Časni Kur'an, rijec koju je Svemoguci Allah objavio Svom
posljednjem i najvaznijem poslaniku Muhammedu s.a.v. je izvor
svih bozanskih zakona i on daje covjecanstvu savrsen sistem
zivota i kodeks lijepo definisanih etickih vrijednosti. Svaki
musliman zna da je obavezan da primjenjuje kur'anska uputstva u
svom svakodnevnom zivotu i da se poziva na njih kada mu je
potrebna uputa. Brojni ajeti casnog Kur'ana isticu uzviseni
polozaj Ehlulbejta, upucujuci i podsticuci muslimane da se drze
njihovog puta. U sirem smislu, ti ajeti se mogu klasifikovati na
sljedeci nacin:
1. Postoje primjeri direktnog spominjanja njihovih posebnih
naziva kao sto su Ehlulbejt u ajetu o cistoci (âjetu-t-tathîr),
ili el-Qurbâ u ajetu o ljubavi (âjetu-l-meveddet). Ponekad ih
ajeti indirektno spominju, sto je kasnije Boziji Poslanik
opsirnije objasnio svojim drugovima.
2. Kur'an je takodje zabiljezio odredjene dogadjaje koji se
odnose na Ehlulbejt, naglasavajuci njihove zasluge i vrline, i
njihovo rjesavanje problema predvodjenja muslimanske zajednice.
Ili ih spominje kolektivno, kao sto je slucaj sa ajetom
mubahala, ili osmim ajetom sure ed-Dahr, ili individualno kao
sto je slucaj sa ajetom o vilajetu koji cemo sada navesti:
“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji
ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se klanjaju” (5:55).
Sada cemo detaljno prostudirati neke od mnogih ajeta koji
poblize opisuju uzvisene zasluge i velicinu najblize porodice
Poslanika Muhammeda.
Ajet o cistoci (tathir)
“Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani
i da vas potpuno ocisti” (33:33).
Gotovo svi komentatori casnog Kur'ana i Poslanikovih hadisa
slazu se da se rijeci ehlulbejt, ili “clanovi Poslanikove kuce”
koje je Svemoguci Allah upotrijebio u Kur'anu, odnose samo na
sljedece cetiri osobe, a to su Poslanikova kcerka Fatima, njen
suprug Alî i njihova dva sina, Hasan i Husejn. Poznati
komentator Sujuti u svom cuvenom tefsiru Dur el-Mensur citira
hadis od Taberanija koji prenosi od Umm Seleme da je Poslanik
jednom prilikom rekao svojoj voljenoj kcerki Fatimi da pozove
svoga supruga Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Kada
su dosli, Poslanik ih je prekrio ogrtacem i stavljajuci ruku na
njih rekao: “O Boze! Oni su rod Muhammedov (druga verzija navodi
rijec “porodica” ar. ãl), pa obaspi Svojim blagoslovima
Muhammedovu porodicu, kao sto si obasuo blagoslovima Ibrahima i
njegovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen.” Umm Seleme je rekla
da je ona podigla ogrtac da bi im se pridruzila, ali ga je
Poslanik uzeo iz njene ruke i rekao, “Ti si (takodje) na
istini.”1
Jos jedan hadis koji prenosi Umm Seleme navodi da je Poslanik
bio u njenoj kuci lezeci na madracu, prekriven ogrtacem iz
Hajbera kada je usla njegova voljena kcerka Fatima noseci tanjir
u kojemu je bila vrsta hrane el-Hazira. Poslanik joj je rekao da
pozove svog muza Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna.
Pozvala ih je i dok su zajedno sjeli da jedu, Allah je Poslaniku
objavio sljedeci ajet: “Allah zeli da od vas, o porodico
Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).
Na to ih je Poslanik sve prekrio sa svojim ogrtacem i dizuci
ruke prema nebu rekao, “O, Allahu! Ovo je moja porodica i moj
najblizi rod, udalji od njih necistocu i ucini ih toliko cistim
da cistiji ne mogu biti.” Umm Seleme dodaje da je Poslanik tri
puta ponovio ove rijeci a kada je ona podvukla glavu pod ogrtac
i upitala, “Da li sam ja sa vama?” Poslanik je uz gest odbijanja
rekao dva puta: “(Nisi, ali) ti si medju dobrim (osobama).” (Ovo
se navodi u djelu ‘Gajetu-l-Meram' a citira se od Abdullaha ibn
Ahmeda ibn Hanbela, preko tri prenosioca citirajuci od Umm
Seleme, a takodje su u ‘Tefsiru' El-Sa'lebija, ibn Merdevaja i
Hatib citirajuci od Ebi Saida Hidrija prenijeli isto ranije
spomenuto znacenje sa nekim jezickim razlikama. Isto se prenosi
i u djelu ‘Gajetu-l-meram,' citat od Abdullaha ibn Ahmeda, na
osnovu autoriteta njegovog oca koji je citirao od Umm Seleme.2
U mnogim prilikama Poslanik je muslimanima objasnio znacenje
ovog ajeta i skrenuo im paznju na njegovu vaznost. Ebu Se'id
Hudri prenosi hadis Bozijeg Poslanika koji je rekao: “Ovaj ajet
je objavljen radi pet osoba: mene, Alija, Fatime, Hasana i
Husejna. Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe
odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).3
Hadis koji prenosi Aisa, supruga Bozijeg Poslanika, takodje
potvrdjuje pet osoba na koje se misli u ovom ajetu. Ona kaze:
“Jednom je Poslanik dosao zavijen u ogrtac od crne vune. Nakon
nekog vremena, usao je Hasan i on ga je uzeo pod ogrtac, a zatim
je dosao Husejn i pridruzio im se pod ogrtacem. Uskoro je
njegova kcerka Fatima dosla i on je i nju uzeo pod ogrtac, a
zatim je usao Alî i on je takodje uveden pod ogrtac. Kada se
svih petoro skupilo pod ogrtacem, Aisa kaze da je Poslanik
proucio (ajet o cistoci) kao daljnju potvrdu o casti Ehlulbejta,
jer je vec bio objavljen ajet koji se odnosi na ovih petoro
bezgrijesnih: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova,
grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti.”4
Jos jedan poznati hadis koji se odnosi u islamskim djelima, kaze
da je Poslanik nakon objavljivanja ovog ajeta, kada bi prolazio
pored kuce svoje kcerke Fatime iduci u dzamiju na jutarnju
molitvu, pozivao: “Na molitvu, o porodico Poslanikova, na
molitvu! Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe
odstrani i da vas potpuno ocisti!” 5
Eto kako casni Kur'an govori o Poslanikovoj porodici a.s. i
jasno istice njihove licne osobine. Zbog toga njihov karakter i
ponasanje moraju biti model koji muslimani treba da usvoje.
Kur'ansko naglasavanje njihovog casnog statusa i uzvisene
pozicije treba da podstakne muslimanske narode da slijede
njihove svijetle primjere i da se nakon Poslanika pozivaju na
njihovo znanje kada traze informacije i uputstva koja se ticu
Bozanskih zakona i njihovih odrednica. Samo prema njima se
muslimanski narod okrece u potrazi za prakticnim kriterijima
islama i na njih se poziva u stvarima koje se odnose na razlike
u idejama, stavovima i misljenjima. Brojni kur'anski ajeti
dokazuju ove cinjenice i ne ostavljaju nikoga da sumnja u
superiornosti Ehlulbejta nakon Allahovog Poslanika s.a.
