Jedna rasprava imama Džafera Sadika s
Džabirom ibn Hajjanom
Na jednom od svojih predavanja imam Dzafer Sadik kaza kako su
sve stvari i stvorenja u stalnom pokretu i da bi ih kada nebi
tako bilo nestalo, odnosno ne bi bili u onom obliku kakvim ih mi
vidimo, jer nista ne propada po svom postojanju, vece mijenja
svoj oblik postojanja. Dzabir ibn Hajjan, jedan od njegovih
ucenika, upita ga: “Zar zaista svaka stvar posjeduje pokret?”
Kada je Imam odgovorio potvrdno, Dzabir ga je upitao da li zvuk
ima pokret. Na ovo mu je imam Dzafer Sadik onda rekao:
“Da, Dzabire, i zvuk posjeduje pokret. Medjutim, pokret njegov
sporiji je od pokreta svjetlosti. Kad iz daleka gledas kovaca
kako cekicem udara po nakovnju, zvuk udarca cekica koji udara
gvozdje postavljeno na nakovanj kasnije stize do tvog uha, dok
istog trena kada ispod cekica izleti iskra ti je odmah vidis.
Svjetlost koja se stvara izmedju cekica i nakovnja u trenu stize
do oka tvog, pa je ti odmah vidis, dok zvuk sudara cekica i
nakovnja nema brzinu koju ima svijetlost, pa kasnije stize do
tvog uha.”
“Koliko kasnije zvuk stize do uha?” – upita Dzabir.
“To ovisi o udaljenosti izmedju izvora zvuka i tvog uha. Na
maloj udaljenosti zvuk ces cuti gotovo odmah, dok ce ti na vecoj
udaljenosti zvuk kasnije doci.”
“Da li je poznat taj odnos?” – upita Dzabir.
“Da, o Dzabire. To je izmjerio jedan od grckih mudraca koje se
zvao Arsemides. (Arsemidesom je u islamskom svijetu nazvan
Arhimed) On je kazao da ukoliko covjek od izvora zvuka bude
udaljen cetiristo zar’a (1 za’r = 104 cm) zvuk ce cuti nakon
osam sekundi. Shodno tome, sto udaljenost od izvora bude veca,
zvuk ce kasnije stizati do uha.”
“Prema tom Arsemidesovom proracunu o prispjecu zvuka do
covjekova uha, kada Allah Svevisnji hoce da govori s nekim
poslanikom Njegovim trajalo bi hiljadama godina dok Boziji glas
ne stigne do uha poslanikovog. Ta Bog je nad nebesima sedmim, pa
otuda do svijeta ovog tolika udaljenost da razum to ne moze
obuhvatiti.” – rece Dzabir.
“O Dzabire, to sto se kaze da je Allah Svevisnji na nebesima
sedmerima jeste zato da bi ljudi obicni mogli shvatiti Boziju
velicinu. U stvari, Allah je svugdje, i nema mjesta a da Allah
nije onamo. Zato, kada On hoce da govori s nekim od poslanika
Njegovih, bude mu toliko blizu da istog trena kada se javi, glas
Boziji stize do uha poslanika Njegovog. Medjutim, kada bi Allah
Svevisnji i bio nad nebesima sedmim, glas Njegov bi u trenu
stizao do uha poslanikovog. Allahov glas nije poput glasa
ljudskog ili glasova drugih stvorenja svijeta, pa da bi za
prispjece njegovo do uha bio potreban vremenski period. Bas kao
sto je Allah Svevisnji rekao “Budi!”, pa istog trena bi nastao
ovaj svijet. On moze svoj glas iz najudaljenijeg kutka svijeta
prenijeti u trenu do uha Njegovog poslanika.”
“Ako je svijet stvoren u jednom trenu, zasto se onda kaze da je
Allah stvorio svijet u sest dana?” – upita Dzabir.
