome zbog brojnih Hudžrovih pristalica koji su stali u njegovu odbranu. Shvatajući ozbiljnost situacije, Zijad je odmah sazvao sve lidere i uglednike, naročito one koji su bili iz jemenskih plemena. Jedno od njih bilo je i Kinda, pleme kojem je pripadao i Hudžr. Rekao im je da su njihovi suplemenici glavni Hudžrovi pomagači i zaštitnici i, ako oni nešto ne urade da se to stanje promijeni, on će pozvati sirijske snage da jednom za svagda unište Hudžra i one koji ga podržavaju. Jedna od Zijadovih izjava izrečena na tom skupu najbolje svjedoči o karakteru i stavu ovih plemenskih starješina. Prema Tabariju, Zijad je rekao: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca i privrženost su uz Hudžra.'' Ebul Feredž prenosi ovu izreku u nešto više detalja: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca su uz onog glupaka okruženog muhama [tj. ljudima koji se kao muhe skupljaju oko svake stvari]; vi ste uz mene, ali vaša braća, sinovi i suplemenici su uz Hudžra.'' Uplašeni zbog mogućnosti gubljenja položaja i privilegija, plemenski lideri su još jednom pokazali svoje karakterne slabosti i nagovorili svoje suplemenike da se ne izlažu sirijskim snagama. Kada se većina onih koji su se bili okupili oko Hudžra povukla, oko njega je bilo još dovoljno ljudi da spriječe njegovo hvatanje. Zijad je bio prinuđen da pozove redovnu vojsku, sastavljenu od pripadnika jemenskih plemena Kufe, da se pozabavi situacijom.

Međutim, hvatanje Hudžra nije bilo lahak zadatak ne samo zbog njegovog ličnog ugleda i široke podrške koju je uživao među masama Kufe, nego i zbog straha od plemenskih komplikacija. Vješt političar sa izvanrednim sposobnostima da se bavi pobunama, Zijad je taktično uspio da uključi u svoje operacije i jemenska plemena kojima je sam Hudžr pripadao. Na ovaj način je uspio da izbjegne veći sukob između jemenskih i nizarskih plemena, dvije glavne plemenske grupe koje su živjele u Kufi. Također je uspio da i sama jemenska plemena okrene jedne protiv drugih, naročito protiv Hudžrovog plemena Kinda. Njegovom plemenu je prijetio ubistvom njegovih članova i razaranjem imovine ako mu se Hudžr ne preda. Ova čitava epizoda u detalje je opisana u djelima Tabarija i Ebul Feredža. Iz nje saznajemo kako su lični interesi plemenskih starješina bili korišteni da ih prisile da djeluju sprotno svojim vjerskim aspiracijama; kako su plemenski lideri bili navedeni da rade jedni protiv drugih; kako su Hudžrove pristalice bile prisiljene da ga napuste; i kako je Zijad na kraju krajeva uspio da uhvati jednog od najpoštovanijih šiijskih lidera Kufe i tako uguši jedan duboko ukorijenjeni pokret.

Pored Hudžra, bilo je uhvaćeno još trinaest uglednih šija. Zijad je odlučio da pošalje zarobljenike Muaviji u Siriju da se on s njima obračuna. Zajedno s njima trebao je poslati optužbu koja je morala nositi imena uglednih svjedoka. Zbog toga je pozvao četiri lidera glavnih adminstracijskih oblasti Kufe i rekao im da napišu optužbu protiv Hudžra. Optužnica, koju su oni napisali, teretila ga je za sljedeće:

- ''Okuplja oko sebe narod i javno proklinje i vrijeđa halifu.

- ''Poziva narod da se podigne i bori protiv halife.

- ''Uzrokuje nered u gradu i obstruira rad halifinog upravnika.

- ''Vjeruje i propagira da je halifat nevažeći osim u porodici Ebu Turaba [Alija b. Ebi Taliba].

- ''Propagira da je Ebu Turab nevin [za ubistvo četvrtog halife Uthmana]; on ga hvali i poziva narod da ga voli i poštuje.

- ''Poziva narod da se odrekne 'Alijevih neprijatelja i onih koji su se borili protiv njega.

- ''I svi ostali koji su u njegovom [Hudžrovom] društvu optužuju se za iste stvari.