Poslanikova svakodnevna jutarnja praksa zaustavljanja kod kuce
njegove kcerke Fatime i oslovljavanja njene kuce sa rijecima
Ehlulbejt znacila je da je on muslimanima prakticno objasnjavao
ajet o cistoci. Poslanik je ukazivao muslimanskom narodu na
vaznost njegove porodice, da bi je oni voljeli, slijedili i
pokoravali joj se, te da bi tako bili zasticeni od lutanja.
Taberani citira sljedece rijeci od Ebi Hamra koji je bio svjedok
Poslanikove svakodnevne prakse: “Sest mjeseci sam redovno vidjao
Allahovog Poslanika kako prilazeci vratima Alija i Fatime
izgovara sljedeci ajet: ‘Allah zeli da od vas, o porodico
Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti'.”1
Čuveni ucenjak Fahruddin Razi, u svom poznatom komentaru
‘Et-Tefsir El-Kebir', komentarisuci ajet ‘Naredi celjadi svojoj
da obavlja molitvu i istraj u tome...' (20:132), kaze da je
nakon njegovog objavljivanja Poslanik uobicavao odlaziti do
Alija i Fatime svakog jutra i pozivati ih na molitvu. To je on
cinio mjesecima.” Hammad ibn Seleme, citirajuci od Alija ibn
Zejda, a uz autoritet Enesa, takodje je prenio identican hadis.2
Odatle je iz navedenih dokaza jasno da Poslanikova svakodnevna
praksa da se zaustavi ispred kuce svoje kcerke Fatime i da se
obraca njenim ukucanima sa rijecima Ehlulbejt, nije bila bez
razloga. U stvari, on je objasnjavao znacenje rijeci Ehlulbejt i
prakticno tumacio muslimanima ajet o cistoci i na koje se tacno
osobe on odnosi.
Prije nego sto nastavimo dalje, nuzno je da otklonimo bilo kakvu
sumnju koja se moze javiti u mislima nasih citalaca, a to je da
ovaj ajet moze ukljucivati i supruge Bozijeg Poslanika – kako to
neki pogresno tumace. Da to ne moze biti proizilazi iz nase
prethodne diskusije gdje smo rekli da se ovaj ajet iskljucivo
odnosi na pet osoba koje smo spomenuli, od kojih su cetiri
muskarci, izuzimajuci Poslanikovu kcerku Fatimu. Pored toga,
onima koji su upoznati sa arapskim jezikom jasno je iz
koriscenja muskog roda u ovom ajetu da rijeci ‘ankum' i
‘jutahhirekum' sa znacenjem ‘od vas' i ‘da vas ocisti' koje
Kur'an koristi, oslovljavaju osobe od kojih su vecina muskarci.
Da se Allah obracao Poslanikovim suprugama, kao sto to neki
krivo tumace, onda bi Kur'an, najvece remek-djelo arapskog
jezika, sigurno bio upotrijebio zenski rod ‘ankunne' i
‘jutahhirekunne' umjesto muskog roda, jer su one u vecini.
Odatle slijedi da ovaj ajet kazuje o pravim ciljevima Allahove
Knjige, tj. naglasavajuci cistocu i bezgrijesnost Poslanikovog
Ehlulbejta, on nastoji da izgradi zgradu muslimanskog drustva na
toj cvrstoj osnovi cistoce i vrline.
2. Ajet o ljubavi (meveddet)
“...Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ne trazim za ovo (prenosenje
Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi rodbinske. A
umnogostrucicemo nagradu onome ko ucini dobro djelo...” (42:23).
Boziji Poslanik s.a.v. je eksplicitno rekao muslimanima da se
ovaj ajet odnosi na njegov Ehlulbejt, odnosno na Alija, Fatimu,
Hasana i Husejna, i trazio od njih da im se pokoravaju i nakon
njega slijede ove uzorne licnosti. Komentatori, biografi i
sakupljaci hadisa tvrde da je Poslanik, objasnjavajuci ovaj
ajet, rekao da se rijeci ‘bliski rodjaci' koje su ovdje
upotrebljene iskljucivo odnose na njegov Ehlulbejt odnosno
Alija, Fatimu, Hasana i Husejna.
Poznati ucenjak Zamahseri, u svom komentaru Kur'ana ‘Kessaf,'
kaze: “...prenosi se da su idolopoklonici sazvali skup i rekli
jedni drugima: “Hoce li Muhammed traziti od nas da mu damo
nagradu zbog toga sto nam propovijeda?” Tada je Allah objavio
Poslaniku ovaj ajet kao odgovor.” Zamahseri dodaje: “Takodje se
prenosi da je po objavljivanju spomenutog ajeta Allahov Poslanik
upitan: Ko je ova bliska rodbina koju moramo voljeti? Odgovorio
je: Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn).” Allama
Bahrani, koji se poziva na djelo ‘Musned' imama Ahmeda ibn
Hanbela, koji je kroz lanac prenosilaca i sa autoritetom Sa'ida
ibn Dzubejra citirao Ibn Abbasa: “Kada su objavljene Allahove
rijeci, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim
ljubavi rodbinske...”, Allahov Poslanik je bio upitan ko su ti
bliski rodjaci prema kojima je ljubav ucinjena obaveznom za sve
muslimane. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima i njihova dva
sina (Hasan i Husejn)'.” (Gajetu-l-Maram,' komentar ovoga
ajeta.)
Fahruddin Razi u svom djelu et-Tefsir el-Kebir, nakon sto je
citirao naprijed navedeni hadis od Zamahserija, kaze: “Svjedocim
da ‘ãl' Muhammeda sacinjavaju oni ciji su poslovi potpuno
povezani sa poslovima Poslanika... A bez sumnje, niko nije bio
blizi Bozijem Poslaniku od Fatime, Alija, Hasana i Husejna. To
je dobro poznata cinjenica koju prenose svi lanci prenosilaca, i
oni su njegov ‘ãl'.” (Ko god je dobro upoznat sa arapskim
jezikom posvjedocice da se rijec “ãl” ne moze interpretirati kao
“ummet” ili “nãs” (ljudi), kako su to predlagali neki kasniji
dezinformisani pisci.) Dakle, neosporna je cinjenica da se
rijeci Ehlulbejt i Ãl Muhammed odnose samo na Poslanikovu
najblizu porodicu, na njegovu kcerku Fatimu, zeta Alija, unuke
Hasana i Husejna i nikoga vise.