“Osnov izgradnje svijeta desio se u jednom trenu, a period od
sest dana prosao je u mijenjanju oblika svijeta dok svijet nije
dosao u oblik ovaj kakvim ga mi vidimo danas. Nema sumnje da u
pocetku stvaranja svijet nije posjedovao ovaj oblik kakvim ga mi
vidimo danas. Nema sumnje da u pocetku stvaranja svijet nije
posjedovao ovaj oblik te je promjena kroz dug vremenski period
uzrocila da svijet zadobije ovaj oblik. Period od sest dana koji
se srece u Allahovoj Knjizi jeste zato da bi obicni ljudi ovo
shvatili. A ti ne misli da je sest dana Allahovih poput sest
dana mojih ili tvojih. Ipak, izvjesno je da je postojalo sest
stupnjeva promjena dok svijet nije dosao u oblik ovaj.”
“Mozes li mi kazati koliki je dan u Allaha?” – zatrazi Dzabir.
“Dzabire, kada ti ne mogu pruziti odgovor cija bi tacnost bila
pouzdana, zasto da onda govorim o tome. Kada bih mogao pojmiti
bit Allahovu, mogao bih ti reci koliko traje jedan dan Njegov.
Sta god da ti kazem o duzini dana Allahovog proisteklo bi iz
maste moje i ne bi bilo sukladno duzini Njegovog dana. Mogu ti
reci da je veoma dug i da mi svojim mjerama ne mozemo mjeriti
Allahov dan.”
“Kazes da je Allah svugdje i da nema mjesta a da On nije tamo?”
“Da, o Dzabire, rekao sam tako i to je ono u sta vjerujem.”
“Kada kazes da je Allah svugdje, neizbjezno moras potvrditi da
je On, takodjer, u svemu. U tom slucaju, rijeci onih koji kazu
da su Stvoritelj i stvoreno jedno moraju biti ispravne. Kada se
slozimo s tim da je Allah u svemu, onda moramo potvrditi da je
sve, pa i kamen, voda ili biljka Bog.”
“Grijesis, o Dzabire, nije tako. Allah jeste u kamenu vodi ili
biljci, ali kamen, voda i biljka nisu Allah, bas kao sto ulje
jeste u svjetiljci, ali svjetiljka nije ulje. Allah jeste u
svemu, a zato sto on prvo nesto stvori, zatim mu daje da nastavi
svoj kameni, vodeni ili biljni zivot, da opstane i ne propadne.
Svjetlosna materija svjetiljke, znaci opstojnost njena, jesu
ulje i fitilj, ali svjetiljka nije ulje niti fitilj. Ulje i
fitilj su usvjetiljci i zarad stvaranja plamena, ali za
svjetiljku ne mozemo tvrditi da, posto su u njoj ulje i fitilj,
sama jeste ulje i fitilj. Nemoguce je da stvorenje koje je
postalo od Stvoritelja bude sam Stvoritelj, pa su oni koji su u
proslosti vjerovali u jedinstvo Stvoritelja i stvorenog, nasjeli
na varku vanjstine svojih dokaza. Oni su govorili da kako
Stvoritelj jeste u svemu sto postoji na svijetu ovom, onda je
sve sto postoji na svijetu ovom Allah.
Kada bi ovo vjerovanje bilo ispravno, onda bi svako bice svijeta
ovog moralo posjedovati Allahovu moc, jer je i ono samo Allah.
Medjutim, u cijelom svijetu nema ni jednog bica koje posjeduje
Allahovu moc. Da li iko od onih s ovakvim vjerovanjem moze
stvoriti barem i zrnce pjeska? Dakle, da bi takvo vjerovanje o
Stvoritelju i stvorenom bilo tacno, covjek bi trebao biti Allah,
a biti Njime znacilo bi ciniti ono sto On cini, pa s jednim
“Budi!” stvori svijet ili iz kapljice tekucine izvesti covjeka.
