historija!
-
Poslanikovi preci
-
Poziv u islam upućen Kurejšima
-
Ekonomska blokada i Ebu Talibova smrt
-
Tvrđave Hajber - novi izvor opasnosti
Poslanikovi preci
Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima,
a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah,
djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a
pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali veliki ugled
medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce,
Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.
Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju
Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva",
gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi
savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina,
Abdul-Dara i Abdul-Manafa.
Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za
njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je
pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i
pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da
zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u
Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje
hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa.
Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama.
Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio
Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat
blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brat su bila Muttalib i
Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao,
oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio
Kurejšima: "O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete
najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim
Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su
Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju
njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem
se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio
i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu
koliko sam u stanju... "
Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke.
Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i
otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi
pomagao sugradjane hranom.
Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih
ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa
razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem
Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce
i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan
trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su
organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i
Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i
dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.
Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se
rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul
Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na
samrti. Zatraio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede
dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se
radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije
i biti poznat.
Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog
Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je
sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo
iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu.
Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul
Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije
vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim
karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko
mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je
bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega
najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da
je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah
je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme
Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada
se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".
Poziv u islam
upućen Kurejšima
Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo
objavljeno da uputi opsti poziv.
“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se
okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored
Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)
Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i
glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi
upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici
raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.
“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda
neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas
napadne?”
“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo
uglas svi rekose.
“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati.
Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao
vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci
najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”
Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav
dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je
Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.”
Poslije ovoga narod se razisao.
Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo
u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju.
Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od
strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja.
Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa
kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.
Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu
sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je
brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti
smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto
su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i
porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku
akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju
“urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim
i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i
pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga
ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.
Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu
Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova
kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase
uglednik Mekke, cuvar Ka'be i Muhammedov zastitnik poslije smrti
Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se
obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje
nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi
preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj
nama!”
Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne
poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao
i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i
medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim
ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik,
s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima
koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka'be u mjesecima
u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da
je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj
njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise
Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga
uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri
predaka.
“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi.
Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog
bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to.
Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam
vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a
ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se
boriti i protiv tebe ako treba.”
Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio
opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v..
Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i
samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove
rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:
“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u
desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti
stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve
prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.
Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom
odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v.
polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao
kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te
prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.”
Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog
bratica kojeg je veoma volio.
Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su
se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti
za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i
usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega
mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase
‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic
u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.
“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi
njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na
njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni
prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete
da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”
Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s
njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v.,
zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju.
Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli
su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja
grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase
redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do
bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do
visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako
je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga
lijeci…”
Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li
sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati
idole?”
“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju,
bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im
omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v.,
im je odgovorio.
“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.
“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu
odgovori.
Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih
ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo
samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i
ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.
O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:
“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i
govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove
svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni
ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju
bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo
nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec
namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana
Opomena!?”
(K. 38:4-8)
Ekonomska
blokada i Ebu Talibova smrt
U namjeri da zaustave Muhammedovu (s.a.v.) novu vjeru, Kurejsi
odlucise da ekonomski uniste muslimane. Napravise ugovor kojeg
napisa Mensur b. Akrama i kojeg potvrdi sam Vrhovni savjet. U
njemu su se zavjetovali da ce zabraniti svaku vrstu kupoprodaje,
druzenje i ulazenje u brak sa Muhammedom (s.a.v.) i njegovim
sljedbenicima, kao i da ce pomagati njihove protivnike.
Kada je saznao o ugovoru, Ebu Talib je okupi familiju i
savjetova im da ne napustaju Muhammeda s.a.v., nego da zajedno s
njim isele iz Mekke u obliznju dolinu. Kada su izgradili kuce,
radije kolibe, Ebu Talib naredjuje da se izgradi osmatracnica sa
koje ce motriti prilaz malom naselju.
Blokada je trajala tri godine. Za to vrijeme su Hasimije
prolazili kroz velike teskoce. Ponekad je jedna hurma bila
obrok, pa cak se i ona morala dijeliti. Takve uslove najteze su
podnosila djeca. Prolaznici bi cesto culi njihov plac, pa bi o
tome pricali kada bi navratili u Mekku.
Samo u mjesecima hodocasca, kada su musrici smatrali svako
nasilje zabranjenim, muslimani su se usudjivali dolaziti do
trznice da bi se opskrbili osnovnim zivotnim namirnicama. Ali, i
u tome bi im se suprotstavljali Kurejsi. Kada bi neki musliman
zelio kupiti sebi namirnice, neko bi se nasao da kupi istu robu,
ali po puno vecoj cijeni. Ebu Leheb bi dolazio na pijacu i
govorio: “Ljudi, povecajte cijene i onemogucite Muhammedove
(s.a.v.) sljedbenike da ista kupe.” On sam bi uvijek dobro
placao da bi osigurao odrzanje visokih cijena.