Vec smo spomenuli neke primjere Poslanikove ljubavi prema
njegovoj porodici. Nema sumnje da je Poslanik veoma jako volio
svoje jedino prezivjelo dijete, Fatimu. Poznate Poslanikove
rijeci potvrdjuju ovu cinjenicu: “Fatima je dio mene, i ko god
povrijedi Fatimu, povrijedio je mene.” Fatima mu je bila toliko
draga da je Poslanik s.a.v. odbio ponude mnogih bogatih Arapa
koji su trazili njenu ruku, i na kraju je udao za sopstvenog
rodjaka Alija Ibn Ebi Taliba, kojega je licno odgojio. U
nekoliko slucajeva je Boziji Poslanik izdvojio Alijevu
superiornost kao i visoki polozaj njegovih unuka, Hasana i
Husejna. Hadisi takodje potvrdjuju njegovu prirodnu naklonost
prema Aliju i njegovim unucima, Hasanu i Husejnu. Odatle je
duznost svih onih koji tvrde da pripadaju Poslanikovom ummetu da
slijede Poslanikove hadise koje se odnose na njegov Ehlulbejt.
Povrh toga, Sam Allah je naredio muslimanima da to cine, kao sto
se jasno vidi iz sljedecih ajeta: “Reci (ljudima, o Muhammede):
‘Ako Allaha volite, mene slijedite i vas ce Allah voljeti i
grijehe vam oprostiti!'...” (3:31); “Njega (Poslanika) slijedite
da biste na pravom putu bili” (7:158); “Neka se pripaze oni koji
postupaju suprotno naredjenju njegovu (Poslanikovu)...” (24:63);
“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor...” (33:21).
Pored naprijed navedenih ajeta, jos jedan dokaz superiornosti
Ehlulbejta nad ostalim muslimanima je i blagoslov za Poslanika i
njegovu porodicu koji vjernik izgovara prilikom tesehhuda u
svakom od pet dnevnih namaza: “Allahumme salli ‘ala Muhammedin
ve ãli Muhammed - O Allahu, obaspi Svojim blagoslovima Muhammeda
i porodicu Muhammedovu.” Imam Safija, velika licnost koja se
smatra za osnivaca safijske pravne skole u islamu, u poznatom
hvalospjevu koji je posvetio Ehlulbejtu nije samo naglasio da je
ljubav prema njima sinonim za vjeru, nego je odlucno prekorio
one koji su odricali njihovu superiornost:
O jahacu, stani na kamenitom tlu Mine,
I vikni onima koji su se zaustavili kod Hifa i onima koji se
krecu.
Kada hodocasnici u zoru dodju na Minu,
Krecuci se kao talasi Eufrata koji se lome o obalu:
Ako je ljubav prema Muhammedovoj porodici rafd (krivovjerje),
Onda neka dzinni i ljudi posvjedoce da sam ja rafidija
(heretik).1
Muhibuddin Tabari u svojoj knjizi ‘Dahairu-l-Ukba fi Menakib
Davi-l-Kurba,' citirajuci Ibn Abbasa, Poslanikovog rodjaka i
sljedbenika, kaze: “Po objavljivanju ajeta o ljubavi, ljudi su
upitali Poslanika ko su bili bliski rodjaci koje je trebalo da
vole. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima, Hasan i Husejn'.” Ovo
takodje prenosi Ahmed u djelu ‘El-Menakib.' Muhibbuddin Tabari,
Daha'iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,' str. 25. Ibn Munzir,
Ibn Ebi Hatam, Ibd Merdevaja i Taberani u djelu ‘Mu'dzem
El-Kebir' takoe su citirali iste rijeci od Ibn Abbasa koje se
odnose na ovaj ajet. Dzelaluddin Sujuti prenosi da je Poslanikov
stariji unuk, imam Hasan ibn Ali rekao u jednom od svojih
govora: “Ja sam iz Ehlulbejta, a ljubav prema njima je Allah
ucinio obavezom svakog muslimana.” Zatim je proucio ovaj isti
ajet, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi
prema rodbini.”
Treba primijetiti da Kur'an ne govori o obicnim sentimentalnim
vezama izmedju muslimanskih zajednica i Poslanikove kuce, nego
naglasava duboku i iskrenu ljubav. Pravo iskazivanje ljubavi
muslimani najbolje mogu pokazati ukoliko slijede uzvisene
primjere koje su postavili clanovi Ehlulbejta, primjenjuju
njihovo ucenje i uputstva u svakodnevnim postupcima i priznaju
ih kao vodice nakon Bozijeg Poslanika.
Kada je ovaj ajet objavljen i kada je Poslaniku s.a.v. naredjeno
da obavijesti muslimane kako on ne zeli nikakvu platu ili
nagradu za prenosenje Bozanske poruke, osim ljubavi prema
njegovim najblizim rodjacima, kao da je Allah zelio ukazati
muslimanima da je lojalnost prema Ehlulbejtu i prihvatanje
njihovog vodjstva jedini put prema njihovom napretku i razvoju
na ovome svijetu i prema spasenju na buducem. Samo naglasavanje
rijeci rodbina od strane Svemoguceg Allaha u casnom Kur'anu i
naredba muslimanima koja iz njega slijedi je konkretan dokaz
superiornosti Ehlulbejta.
Eto kako nas Kur'an na predivan nacin podstice na zahvalnost
zato sto nas je Poslanik s.a.v. prosvijetlio porukom islama.
Stoga je jasno iz razlicitih tefsira, rivajeta i hadisa, koje
smo preuzeli od ucenjaka koji su pripadali razlicitim
doktrinarnim pravcima, da je Poslanik s.a.v. bio veoma otvoren
kada je tumacio ovaj blagoslovljeni ajet.
3. Ajet o proklinjanju (Mubahala)
“A onima koji se sa tobom o njemu budu raspravljali, posto si
vec pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvacemo sinove nase
i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi, pa
cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji
neistinu govore prizvati'!” (3:61).
Ovaj ajet se odnosi na dogadjaj koji prenose gotovo svi
historicari i komentatori; dogadjaj koji je otkrio muslimanima
koliko je Poslanikovo potomstvo blisko i drago Uzvisenom Allahu.
Taj dogadjaj, koji je jasno oznacio uzviseni status Ehlulbejta,
poznat je u analima islamske historije kao Mubahala ili
prizivanje Allahovog prokletstva na one koji neistinu govore.
Historicari i komentatori su ovaj dogadjaj prenijeli na sljedeci
nacin:
Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hriscanskih
vodja, a to su bili Abdul Mesih, politicki vodja; El Ejham, koji
je bio zaduzen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn
Alkama, koji je bio biskup ili visoki svestenik hriscana iz
Nedzrana. Boziji Poslanik s.a.v. im je iznio argumente koji
pokazuju da je poslanik Isa, sin Merjemin, bio ljudsko bice i
Boziji poslanik s.a.v., i da je bogohulno smatrati ga Bozijim
sinom, jer je Uzviseni Allah vrlo visoko iznad svih slicnih
ljudskih karakteristika. Kada je Poslanik s.a.v. opsirno i
uvjerljivo objasnio problem, a hriscani i dalje uporno ostali
pri svom uvjerenju da je vjerovjesnik Isa a.s. bozanstvo, Allah
je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hriscanima da se
pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na one koji insistiraju na
neistini. (Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,' predgovor
autora.)
