Sveti grad Kuds
 

Palestina je smjestena na zapadnom dijelu azijskog kontinenta i sa zapada je spojena Sredozemnim morem, na istoku granici sa Sirijiom i Jordanom, na sjeveru sa Libanom i Sirijom, a na njenom juznom dijelu se nalazi Sinajska pustinja. Njena povrsina je 27009 kvadratnih kilometara, duzina, gledana od sjevera prema jugu je oko 430 kilometara, njena sirina na sjevernom dijelu iznosi izmedju 72-75 km, na srednjem dijelu oko 117 km, a na jugu 51-70 km. Palestina se, u pogledu reljefa, moze podijeliti na cetiri dijela: 1. Priobalno podrucje, koje se proteze od Ra'sa-n-Nakur, pa sve do Ramhe. 2. Planinsko podrucje, koje se nalazi na srednjem dijelu zemlje, a obuhvata mjesta: El-Dzelil, Nablus, Kuds, Safd, Bejtu Lahm i Nasira. 3. Podrucje palestinske pustinje na istoku planinske regije kroz koje protice rijeka Jordan. 4. Pustinjsko podrucje Bi'ru-s-Saba' koje obuhvata otprilike polovinu ukupne povrsine Palestine

Bejtu-l-Mukaddes (Jerusalem) je smjesten na drugom navedenom podrucju, dakle u planinskom predjelu i to na nadmorskoj visini od 470 metara.

Najstariji narod koji je nastanjivao Palestinu i posjedovao civilizaciju bio je ken'anski. Njemacki ucenjak Dr. Martkas opisujuci Ken'ane, kaze: “Posredstvom arheoloskih istrazivanja, u srednjem dijelu priobalnog podrucja Sâma (ciji je jedan dio bila i danasnja Sirija), mozemo vidjeti da je u tom dijelu, u najmanju ruku, u trecem vijeku prije nove ere zivio narod semitske rase po imenu Ken'an.”

U trecem ili cetvrtom vijeku p.n.e. grupa Arapa od kojih su jedni bili Ameri, a drugi Ken'ani krenula je u seobu u pravcu Sirije. Ken'ani su se nastanili u Palestini, a Ameri po gradovima Sirije. Najpoznatije pleme ken'anskog naroda bilo je pleme Jubusa, koje se naselilo u podrucju danasnjeg Jerusalema, i tamo osnovalo grad Jubus (Kuds). Utemeljitelj ovog grada bio je jubuski kralj Melikisaduk poznat po imenu Meliku-s-Salam.

Historijski izvori potvrdjuju da se dolazak Jevreja na teritorij Palestine dogodio otprilike hiljadu godina p.n.e.. Jevreji su, po prelasku preko rijeke Jordan, usli na ovo podrucje i na silu preuzeli Palestinu od ken'anskog naroda. Jehudijska (jevrejska) drzava je osnovana otprilike 1020 godine p.n.e. i u vremenskom periodu od osamdeset godina je, u vremenu poslanikâ Davuda i Sulejmana a.s. posjedovala civilizaciju i politicko uredjenje.

U vremenu Sulejmanovom (Salamonovom) Jevrejska drzava je podijeljena na dva dijela i to: prvi, drzava Izrael, na sjeveru koja je 722 p.n.e. razorena od strane Asurijana, i drugi, drzava Jehudija, na jugu, koju je 136. p.n.e., nakon unistenja sjeverne drzave, osvojio i razorio babilosnki car Nabakodonosov. Historicari vjeruju da je ova civilizacija bila znatno slabija od one koju je posjedovao ken'anski narod. Od 730-644. p.n.e. nad Palestinom su vladali Asurijani, a od tada pa sve do 538 p.n.e. Palestina je bila u rukama Babilonaca. U ratu izmedju Perzije i Babilona Jerusalem je pao u ruke Perzijaca (od 538-332 p.n.e.). A nakon toga je osvajan od strane razlicitih naroda – Makedonaca, Arapa, Anbata Melike Tedmur i Rimljana. Na kraju je ponovo pao u ruke Perzijaca. Pocekom sedmog vijeka nove ere sagadinski sah Khusro Perviz je zauzeo Jerusalem, ali ga je nakon izvjesnog vremena, tacnije 629. god. n.e. rimski imperator Heraklijus ponovo preuzeo u svoje ruke.