Godine u izolaciji su prolazile, ali cvrstina vjere Hasimija
nije se mijenjala. Njihov jadan izgled i patnje djece pocese da
izazivaju sazaljenje kod nekih Mekanlija. Hakim b. Hizam podje
po noci dovoditi kamilu natovarenu brasnom i hurmama u blizinu
doline i onda je pustati da sama ide gladnim muslimanima. Jednog
dana Hisam b. Umar ode do Zuhejra b. Ebi Umeje, koji je bio
praunuk Abdul Muttaliba, pa mu rece: “Kako mozes jesti i dobro
se oblaciti kada ti rodjaci
gladuju i hodaju goli i bosi? Da si tako nesto predlagao Ebu
Dzehlu da uradi njegovoj rodbini on nikad ne bi pristao.” Zuhejr
rece da on sam ne moze nista promijeniti. Hisam mu obeca da ce
pronaci jos nekoga da ih podrzi da poniste sraman ugovor. I
zaista, stanje u kojem su bili Hasimije smetalo je i mnogim
drugima. Nekoliko njih se sastadose i odlucise da ukinu ugovor.
Kada su otisli do mjesta gdje je bio pohranjen na|ose da su crvi
pojeli citav dokumenat osim rijeci “ U ime Gospodara…” kojima je
bio pocinjao .
Poslije toga Hasimije su se vratile kucama. Ali radost povratka
za Muhammeda s.a.v. nije puno trajala. Godine teskog zivota
ostavile su posljedice na zdravlje, narocito starijih. Samo sto
su se izbavili iz jedne nevolje, muslimane je zadesila druga:
smrt Ebu Taliba - glavnog zastitnika i garancije sigurnosti za
Muhammeda s.a.v.
Ebu Talib r.a.
Muhammed s.a.v. je bio dio njegove porodice od osme godine pa
sve do danas, kada je navrsavao pedesetu. Davao je prednost
Muhammedu cak i nad vlastitiom djecom. Hranio ga je sve dok se
nije osamostalio, a kada je poceo sa misijom on mu je bio glavni
oslonac i zastita.
Predstavimo sebi ovu posebnu vezu izmedju poslanika Muhammeda
s.a.v. i njegovog amidze Ebu Taliba sa nekoliko primjera.
Jednom je Mekku zadesila velika susa. U takvim slucajevima se
trazilo od najpoboznijih osoba da se mole za kisu. Zato Kurejsi
do|ose Ebu Talibu i zamolise ga da se moli. Ebu Talib pristade,
pa uze za ruku Muhammeda s.a.v., koji je tada bio jos dijete, i
naslanjajuci se na zid Kabe rece: “Gospodaru, posalji nam kisu u
ime ovog djecaka …” Historicari pisu da za vrijeme njegovog
moljenja na nebu nije bilo ni jednog oblaka. Kada je zavrsio,
oblaci pocese nadolaziti i prilike za kisu postajase sve
izglednije. Onda podje grmiti i pljuskovi stadose zalijevati
zednu zemnju .
Zaista je Ebu Talib mnogo volio Muhammeda s.a.v. Ali zasto je
bio spreman zrtvovati imetak, polozaj pa cak i zivot za njega?
Neki to tumace kao rodbinsku ljubav. Ali koji otac vise voli
bratovo dijete od svoje djece? Kada su bili u kolibama za
vrijeme one tri godine, plaseci se za Muhammedovu sigurnost, Ebu
Talib je svake noci na Muhammedovo mjesto stavljao jednog od
svojih sinova, a njega stavljao da spava na mjestima vlastitih
sinova. Zaista je on iskreno vjerovao u ono sa cime mu je bratic
dosao, i ta iskrena vjera bila je glavni pokretac njegovih
akcija i razlog za njegovu veliku privrzenost i ljubav. Ebu
Talib je bio svjedok Abdul Mutalibovog ponasanja prema
Muhammedu. On bi cak ustajao u njegovom prisustvu u znak
postovanja. Mnoge starjesine bi mu prigovarale zbog toga. “Zar
ti da ustajes pred djetetom!?” Ebu Talib je pamtio oceve rijeci
kojima bi im odgovarao: “U ovom mom unuku veliki je covjek.”
Historicari su zabiljezili mnoge Ebu Talibove stihove iz kojih
se jasno vide njegova vjerovanja. Jedan od njih je sljedeci:
Uglednici znajte da Muhammed Poslanik je, bas onako kao sto Musa
i Isa to bijahu prije.
U drugoj poemi Ebu Talib kaze:
Da li znate da Muhammeda za Bozijeg Poslanika drzimo, isto onako
kako za Musaa, sina Imranova, da je Boziji Poslanik govorimo…
Jednom u prisustvu Ebu Taliba, nakon sto su ga bezuspjesno
nagovarali da prestane podrzavati Muhammeda s.a.v., Ukba b. Ebi
Muit podje prijetece govoriti: “Ostavi ga! Ne vrijedi ga vise
savjetovati. Muhammeda treba ubiti i tako s njim jednom zauvijek
zavrsiti.”
Tog dana Muhammed s.a.v. je izasao iz kuce i nije ga bilo
citavog dana. U vece Ebu Taliba obuze nelagodan osjecaj. Na um
mu padose Ukbine rijeci i zla slutnja mu prostruju kroz glavu.
