Sejjid Sa’īd Akhtar Rizvī

-----------------------------------------

Značenje imameta i hilafeta
Razlike u razumijevanju Poslanikove uloge
Sistem islamske vlasti
Nužnost imameta i kvalifikacije imama
Bezgriješnost - kao jedna od kvalifikacija imama
Superiornost hazreti Alija b. Ebi Taliba
Naimenovanje hazreti Alija
Formalna objava sa Gadir Humma
Hadis sa Gadir Humma: mutevatir
Opšte znaęenje riječi mevla
Značenje riječi mevla u kontekstu
Hadisi o prednostima hazreti Alija
Kur'anski ulul-emr moraju biti bezgriješni
Da li se ulul-emr odnosi na sve muslimanske vladare?
Pravo značenje ulul-emr-a
Dvanaest halifa ili imama muslimana
Popularno gledište o hilafetu i imametu
Ebu Bekrov dolazak na vlast
Postavljanje Umara ibn Hattaba
Šura - izborno tijelo
Vojna prevlast
Uzroci političke nestabilnosti u muslimanskom svijetu
Da li je šiijstvo nedemokratsko?
----------------------------------------------------

Značenje imameta i hilafeta


Rijec imamet (el-imāmet) doslovno znaci “predvoditi,” dok rijec imam (el-imām) znaci predvodnik ili lider. U islamskoj terminologiji, rijec “imamet” znaci “univerzalni autoritet nasljednika Bozijeg poslanika u svim religijskim i svjetovnim stvarima.” Imam je “covjek koji, nakon Bozijeg poslanika, ima pravo na apsolutnu vlast nad muslimanima u svim religijskim i svjetovnim stvarima.”
Rijec “covjek” implicira da zena ne moze biti Imam. “Apsolutna vlast” iskljucuje one koji samo predvode molitve; oni se drugacije nazivaju “imami za molitve,” ali nemaju apsolutnu vlast. “Nakon Bozijeg poslanika” znaci da postoji razlika izmedju poslanika i imama. Imam sam po sebi nema autoritet Bozijeg Poslanika, nego mu on pripada kao njegovom nasljedniku.
Rijec hilafet (el-hilāfet) znaci “naslijediti,” a rijec halifa (el-halīfet) znaci “nasljednik.” U islamskoj terminologiji, rijeci hilafet i halifa prakticno imaju isto znacenje kao i imamet i imam.
Visajet (el-visājet) znaci “izvrsavanje volje,” a vasijj (el-vasijj) je “onaj koji izvrsava volju.” Znacenje ovih rijeci u muslimanskim spisima je isto kao i znacenje rijeci hilafet i imamet.
Interesantno je primijetiti da su mnogi raniji vjerovjesnici takodje bili i halife vjerovjesnicima koji su im prethodili, tako da su u isto vrijeme bili i nebijji i halife, dok oni drugi, koji su donijeli novi serijat, nisu bili halife ni jednog od prethodnih vjerovjesnika. Takodjer je bilo i onih koji su bili halife vjerovjesnicima, a da sami nisu bili vjerovjesnici.
Pitanje imameta i hilafeta je razdvojilo muslimansku zajednicu i uticalo na razmisljanje i filozofiju raznih grupa u tolikoj mjeri da cak ni vjera u Jednog Boga (et-tevhīd) i u Njegove poslanike (en-nubuvvet) nije sacuvana od ovih razlicitih pogleda. To je najcesce diskutovana tema islamske teologije. Muslimani su napisali hiljade i hiljade knjiga o hilafetu. Problem sa kojim se suocavam nije sta treba napisati, nego sta treba izostaviti. U jednom kratkom djelu kao sto je ovo, ne mogu se dotaci ni svi najrazlicitiji aspekti ove teme, da i ne spominjemo izlaganje detalja o onim temama koja su u njemu opisane. Ovdje cemo samo dati kratak prikaz razlika u misljenjima po pitanju hilafeta.
Moze biti od pomoci ako spomenemo da su po ovom pitanju muslimani podijeljeni na dvije skupine: prva, koja vjeruje da je Ebû Bekr bio prvi halifa Bozijeg poslanika Muhammeda s.a.v., i druga, koja vjeruje da je Alī ibn Ebī Tālib bio prvi imam i prvi halifa. Ova fundamentalna razlika je dovela do drugih razlika koje ce biti opisane u narednim poglavljima.


