Ponovno oživljavanje šiijskog pokreta



Period od šesnaest godina u razvoju šiijstva, počevši sa Usmanovim halifatom (24. g.p.H) i završavajući se hazreti Alijevim ubistvom (41.g.p.H.), u predstavljao je jasnu razliku od predhodnog perioda vladavine Ebu Bekra a zatim Umara. Po mnogo čemu taj period je bio ključna tačka. Kao prvo, u njemu se stvorila atmosfera u kojoj su šiijske tendencije postale više evidentne i primjetne. Kao drugo, događaji koji su se u njemu desili dali su šiijskom pokretu, koji je bio do tada neenergičan, aktivni karakter. I napokon, preovladavajuće okolnosti su po prvi put u šiijski pokret uključile nekoliko političkih i ekonomskih obzira. Dakle radilo se o periodu u kojem su želja prvih šija da javno izraze svoja uvjerenja o Alijevom pravu, vjerski žar ashaba, međusobne netrpeljivosti, provincijalni i ekonomski interesi, političke intrige i nezadovoljstvo siromašnog sloja društva sa bogatim, bili gusto isprepleteni i izmiješani. Ovaj spoj nije samo pružio novi prostor za aktivnosti šiijskog pokreta nego je učinio da on uključi u sebe i one koji su trebali oduška za svoja nezadovoljstva političke prirode, naročito protivnicima Muavije, predstavnika umejadske aristokracije i sirijske dominacije. Vidjevši u hazreti Aliju pobornika političke neovisnosti iračkih teritorija od Sirije, oni su ga podržavali zajedno sa onima koji su ga slijedili čisto iz vjerskih razloga. Pojava ''političkih'' šiija je karakterisana porastom njihovog broja i utjecaja, te brzinom kojom se ova pojava širila.

Ebu Bekr i Umar svojim članovima porodice i suplemenicima nisu davali posebnog udjela u vlasti nad zajednicom muslimana, niti su njihove porodice bile od nekog značajnijeg političkog utjecaja. To nije bio slučaj sa Usmanom. Njegov klan je želio da povrati svoj stari političkih utjecaj koji se, nakon pobjede islama, bio premjestio u porodicu Hašim, Poslanikovu porodicu. Kada je Usman bio izabran pripadnici Umejada su to vidjeli kao uspjeh za čitav klan, ne samo kao Usmanov lični uspjeh. Smatrali su prirodnim da im Halifa daje dio državnih prihoda, što on nije mogao odbiti jer je vidio da njegova snaga ovisi o pomoći i dobroj volji njegovih moćnih i utjecajnih suplemenika. Činio je sve što je bilo u njegovoj moći da zadovolji njihove zahtjeve, i narod je bio bolno razočaran kada je vidio kako Halifa sve čini da unaprijedi stanje svoje familije a ne stanje zajednice kao cjeline.

Historijska je činjenica da su, samo nakon nekoliko godina od Usmanovog dolaska na vlast, Umejadi među sobom dijelili vlast nad Kufom, Basrom (glavnim gradom teritorije u koju su ulazili Iran i Centralna Azija), Sirijom i Egiptom – drugim rječima svim važnijim pokrajinama islamske države. Međutim, glavni problem ovdje nije bio to što su Umejadi bili na svim položajima moći i utjecaja, nego to što im je bilo dozvoljeno da zloupotrebljavaju te položaje, prigrabe sve prednosti za sebe i svoje familije, i tako na sebe navuku mržnju i nezadovoljstvo mnogih muslimana. Abdullah b. Sa'd b. Abi Sarh, Usmanov brat po mlijeku, kojeg je sam Poslanik s.a.v. bio osudio na smrt nakon pada Mekke, a kojeg je Usman postavio kao vladara Egipta, bio je u narodu veoma nepopularan čovjek. Valid b. 'Uqba, Usmanov polubrat, bio je još više omražen među narodom Kufe kojeg je on brutalno tlačio. Na kraju se sam osramotio tako što je pijan počeo da predvodi džemat namaz gradskoj džamiji. Usman je bio prinuđen da ga smijeni i postavi drugog rođaka, Sa'ida b. Asa. Ovaj je opet bio razjario lokalne uglednike tako što ih je omalovažavao i na kraju ih uzbunio tako što im je dao do znanja da želi javnu zemlju oko Kufe pretvoriti u ''bašču Kurejša''. Grupa vjerskih uglednika Kufe koja se sastojala od Malika b. Harisa , Sulejmana b. Surada, Hudžra b. Adija, Šurejha b. Avfala i drugih uzaludno su slali svoje proteste Halifi. Umjesto da stvar ispita, Usman je poslao pomenutu grupu ''smutljvaca'' Muaviji u Siriju da se on s njima obračuna.