On posla nekoga da provjeri da li je Muhammed s.a.v u kuci nekog
od rodjaka. Kada ga nigdje ne nadjose, Ebu Talib zakljuci da su
Kurejsi ispunili prijetnju i ubili Muhammeda s.a.v. Odmah odluci
da im pokaze sta znaci povrijediti nekoga za ciju bezbijednost
je bio on odgovoran. Pozva hasimijske mladice i naredi im da
sakriju nozeve u odjecu i da zajedno sa njim podju do Kabe. Kada
stignu tamo neka svako od njih sjedne do jednog od uglednika ili
vodje, i kada ga cuju da kaze: “O vodje Kurejsa, hocu Muhammeda
od vas!”, da svako od njih ubije njemu najblizeg.
Bas kada su se spremali da krenu Haris b. Zejd dodje, pa kada
saznade gdje i zasto su se uputili, rece im da je Muhammed
s.a.v. u jednoj kuci u drustvu muslimana. On im rece da se vrate
i sam ode da o svemu obavijesti Muhammeda s.a.v. Kada je on
zurno dosao, Ebu Talib ga je docekao rasirenih ruku i sa suzama
u ocima. “Muhammede, gdje si bio? Da li ti se ista dogodilo?”,
Ebu Talib ga je brizljivo pitao.
Ipak, briga da ne ubiju Muhammeda s.a.v. nije ga napustala. Ako
to danas nisu ucinili ucinit ce to sutra. Zbog toga on odluci da
ih javno upozori i zaprijeti da ne pokusavaju takvo nesto.
Sutradan, kada su uglednici poceli zauzimati mjesta u blizini
Kabe, paznju im privuce Ebu Talib okruzen brojnim mladicima
ozbiljnih lica.
“Juce nismo mogli naci Muhammeda, pa sam pomislio da ste uradili
ono sta vam je Ukba predlagao, i da ste ga ubili”, poce Ebu
Talib, “Zato sam bio odlucio da dodjem ovdje sa ovim momcima.
Svakom od njih sam bio naredio da sjedne u blizinu jednog od vas
i da ga na moj znak napadne i ubije. Srecom, nasao sam Muhammeda
(s.a.v.) ziva i zdrava.” Onda je naredio da momci pokazu nozeve
koje su krili, i onda zavrsio govor rijecima: “Allaha mi, da ste
ga ubili ne bi postedio ni jednog od vas, i borio bih se s vama
do zadnjeg covjeka…”
Kada je Poslaniku s.a.v. bilo naredjeno da pozove rodjake, Ebu
Talib ga je hrabrio rijecima: “Ustani braticu! Tvoj polozaj je
visok, a tvoja vjera plemenita. Ti si sin velikog covjeka. Ako
te jezik povrijedi, ustace neko da te odbrani, i ostre sablje ce
da odsjeku jezike tvojih neprijatelja. Bogami, Arapi ce biti
pitomi pred tobom, kao sto je mladunce kamile pitomo pred
njegovom majkom.”
Ovako je Ebu Talib stitio Muhammeda s.a.v. punih cetrdeset dvije
godine. Narocitu hrabrost je pokazao i najvise se zrtvovao
zadnjih deset godina, u kojima je Muhammed s.a.v. otvoreno
pozivao u islam. Jedini razlozi za tu upornost i hrabrost bili
su njegova cvrsta vjera i zato sto je shvatio vaznost
Muhammedove misije. I, dodajuci zrtvovanje njegovog sina, Alija,
znacenje stihova Ibn Ebil Hadida postaje sasvim jasno:
Da Ebu Taliba i njegovog sina nije bilo, ni vjere ne bi bilo. On
je Muhammedov oslonac u Mekki bio, a u Medini u virove smrti
njegov sin se za njega bacao.
Kada je umirao u Ebu Talibovoj oporuci je stajalo: “… Zaduzujem
vas Muhammedom (s.a.v), povjerljivim i istinoljubivm, najboljih
vrlina medju Arapima. Donio je vjeru koju srca prihvataju, ali
jezici protiv nje govore. Vidim da ce je prihvatiti slabi i
bespomocni, i da ce, na kraju, poniziti ugledne Kurejse. … Djeco
moja, budite mu prijatelji i pomozite njegovu vjeru, jer
uspjesan je onaj koji nju podrzi. Da mi smrt da jos vremena
nastavio bih ga cuvati od svih opasnosti.”
Kada je hazreti Alija obavijestio Poslanika s.a.v. o Ebu Taliboj
smrti, on je gorko zaplakao. Onda je pokazao hazreti Aliji kako
da mu da gusul, kafan, i kako da ga ukopa. Poslije toga je on
s.a.v. sam dovio za umrlu dusu.
Na kraju, upitat cemo se kako je moguce da neki smatraju Ebu
Taliba nevjernikom? Zaista je to rezultat dugogodisnje
propagandne kampanje Muavijie ibn Sufijana protiv hazreti Alije
. Ona je imala za cilj i da strgne ugled sa njegovog oca. Kako
je moguce da nevjernikom smatraju Ebu Taliba a Ebu Sufijana
vjernikom? On je bio nevjernik i umro takav. Pred samu smrt,
kada je dozivio da se vlast vrati u ruke njegove familije rekao
je: “Ovo je stvarnost.… Nema obecane kazne ni nagrade, nema
dzenneta ni dzehennema, nema prozivljenja niti Sudnjeg dana. ”
Neko je pomenuo Ebu Taliba pred imamom Zejnul Abidinom. “Pitam
se kako neko moze sumnjati u Ebu Talibovu vjeru, kada zena
muslimanka ne moze biti u braku sa nevjernikom. Fatima b. Esad
je bila medju prvim zenama koje su prihvatile islam, i ostala je
u braku sa Ebu Talibom sve do kraja njegovog zivota”, Imam je
rekao.