Razlike u razumijevanju Poslanikove uloge 


Boziji Poslanik s.a.v. je rekao u jednom hadisu koji je prihvacen u svim islamskim mezhebima: ”Moj ummet (sljedbenici) ce se uskoro razjediniti u sedamdeset i tri sekte, od kojih ce sve ici u vatru osim jedne.”
Tragaci za istinom su oduvijek cinili neumorne napore da ispitaju stvari kako bi otkrili pravi put - stazu koja vodi do spasenja. I zaista, neophodno je da svaki covjek uzme razum za svog vodica, dā sve od sebe i nikada ne izgubi nadu da ce pronaci istinu. Ali, to je moguce jedino ako on pred sobom ima jasan uvid u radikalne razlike, ako odbaci svaku pristrasnost ili predrasude i ispita stvari sa razmisljanjem - a za sve to vrijeme moleci se Allahu da ga uputi na pravi put.
Iz tog razloga predlazem da ovdje ukratko spomenemo vazne razlike i konflikte, zajedno sa svim argumentima i rezonovanjem svakog mezheba, kako bismo olaksali proucavanje. Glavna pitanja koja se postavljaju su:
1) Da li naimenovanje nasljednika Bozijeg poslanika treba da ucini Allāh, ili je duznost ummeta (sljedbenikā) da odrede koga oni zele?
2) U drugom slucaju, da li su Allah ili Poslanik ostavili u rukama ummeta bilo kakav sistematski kodeks koji sadrzi pravila i proceduru za naimenovanje halife, ili je sam ummet, prije naimenovanja halife pripremio odredjena pravila po kojima se kasnije ravnao, ili je ummet postupio prema svome nahodjenju i prema vremenu i prilikama koje su mu bile na raspolaganju? Da li je ummet imao pravo da postupi onako kako je postupio?
3) Da li razum i Boziji zakon zahtijevaju postojanje odredjenih kvalifikacija i uslova koje mora posjedovati imām ili halifa? Ako je tako, koje su te kvalifikacije?
4) Da li je Poslanik islama nekoga naimenovao za svog halifu i nasljednika ili ne? Ako je to ucinio, ko je to bio? A ako nije, zbog cega nije?
5) Nakon Poslanikove smrti, ko je bio priznat kao njegov halifa, i da li je imao potrebne kvalifikacije koje halifa treba da ima?
Sacuvat cemo vrijeme ako na pocetku objasnimo osnovni razlog postojanja razlika koje se ticu prirode i karaktera imameta i hilafeta. Koja je osnovna karakteristika imameta? Da li je imam na prvome mjestu vladar jednog kraljevstva? Ili je on na prvom mjestu Allahov predstavnik i zamjenik Bozijeg poslanika?
Posto su imamet i hilafet uopste prihvaceni kao nasljedstvo poslanika, na naprijed navedena pitanja se ne moze odgovoriti dok se ne donese odluka o osnovnim karakteristikama jednog poslanika. Moramo odluciti da li je poslanik na prvom mjestu vladar kraljevstva ili Allahov predstavnik?
U historiji islama nailazimo na grupu ljudi koja je gledala na misiju Bozijeg poslanika s.a.v. kao na pokusaj da se uspostavi kraljevstvo. Njihovi pogledi na svijet su bili materijalisticki i njihovi ideali su bili bogatstvo i moc. Prirodno je da su oni pripisivali iste motive Bozijem poslaniku. Utba ibn Rebīa bio je poslat Bozijem poslaniku da mu prenese poruku Kurejsa: “Muhammede! Ako zelis moc i uticaj, mi cemo te uciniti vladarem Mekke. Zelis li da se ozenis zenom iz ugledne porodice? Mozes imati ruku najljepse djevojke u zemlji. Zelis li gomile srebra i zlata? Dacemo ti sve to, a jos i mnogo vise. Ali, moras prestati tvrditi da su nasi preci koji su obozavali njihova bozanstva bili u zbludi.”
Kurejsi su bili gotovo sigurni da ce Muhammed s.a.v. pozitivno odgovoriti na ovakvu ponudu. Ali, Boziji Poslanik je kao odgovor proucio cetrdeset i prvu suru u kojoj je, izmedju ostalog, bilo sadrzano sljedece upozorenje: “A ako glave okrenu, ti reci: Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ād i Semûd.” (41:13) Utba je bio uplasen ovakvim jasnim upozorenjem. Nije prihvatio Islam, ali je savjetovao Kurejsima da ostave Muhammeda s.a.v. na miru, da vide kako ce proci sa drugim plemenima. Zbog toga su Kurejsi tvrdili da ga je Muhammed s.a.v. opcinio.