Imena ovih uglednika treba zapamtiti jer će te iste osobe biti lideri šiijskog pokreta u Kufi. Oni su stajali u prvim borbenim redovima na hazreti Alijevoj strani u bitkama kod Basre i na Siffinu, i čak nakon Alijevog ubistva, nikad se nisu pomirili sa činjenicom da je hilafet bio u rukama Muavije b. Ebu Sufjana. Slično tome, vjerski uglednici Egipta i Basre nisu bili manje energetični u svojim protestima protiv svojevolje i nepravde Halifnih upravnika ovim provincijama. Ovaj sukob sa vjerskim slojem islamskog društva zapečatio je Usmanovu nepopularnost u državi. Ovaj sloj je imao najviše ugleda među masama i smatrao se kao tadašnja islamska inteligencija.

Pored toga što je na sve važnije položaje u državi postavio rođake, drugim rođacima je davao skupocijene poklone. U isto vrijeme, prema nekim od ashaba Božijeg Poslanika s.a.v. jako grubo se ponašao. Abdullah b. Mes'ud, ondašnji državni blagajnik Kufe, bio je priveden nakon što se suprotstavio upravniku Validu b. 'Uqbi. Halifa Usman je dozvolio da ovaj čuveni ashab bude isprebijan u njegovom prisustvu. Ammar b. Jasir, drugi poznati ashab, bio je prošao još gore. On je bio pretučen do besvijesti nakon što je iz Egipta donio pismo u kojem su bila opisana neka od nedjela Halifinog upravnika, Abdullaha b. Sa'da.

Zadnjih nekoliko godina Usmanove vladavine, gledajući umejdaske aristokrate kako uživaju u raskoši, odavaju se razvratu i rasipaju imetak koji su bili nazakonito prisvojili, u većini naroda nezadovoljstvo je dostizalo tačku ključanja. Jedan od otvorenih kritičara Usmanovog režima bio je Poslanikov ashab Ebu Zar el-Giffari, neumoljiv i bez straha zagovornik umjernosti i suzdržanosti od dunjaluka, energetično se protivio gomilanju blaga u rukama nekolicine i zahtijevao da se zemlja ravnomjerno rasporedi u zajednici. Da bi ga se riješio Usman ga šalje Muaviji u Siriju. Međutim, uskoro Muavija se žali da će Ebu Zar izazvati velike pobune u Siriji ako mu bude dato da i dalje drži govore među svijetom. Usman naređuje da se Ebu Zar sveže za golo drveno sedlo kamile i pošalje uz pratnju nazad u Medinu. Stigao je polu-mrtav, sa butinama u raspadu usljed jahanja na tvrdom drvenom sedlu. Poslije ga Usman izgoni u Rebzu, surovi pustinjski kraj, gdje Ebu Zar uskoro i umire. Ovaj tragičan događaj naširoko se prepričavao među muslimanima i uvećavao njihovu gorčinu i nezadovoljstvo prema Usmanu i njegovoj nadmenoj i bogatoj vladajućoj kliki.

 

U ovom momentu od posebnog interesa za naš predmet su Ebu Zarovi govori, koje je često davao u džamiji Medine,. Okupljajući svijet oko sebe, govorio bi: ''... 'Ali je Muhammedov opunomoćenik (vesijj) i nasljednik (varis) njegovog znanja. O zajednico,  izgubljena i zbunjena poslije [smrti] svog Poslanika, da ste prednost [u vođenju zajednice] dali onima kojima je Allah dao prednost a zadržali po strani one koje je Allah u stranu stavio, i da vratite pravo nasljeđivanja [Poslanika s.a.v.] u Poslanikovu porodicu, sigurno bi bili uspješni i vaša životna opskrba bi se sigurno višestruko uvećala.''