Ove optužbe, kojima je bio opterećen od strane četiri oblasna lidera, bile su bez sumnje tačne. One predstavljaju razmišljanja, osjećanja i aktivnosti Hudžra i njegovih prijatelja. Ovaj dokumenat, koji izgleda da je bio sačuvan od izmjena, daje nam možda najjasniju sliku vjerskog stanja šija u vrijeme Hudžra, njihovih osjećanja i aspiracija, njihove ljubavi prema 'Alijevoj porodici i njihove ogorčenosti Muavijom, kojeg su smatrali uzurpatorom.

Međutim, Zijadu se optužba nije svidjela. Razlog za to je jasno zabilježen u izvorima i veoma je važan za razumijevanje stvarne situacije. Nakon što je pročitao optužbu rekao je: ''Mislim da optužbe nisu dovoljno uvjerljive. Također, pored ova četiri lidera želim da vidim još uglednika Kufe u ulozi svjedoka.'' Optužbe u originalnom dokumentu bavile su se gotovo isključivo Hudžrovim šiijskim motivima i njegovom privrženošću Aliju. Zijad je oklijevao da zvanično dā do znanja Muaviji da su šiijska osjećanja i aktivnosti bili toliko jaki i da su se javno demonstrirali u Kufi, čiji je upravnik bio sam Zijad. Zbog toga su druge optužbe bile pripremljene. One su se sastojale iz sljedećeg:

- ''Hudžr b. 'Adī je prekršio zakletvu na vjernost halifi.

- ''Uzrokovao je podjelu u zajednici.

- ''Proklinje halifu.

- ''Poziva na oružje i stvara nered.

- ''Okuplja oko sebe narod i podstiče ga da prekrši svoju zakletvu na vjernost halifi i da ga svrgne sa položaja.

- ''Ne vjeruje u Boga.''

Razlike između dvije optužbe su očite i jasne. Dok se u prvoj Hudžr tereti za aktivnosti i pobunu za šiijsku stvar, druga ga tereti za pobunu protiv države i Muavijinog autoriteta. Prvi dokumenat naglašava Hudžrovu neuzdrmanu ljubav prema Aliju i odanost njegovoj porodici na vjerskim osnovama; drugi zamjenjuje ovu optužbu, optužbom da on ne vjeruje u Boga, što ga sigurno kandiduje za smrtnu kaznu. Svi raspoloživi historijski dokazi ne ostavljaju nimalo sumnje da su optužbe iz prvog dokumenta autentične, dok optužbe u drugom predstavljaju fabriciranu reviziju prvog dokumenta. Ovo objašnjava činjenicu da se Muavija dvoumio u prihvaćanju optužbi i bio neodlučan da preduzme drastične mjere protiv Hudžra. Također, jedini uslov koji je Muavija postavio ovim šiijskim liderima da spase živote bio je da se odreknu i prokunu 'Alija. Ovo ukazuje da je njihov glavni prekršaj bio njihova pro-šiijska aktivnost a ne aktivnost protiv države i halife kao što je stajalo u drugom dokumentu.

Ne treba dokazivati da je Hudžr bio poznat u Kufi kao tvrdokorni, nekompromisni šiijski lider. On je također bio smatran za veoma pobožnog muslimana. Ovo su svjedočili i oni koji nisu dijelili njegovo šiijsko mišljenje. Kufljanski kadija Šurejh b. Haris u jednom pismu Muaviji piše: ''Svjedočim da je Hudžr pobožan musliman, redovan u namazu i molitvama; daje sadaku, posti mjesec ramazan i obavlja hadž i umru ... on doista ima visoko mjesto u islamu.'' I pored toga Zijad je pozvao ljude da budu svjedoci za njegovu drugu verziju optužbe. Na njoj se našlo sedamdeset potpisa. Neki od njih su zasigurno bili lažni, kako to stoji u izvorima. Sam kadija Šurejh je pisao Muaviji žaleći se da je njegovo ime upisano bez njegovog znanja. Nekoliko drugih potpisnika se kasnije žalilo da ih je Zijad prisilio da potpišu.

Kada su zatvorenici stigli Muaviji, na njega je vršen veliki pritisak od strane nekoliko plemena da oslobodi njihove članove. Na ovaj način su sedmorica, od četrnaest zatvorenika, bila oslobođena. Hudžru i ostaloj šestorici ponuđeno je da spasu živote tako što će javno prokleti Alija i odreći ga se. Muavijini dželati su im rekli: ''Naređeno nam je da vam damo šansu da se spasite tako što ćete prokleti Alija i odreći ga se. Ako odbijete, ubićemo vas.'' Hudžr i ostala šestorica odlučno su odgovorili: ''Tako nam Allaha, to nikad nećemo učiniti.'' Nakon ovoga su pogubljeni.