Ono sto se moze zakljuciti iz izucavanja predislamske historije Kudsa (Jerusalema) je sljedece: prvo, Jevreji su u Palestinu dosli tri hiljade godina po osnivanju grada Jubasa tj. Kudsa od strane plemen Jubusa. Drugo, Ken'ani su arapski narod koji je napustio Arapsko poluostrvo i naselio se u podrucje Palestine. Trece, Jevreji nisu starosjedioci grada Jerusalema. Cetvrto, Jevreji su u dva navrata tj. za vrijeme svoje dvije seobe upadali na teritorij na kojem su zivjeli Ken'ani; i to prilikom prve seobe koja se desila pocetkom cetrnaestog vijeka p.n.e. i prilikom njihove druge seobe iz Egipta koja se dogodila u trinaestom vijeku p.n.e.
Islam i sveti grad Kuds
Prvo podrucje u susjedstvu Arapskog poluostrva koje je Poslanik s.a.v. namjeravao osvojiti i u njemu rasiriti jednobostvo (tevhid), bilo je podrucje velikog Sama. To je imalo nekoliko razloga: kao prvo, muslimani Hidzaza i cijelog Arapskog poluostrva su zbog svojih trgovinskih veza sa narodom Sama bili na jedan vrlo dobar nacin upoznati sa tamosnjim podrucjima i putevima koji su vodili kroz njih. Drugo, Rimljani, koji su zivjeli na teritoriji Sama, bili su jedna golema opasnost za islamsku drzavu. Trece, ratovanje na ovom podrucju, sa stanovista politike i vojnog djelovanja je bilo jednostavnije. Cetvrto, neki od gradova Sama su bili vrlo pogodna i jaka uporista za sirenje islama prema drugim dijelovima Azije i dalje prema Evropi i Africi. Sve su to bili razlozi da tek zasnovana islamska drzava otpocne svoje politicke i vojne aktivnosti u regiji Sama.

Prvi znacajan sukob izmedju islamske vojske, koja je brojala 3000 vojnika, a kojom je zpovijedao Zejd b. Haris i nevjernickih trupa koje su imale 100 000 vojnika, a kojima je zapovijedao rimski car Heraklijus, zbio se osme godine po Hidzri, na mjestu zvanom Mu'ta. U ovoj bici, trojica zapovjednika islamske vojske su zaredom postali sehidi i to, Zejd b. Haris, Dzafer b. Ebi Talib i Abdullah b. Ravahe, onda je Halid b. Valid vojsku vratio nazad u Medinu. Devete godine po Hidzri, islamske snage su pod rukovodstvom Poslanika s.a.v. krenule u pohod na Tebuk. Medjutim, do sukoba nije doslo, pa se Poslanik s.a.v. sa svojom vojskom vratio u Medinu nakon dvadeset dana zadrzavanja na Tebuku. Jedanaeste godine po Hidzri, Poslanik s.a.v. je poslao Usamu b. Zejd b. Harisa u pohod na Belku i Darum, da bi se Usama, nakon cetrdeset dana boravka i nakon sto su mu se pokorili nekoliko samskih plemena, zajedno sa svojom vojskom vratio u Medinu.

Kada je i ovaj pohod Usame zavrsen, muslimani su odlucili da pokrenu sve raspolozive snage i zauzmu cijelu teritoriju Sama. Posto je odluka donesena cetiri vojne formacije, prema dole navedenim pravcima i pod zapovjednistvima spomenutih komandanata, uputile su se prema Samu: Ebu Ubejde b. Dzarrah je isao u pravcu Damaska, Jezid b. Ebu Sufjan isao je u pravcu Balake, Sarahbi b. Hasane isao je u pravcu Jordana i Amr b. As isao je u pravcu Palestine. Prva bitka bila je kod Jermuka gdje su se islamske i bizantijske vojske zestoko sukobile i gdje je islamska vojska izasla kao pobjednik.