Mora se odlučno suprotstaviti onim piscima koji nastoje predstaviti pobunu protiv Usmana kao rezultat zlih mahinacija smutljivaca, a proteste i žalbe koje su imali kao izmišljene i krivotvorene. Ti pisci zanemaruju činjenicu da su ti takozvani “smutljivci” imali stvarne razloge za proteste i prećutnu podršku i odobrenje uglednih Poslanikovih ashaba. Da bi nezadovoljstvo preraslo u otvorenu pobunu moraju postojati dvije stvari: vođstvo, koje moraju pružiti ljudi od ugleda u društvu, i vrijeme i prilika za organizaciju i koordinaciju aktivnosti. Oba ova preduslova su bila prisutna u zadnjih nekoliko godina Usmanove vladavine. Stavovi ashaba, naročito hazreti Alija, Talhe i Zubejra, bili su potpuno jasni. Postoje brojni dokazi da su gotovo svi oni, a naročito pomenuta trojica, bili podjednako glasni u svojim protestima protiv načina Usmanove vladavine. Čak i Abdurrahman b. Avf (umro 32. p.H.), koji je odigrao važnu ulogu pri izabiranju Usmana, govorio je mnogo prije pojave pobune da je Usman bio prekršio riječ koju je dao kada je zauzeo položaj halife. I ako bi negirali izvještaje koji kažu da su vodeći ashabi i pisali pobunjenicima ili da su ih na sistematski način navodili na pobunu, činjenica da oni nisu krili svoju moralnu podršku pobunjenicima ne može se ničim pobiti.

Hazreti Alijev stav prema toj situaciji jasno je predstavljen njegovom reakcijom na kaznu koja je data Ebu Zaru. Kada je Usman odlučio da ga progna iz Medine naredio je da niko ne smije biti u njegovoj pratnji osim Mervana koji je imao zadatak da ga izvede iz grada. Uprkos naređenju, hazreti Ali u društvu sinova, Hasana i Husejna, i svog sljedbenika Ammara b. Jasira, pratio je Ebu Zara u izgnanstvo. Ljutito je reagovao kada ga je ovaj opomenuo na Halifino naređenje, udarajući svojim štapom njegovog konja. Kada je došlo vrijeme rastanka Ebu Zar je zaplakao i rekao: “Allaha mi, svaki put kada tebe vidim sjetim se Poslanika (s.a.v.). Da bi ga utješio hazreti Ali je rekao: “O Ebu Zaru! Ti si se doista naljutio u ime Boga, te zato imaj nade u Onoga u ime Kojeg si se naljutio. Ljudi su se uplašili od tebe radi stvari svijeta ovog, dok si se ti njih uplašio radi vjere svoje. Zato prepusti im ono čega se oni plaše od tebe i odmakni se od njih, otklanjajući ono čime te oni straše. Kako su oni ovisni o onom od čega ih ti odbijaš, a kako si ti neovisan o onom što ti oni uskraćuju! Zavoljeli bi te da si prihvatio da živiš u njihovom svijetu, a da si dio njega za sebe uzeo osjećali bi se sigurnije u tvom prisustvu.”

Kako je Halifa sve više i više gubio na popularnosti, prigušene želje starih sljedbenika hazreti Alija da ga vide na zasluženom položaju halife, ponovo su se rasplamsale. Također, različite grupe nezadovoljnika su tražile vođu iza kojeg bi stajale ujedinjene. Mada su Taha i Zubejr imali podobar broj sljedbenika, prvi u Kufi a drugi u Basri, bili su manje značajni od hazreti Alija. On se našao okružen grupama protestanata koji su stizali iz raznih pokrajina i tražili od njega da ih podrži i predstavlja, dok je u isto vrijeme sam halifa Usman od hazreti Alija tražio da posreduje između njega i ovih pobunjenika. Osjećanje za pravdu prinudilo ga je da stane u odbranu onih kome je bilo nenešeno zlo i traži da se krivci kazne.