Kada se takvima kaze da, posto vec sebe smatraju Allahom, ucine
nesto od onog sto On cini, da bismo se i mi uvjerili da su oni
doista Allah, odgovore: “Mi jesmo Allah, ali nismo svjesni da
smo On.” Moze li se prihvatiti takav nelogicni govor, koji
nalici govoru djeteta?! Jer, ako covjek zna da je Allah, kako
onda moze reci da nije svjestan da je to sto jeste? Dva dijela
iskaza ovog su medjusobno oprecni, posto neko ko kaze da je
Allah ne moze reci da nije svjestan da je to sto kaze. Ti, o
Dzabire, znaj da iako je Allah u svemu i svugdje, ta mjesta ili
stvari ipak nisu Allah. Sva su stvorenja Allahova, a On je
stvoritelj i cuvar mjesta i stvari. On je onaj ko stvara pokret,
a stvaranjem pokreta uzrokuje da krute stvari nastave
egzistenciju ili da biljke nastave svoj zivot biljni ili
zivotinje svoj zivot zivotinjski.
Premda je zivot bez pokreta nemoguc, nijedan jednobozac ne moze
reci da je Allah taj pokret, jer je i pokret, kao i druge
stvari, jedno od Bozijih stvorenja, ali On je bice koje je uzrok
pojave stvorenja drugih. Grcki mudraci koji su govorili da je
pokret Allah, bili su u zabludi, jer pokret ne postoji dok ga
neka sila ne potakne na postojanje, a nakon sto te sile nestane
i pokret prestaje. Posto pokret nastaje od sile, on je
stvorenje, a ne stvoritelj, a sila kojom on nastaje potjece od
Allaha. Medjutim, jednobozac moze prihvatiti da pokret izvodi u
postojanje druge stvari, i to nije nesto sto je suprotno
jednobostvu. Jer, Allah je za upravljanje stvarima ovog svijeta
stvorio sredstva, a pokret je jedno od tih sredstava. Neki grcki
mudraci govorili su da je pokret materija, a materija pokret te
da na posljetku materija i nije nista drugo vec pokret, pa ako
pokret u materiji mine, i nje ce nastati.
O Dzabire, neki grcki mudraci su cak i misao drzali dijelom
meterijalnog, govoreci da bez materijalnog ne postoji misao, bas
kao sto bez cvijeta ni njegov miomiris ne dopire do nosnica
necijih, pa tako, ako materija nestane, nestat ce i misli.
Medjutim, ovakvim govorenjem nijecu vlastiti stav, jer u
mudrosti, bilo kod dnevnih Grka, bilo danas, postoji postulat da
nista ne nestaje nego samo mijenja oblik. Pa tako ni covjek ne
nestaje, vec smrcu mijenja oblik postojanja, a i njegova misao
je poput njega sklona promjeni, pa, bez sumnje, opstaje u drugom
obliku, dok je ono sto i nakon smrti preostaje nakon covjeka i
djela njegovih jeste dusa njegova. O Dzabire, kada vjernik
shvati da su postulati vjere njegove ispravni i utemeljeni na
istini, on osjeca uzitak. Taj uzitak dio je prirode njegove i
covjek uziva u vidjenju svakog reda i potpunosti. O Dzabire,
vidis li ovu grafiku na zidu? Osvjedocices se da se radi o
jednom pravilnom geometrijskom obliku. Uzivas gledajuci ga, ali
ne zato sto poznajes geometriju i sto si obavijesten koja je to
vrsta geometrijskog oblika, jer i oni koji ne poznaju geometriju
uzivaju kada gledaju tu grafiku jer vide da je pravilan i
potpun. ^ak i djeca osjecaju zadovoljstvo kada je spaze, jer
njegov pravilni i potpun oblik stvara u duhu njihovu jednu vrstu
smirenja. Kada ova grafika ne bi bila pravilna i kada bi njene
linije bile ispreturane i iskrivljene, tako da u njima nema
simetrije i da ni na sta ne lice, da li bi ti uzivao gledajuci
je?”
“Nebi.” – rece Dzabir.
“Ne samo da ne uzivamo gledajuci u nepravilan predmet, nego nas
to oneraspolozuje i njegove mahane i nedostaci nas rastuzuju. To
je kao da jedemo nesto ciji nam se ukus ne dopada. I vjerske
istine nam tako daruju uzitak onda kada ih shvatimo i uvjerimo
se da su potpune i bez nedostatka. Kada je nesto bez nedostatka
i potpuno, bilo to nesto materijalno ili duhovno, ono je lijepo.
