Genijalnost i ludilo – ima
li sličnosti?
Dzabir ibn
Hajjan je upitao imama Dzafera Sadika: “Cuo sam da genijalnost i
ludilo smatraju slicnim. Je li ispravno tako misliti?”
Imam rece: “Prvi koji je takav stav jezikom izrazio bio je
Eflatun. Ali, tacnije, Eflatun nije govorio o slicnosti izmedju
genija i ludjaka. On je kazao da ako u covjeku ne bude manje ili
vise ludila, on nece govoriti o poeziji. Jer, prema misljenju
Eflatunovu, poezija je sredstvo za iznosenje misli, ali sredstvo
koje ne moze popraviti neciju zivotnu situaciju; a sredstvo
takvo koje nikome, pa ni govorniku samom, ne pribavlja korist
nikakvu, nije nesto cime ce se razumom zanimati. Zato je, prema
Eflatunu, svaki pjesnik manje ili vise lud.
“Medjutim, u Grckoj je nekada bilo pjesnika cija je darovitost
za poeziju bila izvanredna, tako da su ih Grci drzali genijima.
A, posto je Eflatun rekao da je pjesnik poput ludjaka, drugi
mislioci su kazali da ako pjesnik i nije bas ludjak, izmedju
genijalnosti i ludila ima dosta slicnosti. Ali, takvo misljenje
nije ispravno, i genij ne nalikuje ludjaku. Ludjak je onaj ko se
u postupcima svojim ne rukovodi zdravim razumom te ono sto on
cini zdrav razum ne moze prihvatiti. Medjutim, genij posjeduje
zdrav razum, pa sve sto cini odobravaju i drugi umni ljudi.
Smatram da je misljenje da izmedju genijalnosti i ludila postoji
slicnost preuzeto od Grka. Ono je proizislo otuda sto neki
genijalni ljudi, buduci zaokupljeni pitanjima uzvisenijim od
svakodnevnih zivotnih pitanja, ne obracaju mnogo paznju na takva
obicna pitanja, pa su zato neki ljudi pomislili da se radi o
ludjacima.
Sam Eflatun, koji je prvi rekao da je genije poput ludjaka,
navodi jedan lijep primjer za ovo sto sam ti rekao, pa iako se
radi o primjeru koji se tice jedne druge stvari, posluzit cu se
njime da bih ti pojasnio nase pitanje. Eflatun nam kaze da
pretpostavimo da skupina ljudi zivi u pecini u koju nikada ne
prodire sunceva svjetlost, osim male kolicine koja jedva da
osvjetljava ista u pecini. Pretpostavimo i da se sva sredstva za
zivot te skupine nalaze u toj pecini, tako da njeni stanovnici
nikad ne izlaze napolje. Oni nikada nisu vidjeli sunce na
dnevnom ili zvijezde na nocnom nebu. Oni ne poznaju nista na
ovom svijetu izuzev pecine i zidova njezinih.
“Pretpostavimo sada da skupina obicinih ljudi koji zivi napolju
i koji su danju vidjali sunce , a nocu mjesec i zvijezde, i koji
znaju da na svijetu postoje polja siroka, planine visoke i mora
duboka; stoka, ptice i zvijeri, drvece i biljke ili oblaci
kisonosni – udju u tu pecinu. Prvo sto ce im se desiti jeste da
po ulasku u pecinu nece nista vidjeti, jer su usli iz svjetla u
tminu. Potrebno je da protekne odredjeno vrijeme dok im se oci
ne naviknu na tminu. Medjutim, oni koji stalno obitavaju u
pecini vidjet ce one koji su usli, cudit ce se tome sto ih oni
ne vide i rugat ce se sljepoci njihovoj.