Rano sljedeceg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidzdzeta, Poslanik
je u skladu sa Allahovom naredbom izasao na mjesto sastanka,
noseci Husejna u narucju i vodeci Hasana za ruku (sinove nase),
dok ga je pratila njegova voljena kcerka Fatima (zene nase) iza
koje je dosao Ali (kur'ansko “mi” je bio Poslanik i on) noseci
barjak islama. Vidjevsi da je Poslanik s.a.v. bio okruzen svojom
najblizom porodicom i uvjerivsi se da je rekao istinu, jer se
inace ne bi usudio da sa sobom dovede najblizu rodbinu, hriscani
su se uzdrzali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da
umjesto toga placaju dzizju.
Zamahseri kaze u svojoj knjizi ‘El-Kessaf': “Kada je ovaj ajet
objavljen, Poslanik je trazio od hriscana da izazovu Allahovo
prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hriscani su se
te noci medjusobno dogovarali, i njihov vodja Abdul Mesih iznio
sljedeci stav: “Tako mi Boga, o hriscani, vi znate da je
Muhammed Boziji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od
vaseg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije
usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije
zadesila nesreca. Ne samo da ce sami propasti, nego ce i njihovu
djecu dotaci to prokletstvo.” Govoreci kako je bolje da postignu
kompromis sa Poslanikom, umjesto da ga izazovu i tako propadnu,
Abdul Mesih ih je savjetovao da ne pocinju neprijateljstvo i
zadrze svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima.
“Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi cemo svi propasti.
Ali, ako zelite da zadrzite svoju vjeru, treba da odbijete
(obracun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa covjekom
(Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.”
Zamahseri nastavlja: “Sljedeceg dana, noseci Husejna u narucju,
vodeci Hasana za ruku i pracen svojom kceri Fatimom iza koje je
isao Alî, Poslanik je dosao na dogovoreno mjesto i culo se da je
rekao (svom Ehlulbejtu): “Kada pozovem Allaha, vi recite: amin.”
Kada je biskup Nedzrana vidio Poslanika i njegov Ehlulbejt,
obratio se hriscanima: “O hriscani, ja vidim da su im takva lica
da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako
bude htio. Ne prihvatajte da se s njima proklinjete, jer ako to
ucinite, svi cete propasti i nece ostati hriscana na licu zemlje
sve do Sudnjeg Dana.” Prihvatajuci njegov savjet, hriscani su
rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlucili da ne
ucestvujemo u proklinjanju. Ti zadrzi svoju religiju a mi cemo
zadrzati nasu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se
odrzi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite islam), i
imacete ono sto muslimani imaju, a pridonosicete onako kako
muslimani pridonose.”
Kada su hriscani rekli da nisu imali zelju da se bore protiv
Arapa, predlozili su sporazum koji ce im dati slobodu da i dalje
ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da placaju
godisnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od
kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a
preostalu hiljadu u Redzebu, pored trideset gvozdenih oklopa.
Prihvatajuci prijedlog, Poslanik je primijetio: “Tako mi Onoga
koji drzi moju dusu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad
narod Nedzrana (da su se usudili da prihvate izazov
proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina
bi izgorila u plamenu. Allah bi unistio Nedzran i njegov narod
ne stedeci ni ptice na vrhovima drveca, i prije nego sto istekne
godina, svi bi hriscani bili mrtvi.” Ibn Sabag Maliki,
‘El-fusulu-l-muhimma,' predgovor autora.
Nastavljajuci svoj komentar ajeta o dogadjaju Mubahala,
Zamahseri je posebno naglasio polozaj Ehlulbejta prenoseci
sljedece rijeci Poslanikove supruge Aise: “On je spomenuo
Ehlulbejt prije nego sto je rekao rijeci “i mi” kako bi istakao
njihov polozaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi
naglasio njihovu prednost nad “nama”... Nema jaceg dokaza od
ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa. Termin Ehl-ul-Kisa oznacava one
koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtacem (el-kisa)
kada je objavljen ajet o cistoci. Odnosi se na Alija, Fatimu,
Hasana i Husejna, kao sto smo vec ranije objasnili.To je dokaz
istinitosti Poslanicke misije, jer niko, koliko god bio
pristrasan, nije zabiljezio da su se oni (hriscani) usudili da
prihvate izazov.” Zamahseri, ‘Et-tefsiru-l-kessaf,' komentar
sure Ali Imran, ajet br. 61. Fahruddin Razi u svom djelu
‘Et-Tefsir el-Kebir' prenosi identicnu izjavu i, nakon sto je
prenio Zamahserijeve rijeci, dodaje: “Uzmite u obzir da su svi
komentatori (Kur'ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa)
jednoglasni u pogledu autenticnosti ovog hadisa.”
‘Et-tefsiru-l-kessaf,' komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u
djelu ‘Tefsir es-Sa'lebi,' gdje se citira od Mudzahida i
Kelbija.
Allama Muhammed Husejn Tabataba'i, poznati moderni komentator, u
svom monumentalnom tefsiru Kur'ana pod nazivom ‘Tefsir
el-Mizan,' kometarisuci ovaj ajet, kaze da osobe u njemu nisu
niko drugi do Allahov Poslanik s.a.v., Ali, Fatima, Hasan i
Husejn. On dodaje: “...ovaj dogadjaj su prenijeli svi muhaddisi
i zabiljezili svi sakupljaci (hadisa) u svojim zbirkama, kao na
primjer Muslim u svom ‘Sahihu,' a pored toga su ga potvrdili i
historicari. Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve
primjedbe ili sumnje, ukljucujuci i tako poznate muhaddise i
istoricare kao sto su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i
drugi.”
Spominjanje Ehlubejta u ovom ajetu, u kojem ih vidimo kao jedine
Poslanikove pratioce u susretu s hriscanima, opet je jasan
pokazatelj njihovog uzvisenog i posebnog polozaja. ^injenica da
je Allah trazio od Svog Poslanika da dovede te licnosti zajedno
sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje jos je jedan
dokaz njihove cistoce. Buduci da je konfrontacija bila izmedju
istine i lazi, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija
je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na
cemu je pocivala citava gradjevina islama. Niko nije bio
vrijedniji da prati Poslanika na mubahalu, od cijeg je rezultata
zavisila sudbina islama, od njegovog Ehlulbejta, nosioca baklje
upute i vrline. Sam Svemoguci Allah, koji ih je ranije u Kur'anu
pocastio ogrtacem cistoce, jos jednom ih je ucinio zvijezdom
vodiljom za sve oci dokazujuci kroz njih istinitost islama.
Najmudriji je ukazivao muslimanima da se kontinuitet bozanske
brige za covjecanstvo nece zavrsiti sa Pecatom vjerovjesnika,
nego se nastaviti kroz njegovo bezgrijesno potomstvo. Nijedna od
njihovih molitvi nece ostati neuslisena i nijedna njihova rijec
nece biti utjerana u laz. ^ak i planine bi se pomjerile pomocu
njihovih molitvi, kao sto su to dobro shvatili hriscani.