Tako se mi zbog ljepote vjerskih istina osjecamo veselim i
zadovoljnim.”
“Ali te vjerske istine nisu jasne obicnom narodu, i oni ne mogu
uzivati u njegovom razumijevanju.” – Dzabir rece.
“To je zato sto obican narod nema znanja, pa ja koristim priliku
da im kazem da stjecu znanje.”
“Zasto vjerske istine islama nisu spustene tako da ih svako
shvata?” – upita sada Dzabir.
“Nisu samo istine islama obavljene tako da ih svi ljudi ne
razumijevaju, vec su vjerske istine vjerã prije islama a koje su
bile uspostavljene od Allaha objavljene tako da ih svi ljudi ne
mogu razumjeti i uzivati u njima. O Dzabire znaj da vjera nije
drugo nego mudrost. Sto god da u mudrosti receno bude, mora biti
zasnovano na dokazima da bi razum slusatelja to prihvatio.
Slusatelj koji cuje neku filozofsku postavku nece je prihvatiti
dok govornik ne potkrijepi dokazima njenu tacnost. Ali prije
svega, slusatelj treba imati sklonost spram mudrosti. U
suprotnom, on nece ni slusati filozofske postavke.
Svako pitanje koje se tice mudrosti, a koje se kazuje mudracima
ili ljudima sa sklonoscu ka filozofiji, mora imati svoje dokaze
i njima se potkrijepiti. To je zato jer svako pitanje se tice
ljudskog razuma, pa ako ga razum ne prihvati, njegova ispravnost
nece biti potvrdjena. Kada neki mudrac izlaze svoj stav, on nema
posla sa obicnim svijetom, jer zna da obicni svijet nije u
stanju da to shvati. Sve sto kaze, on govori mudracima i ljudima
sklonim filozofiji i obraca se njihovom razumu.
Nas Poslanik (s.a.v.), odabran od Allaha Svevisnjeg, koji je bio
zaduzen da donese islam, donio ga je svim ljudima, a ne posebnoj
skupini, visoj po razumu i poimanju svom od ostalih. I drugi
poslanici, odaslani prije Poslanika naseg, donijeli su vjeru za
sve ljude, a ne za posebnu skupinu, po razumu bolju od drugih.
Zato je Poslanik s.a.v. morao vjerske istine kazati ljudima u
obliku najprostijem, pa za svaku od njih nije ni iznosio dokaze,
jer obicni ljudi nisu mogli shvatiti valjanost svake vjerske
istine, a ni danas to ne mogu. Kada bi neko na najprostiji nacin
dokazivao ljudima istine vjere, opet ga neki od njih ne bi
razumjeli. Zato se vjerski propisi objavljuju ljudima da bi u
njih vjerovali, a ne da bi ih razumom shvatili, osim onih ciji
je razum jak i koji njime mogu shvatiti svrsishodnost vjerskih
propisa. Pitanja filozofije ticu se ljudskog razuma, a pitanja
vjere ticu se njihovog vjerovanja. Oni medju vjernicima koji
stjecu znanje, pa tako uznapreduje njihova sposobnosti
razmisljanja, u stanju su shvatiti svrsishodnost propisa islama.
Za one koji ne mogu steci znanje i razviti svoju sposobnost
razmisljanja, dovoljno je njihovo vjerovanje.
Kakvo god pojasnjenje o svrsishodnosti vjersih istina da se dã
obicnim ljudima, nece im biti od koristi, jer kakvo god
znanstveno pitanje da bi covjek shvatio , mora imati naucnu
podlogu ili nece nista shvatiti. Raskrivanje vjerskih istina
pomocu dokaza obicnim ljudima, znaci davati im pojasnjenje
znanstveno, a to razumije samo onaj ko, ako vec nije
znanstvenik, posjeduje predznanje o znanosti. Za stjecanje
znanja potrebna je volja koja nogoni osobu da izucava nauke. Te
volje nema kod obicnih ljudi, a razlog za to je sto covjek
obicni zna da ako pocne sa izucavanjem znanosti, proci ce godine
a da ne ostvari nikakvu korist. Medjutim, ukoliko, umjesto da
ide za znanjem, bude se bavio poljoprivredom ili uzgajao ovce
ili deve, dosta ce se okoristiti. Za njega nema mogucnosti da
stekne da poluci duhovne rezultate koje znanost donosi covjeku.