Imam Muhammed Bakir kaze: “Ebu Talibova vjera je bila iznad
vjera mnogih drugih, i Ali je uredio da hadz bude obavljen u
njegovo ime.”
Imam Dzafer Sadik kaze da je “Ebu Talib slicio vjernicima koji
su se krili u pecini . Vjerovali su, ali su se morali pretvarati
da ne vjeruju, i zbog toga ce biti dvostruko nagradjeni.”
Ebu Talib je bio jedna od vodecih licnosti islama, i kao takav
umro je kao istinski vjernik. On je bio ono Muhammedovo utociste
o kojem nam sam casni Kuran govori:
“… Zar nisi siroce bio, pa ti je On utociste pruzio…? (K.
93:6)
Tvrđave
Hajber - novi izvor opasnosti
Od dana kada je islam došao u Medinu, jevreji su postajali sve
više neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku s.a.v. i
muslimanima. Na kraju je njihovo neprijateljstvo preraslo
neprijateljstvo Kurejša, koji su odmah po pojavi islama u Mekku
prisilili muslimane da učine hidžru. Oni koji su živjeli u
Medini ili u njenoj okolici morali su biti uklonjeni zbog
njihovih opasnih aktivnosti protiv Poslanika i muslimana. Jedna
grupa je bila pogubljena dok su plemena Kajnuka i Nuzejr bila
protjerana. Protjerani jevreji su migrirali u područje zvano
Hajber.
Hajber je bila plodna dolina udaljena oko 140 km sjeverno od
Medine. Tamo su jevreji prije islama izgradili sedam jakih
tvrđava u kojima su obitavali. Kako je predio bio prigodan za
poljoprivredu, tamošnji stanovnici su bili sposobni
zemljoradnici, i još uz to, bogati trgovci i vješti ratnici. Tu
je bilo oko dvadeset hiljada žitelja.
Glavna krivica jevreja Hajbera bila je ta što su oni, pomoću
svog bogatstva, podsticali arapska plemena da napadnu grad
islama, Medinu, što je i rezultiralo u opkoljavanju grada i bici
kod iskopa. Dobro izabrana taktika muslimana pomogla im je da
odbiju ovaj napad i nastave da žive u Medini. Prljave igre
jevreja primorale su Poslanika s.a.v. da počne da razmišlja kako
da uništi ovaj izvor nemira za zajednicu muslimana. Bilo je vrlo
moguće, ako se to ne bi uradilo da će jevreji biti spremni
potrošiti velike količine novca i sredstava da ponovo organizuju
mušrike protiv muslimana. Pokazalo se da je njihova slijepa
privrženost jevrejskoj vjeri daleko veća od privrženosti mušrika
prema njihovoj idolopokloničkoj vjeri. Dok su arapi prelazili na
islam u hiljadama, tek šačica jevreja je bila prihvatila islam.
Drugi razlog zbog kojeg je Poslanik s.a.v. morao nešto učiniti s
jevrejima Hajbera bila je činjenica da je on već kontaktirao sve
veće države u svijetu i pozvao ih u islam. Tim činom je skrenuo
pažnju na sebe i dešavanja na arabijskom poluostrvu. Ako bi neka
od tih svjetskih sila odlučila da krene u akciju protiv islama,
neprijateljski raspoloženi jevreji bi predstavljali idealnu
pomoć.
Ovo je bila dobra prilika da se riješi ovaj problem jednom za
svagda. Poslije hudejbijskog sporazuma muslimani više nisu
morali strahovati od napada Kurejša i, prema tom ugovoru,
Kurejšima nije bilo dozvoljeno da pomažu jevrejima. Uskoro ćemo
vidjeti kako je Poslanik s.a.v. spriječio druga arapska plemena
da ne priteknu u pomoć jevrejima Hajbera. Iz upravo navedenih
razloga Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da se pripreme i
krenu da osvoje zadnje uporište jevreja na Arapskom poluostrvu.
Dozvolio je samo onima koji su bili prisutni s njim pri
potpisivanju Hudejbijskog ugovora da učestvuju u ovom pohodu.
Drugi su se mogli pridružiti ali nisu imali prava da učestvuju u
podjeli ratnog plijena.
Poslanik s.a.v. je postavio Ghajlu b. Leithia kao svog zamjenika
u Medini. Zastavu bijele boje predao je hazreti ‘Âliju i onda
naredio muslimanima pokret. U želji da vojska što prije dodje do
odredišta naredio je svom tjeraču kamile, ‘Amiru b. Akwa da
recituje sljedeće stihove.
Allaha mi, da nas On nije blagoslovio, mi bismo zavedeni
bili;
Sadaku ne bi davali niti bi se Njemu klanjali.
Mi smo narod koji ne podnosi da ga neko tlači ili protiv njega
druge podbada.