Sama ova cinjenica je dovoljna da se otklone posljednje
preostale sumnje o ovim bezgrijesnim licnostima. Sa razilazenjem
magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da
je upravo ono sto smo primili od Ehlulbejta (ucenja, misli,
tefsira, hadisa, fikha itd.) onaj cisti i neiskvareni nektar
islama, koji je Poslanik oporucio i koji su clanovi njegove kuce
iskreno ocuvali i prenijeli muslimanima. Pomocu njih je Kur'an
izazvao neprijatelje islama i razjasnio za sva vremena da oni
koji im se suprotstave nisu nista drugo do lasci, koji zasluzuju
da budu prokleti i kaznjeni. Treba “...Allahovo prokletstvo na
one koji neistinu govore izazvati.”
Da nije bilo radi njihove besprijekorne cistoce i nepokolebljive
cvrstine, Allah im nikada ne bi ukazao takvu cast, i Kur'an ne
bi govorio o njima koristeci takve blistave rijeci.
Postoje neki manji lingvisticki aspekti ovoga ajeta koje bi
trebalo spomenuti. Ovih cetvero (Alî, Fatima, Hasan i Husejn)
vrse ulogu dodatka predikatu, a Poslanik vrsi radnju kao
posesivni clan u genitivnoj vezi, kao sto se moze vidjeti kod
rijeci “sinove nase,” “zene nase” i “mi.” Da Poslanik s.a.v.
nije poveo Fatimu sa sobom, ljudi bi pomislili da se rijeci
“zene nase” odnose na Poslanikove supruge, da se rijeci “sinove
nase” odnose na Fatimu, kao Poslanikovo dijete, a da se rijec
“mi” odnosi samo na njega samoga. Ali, vodeci sa sobom samo ovo
cetvoro i nikoga drugoga, Poslanik s.a.v. je htio da pokaze kako
je Fatima najbolji primjer za zene a Hasan i Husejn najbolji
primjeri za mladice. Prema rijecima Kur'ana, koji je na pazljiv
nacin upotrijebio rijec “mi” za Alija, isticuci time njegovu
bliskost sa Poslanikom, rijeseno je pitanje ko je najzasluzniji
da naslijedi zadnjeg Bozijeg Poslanika jednom za svagda.
4. Ajet o slanju blagoslova (salavata)
“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici,
blagosiljajte ga i vi, i potpuno se pokorite!” (33:56).
Prethodni kur'anski ajeti su nam otkrili koje osobe
predstavljaju Poslanikov Ehlulbejt, otkrili nam cistocu njihovog
karaktera i pokazali muslimanima zasto zasluzuju da ih se voli i
pokorava im se. Ovaj ajet se odnosi na salavat (blagoslov), koji
musliman namjenjuje Poslaniku i njegovoj porodici za vrijeme pet
dnevnih namaza. Pomocu ovog ajeta vidimo kako je muslimanima
naredjeno da uz slanje salavata na Poslanika obavezno salju iste
i na njegovu porodicu, Ehlulbejt. Naglasak na Poslanikovoj
porodici u blagosiljanju je jos jedan znak njihovog centralnog
polozaja nakon Bozijeg Poslanika.
U svom djelu ‘Tefsir el-Kebir,' Fahruddin Razi je komentarisuci
gornji ajet prenio sljedeci citat od Bozijeg Poslanika. Kada su
ga neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju,
odgovorio je: “Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i
Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i
Ibrahimovu porodicu; posalji milost na Muhammeda i Muhammedovu
porodicu onako kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu
porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!” Prije nego sto je prenio
ovaj hadis, Razi je komentarisao ajet i napisao: “Po safijskoj
skoli naredba znaci obavezu; dakle, blagosiljanje Poslanika
s.a.v. je obavezno, makar za vrijeme tesehhuda (tj. svjedocenja
za vrijeme molitve), ako ne u drugim prilikama. (Et-Tefsir
El-Kebir, komentar sure Ahzab, ajet br. 56) Razi dalje
nastavlja, “Ako Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Poslanika,
zasto je onda potrebno da ga mi blagosiljamo?” On sam daje
odgovor, “Kada ga mi blagosiljamo, ne cinimo to zbog toga sto su
blagoslovi njemu potrebni, jer on vec ima Allahove blagoslove,
pa mu nisu cak potrebni ni blagoslovi meleka. Ali, kada mi to
cinimo, mi time slavimo Allaha jer ti blagoslovi izrazavaju nasu
zahvalnost, tako da nam se On smiluje i nagradi nas. Zbog toga
je Poslanik rekao, ‘Ko god me jedanput blagoslovi, Allah ce na
njega poslati deset blagoslova'.”
Nije naodmet da na ovome mjestu citiramo poznati katren imama
Safije koji se odnosi na ovu temu:
“O porodico Allahovog Poslanika,
ljubav prema vama
Duznost je od Allaha, u Kur'anu objavljena.
Dovoljno je, kao najveca cast
Koja vam je ukazana,
Da ne vrijedi molitva onoga koji na vas salavat ne donosi.”
U svom djelu ‘Duru-l-Mensur,' Sujuti citira Abdur Rezzaka, Ibn
Ebi Sejba, Ahmeda ibn Hanbela Abda ibn Hamida, Buharija,
Muslima, Ebu Davuda, Tirmizija, Nesaija, Ibn Madzea, Ibn
Merdevaja koji svi prenose od Ka'ba ibn Udzra kako je jedan
covjek rekao Poslaniku da je svima jasno kako njega treba
pozdravljati, ali ljudi ne znaju kako ga treba blagosiljati.
Poslanik s.a.v. je odgovorio: “Reci: O Allahu, blagoslovi
Muhammeda i porodicu Muhammedovu onako kako Si blagoslovio
Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, Ti Si Hvaljen i Slavljen.”
Sujuti je pored ovoga citirao osamnaest razlicitih rivajeta, sa
neznatnim varijacijama koje isticu da blagosiljanje Poslanika
treba da ukljucuje i njegovu porodicu. Isto su prenijeli i
sakupljaci zbirki ‘Sunen' i ‘Dzevami,' a takodje i knjige koje
citiraju rijeci jednog broja Poslanikovih drugova, kao sto su
Abdullah ibn Abbas, Talha, Ebu Said Hidri, Ebu Hurejre, Ebu
Mes'ud Ensari, Burejda, Ibn Mes'ud, Ka'b ibn Amra, i na kraju
licno Ali ibn Ebi Talib. Slicno se prenosi od Ahmeda ibn Hanbela
i Tirmizija, koji su citirali rijeci imama Hasana ibn Alija koji
je prenio od Poslanika sljedeci hadis: “Skrtac je onaj koji me,
kada mu se spomene moje ime, ne blagoslovi.” Fahruddin Razi,
‘Et-Tefsir El-Kebir,' komentar ajeta El-Mubahala.
Dakle, svi pravnici se slazu da je obaveza svakog muslimana da
blagosilja Muhammeda s.a. i njegovu porodicu za vrijeme
tesehhuda (svjedocenja) Muhakkik Hilli, jedan od velikih
siitskih pravnika koji je zivio u sedmom vijeku poslije hidzre
je rekao o tesehhudu: “Obavezno je izgovoriti ga jedanput u
namazu od dva rekata, a dva puta u namazima od tri ili cetiri
rekata. Ako bi se jedno od njih namjerno izostavilo, namaz bi se
smatrao nevazecim i neprimljenim. U svakom od tih svjedocenja,
obavezno je pet stvari: sjedenje za vrijeme tesehhuda,
izgovaranje dva svjedocenja, te blagosiljanje Poslanika s.a. i
njegove porodice.”prilikom pet dnevnih namaza.