Zato je bolje za obicni svijet da samo vjeruje i priznaje
vjerske postulate onoliko koliko se to moze izvesti iz
spoljasnjosti. O Dzabire, ti koji si ucenjak znas sta je smisao
dzenneta i dzehennema koji se spominju u Bozijoj Knjizi. Za tebe
nije skriveno da je stvarno znacenje dzenneta i dzehennema nesto
drugo, ali mozes li to znacenje prenijeti u svijest nekog
prostog covjeka? Prost covjek to moze biti u stanju samo ako se
obrazuje i postane ucenjak. Ako i tada sam ne sazna bice u
stanju razumjeti objasnjenje koje mu bude dano. Medjutim, ako ti
hoces sada da govoris o pravom smislu dzenneta i dzehennema
prostom covjeku, jedini rezultat koji ces postici je taj da ces
poljuljati njegovo vjerovanje, pa ce on nakon tvog objasnjenja
izgubiti i svaku vjeru koju je imao o dzehennemu i dzennetu.
Posto je vjera poslana svim ljudima, Bozija Rijec je objavljena
u najprostijem obliku, tako da i najprostiji ljudi mogu shvatiti
njenu vanjstinu i ne treba da im to iko pojasnjava. Samo u
jednom slucaju moguce je da ljudi pogresno shvate Boziju Rijec,
a to je ako se pogrijesi u njenom prenosenju ljudima, pa ce onaj
ko to slusa pasti u zabludu. Kako znas, djed moj je, da se ne bi
desila takva greska, uspostavio znanost o izgovoru kako ljudi ne
bi pogresno ucili Kur’an. Time je nestala opasnost da obicni
ljudi pogresno shvate Rijec Boziju”
“Žao mi je sto i svijet obicni ne moze shvatiti svrsishodnost
vjerskih propisa i sirinu znacenja Bozije rijeci. Mislim da bi
Bozija vjera brze napredovala ako bi ljudi razumijevali ove
stvari.” – Dzabir rece.
“I u svim proslim religijama uvijek je postojala manjina koja je
dobro poznavala propise i oni su imali obavezu predvodjenja
ljudi u stvarima vjere, jer su razumjeli svrsishodnost svakog
vjerskog propisa. I u islamu je tako, i bas kao sto jedna
manjina ima obavezu predvodjenja ljudi u stvarima vjere danas, i
u buducnosti ce postojati mali broj ucenih muslimana koji ce
imati duznost vodjenja ljudi u vjeri. Siguran sam da ce tako
biti sve do dana kada znanje bude svima dostupno. “
“Je li moguce da ce doci dan kada ce znanje biti svima dostupno”
– upita Dzabir.
“Doci ce dan kada ce ljudi shvatiti da svaki covjek treba biti
znalac i postojat ce sredstva da se svi ljudi obrazuju i
priskrbe znanje.”
“Dakle, svi ljudi ce biti uceni?”
“Ne, o Dzabire, cak ni u to doba svi ljudi nece biti uceni, jer
je ljudska darovitost razlicita. Iako ce sredstva za stjecanje
znanja svima biti dostupna, neki ce uspjeti postati uceni, a
drugi, kojima stjecanje znanja nije obaveza, okanit ce se
obrazovanja i odabrat ce neki posao za sebe. Stoga, ni u jednom
vremenu stanje nece biti takvo da ce svi ljudi biti znalci.
Ipak, iako ni tada svi ljudi nece biti znalci, nece postojati
prostih ljudi kao danas. Jer, tada ce svako steci nesto znanja i
barem biti pismen, pa ce ucenjaci biti u stanju objasniti mu
neke istine vjere, a on ce ih, ako ne bude svojeglav, moci
shvatiti. Nadam se da ce doci dan kada ce barem vecina ljudi
shvatiti vjerske istine.”
Preveo i pripremio: Muamer Kodric