Bože, učini da budemo uporni i učcvrsti nas na pravom putu.
Ovi stihovi jasno govore o razlozima ovog pohoda muslimana.
Jevreji su bili ti koji su ih pokusali tlaciti i podbadati druge
protiv njih, i da bi se oslobodili ovih tlacitelja muslimani su
bili ustali protiv njih.
Dobro je poznato da je Poslanik s.a.v. itekako vodio racuna
taktickom zavaravanju neprijatelja. Tako je on i ovaj put
poduzeo sve mjere da njegova namjera o napadu na Hajber bude
tajna. Ovo je bilo potrebno da bi muslimani uspjeli iznenaditi
neprijatelja i opkoliti njegova utvrdjenja prije nego se on
snabdije s namirnicama i oruzjem i pripremi za dugu opsadu.
Takodjer, kada se nije znalo kuda se vojska muslimana uputila,
onda ni jedno od neprijateljski raspolozenih plemena nije moglo
biti sigurno od napada. Zbog toga su se morali pripremati za
vlastitu odbranu umjesto da razmisljaju o pruzanju pomoci nekom
od prijateljskih plemena za koje bi se sigurno znalo da ce biti
napadnuto.
Kada je vojska muslimana napustala Medinu, mislilo se da se
Poslanik s.a.v. uputio da napadne arapska plemena Ghatfan i
Fazara, koja su bila saveznici jevreja u bici kod iskopa.
Medjutim, kada su stigli do pustinje Radzi, Poslanik s.a.v. je
naredio da se krene u pravcu Hajbera. Ovim manevrom muslimani su
dosli u poziciju da sprijece pomenuta arapska plemena da
priteknu u pomoc jevrejima Hajbera. Tako, za citavo vrijeme
jednomjesecne opsade ta plemena nisu bila u stanju da pruze
ikakvu pomoc svojim saveznicima.
Poslanik s.a.v. je u ovom pohodu bio u pratnji 1600 ratnika,
medju njima i dvije stotine konjanika. Kada su dosli u blizinu
Hajbera, Poslanik s.a.v. se pomolio: “Boze, Ti si Gospodar
nebesa i svega onog sto je u njima, i Gospodar zemlje i svega
onog sto je na njoj … Trazim od Tebe dobro ovog predjela, dobro
njegovih stanovnika i dobro svega sto je u njemu, i trazim od
Tebe zastitu od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od zla
svega sto je u njemu.” Ova molitva nije bila molitva osvajaca
koji je dosao da pripoji dio teritorije svojoj teritoriji. Nego,
to je bila molitva lidera koji je bio primoran da dodje u to
mjesto da bi se direktno suocio s opasnoscu koja se nadvijala
nad narodom tog lidera. Ova tvrdnja je dokazana cinjenicom da je
Poslanik s.a.v., nakon sto je zauzeo sve jevrejske tvrdjave,
napustio Hajber i ostavio jevreje da i dalje budu u posjedu
svojih imanja, cak i bez placanja ikakvih taksi muslimanima u
Medini.
Tvrdjave Hejbera imale su sljedeca imena: Na'im, Kamus, Katibah,
Nastãt, Sîk, Vatih i Sulãlim. Svaka je imala visoke kule s kojih
su izvidnici bili u stanju da na daleko primjete svako sumnjivo
kretanje. Zidine i kule tvrdjava su bile napravljenje na takav
nacin da su njeni stanovnici imali, uz koristenje kamenja i
katapulta, potpunu kontrolu nad svim prilazima tvrdjavama.
Takodjer su jevreji u njima drzali dovoljne zalihe vode i hrane.
Zidovi tvrdjave su bili toliko debeli da ih se nije moglo
probiti, sve i kad bi prilaz njima bio neometan. Muslimani su
morali maksimalno iskoristiti svoje ratne vjestine i sredstva da
bi bili u stanju da vode rat s ovako snaznim i dobro utvrdjenim
neprijateljem. Prva stvar koja se morala uciniti bila je
zauzimanje svih puteva i prilaza tvrdjavama. To je bilo uradjeno
za vrijeme noci na tako strucan nacin tako da izvidnici s kula
nisu bili nista primijetili. U jutro, kada su seljaci krenuli sa
stokom i alatima ka svojim njivama izvan tvrdjava bili su
potpuno iznenadjeni s prizorom koji su ugledali. Vojnici islama
su stajali ispred njih u punoj ratnoj opremi. Nakon sto su se
oporavili od trenutnog soka, trkom su se vratili u tvrdjave i
obavijestili druge da je Poslanik s.a.v. tu s vojskom. Vrata
tvrdjava se odmah zatvorise i zabarikadirase, i jevrejski lideri
organizovase ratno vijece. Kada je Poslanik s.a.v. vidio
razbacane motike, lopate i krampove koje su uspaniceni jevreji
pobacali, rekao je: “Allahuekber! Upropasten je Hajber. Kada mi
dodjemo nekom narodu - teska vremena dolaze onima koji su bili
opomenuti.” Jevreji donijese odluku da se odbrana vrsi sa vrha
zidina bacanjem kamenja i gadjanjem strijelama. Samo u
odredjenim slucajevima najbolji jevrejski vitezovi bi izlazili
vani da se suoce s muslimanima. Jevreji su se drzali ovog plana
do kraja tako da su bili u stanju da se odupru muslimanima za
jedan citav mjesec. Ponekad se neka tvrdjava napadala i po deset
dana ali bez uspjeha.