Dvije grupe različitih uvjerenja ali istih ciljeva nesvjesno su radile zajedno i služile jedna drugoj. Jedna grupa se sastojala od već pomenutih nezadovoljnika iz raznih islamskih provincija koji su bili najteže pogođeni nastalom ekonomskom neravnotežom, dok se druga sastojala od lojalnih Alijevih sljedbenika. Ova potonja grupa, koju su vodili ljudi poput Ebu Zara, Miqdad, Ammara, Huzejfe, i nekoliko Ensarija, uspjela je u međuvremenu privući nove aktivne članove, kao što su bili Ka’b b. ‘Abda en-Nahdi, Malik b. Habib es-Sa’labi i Jezid b. Kajs el-Erhabi. U ovu grupu spadaju i  članovi porodice Hašim kao i hazreti Alijeve mevalije i sluge. Među potonjima bili su Kamber b. Kedem, Misam b. Jahja et-Tammar i Rušejd el-Hudžuri. Zbog svog vjerskog žara i odanosti hazreti Aliju kao čuvaru Muhammedovog učenja i istinskom predstavniku islama, oni su bili predstavnici šiijstva u ovom periodu njegova razvoja. I Misama et-Tammara i Rušejda el-Hudžurija na okrutan način pogubio je Ubejdullah b. Zijad godine 61 p.H. kada su oni odbili da javno kletu svog vođu i kada su izjavili da su mu vjerni i poslije njegove smrti. Njihove šake, stopala i jezici bili su odsječeni a tijela obješena -tipičan primjer Ibn Zijadove okrutnosti. Pored ove trojice kasniji pisci pominju i Abdullaha b. Vehb b. Saba, poznatog kao Ibn es-Sevda, kako je on postao veliki sljedbenik hazreti Alija i kako je putovao iz mjesta u mjesto šireći smutnju i podstičući narod na pobunu protiv halife Usmana. U njegovom opisu piše kako je on bio jevrejski rabin koji je primio islam. Međutim, današnji muslimanski učenjaci kao što je ‘Ali el-Verdi odlučno tvrde da ‘Abdullah b. Saba nikad nije postojao, i da djelovanja, koja se njemu pripisuju, u stvari, vršio je Ammar b. Jasir čiji nadimak je također bio es-Sevda.

 Ključalo nezadovoljstvo eksplodiralo je u otvorenu pobunu 35. godine p.H. kada su odredi pobunjenika iz Kufe, Basre i Egipta prevođeni vjerskim uglednicima krenuli na Medinu. Stanje se uskoro pretvorilo u haos. Mada događaji koji su prethodili Usmanovom ubistvu nisu obuhvaćeni ovom studijom može se sa priličnom sigurnošću reći da je njegovo ubistvo bilo iznad očekivanja čak i onih ashaba koji su ga otvoreno kritikovali. Oni su željeli samo da ga smijene a ne da ubiju. Također se čini da je čak i u zadnjim haotičnim danima hazreti Ali nastavio da igra ulogu pomiritelja i smiritelja, uspijevajući mnogo puta da rasprši razuzdane gomile koje su željele nauditi halifi.

U zbrci nastaloj nakon Usmanovog ubistva jedini kanditat za položaj halife, prihvatljiv muhadžirima i ensarijama, kao i vođama pobunjenika, bio je hazreti Ali. Nakon tri slučaja, kada se njegova želja da zauzme položaj koji je vjerovao da mu pripada nije ispunila, ‘Ali se sada nećkao da se prihvati vođenja zajednice koja se bila uplela u ubistvo. Zabilježeno je da je rekao:

“Kada je Usman bio ubijen došli ste mi i rekli da hoćete da mi se zakunete na vjernost. Rekao sam: ‘To ne želim!’ Privukao sam svoju ruku a vi ste je povukli. Pokušao sam da je oslobodim ali vi ste je držali. Rekli ste: ‘Nećemo nikoga prihvatiti osim tebe niti ćemo se okupiti ni za jednim osim tobom.’ Gomilali ste se oko mene onako kako se žedne kamile gomilaju na dan napajanja, kada ih vlasnik pusti slobodne, sve dok nisam pomislio da ćete me ubiti ili će neko od vas biti ubijen. Tako ste mi dali prisegu na vjernost a to su učinili i Taha i Zubejr.”        

