Šta je smisao smrti?
Jedna od Bozijih
odredbi koja, s gledista onih neupucenih, nema svrhe, pa cak je
smatrana stetnom, jeste smrt. Medjutim, smrt covjekova zaista
ima svrhu, i da nje nema egzistencija citave ljudska vrste bila
bi dovedena u pitanje. Mnogi ljudi od znanja i nauke u proslosti
trazili su nacine i sredstva pomocu kojih bi covjek bio u stanju
izbjeci smrt, ne znajuci da bi to stetilo covjecanstvu a ne
koristilo. Savjetujem znanstvenicima buducim da ne razmisljaju o
prevazilazenju smrti, jer kada bi smrt nestala propala bi i
ljudska vrsta.
“O Ebu Sakire, zamisli na trenutak da nema prirodne smrti i da
covjek zna da bi mogao zivjeti zauvijek, ako bi se pazio da ne
bude nasilno ubijen. Cim bi bilo potvrdjeno da ljudi nece
umirati, silnici bi poceli misliti o tome kako da sebi priskrbe
tudji imetak te da u svom neogranicenom zivotu stalno budu
imucni. Posto bi se slabi branili i isprijecili pred silnicima,
oni bi ih unistili. Iako znaju da ce jednog dana umrijeti,
pogledaj silnike kako su gramzivi za imetkom. Sta bi onda bilo
kada bi znali da nema prirodne smrti i da bi mogli zivjeti
zauvijek? Gramzivost njihova postala bi jos veca, a posto je
snaga relativna, prvo bi snazni unistili manje snazne. Onda bi
nastala utrka za moci i imetkom medju najsnaznijima, tako da bi
ostao samo jedan. Ovo bi rezultiralo nestankom ljudske vrste.
“Kada ne bi bilo smrti, zivot ne bi predstavljao uzitak, bas kao
sto kada ne bi bilo rada niko ne bi pronalazio uzitka u odmoru.
Ono sto cini zivot dragim i vrijednim je strah od smrti. O Ebu
Sakire, kada ne bi bilo smrti u ljudskom srcu ne bi bilo ni malo
milosti, pa cak ni prema rodjenom djetetu. To sto su roditelji
milostivi prema svojoj djeci je zato sto znaju da oni umiru, a
njijhova djeca nastavljaju zivjeti. Ona ce biti uspomena na
roditelje, i tako im, na jedan nacin, dati zivot putem sjecanja.
“O Ebu Sakire, kada ne bi bilo smrti cak se ni vjernici ne bi
bojali Allaha. Covjek Ga se boji znajuci da ce, ako Mu ne bude
pokran i poslusan, na Sudnjem danu biti kaznjen. Kada ljudi ne
bi umirali ne bi bilo ni Sudnjeg dana. A on je potreban da bi
covjek nakon smrti polozio racune Allahu za svoja djela u ovom
svijetu. Strah od smrti cini da ljudi postuju Allaha i slijede
Njegove zapovijedi, i kao rezultat imamo da je kolicina
ucinjenog nasilja manja. I pored straha od smrti nasilje postoji,
i cine ga oni koji ne vjeruju u Allaha i Sudnji dan. Onaj ko
vjeruje i drzi se Njegovih zapovijedi ne tlaci druge.
“Kada ne bi bilo smrti, pa i ako pretpostavimo da bi ljudska
vrsta opstala, zivot ne bi bio onakav kakvog ga danas vidimo.
Niko se tada ne bi mucio ziveci u pustinji ili u hladnim
podrucjima, i svi bi se selili u krajeve s umjerenom klimom,
ubijaju-ci tamosnje stanovnike i otimajuci njihovu zemlju. Ako
ne bi mogli pokoriti stanovnike jednog kraja i oteti njihovu
zemlju, tek onda bi se nastanjivali u zemlju drugoj. Kada ne bi
bilo smrti, za odredjeno vrijeme, mozda i manje od stotinu
godina, broj ljudi bi toliko porastao da bi oni ne samo pojeli
sve zivotinje, vec bi da utole glad jeli i istovrsnike svoje.
Ljudi bi bilo toliko da ne bi preostalo zemljista za
zemljoradnju, pa se ne bi imalo sta orati ni gdje sijati, i
zemljoradnje bi potpuno nestalo. Posto bi se tada sve zivotinje
pojele, ne bi bilo druge vec da ljudi, da bi utolili glad, jedu
jedni druge.