Analizirajuci ovaj ajet, lahko otkrivamo pravi cilj ove naredbe,
a to je postovanje Muhammedove ciste porodice, od koje je Allah
otklonio svaku nesavrsenost i gresku, i ucinio je cistom da
cistija ne moze biti. Poslanikovo insistiranje na njegovom ‘ãlu'
je jos jedan znak muslimanima da oni nakon njega zauzimaju
centralni polozaj.
Dakle, jasno je da ih Allah nije spomenuo u salavatu bez
razloga. Da nije bilo njihove pravicnosti koja je kroz vrijeme
uvijek nanovo potvrdjivana i da nije bilo njihovog velikodusnog
karaktera kao i sveobuhvatnog znanja, Allah ne bi bio naredio
muslimanima da se drze njihovog ispravnog puta i blagosiljaju ih
prilikom svake molitve. Sama cinjenica da se ovaj blagoslov
treba izgovarati svakoga dana, prilikom svakog namaza koji
vjernik obavlja, privlaci paznju muslimana i ukazuje im na
vaznost Ehlulbejta, sto bi trebalo da sluzi kao stalni
podsjetnik da su upravo oni pravi nasljednici Muhammeda s.a.v.
Ili, da to formulisemo jos jasnije, ko god namjerno ili
nenamjrno ignorise njihov status, nema nikakvog opravdanja,
zavarava samog sebe i zalutao je ne sprovodeci Allahovu naredbu.
5. Ajet o zastitnicima (vilajet)
“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji
ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se u namazu
pregibaju. Onaj ko za zastitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova
i vjernike – pa, Allahova strana ce svakako pobijediti”
(5:55-56).
U svom komentaru ‘El-Kessaf,' Zamahseri je napisao sljedece
rijeci: “Ovaj ajet je objavljen zbog Alija (neka Allah osvijetli
njegovo lice) kada ga je prosjak zamolio (za zekat) dok je bio
na pregibu u namazu, pa mu je on dao svoj prsten (dok je bio u
istom polozaju). Izgleda da je prsten bio labav na njegovom
malom prstu, jer nije bio s naporom skinut, sto bi ostetilo
njegov namaz. Ako pitate, ‘Kako moze ajet biti objavljen zbog
Alija (neka je Allah zadovoljan s njim), kada je glagol u
mnozini?' Ja kazem: glagol je u mnozini, iako je subjekat jedan
covjek, jer se tako ljudi ohrabruju da slijede taj primjer i
zarade slicnu nagradu, a takodje i da se privuce paznja
vjernicima da budu veoma pazljivi i dobrohotni prema
siromasnima, toliko da se dobrocinstvo ne odlaze do iza molitve,
da se ne odlaze dok se ona ne zavrsi.” ‘Et-Tefsir El-Kessaf,'
komentar sure El-Ma'ida, ajet br. 55.
U knjizi ‘Esbabu-n-nuzul,' Vahidi citira od Kelbija hadis koji
se tice razloga objavljivanja ovog ajeta i kaze: “Posljednji dio
ovog ajeta je u cast Alija ibn Ebi Taliba (neka mu se Allah
smiluje) jer je on dao prsten prosjaku dok je bio u pregibu u
namazu.” Vahidi: ‘Esbabu-n-nuzul,' sura El-Ma'ida, ajet br. 55.
Pored naprijed spomenutih ucenjaka, mnogi drugi komentatori i
sakupljaci Poslanikovih hadisa tvrde da je ovaj ajet objavljen u
cast imama Alija.
6. Ajet o prenosenju (tablig)
“O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga
– ako to ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a
Allah ce te od ljudi stititi...” (5:67).1
Mozda je najjasniji nagovjestaj superiornosti imama Alija nad
muslimanima nakon Poslanika gore navedeni ajet. Nakon sto je
stvorio ovaj veliki i predivni svijet, Svemoguci je poslao niz
poslanika da vode covjecanstvo prema Bozijem blagoslovu.
Posljednja i najveca veza u tom vjecnom lancu bio je Muhammed
el-Mustafa s.a.v. kojemu je povjeren najrazumljiviji kodeks
zakona, koji je u stanju da odgovori na potrebe covjecanstva sve
do Sudnjega dana. Vise nije bilo potrebe za bilo kakvim novim
poslanikom. Ali, bez obzira na to, Mudri Stvoritelj ne moze
ostaviti trud covjecanstva od vise hiljada godina hirovima i
kapricima nesavrsenih Arapa, koji su proveli veci dio svog
zivota u idolopoklonstvu i grijehu. Zbog toga, kako bi osigurao
opstanak islama i muslimana, Allah je objavio ovaj ajet,
postavljajuci imama Alija kao Poslanikovog namjesnika.
Historicari i prenosioci hadisa su ostavili svjedocanstva o ovom
velikom dogadjaju.
Nakon sto je obavljen Oprosni hadz, dok se Pecat vjerovjesnika
vracao prema Medini, odjednom se pojavio melek Dzibril, na
mjestu gdje su se racvali putevi koji su vodili u razne dijelove
Arabije. Primivsi Boziju naredbu, Poslanik je stao na mjestu
koje se zove Gadir Hum i naredio onima koji su otisli naprijed i
onima koji su zaostali iza njega da pozure do toga mjesta. Kada
se na podnevnom suncu skupio veliki broj ashaba, Poslanik je
rekao da je imao da im dostavi veoma vaznu poruku. Brzo su
skupljena kamilja sjedla kako bi se napravio minber. Penjuci se
na njega, Poslanik je odrzao govor trazeci od ljudi da
posvjedoce da je on vjerno izvrsio poslanicki zadatak koji mu je
povjerio Svemoguci Allah. Skupina je jednoglasno uzviknula:
“Svjedocimo, o Allahov Poslanice!” On je upitao, “Zar ja nemam
veci autoritet nad vama od vas samih?,” na sta su oni odgovorili
da Allah i Njegov Poslanik znaju bolje. Tada je on rekao: “O
ljudi, Allah je moj Gospodar (mevla) a ja sam gospodar (mevla)
vjernika.” (Hakim Hasakani u djelu ‘Sevahidu-t-tenzil,' I tom,
str. 191; Ibn Kesir, V tom, str. 209.)
Tada se Muhammed s.a.v. sagnuo i podigao ruku Alija ibn Ebi
Taliba pokazujuci ga velikoj skupini i izgovarajuci cuvene
rijeci, koje su garantovale nastavljanje Bozanske upute: “Kome
god sam ja gospodar (mevla), ovaj Ali mu je gospodar
(mevla)...”1 Tako je on proglasio ove rijeci prije nego sto je
sisao sa minbera i osjetio olaksanje sto je ispunio veliki
zadatak koji ce zastititi muslimane od skretanja sa pravog puta.