Pritisnut sa svih strana hazret Ali je napokon pristao da se prihvati halifata, postavljajući uslove da će vladati strogo po Kur’anu i Poslanikovom sunnetu i da će uspostaviti pravdu i zakon bez obzira na kritiku ili sukob sa interesima bilo koje individue ili grupe. Na ovaj način on je postao prvi i jedini halifa u čijem izboru je aktivno učestvovala čitava zajednica.

Od samog početka hazreti Ali je naslijedio probleme sa kojima ni jedan od njegovih predhodnika nije morao da se suoči. Mervan b. Hakam, zajedno sa još nekim članovima umejadskog klana, uspio je da pobjegne Muaviji u Siriju, noseći sa sobom Usmanovu krvavu košulji i odsječene prste Naile, halifine udovice, da ih koristi u propagandne svrhe. Iz Sirije je onda došao ratni poklič u obliku poziva na osvetu za Usmanovu smrt i konstantna propaganda protiv hazreti Alija.

Usmanovo ubistvo nije bio jednostavno atentat izvršen od strane jedne osobe radi ličnog nezadovoljstva, kao što je to bio slučaj sa Umarovom smrću. Usmanovo ubistvo je bilo rezultat opšte pobune siromašnog, nezadovoljnog i potlačenog naroda protiv ekonomske, političke i feudalne dominacije jedne stare aristokratske familije.  Hazreti Alijeva uloga kao posrednika između pobunjenika i Halife pokazuje da je njihova pobuna bila zasnovana na pravednim zahtjevima (zbog toga je tražio od Usmana da im udovolji), dok je na drugoj strani davao sve od sebe da zaštiti Halifu od neobuzdane gomile. Ali u eksploziji gnjeva on je bio ubijen i hazreti 'Ali se našao u nezavidnoj situaciji. Stvarne ubice su bile pobjegle i bilo ih je nemoguće pronaći, ali i mnogi od uglednika u njegovoj blizini su bili gotovo jednako odgovorni za Halifinu smrt kao i same ubice. Sam hazreti Ali je govorio: “Usmanovo ubistvo je djelo iz dāna džahilijjeta (vremena prije islama). Nisam ravnodušan prema zahtjevima [da se ubojice kazne] ali trenutno su oni izvan moje moći. Čim ih se domognem neću se dvoumiti da ih kaznim.” Pokušavao riješiti nastalu krizu mirnim putem ali uzalud. Među onima koji su ustali protiv njega bila je čak i Ajša. Ona je odbila vratiti se u Medinu kada je saznala ko je preuzeo vlast. Također, Taha i Zubjer, koji su mu bili među prvima dali prisegu na vjernost, iskoristili su prvu priliku da ga napuste i pridruže se Ajši u Mekki. Ona, koja je bila jedna od Usmanovih najvećih kritičara, preko noći je postala njegov osvetnik. Ove tri ličnosti, koristeći se velikim utjecajem kojeg su imali u tadašnjem društvu, podigle su vojsku protiv Halife muslimana, čiji izbor je, kako je već rečeno, odražavao volju većine članova zejednice muslimana. Hazreti 'Ali je bio prinuđen da im se suprotstavi i porazi ih u bici kod Basre gdje su Taha i Zebejr bili ubijeni a Ajša zarobljena i odvedena nazad kući u Medinu.

Poslije ove bitke čekao ga je teži i složeniji problem koji je stvorio Muavija b. Ebu Sufjan, koji je kao Usmanov rođak pozivao na njegovu osvetu, dok mu to 'Ali nije davao za pravo tvrdeći da je bilo na Usmanovim sinovima a ne na njemu da zahtijevaju osvetu. Nakon što je pokušaj da se problem riješi mirnim putem propao hazreti Ali je podigao vojsku i krenuo na Siriju da se obračuna sa Muavijom. Sukob se završio vijećanjem nakon kojeg je 'Alijev položaj znatno bio oslabljen pojavom Haridžija u redovima njegove vojske. Kada se spremao za bitku u kojoj je želio da jednom za svagda završi sa Muavijom, Abdurrahman b. Muldžim, fanatični Haridžija, smrtonosno ga je ranio u džamiji Kufe. Hazreti 'Ali je umro 21. ramazana 40. godine p.H.

Čitav ovaj period je prokomentarisan u zadnjem dijelu njegovog govora nazvanog el-Šikšikijje:

“... Tada ustade treći [Usman b. Avfan] između tih ljudi, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišće proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je čini njezini dokrajče i proždrljivost svali.