“Smrt je ta koja ne dopusta da broj ljudi bude prekomjeran te da
ne preostane zemljista za obradu. Smrt je ta koja tjera covjeka
da slijedi Bozije zapovijedi. Smrt je ta koja usadjuje u
covjekovo srce milosrdnost spram bliznjih i ostalih ljudi. Smrt
je ta koja sprecava mocne silnike da priskrbljujuci imetak sebi
ne iskorijene ljudski vrstu. Smrt je ta koja ljudima cini zivot
slatkim. Dakle, sve sto je Allah stvorio ima svoju svrhu, pa
iako nama to izgleda beskorisno i stetno.
“Uzmi za primjer stvaranje planina. Koja je njihova svrha? Pa,
svuda gdje postoji planina ima i vode tekuce zbog toga sto na
planinske vrhove pada kisa i snijeg, a od tih padavina nastaju
izvori. Izvori se spajaju i tvore rijeke, a rijeke koje se
slijevaju s planina tope polja. Stoga ljudi stanuju u podnozjima
planina da bi se mogli baviti poljoprivredom, znajuci da ce im
polja biti natopljena. Gdje god postoji planina zrak je ljeti
svjez, pa stoga oni koji zive u toplim ravnicama, odlaze, ako su
u stanju, u predjele planinske da bi se sacuvali od vrucina.
Gradovi, naselja i sela koji se nalaze u podnozjima planina
nikada ne bivaju zahvaceni olujama koje dolaze s onu stranu
planine, jer je planina poput zida koji brani oluji da stigne do
grada, naselja ili sela. Zelene planine su korisne za napasanje
stoke, pa u ljeto kada u ravnici nema trave stocari gone svoje
ovce na planine i tamo ih napasaju. Ostaju tamo do kraja ljeta
mirni od straha da ce im ovce ostati gladne. Planine koje
obiluju vegetacijom stanista su zivotinjama i pticama cije je
meso dopusteno, pa su tako predstavljaju zalihe hrane za one
koji zive u podnozju planina. Cak ni planine na kojima nema
zelenila i vode nisu beskorisne, jer je moguce da u njima
postoje rude koje se kopanjem vade i koriste za covjekove
potrebe.”
Ebu Sakir rece: “Zacudilo me je tvoje govorenje o smrti.” “A sta
te je to zacudilo u njemu?”, upita ga Imam. “Iz tvog govora se
da zakljuciti da se mi ljudi moramo cim prije ubiti, jer ti
kazes da je od Allaha svsishodno dato da ljudi umiru i da je
bolje da sto prije umremo.” Na ovo mu Imam odgovori: “O Ebu
Sakire, onaj ko sebe ubije prekrsio je zapovjed Allahovu, jer je
On kazao da mi moramo nastojati sacuvati svoj zivot. A jedan od
nacina cuvanja zivota jeste i to da ne budemo prekomjerni u jelu
i picu. Zarad cuvanja zivota moj djed, Allahov blagoslov i mir
neka su s njim, rekao je: “Od stomaka svojih ne pravite grobove
zivotinja.”” Zacudjen Ebu Sakir upita o znacenju ove izreke.
“Njome se misli reci da se ljudi uzdrze od jedenja mnogo mesa”,
Imam mu odgovori.
“Ali ja uzivam u mesu i ne mogu se uzdrzati od njegovog jedenja.”
“Bolje ti je da se uzdrzis od jedenja mnogo mesa.”
“Zasto da se uzdrzim?”
“Zato sto jedenje mnogo mesa kod nekih ljudi uzrokuje naprasnu
smrt.”
“Ovi je prvi put da cujem da covjek zbog jedenja mesa snadje
naprasna smrt!”
“Nisam rekao da sâmo jedenje mesa uzrokuje naprasnu smrt, nego
da je uzrokuje jedenje mnogo mesa, a i to nije slucaj sa svim
ljudima. Ima onih koji jedu mnogo mesa, ali ne umiru naprasnom
smrcu.”
“A sta je to naprasna smrt?”
“To je neocekivana smrt covjeka koji je naizgled zdrav, ali je
iznutra bolestan pa najednom izgubi svijest i umre.”