Nakon sto je osvojio Hams i Ba'la Bek, Ebu Ubejda je od halife Umara dobio naredjenje o poduzimanju vojnog pohoda na Kuds (Jerusalem). U skladu s pomenutim naredjenjem Ebu Ubejda je poslao na Jerusalem sedam svojih vojskovodja sa 5000 vojnika, sto konjice, sto pjesadije. Kada su stigli u Jordan poslali su pismo gradjanima Kudsa pozvavsi ih da se predaju. Nakon medjusobnog konsultovanja Rimljani su se ipak odlucili za rat. Muslimani zato napadaju i pocinju da stezu obruc oko grada. Opsada Jerusalema trajala je cetiri mjeseca. Kada su glad i nestasica pocele sve vise i vise obuzimati grad, poglavar Rimljana Sofranijus zajedno sa jos dva svecenika i biblijom u rukama, izasli su pred muslimane i ponudili predaju pod uslovom da Halifa licno dodje i preuzme grad u svoje ruke. Ebu Ubjede pise o ovome Umaru koji se prvo savjetuje s ashabima i onda krece ka Jerusalemu. Iz mjesta Dzabijje Halifa Umar pise stanovnicima Jerusalema:

“Ovo je pismo kojim Boziji rob Umar, zpovjednik vjernika, jamci punu bezbjednost svim gradjanima grada Jerusalima. Ovim se osiguravaju njihovi zivoti, imovina crkve i njihovi krscanski obredi. Ovim se, takodjer, garantuje da drugi narodi koji tamo zive nece ulaziti i nastanjivati njihove crkve, niti ce ih smjeti rusiti, niti pak iz njih iznositi ono sto tamo pripada, i imovina njihova, i krscanska obiljezja im nece biti umanjena. I nece se prisiljavati da napustaju svoju vjeru, odnosno vjeroispovijest, niti ce se, pak, bilo kome od njih nanijeti bilo kakva steta i nece se dati da se i jedan Jevrej pored njih nastani. ….”

Stanovnici Jerusalema su konacno prihvatili sve uslove koje je Halifa iznio i predali se islamskim vlastima. Tako je dakle osvojena prva Kibla muslimana, a njen bivsi osvajac, rimki imperator Haraklit je napustajuci Sam izgovorio sljedece oprostajne rijeci: “Es selamu alejk, ja Sarije la idztima'e ba'deha ebeden.” (Mir neka je s tobom Sirijo! Vise se nikad necemo sresti).

Nakon smrti Jezida b. Ebu Sufjana, 18. godine po Hidzri, njegov brat Muavija je postao namjesnik vladara u Damasku i na tom polozaju ostao i za vrijeme Uthmanovog hilafeta. I pored namjesnistva halife u regiji Damask, nakon smrti Abdur-Rahmana b. Alkame Kenanija i podrucje Palestine je, takodjer, dato njemu na upravljanje. Jedan svecenik francuskog porijekla, po imenu Orku Lefus je za vrijeme Muavijine vladavine posjetio Bejtu-l-Mukaddes (Kuds) i u svom spisu ovako zapisao: “Jerusalem je imao 84 kule i 6 kapija od kojih su se samo tri koristile za ulaz i izlaz… U ovom gradu muslimani su sagradili jednu veliku dzamiju koja moze primiti 3000 klanjaca.”

Nakon Muavijinog halifeta, narod Hidzaza se okrenuo Abdullahu b. Zubejru, a narod Sama Mervanu b. Hakemu. Posto je namjesnik u Palestini pruzio podrsku Ibn Zubejru, Mervan ga je smjenio. Nakon Mervana, njegov sin Abdul-Melik je postao halifa. U to vrijeme vladar Palestine je bio covjek po imenu Mensur. Kada je Ibn Velid dospio na vlast 88 g.p.H, izdao je narebu da se izgradi Mesdzidul-Aksa (Sveti hram u Jerusalemu), i svog brata Sulejmana postavio za vladara Palestine i Kudsa. Kada je Ibn Velid umro narod je u jednom dijelu Bejtul-Mukaddesa, koji se zove Kubbetus-Selsele dao prisegu Sulejmanu.

Kada je Salih b. Ali Amme Sifah okupirao Palestinu, dotadasnji upravitelj Hakem b. Zab'an koji je i sam bio od ustanika protiv Umejjada, pridruzio se ovom abbasidskom vladaru i dao mu prisegu. U ovom periodu Bejtul-Mukaddes biva porusen za vrijeme dva zemljotresa ali biva ponovo obnavljan od strane abbasidskih halifa.

