Hums - petina

 

"Znajte da od svega što steknete jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, ako vjerujete u Allaha ..." (K.8:41)

Hums doslovno znači petina ili 20%. U šerijatskoj terminologiji  to je petina od stvari koje osoba

stekne kao imetak, imovinu ili bogatstvo, a koja se daje kao islamska taksa. Na koje stvari se daje hums?

Prema Imamima Poslanikove porodice, sljedeće stvari su podložne humsu:

§        Profit ili višak u prihodu

§        Imovina stečena na način koji šerijat dozvoljava pomiješana sa onom koja je stečena na nedozvoljen način.

§        Rude i minerali

§        Biseri dobiveni izronjavanjem

§        Pronađeno blago

§        Zemlja koju zimmi kafir kupi od muslimana

§        Ratni plijen

 

Neki učenjaci tumače ''steći'' (ar. ganime) u ovom ajetu samo kao "sve što zarobite od neprijatelja", svodeći hums samo na ratni plijen. U poznatom riječniku arapskog jezika, el-Mundžid, riječi ''ganim'' i ''ganime'' znače a) ratni plijen zarobljen od neprijatelja  i  b) sva zarada uopšteno.

 

Zato, kada jedna kur'anska riječ može biti protumačena na dva načina, dužnost nam je potražiti dalje objašnjenje u Poslanikovom sunnetu. U historijskim spisima nalazimo da je hums počet u vrijeme Poslanikovog djeda Abdul Muttaliba, i samo nastavljen u islamu. Nakon što je Abdul Muttalib ponovo iskopao vrelo Zem-zem, našao je blago koje su tu sakrili raniji stanovnici tih prostora. Kada ga je iskopao dao je jednu petinu u ime Allaha, a ostatak zadržao. To je postao običaj u njegovoj porodici. Poslije Hidžre isti sistem se nastavio u islamu. Tako zaključujemo da prvi hums nije bio ratni plijen nego zakopano blago. Ni jedan mezheb ne svodi ''ganime'' samo na ratni plijen. Po Hanafi mezhebu, i minerali su podložni za ovu taksu, a svi mezhebi islama se slažu da se na pronađeno blago mora dati hums.

 

Jednom je Poslanik s.a.v. poslao Amra b. Hazma u Jemen s uputstvima u kojima je između ostalog stajalo: ''...Sakupi Allahovu petinu iz prihoda Jemenlija.''[1] Kada je pleme Beni Kilal poslalo svoj hums u Medinu Poslanik s.a.v. im je otpremio pismo u kojem ih je obavijestio da ga je primio. Znači, ovo pleme je poslušalo Poslanikovo naređenje i dalo petinu, mada se zna da ono nije vodili nikakav rat protiv nevjernika. Ovim se jasno pokazuje da Poslanik s.a.v. nije ograničio hums samo na ratni plijen.

 

Hums na višak ili profit

Hums postaje vadžib na početku nove finansijske godine na višak ili profit ostvaren u prošloj godini. Početak finansijske godine znači vrijeme kada se višak ili profit pokažu jasnim. Znači, svaki put kada se ostvari profit ili se stvori višak koji nije upotrebljen za vrijeme jedne godine na njega se treba dati hums. U svari, hums je povezan s profitom i viškom, i odmah kada se nešto od ovog dvoga jasno pokaže, vlasnik može platiti hums i prije isteka godine. Hums postaje vadžib na ono što ostane kada se odbiju godišnji troškovi. Pod prihodom se podrazumijeva sve što se zaradi u poslovanju, dobije kao plata, poklon ili nagrada. Višak ili profit znači sve ono što ostane poslije podmirivanja godišnjih izdataka za sebe i one koje osoba izdržava. U slučaju čovjeka koji ima svoj biznis, profit znači sve ono što ostane nakon oduzimanja godišnjih troškova u koje su uključuje i njegova plata.

 

Troškovi koji se oduzimaju od prihoda odnose se kako na domaćinstvu tako i na poslovanje. U troškove poslovanja spadaju plate ili nadnice zaposlenih,osiguranje, državne takse, kupovina mašina, troškovi održavanja opreme, i sl.