Muslimani bijahu postavili svoj logor na ne bas pogodnom mjestu
s vojne tacke gledista. Jevreji sa zidina imali su potpun
pregled nad aktivnostima muslimana, dok su neki od njih bili u
stanju da dobace svoje strijele i do centra logora. Zbog toga je
iskusni ratnik, Hubab b. Munzir, dosao do Poslanika s.a.v. i
rekao mu: “Ako smo se ovdje ulogorili vodjeni Allahovom objavom,
onda nemam nista protiv jer su Njegova naredjenja iznad nasih
zelja i misljenja. Medjutim, ako to nije slucaj, i ako u tome
mozemo iznijeti svoje misljenje, onda sam duzan da kazem da se
ovo mjesto moze vidjeti od strane neprijatelja, i da je toliko
blizu utvrdjenju Nastãt da nas oni mogu gadjati strijelama iz
njega.” Poslanik s.a.v. mu, drzeci se jednog od najosnovnijih
principa islama (tj. principa sure ili dogovaranja i uvazavanja
misljenja drugih), rece: “Pokazi nam bolje mjesto i odmah cemo
se premjestiti.” Nakon sto je pregledao teren, Hubab je
predlozio mjesto koje se nalazilo iza palminih stabala. Poslanik
s.a.v. onda naredi da se logor premjesti tamo.
O bici na Hajberu nemamo puno historijskih detalja. Medjutim,
sigurno se zna da je vojska islama vrsila opsade i osvajala
tvrdjave jednu po jednu, tako sto bi prvo presjekla sve veze
neke tvrdjave s drugima i onda je napadala sve dok je ne bi
osvojila. Onda bi prelazila na osvajanje druge. Trebalo je
najvise vremena da se osvoje one tvrdjave koje su bile povezane
s drugima putem podzemnih kanala ili ciji su branioci pokazivali
tvrdoglavu upornost. U slucajevima onih usamljenih tvrdjava,
ciji su branioci bili ispunjeni strahopostovanjem prema vojsci
islama, osvajanje je islo glatko i gotovo bez prolijevanja krvi.
Prema historicarima, prva tvrdjava Hajbera koja je pala u ruke
muslimana, nakon velikog napora, bila je tvrdjava Na'im. U
jednom od napada poginuo je Mahmud b. Maslamah Ansari, jedan od
poznatih Poslanikovih ashaba. Za vrijeme njene opsade pedeset
muslimana bilo je ranjeno. Mahmud je bio pogodjen kamenom
bacenim s vrha tvrdjave. Poslije ove, na redu je bila tvrdjava
Kamus ciji je upravitelj bio Ibn Abil Hakik. Uskoro i ona bi
osvojena. Medju njenim stanovnicima bila je i Safija, kcerka
jevreja Haja b. Ahtaba. Ona ce kasnije postati Poslanikova zena.
Osvajanjem ovih dviju tvrdjava moral u redovima muslimana vidno
se poveca, dok u redovima jevreja on vidno opade. Ipak,
muslimani su bili u nezavidnoj situaciji jer, i pored osvajanja
pomenutih tvrdjava, hrane nije bilo dovoljno. Hrana je bila
cuvana u jednoj od neosvojenih tvrdjava. I pored gladi koja je
sada zavladala u redovima muslimana, Poslanik s.a.v. se pobrinuo
da muslimani drze do principa islama. Tako, kada se pojavio
cobanin kojeg su jevreji bili unajmili sa stadom ovaca,
ocekivalo se da s gladovanjem bude svrseno. ^obanin je dosao
Poslaniku s.a.v. i zatrazio od njega da mu objasni islam. Kada
je to ucinjeno na njegovom licu se pojavise znakovi zadovoljstva
i on iskaza zelju da se ukljuci u redove muslimana. Nakon toga
rece: “Jevreji su mi povjerili ove ovce na cuvanje. Sta da radim
s njima sada kada ne zelim vise da im se vratim.” Poslanik
s.a.v. mu rece u prisustvu gladnih vojnika islama: “U mojoj
vjeri iznevjeriti nesto sto su ti drugi povjerili predstavlja
veliki grijeh. Zbog toga moras odvesti stado do ulaza u tvrdjavu
i onda ga natjerati prema njemu.” On uradi ono sto mu bi receno
i prikljuci se muslimanima koji su napadali njene zidine. U
jednom od napada pogodi ga kamen i usmrti ga na licu mjesta.
Tako, on postade sehid a da nije uspio klanjati ni jedan rekjat.
Nema sumnje da je Poslanik s.a.v., koji je jos u mladosti
zaradio sebi naziv emîn (povjerljivi), bio takav u svim
prilikama. Jevrejima je bilo dozvoljeno da svaki dan izvode
svoja stada iz tvrdjave na ispasu prolazeci ispred gladnih
vojnika. Muslimani nisu uzimali zivotinje i klali ih radi mesa,
osim jednom, kada je glad postala za ne izdrzati. Tada je
Poslanik s.a.v. naredio da se uzmu samo dvije ovce i zakolju, a
ostale puste da idu sa svojim cobanima. Kada su se muslimani
opet poceli zaliti na glad, Poslanik s.a.v. se pomolio: “O
Gospodaru! Pomozi vojnicima islama da osvoje tvrdjavu u kojoj se
cuva hrana.” On im nije dozvolio da prisvajaju imovinu jevreja
prije konacne pobjede.