Činjenica da su ovi ljudi bili spremni prije dati vlastite živote nego da se odreknu hazreti Alija ne može se tako olahko zanemariti; ona je morala imati mnogo dublje značenje od političkog interesa. Historija religija je puna ljudi koji su prije umirali nego što bi pravili kompromise na račun svoje vjere. Hudžr je zasigurno bio jedan od njih. Ne samo da mu je davana prilika da spasi život, nego mu je od strane Zijada bila nuđena politička moć i ekonomska korist. Sve je odbio. Za njega je dolazak do svih tih stvari preko odricanja od Alija značilo odricanje od same vjere. Hudžrovo uvjerenje o tome ko je halifa muslimana nije bilo vezano za stvari političke ili ekonomske prirode; on je vjerovao i bio spreman umrijeti za to da je Allah podario Poslanikovu porodicu posebnim kvalitetima koje su je činili izuzetnom i kvalifikovanom da bude vladar muslimana.

Zbog toga se Hudžr i njegovi drugovi moraju smatrati predstavnicima onih prvih šija koje su podigle svoj glas podrške Aliju odmah nakon Poslanikove smrti. On je bio ugledan Poslanikov asahab, naširoko poštovan zbog svoje bogobojaznosti i predanosti vjerskim obredima, i pored toga što je bio vatreni Alijev sljedbenik. Čak su i Ajša i Adullah b. Umar žestoko protestovali zbog njegovog ubistva. Međutim, ova tragedija najviše je pogodila Kufljane. Njihova osjećanja su bila duboko povrijeđena, što je izazvalo velike reakcije. Poslali su delegaciju Husejnu u Medinu da traži od njega da povede oružanu pobunu protiv Muavije. Husejn je odbio njihov zahtjev savjetujući ih kao i prije. Muavija je znao šta se tražilo od Husejna i bio je zbog toga veoma zabrinut, naročito kada je dobio pismo od svog upravnika Medine u kojem ga je ovaj obavijestio da je u grad stigla delegacija iz Kufe koja ima česte sastanke sa Husejnom (b. Ali b. Ebi Talib). Muavija je napisao Husejnu prijeteće pismo upozorenja. U svom odgovoru Husejn je potvrdio da ne namjerava ništa poduzimati, želeći da poštuje ugovor koji mu je brat potpisao sa Muavijom.

Osim Hudžrovog revolta, koji je bio ugušen drastičnim mjerama, period između smrti hazreti Hasana i Muavije bio je relativno miran u historiji šiijskog pokreta. Opšti utisak, koji se dobije čitajući izvore, predstavlja atmosferu straha i opreza od strane obje strane. Muavijina bojazan od potencijalnog šiijskog podizanja i bunjenja demonstrirana je ekstremnim mjerama koje je poduzeo protiv Hudžra i njegovog malog, ali ozbiljnog revolta. Činjenica da se Muavija, koji je bio čuven po svojoj lukavoj diplomatiji pri ostvarivanju svojih ciljeva, tako žestoko i okrutno odnosio sa Hudžrem pokazuje njegov nekompromitirajući odnos prema šiijskim simpatijama, odnos koji je vjerovatno poticao iz straha od duboko ukorijenjenog šiijskog pokreta, naročito u Kufi, gdje je ova grupa bila najjača. U drugu ruku, Husejnova neprestana odbijanja da predvodi Kufljane u pobuni govore o njegovom oprezu i želji da ne dā Muaviji izgovor da potpuno ne uništi sljedbenike Alijeve porodice. Tokom čitavog ovog perioda, izgledalo je da je Muavija tražio i nasitniji razlog da uništi sve one Alijeve pristalice koji se nisu dali potkupiti niti prisiliti na pokornost.