U tome času ništa me ne iznenadi do mnoštvo ljudi koji navališe na mene. Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plecima. Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vodstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije: Što se tiče tog života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji,niti da uz to šire pokvarenost; jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga.

Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli. Pripazite, tako mi Onog Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dođoše ljudi i da podržavatelji ne istrošiše uvjeravanja, i da se učeni ne osloniše na Boga, s obavezom da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uze hilafeta na njegova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet vaš nije bolji od kihanja koze.”

Sada ćemo pokušati da analiziramo uzroke i posljedice glavnih događaja za vrijeme kratkotrajnog Alijevog halifata. Mora se uzeti u obzir da su se njegovom izboru odupirali neki od Poslanikovih ashaba što je rezultiralo prvim civilnim ratom u islamu. Alijev izbor bio je uspjeh za nosioce ideje koja je do tada bila potisnuta, i veliki udarac za one koji su bili uspješno prilagodili ideji da naslijeđivanje Poslanika s.a.v. mora biti van njegove porodice. Alijev dolazak na vlast učinio je da se ove dvije oprečne ideje po prvi put otvoreno sukobe. Prva ideja biva u tome sukobu poražena ali dalje održavana i njegovana kod grupe koja će kasnije biti opisivana sektom, dok druga ideja, koja je bila pobjednik u tom sukobu, postala je uvjerenje većine u islamskom ummetu.

Hazreti ‘Alijevi sljedbenici su gledali na njegov uspjeh na sasvim drugi način od ostalih pripadnika zajednice. Njegov dolazak na vlast predstavljao je veliku pobjedu za njih, nosioce posebne ideje vezane vođenje zajednice. Njoj su se suprotstavljali mnogi u  to vrijeme i taj otpor je bio glavni izvor problema sa kojima je hazreti ‘Ali morao da se suoči a koji nisu postojali u vrijeme halifata trojice prijašnjih halifa. Prvi koji su mu se suprotstavili pod izgovorom da se žele osvetiti za ubijenog Halifu bili su Ajša, Talha i Zubejr. Ali da li je to bio stvarni razlog za njihovu pobunu? Kako je samo hazreti Ali mogao biti kriv za njegovu smrt kada su i Talha i Zubjer bili podjednako aktivni u protestima protiv nepravdi za koje je Halifa bio direktno i indirektno odgovoran? Zar Ajša nije bila jednako uključena u podizanju naroda protiv Halife? Za nastali haos u kojem je on bio ubijen jednako su odgovorni svi oni koji su mu se suprotstavljali i kritikovali ga u to vrijeme. U jednom od govora hazreti Ali kaže: ‘Boga mi, ne vole me ni zbog čega ružnog u mene, niti žele postaviti suca da presudi između nas. I pored toga traže pravo kojeg su se odrekli i osvetu za krv za čije proljevanje su sami odgovorni. Čak i ako bih i ja imao udjela zajedno s njima, to ih ne bi oslobodilo krivice, a pogotovo u slučaju da ja nemam ništa s tim – oni su ti na kojima leži krivica, a njihov najjači argument [koji su iznijeli protiv mene] je u stvari dokaz protiv njih. Još uvijek doje majku koja ih je od sise odbila i obnavljaju novotariju kojoj je suđeno da iščezne.’

Pokazalo se da je poziv na Usmanovu osvetu bio podjednako privlačan izgovor kako za Ajšu, Talhu i Zubejra tako i za Muaviju, koji su željeli spriječiti grupu predvođenu hazreti ‘Alijem a koju su podržavali niži slojevi društva i neke od ensarija Medine, da dođe na vlast i tu se učvrsti. Pojava ove grupe predstavljala je stvarnu prijetnju staroj mekkanskoj aristokratiji, koja je bila poražena i potisnuta od strane Poslanika s.a.v. i koju su Ebu Bekr i Umar poslije njega držali pod kontrolom. Kada je Usman, član Umejada, najbogatijeg mekkanskog klana, došao na vlast, starim aristokratskim idealima tog klana i drugih vladajućih mekkanskih porodica pružila se prilika da povrate izgubljenu moć i prestiž. Dovoljno ironično zvuči činjenica da su jedinstvo i organizacija koje je islam donio bili iskorišteni da služe ovoj grupi da se revitalizuje i osnaži. Talhova i Zubejrova pobuna je predstavljala njihov posljednji napor da zaštite svoje interese. Ajša im je služila kao simbol iza kojeg su mogli ujediniti svoje snage. Zbog njene dobro poznate i otvorene odbojnost prema Aliju b. Ebi Talibu bilo je potrebno da ulože samo malo napora da bi je pridobili da učestvuje u pobuni protiv njega. Mada samo nisu uspjeli u svojoj namjeri, znatno su olakšali Muavijin zadatak da ukloni Alija i njegovu grupu.