Veliki broj muslimana se sjatio oko Alija ibn Ebi Taliba da mu
cestita. Prema poznatim ucenjacima kao sto su Zamahseri i Nesai,
prvi covjek koji je cestitao imamu Aliju bio je Umar ibn
El-Hattab, koji je kasnije postao drugi halifa.
Dzibril je ponovo dosao sa novom objavom, koja je pokazivala da
je Svemoguci Allah bio zadovoljan sa Svojim Poslanikom jer je
odlicno izvrsio veliku finalnu misiju covjecanstvu: “...Sada Sam
vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i
zadovoljan Sam da vam islam bude vjera...” (5:3).
Ovim se osiguralo nastavljanje Bozanskog vodjenja i uputstva.
Posto je Poslanike postavljao Sam Allah, to je moralo vaziti i
za nasljednike i povjerioce Poslanika, pogotovo u slucaju
islama, posljednje Bozije poruke ljudskom rodu. Ucenjaci i
historicari su potvrdili da se dogadjaj na mjestu Gadir Hum
zaista desio, a pored toga i zbirke hadisa svjedoce da je u
mnogim prilikama Poslanik naglasio superiornost svog rodjaka nad
svim muslimanima.2
7. Sura Insan (Dahr)
“...Oni su zavjet ispunjavali i plasili se Dana cija ce kob
svuda prisutna biti, i hranu su davali – mada su je i sami
zeljeli – siromahu i sirocetu i suznju. ‘Mi vas samo za Allahovu
ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne trazimo!
Mi se Gospodara naseg bojimo, onoga Dana kada ce lica smrknuta i
namrgodjena biti.' I njih ce Allah strahote toga Dana sacuvati i
blazenstvo i radost im darovati...” (76:7-11).
Ovi ajeti casnog Kur'ana govore o Ehlulbejtu, velicajuci njihovu
nesebicnost i poboznost. Istorijski dogadjaj na koji se ovi
blagoslovljeni ajeti odnose je slucaj kada su Ali, Fatima i
njihova dva sina, Hasan i Husejn, neprekidno postili tri dana,a
svakoga dana u vrijeme kada je trebalo prekinuti post, neka
osoba kojoj je potrebna hrana bi se pojavila, kako to objasnjava
osmi ajet, a Poslanikova porodica bi je sa radoscu nahranila,
dok su sami nocima ostajali bez hrane. Allah je bio toliko
zadovoljan velikodusnoscu Poslanikovih ukucana da je njihova
djela pretocio u ajete casnog Kur'ana kako bi posluzili kao
uputstvo muslimanima.
Komentarisuci ove ajete u svom djelu ‘Kessaf,' Zamahseri prenosi
od Abdullaha ibn Abbasa da su se jednom Hasan i Husejn
razboljeli, pa je Poslanik zajedno sa nekim od svojih ashaba
posjetio svoje bolesne unuke. On je predlozio da se Ali
zavjetuje Allahu za zdravlje svojih sinova. Prihvatajuci
Poslanikov prijedlog, Ali, Fatima i njihova sluzavka Fida su se
zavjetovali da ce postiti tri dana zaredom ako djecaci ozdrave.
Kasnije su se Hasan i Husejn oporavili i zapoceli da poste sa
svojim roditeljima i sluzavkom kako bi ispunili zavjet. Hazreti
Ali je od Sam'una, Jevreja iz Hajbera, posudio tri mjerice
jecma. Fatima je samljela jednu mjericu i od dobijenog brasna
ispekla pet vekni hljeba, svakome po jednu, i postavila trpezu
prije nego sto je trebalo prekinuti post. U tom trenutku se neki
prosjak zaustavio ispred njihovih vrata i rekao: “Es-selamu
alejkum, o porodico Muhammeda s.a. Ja sam jedan od
najsiromasnijih muslimana, pa me nahranite, nahranio vas Allah
hranom iz dzenneta!” Tada su mu oni sa radoscu dali svu hranu i
krenuli na pocinak te noci, ne okusivsi nista osim vode. Ponovo
su postili sljedeceg dana, a u sumrak, kada su postavili hljeb
ispred sebe da prekinu post, neko siroce je pokucalo na vrata
trazeci hranu i oni su ga sa radoscu nahranili, ne okusivsi
nista vec drugi dan. Treceg dana posta, kada se priblizilo
vrijeme iftara i kada je hrana iznesena, odjednom se pojavio
(ratni) zarobljenik i ponovila se ista prica, noc bez ijednog
komadica hrane. Zamahseri nastavlja da je u cik zore Ali dosao
do Poslanikove kuce drzeci Hasana i Husejna za ruke. Kada je
Poslanik vidio njihove blijede izraze lica i primijetio da drhte
od gladi, izrazio je cudjenje i smjesta ih otpratio do njihove
kuce. Kada je u nju usao, bio je sokiran kada je vidio svoju
kcerku Fatimu kako sjedi na serdzadi za namaz, upalih ociju i
stomaka zalijepljenog za ledja. Tada je melek Dzibril objavio
ovu suru uz rijeci: ‘O Muhammede, Allah ti cestita zbog
(zrtvovanja) tvojih ukucana.' Tada je izgovorio suru.”
(El-Kessaf,' komentar sure El-Insan.' Fahruddin Razi navodi isti
hadis u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir,' citirajuci iz
‘El-Kessafa.' Vahidi je takodje naveo identican hadis.)
Jos jedan poznati ucenjak, Sejh Fadl ibn Hasan Tabarsi, u svom
tefsiru ‘Medzme'u-l-Bejan,' nakon sto je naveo isti hadis,
dodaje: “Ali ibn Ibrahim prenosi od svog oca, koji citira imama
Dza'fera es-Sadika, uz autoritet Abdullaha ibn Mejmuna, da je
Fatima imala (nesto) jecma od kojega je napravljena kasa i
postavljena pred njih (da prekinu post). U tom trenutku je dosao
prosjak i rekao, ‘ja sam siromasan covjek, neka vam se Allah
smiluje.' Hazreti Ali je ustao i dao mu jednu trecinu hrane.
Onda je doslo siroce i reklo, ‘ja sam siroce, neka vam se Allah
smiluje.' Ali je ustao i dao mu drugu trecinu (hrane). Onda je
dosao (ratni) zarobljenik i rekao, ‘neka vam se Allah smiluje.'
Ali mu je dao preostalu trecinu, a da oni, Ehlulbejt, nisu nista
okusili i ostali su bez hrane. Tada je Uzviseni Allah objavio
spomenute ajete. Jasno je da je ova sura objavljena u Medini, a
kako svjedoci uvazeni naucnik Ebu Hamza Samali, cijela sura je
objavljena u cast Alija i Fatime.”
8. Ostali ajeti iz casnog Kur'ana
Na prethodnim stranicama smo objasnjavali neke ajete casnog
Kur'ana koji isticu Ehlulbejt. Pored toga, postoje mnogi drugi
ajeti u Allahovoj Knjizi, koji se posebno odnose na imama Alija
i na ostale clanove ove blagoslovene skupine. Sjajnoj licnosti
Alija ibn Ebi Taliba nije potrebno predstavljanje ni za
muslimane ni za one koji imaju makar povrsno znanje o Islamu.