“Nakon sto protekne neko vrijeme, oni koji su usli u pecinu
navici ce se na tminu i oci ce vidjeti one koji su stalni
stanovnici njezini. Govorit ce im o svijetu vanjskom i kazat ce
im da napolju postoji sunce sjajuce, drvece i bilje zeleno,
ptice koje lete i zivotinje koje se hrane travom, ili vjetar
koji puse. Ali, stalni stanovnici pecine ce se izrugivati
dosljacima, jer njihova misao ne moze dokuciti ono o cemu im
pricaju, te ne mogu shvatiti sta su to sunce, zivotinje, stabla,
biljke i vjetar. Misao njihova u pecini je zaostala na najnizem
stupnju. Svi oni koji su dosli spolja su za njih ludjaci, mada
mi znamo da su to ljudi razumni. Misao stanovnika pecine je niza
cak i od misli zivotinja koje razlikuju noc i dan. Zato oni
ljude iz svijeta spoljasnjeg smatraju ludjacima, posto su se
osvjedocili da oni ne poklanjaju ni najmanju paznju njihovom
svakodnevnom nacnu zivota, odjeci koju oni oblace, hrani koju
oni jedu i vremenu pocinka njihova. Sve to dokazuje stanovnicima
pecine da se radi o ludjacima, jer bi se u suprotnom drzali
svakodnevnih zivotnih pravila.
“I geniji su u odnosu na ljude obicne, pogotovu puk prosti,
poput onih koji su spolja usli u pecinu. Jer geniji neki ne
obracaju paznju na obicaje i pravila zivota svijeta obicnog. To
ih neizbjezno kod puka prostog prikazuje ludjacima.
Ti, o Dzabire, znaj da misljenje da medju genijem i ludjakom
postoji slicnost nije ispravno. Tako ni Eflatunovo misljenje da
je pjesnik ludjak nije tacno, jer je on smatrao da svaka ideja
koju covjek iznese mora imati nekog materijalnog ucinka po nj,
ili po druge. Premda on bijase mudar covjek, nije uocio da
postoje ideje koje nemaju materijalne vrijednosti, ali posjeduju
duhovnu vrijednost. Medju takve ideje spadaju i one kojih ima
medju pjesnicima, pa ako je pjesnik darovit, slusatelj ili
citatelj njegove pjesme dozivjet ce ushicenje i ima osjecaj kao
da mu se duh siri. Da li je sam Eflatun mogao zivjeti bez
nadahnuca, pa da bi imao pravo napadati pjesnika? Zar dio onoga
sto je on poducavao nije bilo poput pjesnickog nadahnuca i
potjecalo iz necega sto ne spada u filozofiju? Zar jedna od
stvari koje ciste dusu nije i baviti se ljepotama koje je Bog
svevisnji stvorio, i zar jezik pjesnistva nije pogodniji za to
od jezika filozofije?
“Svaka stvar je dobra svom mjestu, pa jezik pjesnistva treba na
njegovom mjestu upotrijebiti, kao i jezik filozofije na njegovom
mjestu. Ne kazem da se filozofija ne moze izraziti jezikom
pjesnistva, kao sto su pjesme djeda moga ‘Alija upucene na
filozofiju, savjete i znanje o moralu. Ali, ima mjesta gdje
treba koristiti pjesnistvo, jer filozofija ne moze prikazati ono
sto se moze prikazati samo jezikom pjesnistva. Jedan od nacina
koristnja jezika pjesnistva jeste ratni ep. Da li si ti, o
Dzabire, do danas cuo ratni ep sastavljen od jezika filozofije?
Necu reci da rat i krvoprolice smatram necim dobrim, nego kanim
kazati da se jezikom filozofije, koliko god da je dojmljiv i
utemeljen na dokazima, ne moze spjevati ep niti se njime moze
kao jezikom pjesnistva opisati ljepota cvjetova. To je zato sto
je jezik filozofije zasnovan na dokazima, a jezik pjesnistva na
ljudskim osjecajima.
“Razlika izmedju ova dva jezika moze se prikazati primjerom, pa
reci da je jezik filozofije poput gvozdene sjekire u ruci tesara,
koja onda krsi drvo i oblikuje ga u one oblike koji su potrebni
covjeku, a koji se mogu izvesti iz drveta. Jezik pjesnistva, pak,
poput lepeze je pernate, cijim mahanjem se covjek osvjezava.
Cudim se kako je Eflatu, koji bjese mudrac i iza koga je ostalo
mnogo razumnih kazivanja, mogao reci da je pjesnik poput ludjaka
posto govori i pise ono od cega ni on sam, a ne drugi nemaju
koristi.”