 

Prije računanja 20% za hums, od prihoda se trebaju odbiti troškovi, na primjer, za hranu, stanarinu, namještaj, prevoz, zdravstvene troškove, hadž, zijaret, poklone, dobrovoljne priloge, sadaku, plaćanje duga, ženidbe i sl. Ovi troškovi zavise od osobe do osobe i njihova veličina će zavisiti od potreba i statusa pojedinca. Tako na primjer, ako neko zarađuje 5 000 euro  godišnje i on prema njegovim potrebama i statusu treba 3500 euro, on će na ostalih 1500 euro da plati 20% hums. Ako potroši više od onoga što njegove potrebe i status iziskuju, na primjer 4000 euro, onda na sve više od 3500 euro treba dati hums. A ako uštedi, pa ne potroši 3500 euro kao svake godine, nego, recimo, 3000 euro, onda treba dati 20% humsa na čitav ostatak.

 

Sve nove stvari, kao što je namještaj, odjeća ili zalihe hrane koje nisu upotrebljene niti jednom u čitavoj godini, postaju podložni za hums. Za ženu koja radi i sama izdržava porodicu vadžib je dati hums od viška prihoda. Međutim, ako ona radi ali je njen muž ili otac izdržava dužna je dati hums od čitave vrijednosti zarade kada oduzme lične troškove. Ako su i muž i žena zapošljeni i oboje snose troškove izdržavanja porodice, onda će hums biti plaćen tako što će se njihov prihod sabrati i od njega oduzeti troškovi života oboga.  Teoretski, vrijednost koju žena potroši na izdržavanje porodice smatrat će se kao poklon mužu kojeg je islam zadužio za izdržavanje porodice. Tako se mužev prihod uveća za taj ženin poklon, i kao rezultat njegov hums će se uvećati.

 

Za osobu koja nikad u životu nije platila hums, pa Božijom voljom, odluči da plati, važi sljedeće.

Prvo, za njega je vadžib da plati hums za sve stvari koje je kupio, izgradio ili posadio a koje su višak u njegovim potrebama. Na primjer, ako je kupio kuću ili stan za inajmljivanje, ili auto za taksiranje.

Drugo, ako su te stvari koje treba u svakodnevnom životu, npr. njegova vlastiti kuća u kojoj živi, ili kola koja vozi, važi sljedeće: ako je nabavio neku od tih stvari sa viškom ili ušteđevinom od te iste godine, onda nema humsa na njih. Na primjer, u 2000. godini uštedio je 5000 euro i od tih para kupio auto za 4000 euro. Dakle, nema humsa na auto nego samo na preostalih 1000 euro. Ako je kupio te stvari sa ušteđevinom od više godina, onda je vadžib da plati hums na te stvari također. Na primjer, od 1996. do 2000. godine mogao je svake godine uštediti 10 000euro i u 2000. godini kupi kuću od 40 000 euro. Očigledno je da nije mogao platiti za kuću od ušteđevine za jednu godinu, tako da na 30 000 euro od vrijednosti kuće treba da plati 20% humsa.

Treće, ako nečiji prihod nije bio stalan, tako da je u nekim godinama zarađivao a u nekim se zaduživao, pa niju u stanju odrediti kada je kupio šta od imovine, onda treba da objasni svoju situaciju mudžtehidu ili njegovom vekilu (predstavniku), i dogovori se s njih o veličini humsa.

 

Kada se u imetku nađe nešto stečeno na nedozvoljen način, i vlasnik nije u stanju odrediti količinu toga niti razdvojiti imovinu stečenu na halal od one stečene na haram način vadžib je datih humse na čitav taj imetak. Pod sticanjem na nedozvoljen (haram) način podrazumijeva se nešto što je suprotno šerijatu, kao što je trgovina s alkoholnim pićima, klađenje, lutrija, kamata i sl. Ako osoba zna koliko je stekla na nedozvoljen način, ali ne zna kome da vrati pare ili imovinu, onda je dužna sve to dati u sadaku. U svakom slučaju, iz predostrožnosti se proporučuje da se pita mudžtehid za dozvolu da se ta imovina potroši u sadaku.   