“Zar bolest moze biti neprimjetna?”
“Moze, o Ebu Sakire, postoje ljudi koji su iznutra bolesni, ali
ne osjecaju svoju bolest. Tako je moguce da oni koji jedu puno
mesa i jake hrane budu bolesni iznutra, a da im se ne umanji
apetit ili pojavi bol.”
“Ne mogu prihvatiti da covjek moze umrijeti a da ne zna da je
bolestan.”
“Ti si covjek koji, dok nesto ne vidi, ne prihvata postojanje
njegovo. Posto do danas nisi vidio da je neko umro naprasnom
smrcu, ne prihvatas da je moguce da se covjek bez znanja da je
bolestan oprosti sa zivotom. Ali, znaj da postoje tri vrste
naprasne smrti: jedna potjece od mozga , druga od srca a treca
od krvi.”
“Sto se to zbiva pa nas uniste nas mozak, srce ili krv nasa?”
“Svaka naprasna smrt na svom posljednjem stupnju posljedica je
grusanja krvi, a grusanje krvi posljedica je jedenja mnogo mesa
i druge jake hrane, dakle u pretjerivanju u jedenju toga. Posto
se krv zgrusa, uzrok naprasne smrti stvara se u mozgu, srcu ili
u krvi, te tako ubija covjeka. Medju arapskim plemenima koja
obitavaju u pustinji nije vidjeno da neko umre naprasno. To je
zato sto beduini Arabije jedu malo mesa i jake hrane. Neka
plemena ne jedu nikako meso, osim jednom godisnje kada dodju u
Mekku u vrijeme hadza i onda jedu kurbansko meso na koje vise
niko ne obraca paznu. U tih nekoliko dana dok su u Mekki oni
pretjeruju u jedenju mesa, ali radi se o kratkom vremenu. Kada
se vrate svojim domovima pocinju se hraniti kao i prije, s
mlijekom i hurmama, pri cemo nema opasnosti od grusanja krvi i
smrti naprasne. Pa tako imamo da, i pored toga sto je njihov
zivot tezak i sto oskudjevaju u hrani i picu, oni dugo zive. O
Ebu Sakire, koliko poznajes ljudi u Medini ciji je zivotni vijek
dosegao stotinu godina?”
“Ne poznajem nikog kome je sto godina.”
“Kada u ovom gradu ljudi ne bi pretjerivali u jedenju mesa i
druge jake hrane, ljudi u zene zivjeli bi stotinu godina. Ono
sto krati zivot stanovnika ovog grada jeste pretjerivanje u
jedenju jake hrane. Medjutim, ako se okrenes pustinjama u
okolici Medine gdje zive neka plemena, uvjerit ces se da se
medju njima mogu naci muskarci i zene stogodisnjaci. Premda je
zivot u pustinji tezak, neki starci njihovi do stote godine
svoje sacuvaju zube. To je zato sto prekomjerno jedenje mesa i
jake hrane ne grusa njihovu krv da bi prije vremena ostarili ili
umrli uslijed grusanja krvi, kao sto neki naprasno umiru, jer to
je kod vecine ljudi razlog brzog starenja i umiranja prije nego
sto im istekne njihov prirodni zivotni vijek.”
“Hocu te pitati sto je to smrt?”, upita Ebu Sakir.
“Smrt je zastoj u djelovanju tijela, a posebno zastoj u radu
srca i disanju.”
“Sta se desava pa covjek umre?”
“Covjek umire od dvije stvari. Jedna je bolest, a rekao sam da
su oni koji naprasnu umru unutra bolesni, iako se doima da su
zdravi. I oni, dakle, umiru od bolesti. Drugi uzrok ljudske
smrti jeste starost. Ako covjek i ostane zdrav, naposlijetku ce
umrijeti od starosti. Jedan stari Grcki lijecnik rekao je da je
i starost jedna vrsta bolesti te da ce jednog dana biti nadjen
lijek i za nju i da ljudi nece vise umirati.”
“Ali nasi doktori nisu u stanju lijeciti tu bolest.”
“Nisu, o Ebu Sakire. Vjerujem da se ona nikad nece moci lijeciti.”
“A kako znas da nece?”