Vrlo je vjerovatno da je razlog za uvođenje prakse javnog proklinjanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera bila jedna od mjera da se šije isprovociraju, otkriju i unište. Kada je 41. p.H. Mughira b. Šu'ba bio postavljen za upravnika Kufe, jedna od Muavijinih instrukcija bila je da redovito vrši javna proklinjanja Alija, širi propagandu protiv njega i njegovih sljedbenika, da pojača kampanju degradiranja, kaljanja i sramoćenja ličnosti Alija i njegovih sljedbenika, a u isto vrijeme da propagira vrline Uthmana i njegovih sljedbenika i čini ih popularnim u narodu. Iste instrukcije su date Zijadu kada je naslijedio Mughiru poslije njegove smrti u godini 50. p.H.. Oba ova upravnika sprovodili su ove instrukcije na način koji je zadovoljavao Muaviju. Hudžr i negovi prijatelji nisu mogli tolerisati ovo provociranje i pali su u zamku, dok su drugi bili više pažljivi i oprezni. Husejn, potpuno razumijevajući situaciju, mudro je pazio da na bilo koji način ne provocira Muaviju, čekajući pogodan trenutak da krene u akciju. Na ovaj način je čuvao sebe i svoje pristalice od nemilosrdnog proganjanja, i u isto vrijeme poštovao bratov ugovor koji je indirektno i njega uključivao.

Možda je najvažniji događaj u historiji razvoja šiijstva bio postavljanje Jezida za sljedećeg halifu od strane Muavije. Halifa nije mogao djelovati u ovom pravcu sve dok je hazreti Hasan bio živ. Značajna je činjenica da je Muavija odmah nakon Hasnove pogibije počeo raditi punom parom na projektu koji bi osigurao da halifat ostane u njegovoj porodici. Ovo nije bio nimalo lahak zadatak. Halifa je morao da djeluje uz veliki oprez i koristi sve one šeme i sredstva karakteristične za njegovu vladavinu: diplomatiju, velikodušne poklone, mito, i na kraju prijetenje i ugnjetavanje. Ne namjeravamo da ovdje ulazimo u sve detalje kako je Muavija uspio potkupiti plemenske lidere i ušutkati one koji su se pokušali suprotstaviti. Dovoljno je pomenuti da, nakon pažljive organizacije i djelovanja uz pomoć svojih upravnika, Muavija je uspio pridobiti delegacije iz gotovo svih islamskih provincija da priznaju Jezida kao zakonitog Muavijinog nasljednika. Međutim, sa Hidžazom je bilo malo teže. Tamo je živjela elita islamskog plemstva i sinovi najuglednijih Poslanikovih ashaba. Najvažniji među njima bili su: Husejn b. Ali, Abdullah b. Umar, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Ebu Bekr. Svaka delegacije iz Medine koja bi bila bez ovih uglednika ne bi imala nikakvu važnost niti značaj. Njihovo odbijanje da priznaju Jezida predstavljalo je ozbiljan problem za Muaviju. Zbog toga se u pratnju 1000 konjanika uputio u Medinu da se suoči sa ovom grupom.

Prema jednoj verziji, kada je Muaviji stigao u blizinu Medine pozvao je ove gore navedene četiri osobe da ga sretnu. Međutim, sva četvorica su bila odlučila da se sklone u Mekku. Ovo je odgovaralo Muaviji, koji je u njihovom odsustvu proglasio Jezida svojim nasljednikom i uzeo za njega prisege na vjernost od preostalih uglednika Medine. Nakon toga uputio se u Mekku. Tamo je pokušao da na lijep način i uvjeravanjem postigne svoj cilj. Čitavo vrijeme proveo je u njihovom društvu, pokušavajući da im se približi prijateljskim ophođenjem. Tek kada je bilo vrijeme da se rastanu zatražio je od njih da pruže svoju podršku Jezidovom naimenovanju. Pokušao im je objasniti da ne traži od njih mnogo, da će Jezid biti vladar samo imenom, a da će oni biti ti koji će stvarno vladati. Nakon poduže šutnje, Abdullah b. Zubejr je uzeo riječ i u ime svih odbio da prihvati Muavijin prijedlog. Rasrđeni Muavija ljutito je rekao: ''U drugim prilikama, kada govorim sa mimbera, dozvoljavam svakome da mi se suprotstavi, ako ima nešto protiv; međutim, onaj ko mi se suprotstavi danas kada budem govorio narodu, biće ušutkan sabljom.'' Onda je u društvu ove četvorice ušao u džamiju Mekke i objavio: ''Ova četvorica ljudi, bez kojih se odluka o nasljedstvu hilafeta ne može donijeti, složili su se da imenujemo Jezida mojim nasljednikom; zbog toga niko od vas ne bi trebao da se ne slaže s ovim.'' Nakon toga je narod dao svoju zakletvu na vjernost za Jezida.

 

III dio