Uzimajuci u obzir ove historijske cinjenice o ponasanju
Poslanika islama i njegovih sljedbenika za vrijeme rata, jasno
se vidi koliko su neosnovane izjave pojedinih orijentalista koji
su zeljeli predstaviti bitke koje su muslimani vodili kao
pljacke u kojima se nije vodilo brige o pravdi i moralnim
principima. Gore navedeni primjer dokazuje suprotno, jer
Poslanik s.a.v., cak i u najnepovoljnijim uslovima, kada su on i
njegovi sljedbenici bili suoceni sa gladju i smrcu, nije
dozvolio cobaninu da iznevjeri jevreje koji su mu dali ovce na
cuvanje.
Nakon osvajanja pomenutih tvrdjava muslimani su skoncentrisali
svoje snage oko tvrdjava Vatih i Sulãlim. Medjutim, jevreji su
uspjevali odbiti svaki napad i vojska islama nije mogla
prodrijeti ni u jednu od njih bez obzira na ulozen trud i
pozrtvovanje. Broj poginulih medju muslimanima bio je velik.
Napadali su na tvrdjave punih deset dana i svaki dan bi se
vracali u logor neobavljenog posla. Jednog dana Ebu Bekr bi
poslan da rukovodi napadima. Nosio je bijelu zastavu a za njim
je isla vojska. Medjutim, nakon prvog sukoba s neprijateljem,
postade jasno da vojska islama nece uspjeti u svojoj nakani. Za
neuspjeh komandant je kritikovao vojnike a vojnici komandanta.
Sljedeceg dana komandovanje vojskom bi povjereno Umaru.
Medjutim, njemu se desi isto kao njegovom predhodniku. Prema
Taberiju (Tarikh Taberi, dio II, str. 300), Umar jos zastrasi
Poslanikove ashabe pricom o hrabrosti i vjestini jevrejskog
heroja Marhaba. Poslanik s.a.v. bi veoma nezadovoljan ovim
Umarovim postupkom. (Madzma'a el-Bejãn, dio IX, str. 120; Sirah
Halebi, dio II, str. 43)
U medjuvremenu Poslanik s.a.v. sazva sve ashabe na jedno mjesto
i izrece ove cuvene rijeci: “Sutra cu dati ovu zastavu covjeku
koji voli Allaha i Poslanika i kojeg vole Allah i Poslanik.
Allah ce uciniti da ova tvrdjava bude osvojena njegovim rukama.
On je covjek koji nije nikad okrenuo ledja neprijatelju i koji
nikad ne bjezi iz boja.” Po onome kako prenose Tabarsi i Halabi,
Poslanik s.a.v. je koristio rijeci karrãr gajri ferrãr, sto
znaci onaj ko uporno napada neprijatelja i koji ne bjezi (tj.
potpuno suprotno ponasanjima predhodne dvojice komandanata)*
Poslanikove rijeci, koje su dokazivale superiornost, duhovno
preimucstvo i junastvo vodje kome je bilo sudjeno da bude
pobjednik, izazvase uzvike radosti, i sigurno je svako pozelio
da je Poslanik s.a.v. mislio bas na njega. Kada je osvanuo
sutrasnji dan muslimani se okupise oko Poslanika s.a.v. da vide
koga ce on pozvati. Tisinu prekinuse njegove rijeci: “Gdje je
‘Alî?” Bi mu receno da je on ostao u svom satoru zbog bolesti u
ocima. Poslanik s.a.v. naredi da mu se dovede hazreti ‘Ali.
Taberi pise: “'Alî je bio postavljen na kamilu i tako doveden
pred Poslanika s.a.v..” Ova recenica ukazuje da je bolest bila
toliko jaka da mu nije dala da se krece. Onda je Poslanik s.a.v.
stavio svoje dlanove preko njegovih ociju i pomolio se za njega.
Ova Poslanikova molitva imade slican efekat dahu poslanika Isaa,
pa njegove oci ozdravise i bolest mu se nikad vise ne vrati.
Poslanik s.a.v. je naredio ‘Aliju da krene naprijed s vojskom.
Rekao mu je da prije nego napadne neprijatelja posalje svog
predstavnika liderima jevreja u tvrdjavi da ih pozove u islam. U
slucaju da odbiju, da ih obavijesti da mogu nastaviti slobodno
zivjeti pod islamskom upravom uz uslov da se razoruzaju i
placaju dzizju. U slucaju da i ovo odbiju, Poslanik s.a.v. mu je
naredio da ih napadne. Zadnja Poslanikova recenica upucena
hazreti Aliju ovom prilikom bila je: ”Ako mocni Allah pomocu
tebe uputi samo jednu osobu, bolje ti je nego imati krdo
crvenodlakih kamila koje ces potrositi trudeci se na Allahovom
putu.” Poslanik s.a.v. je ovim savjetima ukazivao na pravi put,
cak i za vrijeme rata i neizvjesnosti. Ovo je jos jedan dokaz da
je on s.a.v. vodio sve svoje bitke u cilju upucivanja ljudskog
roda.