“Zato sto je smrt Bozija volja. Posto joj je Allah odredio svrhu,
doktori je nece moci odkloniti. Sve sto je On uspostavio ne moze
se mijenjati, i On je odredio smrt i da sve umire osim Njega
samog. Smrt je promjena u kojoj zivo bice prelazi iz jednog
stanja u drugo, i nista ne ostaje zauvijek u jednom stanju. Sve
i da Allah nije odredio smrt covjeku ona bi bila potrebna
ljudskom rodu za njegov opstanak. Da nema smrti ljudi bi morali
sami pronaci nacin je prouzrokuju.”
“A sta onda s onom tvrdnjom da su neki od proslih Bozijih
poslanika stekli vjecni zivot i da nece nikad umrijeti?”, upita
Ebu Sakir.
“Ne vjeruj u to. U svijetu jos nije postojao covjek koji nije
umro ili koji nece umrijeti. To sto kazu da neki od Bozijih
poslanika nika nece umrijeti nije tacno. Najodabraniji medju
njima je nas Poslanik s.a.v., u koga ti ne vjerujes, i koji je
pecat poslanika, pa je i on ostavio svoj zivot.”
“Mislim da cu, nakon sto sam povjerovao u nevidjenog Boga,
prihvatiti i poslanstvo vaseg Poslanika (s.a.v.). Medjutim, ono
sto sam ja citao u Kur’anu suprotstavlja se onome sto si ti
rekao vezano za naprasnu smrt uzrokovanu jedenjem mesa i druge
jake hrane.”
“Sta je to sto sam ja rekao, a sto se suprotstavlja Bozijoj
rijeci?”
“Cuo sam da je Allah rekao da ce svako umrijeti u trenutku koga
mu je On odredio i da njegova smrt nece doci ni tren prije ni
tren kasnije.”
“Da, to je rijec Bozija i iz Kur’ana je.”
“A zar ti nisi rekao da ce onaj ko jede mnogo mesa i hrane jake
umrijeti naprasno prije vremena?”
“Da, rekao sam to.”
“Tvoj Bog kaze da je svaciji trenutak smrti izvijestan i da niti
kasni niti prije dolazi, a ti kazes da svako ko jede meso umire
prije, i tako nijeces rijeci svog Boga.”
“Prvo, ja nisam rekao da naprasnom smrcu umire svako ko jede
meso i drugu jaku hranu, vec sam rekao da je moguce da neke
osobe umru naprasno, a kao posljedica jedenja mesa i jake hrane
u velikim kolicinama. Drugo, postoji razlika izmedju prirodnog
zivotnog vijeka i zivotnog vijeka kojeg covjek sebi sam
odredjuje. Prirodni zivotnu vijek je onaj koga covjek obicno
prozivljava i on ima svoj rok odredjeni. Na njega se odnose
Bozije rijeci kada kaze da kada ovaj rok istekne covjek umire,
ni tren prije ni tren kasnije. Medjutim, postoji i ona vrsta
smrti koju covjek izaziva vlastitim rukama. Ova smrt se
razlikuje od prirodne smrti, pa cemo je nazvati samoubistvom.
Onaj ko raspori sebi stomak ili grlo sabljom nije obuhvacen
Bozijim rijecima kojim se kaze da nema promjene u vezi s
trenutkom smrti. Allah je toj osobi odredio zivotni vijek od,
mozda, osamdeset, devedeset ili stotinu godina, ali je ta osoba
sebi ranije okoncala zivot udarcem sablje. I oni koji jedenjem
mesa i jake hrane zgrusavaju svoju krv, stvaraju uvjete za
samoubistvo. Stoga je prejedanje, a posebno mesom ili jakom
hranom, u velikoj mjeri samoubistvo. Tako onaj ko umre zbog
prejedanja, prije isteka prirodnog mu zivotnog roka, nije
obuhvacen Bozijim rijecima koje si spomenuo. I na kraju, znaj, o
Ebu Sakire, da ja poznajem Kur’an bolje od tebe i bolje sam
obavijesten sta on govori o zivotu i smrti od tebe. Iz mojih
usta nikada niko nije cuo nesto suprotno Bozijoj rijeci niti ce
tako nesto iko ikada cuti od mene."
Preveo i pripremio:
Muamer Kodric