Kada je oslabila abbasidska drzava u Palestini je uspostavljena vladavina “Novih Turaka” koji su bili poznati i pod imenom Ahsidi. Uskoro i medju njima dolazi do raskola koji omogucuje Fatimijama da preuzmu vlast nad Palestinom. Ova grupa je imala za cilj da osvoji citav Sam, tako da je uskoro njihova paznja prema Palestini oslabila. Ovo ce iskoristiti Bizantijci da kratkotrajno okupiraju Palestinu.

U 490 god. p.H. mngobozacka vojska krstasa, prosavsi kroz Rim, Sofiju, Konstantinopolis, i Anadoliju, osvojila je podrucje Antakije, a onda se uputila prema Samu. Krstasi su konacno dosli do Bejtul-Mukaddesa i opkolili grad. Poslije duge opsade krstasi su upali u grad i pocinili pravi pokolj nad muslimanima. Nisu bili postedjeni ni oni koji su trazili utociste u Svetom hramu. Historijski izvori su zabiljezili izvjestaje koje je papa primao od krstasa. U jednom je stajalo: “Ako zelite saznati sta se desilo nasem neprijatelju, dovoljno je da kazemo da su nasi konji u predvorju gdje je stajao Solomon i na mjestu gdje je obavljao molitvu bili do koljena u krvi muslimana.” Kuds ce ostati pod krstaskom okupacijom 91 godina nakon cega ce ga osloboditi Salahud-Din Ejubi.

Vec u tursko doba Francuska i Engleska se pocinju mijesati u zivot naroda Palestine. Osmanlije su u znak zahvalnosti na francuskoj podrsci u ratu protiv Rusije, izgradili skolu Salahja i poklonili je Napoleonu Bonaparti. Ni Englezi, takodjer, nisu ostali nepocasceni od strane osmanlijske drzave, pa je prvi komad palestinskog zemljista 1854.god. dat jednom bogatom Zidovu po imenu Muses Montifijori iz Engleske cime je i pocela cionisticka zavjera u Palestini. Amerika je, takodjer, godine 1844. dobila saglasnost od turske drzave za osnivanje njihovog konzulata u Jerusalemu.

Jedini osmanlijski car koji je obracao paznju na buducnost Palestine i Kudsa, te shvatio opasnost koja je vrebala od strane cionista, bio je sultan Abdul-Hamid. Medjutim, Jevreji su, s druge strane, bili uporni u svojim seobama u pravcu Palestine. Sultan Abdul-Hamid je 1299.p.H. izdao zakon o zabrani naseljavanja zidovskog stanovnistva na podrucju Palestine pa je rekao: “Radi mirnog suzivota s muslimanima Jevreji mogu da se nasele bilo gdje sem na podrucju Palestine.” Sultan je o ulasku i izlasku Jevreja u Palestinu donio cvrste zakonske mjere, medjutim one nisu bile dosljedno sprovodjene u praksi.

Kao sto smo vec pomenuli prvi vlasnik zemljista na podrucju grada Jerusalema postao poznati zidovski bogatas Muses Montifori koji je od svog posjeda ucinio plantazu pomorandzi. Uskoro je jevrejskim doseljenicima od strane osmanlijske vlasti dodijeljen prostrani koman zemljista u blizini Jafe. Na ovom podrucju izgradjena je skola za obrazovanje u poljoprivrednim djelatnostima kako bi se pospjesio razvoj i obrazovanje Jevreja na tom polju. Godine 1871. nakon pokolja nad Jevrejima u Rusiji, velik broj ih se doselio na podrucje Palestine, tako da su samo sedam godina kasnije stvorili prvu koloniju na podrucju Palastine i to dvanaest kilometara sjeveroistocno od Jafe.

Nakon sultana Abdul-Hamida drugog, Muhammed Resad je zauzeo prijesto. Za vrijeme njegove vladavine otpoceo je i Prvi svjetski rat. Iste godine se u Kudsu polaze i prvi kamen temeljac fakulteta za Jevreje. Kada je Turska carevina bezuspjesno pokusala da zauzme istocni dio Suetskog kanala, i tako prekine trgovinske veze Velike Britanije s njenim kolonijama, britanske trupe su zauzele Sinajsku goru i Gazu, a nakon toga je pao i sam Bejtul-Mukaddes.