Historicari i biografi islama pisali su u detalje o bitci za
Hajber. Mnoge stvari se daju saznati studirajuci ove spise. Oni
nam jasno kazuju da bez hrabrosti i pozrtvovanja hazreti ‘Alîja
muslimani ne bi bili u stanju osvojiti ove najbolje branjene
jevrejske tvrdjave. Mada su neki pisci pokusali da falsifikuju
historijske cinjenice zamijenjujuci ih s izmisljenim pricama,
dobar broj njih je odao pravo priznanje hazreti ‘Aliju. Skracena
verzija osvajanja ovih tvrdjava, bazirana na predajama iz vise
knjiga o historiji islama, ide ovako:
Kada je Poslanik s.a.v. odredio da ‘Alî vodi armiju na tvrdjave
Vatih i Sulãlim (tvrdjave koje su Ebu Bekr i Umar pokusali
osvojiti, ali bez uspjeha, nanoseci tako tezak udarac ugledu
vojske islama), obukao je jako pancirno odijelo i pricvrstio za
pojas svoju sablju – zulfikar. Onda je krenuo ka tvrdjavama na
celu vojske. Odmah se vidjelo da o slanju izaslanika ne moze
biti govora jer su jevreji odmah izasli u punoj ratnoj spremi.
Njihovi izrazi lica i ratni poklici ucinili su da muslimani koji
su bili s hazreti Alijom nenamjerno koraknu nazad. Prvi koji je
dosao do njih bio je Haris, Marhabov brat. Hazreti Alî se uze u
kostac s njim i ubrzo ga smrtno rani. Prizor brata kako se valja
u prasini u smrtnim mukama jos vise uveca Marhabovu srdzbu i
gnjev. On, u punoj ratnoj spremi, naoruzan do zuba, sada podje
naprijed da osveti brata. Kako je bio i obicaj u tadasnjoj
Arabiji, on poce da recituje stihove o sebi:
“Kapije i zidovi Hajbera
Znaju za Marhaba.
Ja sam ratnik iskusni
Čije oruzje ima zvuk ratni.
U danima pobjede
Ja sam pobjednik
Po mojim neprijateljima
Prosuta je krv njihova.
Kao odgovor, hazreti ‘Alî izrece ove:
“Ja sam covjek onaj
Čija majka ga je lavom zvala.
Hrabar covjek
Lav pustinje.
Ruke moje su snazne
Jak je i moj vrat.
U borbi, strah u kosti uljevam
Bas onako kako to i cini lav.”
Nakon ove izmjene rijeci počeše mijenjati i udarce. Jevreji i
muslimani posmatrali su s uzbudjenjem ovaj duel. Zvukovi od
udaraca sablji daleko su se culi. Odjednom, ostra sablja heroja
islama puce po Marhabovom sljemu, prosjece ga i zari mu se u
lobanju sve do usta. Vidjevisi ovo, vecina jevreja se dade u
bijeg. Ona hrabrija nekolicina poce da napada ‘Alija, pa i oni,
jedan po jedan, bijahu usmrceni. Onda on poce da trci za
jevrejima koji su bjezali. Pri tome mu jedan izbi stit iz ruke,
ugrabi ga i s njim uleti u tvrdjavu. I onda se desi cudo!
Hazreti ‘Alî zgrabi vrata tvrdjave koja su jevreji pokusavali da
zatvore, izvali ih iz baglama i poce se s njima koristiti
umjesto svog stita. Utom i ostali muslimani pritrcase i pocese
napadati jevreje u tvrdjavi.
Kada je bacio vrata u jarak kod tvrdjave, desetorica ashaba,
ukljucujuci i Ebu Rafi'a, pokusali su ih podici sa zemlje ali
nisu uspjeli u tome. (Tarikh Taberi, dio II, str. 94) Ja'qubi
pise da su vrata bila napravljena od kamena i da su bila oko 1.5
metara duzine i 75 cm sirine. Sejh Mufid prenosi hazreti Alijeve
rijeci vezano za ovaj dogadjaj: “Iscupao sam jedna vrata
tvrdjave i koristio ih kao stit. Na kraju bitke stavio sam ih
preko jarka koji su jevreji bili iskopali, onda sam ih gurnuo u
jarak.” Neko ga je upitao da li su mu vrata bila teska. Hazreti
Ali je odgovorio da su mu bila iste tezine kao i njegov stit. O
tome kako je bilo moguce da on uradi to sto je uradio tog dana,
historicari su davali razna objasnjenja. Medjutim, najbolje
objasnjenje je ono koje je dao sam ‘Alî. Kada je bio upitan o
tome rekao je: “Ona vrata nisam nosio ljudskom snagom. To je
bila snaga koju mi je Allah dao zbog moje cvrste vjere u Sudnji
dan.” (Bihar el-Envar, dio XXI, str. 21)
-
Poslanikovi preci
-
Poziv u islam upućen Kurejšima
-
Ekonomska blokada i Ebu Talibova smrt
-
Tvrđave Hajber - novi izvor opasnosti