Sukob kod Basre (Bitka oko kamile) stvorio je ozbiljan raskol u muslimanskoj zajednici. Svi historijski izvori koji opisuju ove događaje koriste nekoliko naziva da bi opisali sukobljene grupe. Oni koji su se u bici kod Basre borili na Alijevoj strani nazvani su ‘Iračani’ (ehl el-Iraq) kao i ‘Alijevi partizani’ (šijat ‘Ali ili ‘Alevija). Njihovi protivnici su nazvani ‘Usmanovi partizani’ (šijat Uthman ili ‘Uthmanija). U ovu grupu spadali su Ajša, Talha i Zubejr (nazvani ljudi kamile ili ashab el-džemel) i Sirijci (ehl el-Šam ili šijat Mu’avija). Suprotne strane su bili obilježavane i više vjerski orijentisanim nazivima pomoću riječi din (vjera) – din ‘Ali (‘Alijeva vjera) i din Uthman (Usmanova vjera). Pored ovih opštih naziva korištenih da se opišu sukobljene strane, precizniji nazivi kao što su šije Ehlulbejta ili šije Ale Muhammeda su počeli češće biti upotrebljavani od strane ‘Alijevih sljedbenika. Međutim, za nas je značajnija činjenica da je hazreti ‘Ali nazivao svoje protivnike posebnim imenima čija su značenja jasno pokazivala da su oni bili u vjerski obojenim zabludama. One koji su se borili protiv njega kod Basre zvao je en-Nakithun, ‘one koji su prekršili zakletvu’. Ova riječ vodi porijeklo iz kur’anskog ajeta: ‘‘Onaj ko prekrši zakletvu (nakatha) krši je na svoju štetu.’’ (K.48:10) One koji su mu se suprotstavili na Sifinu zvao je el-Qasitun, ‘oni koji nepravedno djeluju’, uzeto iz kur’anskog ajeta …. (pogledati kući). Koristeći se Poslanikovim hadisom, hazreti ‘Ali naziva el-Mariqun, ‘oni koji su promašili suštinu vjere’, one koji su mu se suprotstavili na Nehrvanu. Ovi nazivi su onda bili korišteni od strane njegovih sljedbenika da opišu njihove neprijatelje.

Tokom čitavog ovog perioda broj ‘Alijevih sljedbenika se neprekidno uvećavao. Do bitke kod Basre za ‘Alijeve šije se smatralo samo određeni broj osoba koje su bile od uvjerenja da je on bilo jedina osoba kojoj je pripadalo pravo da vodi zajednicu nakon Poslanikove smrti. Poslije bitke kod Basre pod ‘Alijevim šijama su se počeli ubrajati svi oni koji su bili na njegovoj strani protiv Ajše, i od tada pa nadalje originalna grupa šija se greškom priključuje drugim grupama i pojedincima koji su podržavali hazreti ‘Alija iz političkih a ne vjerskih razloga. Pored veliko broja ‘političkih’ šija hazreti ‘Ali je ostavio iza sebe malu odanu grupu koja mu se bila zaklela da će biti ‘prijatelji onima koji budu njemu prijatelji a neprijatelji onima koji budu njemu neprijatelji’. Ova grupa je čvrsto vjerovala da je samo uz ‘Alija bila istina i pravo upustvo, da su njegovi protivnici u čistoj zabludi i da je samo njemu pripadalo pravo da naslijedi Poslanika s.a.v.. Postojanje ove grupe vjerskih šija objašnjava kako je šiijstvo uspjelo da preživi ogroman broj političkih poraza tokom mnogih godina ª

 

 

nazad