 

Raspodjela humsa

Prema kur'nskom ajetu na početku ovog članka ova petina pripada Allahu, Allahovom Poslaniku, Poslanikovoj bližoj rodbini, siročadima, siromasima i putnicima u nevolji. Pod siročadima, siromasima i putnicima u nevolji misli se na one iz familije Hašim. Postavlja se pitanje: kome pripada ova petina poslije Poslanikove smrti? Neki muslimanski učenjaci kažu da ona pripada halifi, drugi članovima Poslanikove porodice, a neki da ona treba pripasti čitavoj zajednici muslimana. Prema Džaferi mezhebu, poslije Poslanikove smrti  jedna polovina humsa pripada Poslanikovom nasljedniku, tj Imamu, i taj dio se naziva ''sehme imam''. Druga polovina humsa pripada siročetu, siromahu i putniku u nevolji iz Poslanikove familije, tj. Hašimima. Ovo je zato što njima nije dozvoljeno primati sadaku. Hašimijja je onaj ko vodi porijeklo od Hašima, Poslanikovog pradjeda. Oni Hašimi koji vode porijeklo od hazreti Fatime, Poslanikove kćerke, imaju prednost nad ostalim Hašimima. Kako su Fatimini potomci poznati pod imenom ''sejjid'' (množina ''saadaat'') tako se dio humsa koji pripada njima naziva ''sehme saadaat''. 

 

Primaoci sehme saadaat-a se mijenjaju, jer siroče prestaje biti siroče kada odraste, siromah prestaje biti siromah kada postane materijalno neovisan, a putnik u nevolji prestaje biti putnik u nevolji kada se vrati kući. U doba kada su Imami iz Poslanikove porodice bili pristupačni oba dijela humsa su išla njima ili njihovim predstavnicima. Imam, kao glava saadaat-a, bio je odgovoran za distribuciju humsa među Poslanikovim potomcima. Imami od doba imama Džafera Sadika počeli su da uvode sistem vikale (predstavnika), čija je dužnost bila i da sakupljaju hums i donose ga Imamu na raspodjelu. U pismu imama Muhammeda Takija, vezano za finansijske obaveze njegovih sljedbenika stoji: '' ... Što se tiče profita i zarade, obavezno je plaćati hums svake godine. Zato, svako ko ima nešto treba to predati mom vakilu. Onaj ko živi daleko treba dati sve od sebe da pošalje ili sam donese, čak i ako to iziskuje napor i vrijeme.'' Jednom je neko pisao imamu Aliju Rezi tražeći da bude izuzet plaćanja humsa. U odgovoru Imam mu je pisao: ''... Hums nam pomaže u širenju vjere, održavanju naše familije i sljedbenika. Nemoj sebe lišavati naših molitvi, jer plaćanje humsa ključ je za opskrbu i oprost za grijehe...''

 

U današnje vrijeme, imam Mehdi, voljom Božijom, zaklonjen je od ljudi, i on nije odredio nikoga posebno kao svog predstavnika. Sva ulema se slaže da dio humsa koji pripada Imamu treba da se troši za stvari i aktivnosti s kojima bi se i on složio. Ovo opet najbolje zna ulema tj. mudžtehidi kojima se danas predaje hums ili se trošio na one stvari koje oni potvrde. Najvažnije stvari na koje se danas troši hums su sljedeće:

 - Siromašne i muslimane u potrebi. Mudžtehid može koristiti hums za sanciju šteta uzrokovanim prirodnim nesrećama kao što je zemljotres, poplava, suša, i sl.

 - Obezbjeđivanje sredstava za život i obrazovanje uleme, vjerskih učenjaka koji posvećuju život izučavanju vjere, prenošenju znanja drugima i propagiranju islama.

 - Obezbjeđenje sredstava za vjerske ustanove, mesdžide, medrese, učitelje i studente. 

 

 

    

 

nazad