Hazreti Ali nije samo bio Poslanikov bliski rodjak, nego ga je
Muhammed licno odgojio. Prije pocetka Muhammedovog (s.a.v.)
poslanstva, u Meki je vladala velika glada. Posto je Ebu Talib
imao veliku porodicu a male izvore prihoda, Poslanik se ponudio
da uzme Alija pod svoju zastitu i odgoji ga, kako bi olaksao
breme koje je pritiskalo njegovog amidzu. Ali je, dakle,
odrastao pod Poslanikovom zastitom, sticuci njegove osobine i
ponasanje, iskreno vjerujuci u Bozansku misiju svog rodjaka i
zastitnika, cak i kada je imao samo deset godina. Izrastajuci u
mladica, Ali je pokazao svoje superiorne sposobnosti kao hrabri
ratnik u mnogim bitkama protiv idolopoklonika, i ubrzo mu je
povjerena duznost nosenja Poslanikovog barjaka. Hazreti Ali je
za islam gotovo potpuno sam dobio bitke na Bedru, Uhudu,
Hendeku, Hajberu i Hunejnu. Historija je za buduce generacije
sacuvala hvalu kojom je Poslanik obasuo vrijednosti svog mladog
rodjaka rijecima koje nastavljaju da krase stranice istorije kao
vjecne medalje i inspirisu covjecanstvo sa najvecim primjerima
strpljenja i pozrtvovanja. Ali, Poslanik nije bio jedini koji je
hvalio Alija, jer je cak i Uzviseni Allah objavio ajete koji
isticu Alijeve vrline, velikodusnost i hrabrost, a iznad svega,
proglasenjem njegovog hilafeta, Svemoguci je upotpunio vjeru
islam. Kur'an govori o Alijevom strpljenju, njegovoj velicini
spram neprijatelja, njegovoj hrabrosti itd. Ovdje cemo kao
primjere navesti neke od ajeta iz Allahove Knjige.
Svemoguci Allah kaze: “...Tvoje je da opominjes, a svaki narod
je imao onoga ko ga je na pravi put upucivao” (13:7). Prenosi se
da je Poslanik s.a.v., kada je objavljen ovaj ajet, stavio ruku
na svoje grudi i rekao: “Ja sam onaj koji opominje, a svaki
narod ima svog vodica.” Onda je, pokazujuci na Imama Alija a.s.
rekao: “Ti si vodic, Ali, i uz tvoju pomoc ce vjernici biti
upucivani nakon mene.”1
Svemoguci Allah kaze: “Zar je vjernik isto sto i grijesnik? Oni
nisu isti)” (32:18). Pouzdane knjige navode da je vjernik u ovom
ajetu Ali, a Velid ibn Ukba grijesnik.2
Svemoguci Allah kaze: “Zar onaj ko ima jasan znak od Gospodara
njegova, i cita ga svjedok od njega, i prije njega Musaova
knjiga, kao vodja i milost … (11:17). Sujuti u djelu
‘Duru-l-mensur,' Fahruddin Razi u djelu ‘Et-Tefsiru-l-Kebir' i
Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-'ummal,' I tom, str. 251,
prenose: “Rijeci ‘onaj ko ima jasan znak' oznacavaju Poslanika
Muhammeda s.a.v. dok rijeci ‘svjedok od njega' oznacavaju
hazreti Alija.”3
Svemoguci Allah kaze: “...Allah je zastitnik njegov, i Dzibril,
i cestiti (covjek) od vjernika...” (66:4). Vodeci ucenjaci se
jednoglasno slazu da se rijeci ‘cestiti (covjek) od vjernika' ne
odnose ni na koga drugoga do na Alija ibn Ebi Taliba.4
Uzviseni Allah kaze: “...i da to od zaborava sacuva uho koje
pamti” (69:12). Nakon sto je izgovorio ovaj ajet, Poslanik
s.a.v. se okrenuo prema hazreti Aliju i rekao: “Zamolio sam
Allaha da to bude tvoje uho.” Kasnije je hazreti Ali rekao:
“Nikada nisam zaboravio nista sto sam cuo od Allahovog
Poslanika.” Ovo tvrdi Ibn Dzerir Tabari u svom komentaru ovoga
ajeta. Takodje i Zamahseri u djelu ‘Kessaf,' Hejsemi u djelu
‘Medzme',' Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,' ‘Kenzu-l-'ummal,' VI
tom, str. 408, i Vahidi u djelu ‘Esbabu-n-nuzul.'U djelu
‘Esbabu-n-nuzul' (Razlozi objavljivanja), Vahidi citira broj
prenosioca i sa autoritetom Burejde kaze o ovom ajetu: “Allahov
Poslanik je rekao Aliju: ‘Allah mi je naredio da te priblizim a
da te ne udaljavam, i da te poducim tako da ti to ucenje
sacuvas, jer je Allah obecao da ce dozvoliti da ga ti sacuvas.'
Tada je objavljen ajet, ‘...i da to od zaborava sacuva uho koje
pamti'.”
Allah kaze: “One koji su vjerovali i dobra djela cinili,
Milostivi ce sigurno voljenim uciniti” (19:96). Jednom je
Poslanik s.a.v. rekao Aliju: “O Ali, reci: ‘O Allahu, daj mi
Tvoj zavjet i postavi ljubav prema meni u grudi vjernika'.” Onda
je receni ajet objavljen u cast Alija.1
ªAllah kaze: “A oni koji vjeruju i cine dobra djela – oni su,
zbilja, najbolja stvorenja” (98:7). Kada je objavljen ovaj ajet,
Allahov Poslanik s.a. je rekao: “O Ali, to ste ti i tvoji
sljedbenici (ar. siiti).” Prenosi Ibn Dzerir Tabari u djelu
‘Tefsir.' Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur' dodaje da, kada god bi
Ali dosao kod Poslanikovih drugova, oni bi govorili, “dosao je
najbolji od ljudi.”2
Allah kaze: “Zar smatrate da je onaj koji hodocasnike vodom
napaja i koji vodi brigu o Svetom hramu ravan onome koji u
Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori?
Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah nece ukazati na pravi put
onima koji sami sebi nepravdu cine” (9:19). Vodeci islamski
naucnici kao sto su Tabari, Fahruddin Razi, Sujuti, Nejsaburi
itd. tvrde u svojim komentarima ovog ajeta da su se jednom Abbas
ibn Abdul Muttalib i Talha ibn Sejba ponosno hvalili pred Alijem
ibn Ebi Talibom o njihovim duznostima; o opskrbljivanju
hodocasnika vodom i cuvanju kljuceva Kabe. Hazreti Ali im je
odgovorio da je on obavljao molitvu okrenut prema Kabi sest
mjeseci prije nego sto je iko drugi (osim Poslanika) ikad
klanjao i da nije nikada prestao da se bori na Allahovom putu.
Tada je Poslaniku objavljen ovaj ajet kao dokaz Alijeve
superiornosti nad svim ostalim muslimanima.3