Tako je on htio da prepusti Muhammeda s.a.v. drugim plemenima. Sa druge strane, kada je Poslanik presao u Medinu i kada su Kurejsi protiv njega poduzimali vojne pohode, druga plemena su smatrala da bi bilo najbolje da prepuste Muhammeda njegovom sopstvenom plemenu. Ashab Amr ibn Selema je rekao, “Arapi su cekali da Kurejsi prihvate Islam. Govorili su da Muhammeda s.a.v. treba prepustiti njegovom sopstvenom plemenu. Ako bi njih pobijedio, to bi bez ikakve sumnje znacilo da je on pravi Boziji poslanik. Kada je Mekka osvojena, sva plemena su pozurila da prihvate Islam.” Tako je prema njihovom misljenju pobjeda bila kriterijum za istinitost! Da je Muhammed s.a.v. bio pobijedjen, oni bi ga bili smatrali za lazova!
Stav da je Poslanikova sveta misija bila nista drugo do ovosvjetska stvar bio je posebno naglasavan od strane Ebû Sufjāna i njegovog klana. Kada je Meka bila opkoljena, Ebû Sufjān je izasao iz grada kako bi procijenio snagu muslimanske armije. Vidio ga je Abbās, Poslanikov amidza, koji ga je odveo kod Muhammeda s.a.v. i trazio da mu se pruzi zastita i ukaze postovanje, kako bi prihvatio islam. Ukratko, Abbās je odveo Ebû Sufjāna da pogleda svu muslimansku armiju. Pokazao je Ebû Sufjānu eminentne licnosti iz svakoga klana koji su bili u armiji. U medjuvremenu, Poslanik je prosao sa svojom grupom koja je imala zelene uniforme. Ebû Sufjān je rekao, “Abbāse! Tvoj bratic je zaista zadobio pravo kraljevstvo!” Abbās je odgovorio, “Ovo nije kraljevstvo, ovo je poslanicka misija!”
Ovdje vidimo dva stava koji su suprotstavljeni jedan drugome. Ebû Sufjān nije nikada promijenio svoj stav. Kada je Usmān postao halifa, Ebû Sufjān je dosao kod njega i posavjetovao ga, “O djeco Umejje! Sada kada je ovo kraljevstvo doslo vama, igrajte se sa njim kao sto se djeca igraju loptom pa ga dodajite izmedju sebe jedan drugom. Ovo je realnost, a da li postoje dzennet ili dzehennem, to mi ne znamo.” Onda je otisao do Uhuda i sutnuo kabur Hamze, amidze Bozijeg poslanika Muhammeda s.a.v. uz rijeci: “O, Ebû Jalā! Vidis da je kraljevstvo za koje si se borio na kraju pripalo nama!”
Njegov unuk Jezīd, koji je naslijedio iste takve stavove od svog djeda, spjevao je stihove: La-ibet Hāsimu bi-l-mulki fe lā haberun dzāe ve lā vahjun nezel - Pleme Hasim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sisla Objava.” Ako ovakav stav ima bilo koji musliman, onda on mora da izjednacava imamet sa vladanjem. Sudeci po takvom misljenju, osnovna funkcija Bozijeg poslanika bila je da bude vladar kraljevstva, a iz toga slijedi da svako ko drzi uzde vlasti moze biti zakoniti nasljednik Bozijeg poslanika.
Ali, problem je u tome sto vise od devedeset procenata Bozijih poslanika nisu imali politicku vlast; vecina njih je bila proganjana i bili su bespomocne zrtve politickih sila svoga vremena. Njihova slava nije bila slava krune i kraljevskog prijestolja, nego kruna mucenistva i patnje. Da je osnovna karakteristika poslanicke misije bila politicka vlast, onda ni pedeset (od postojecih 124.000) Bozijih poslanika ne bi zadrzala pocasnu titulu nebijja. Odatle je kristalno jasno da glavna karakteristika Bozijeg poslanika nije bila sticanje politicke moci, jer je on bio samo Allahov predstavnik. Tu poziciju mu nisu izborili ljudi, nego mu ju je dao sam Allah.
Na isti nacin, glavna karakteristika njegovog nasljednika ne moze biti politicka moc; on treba da bude Allahov predstavnik. Takvu poziciju mu ne moze pribaviti niko od ljudi, jer ona moze doci samo direktno od Boga. Ukratko, ako Imam treba da bude Allahov predstavnik, onda ga mora sam Allah i postaviti.

Sistem islamske vlasti
Bilo je dana kada je monarhija bila jedini sistem vlasti poznat ljudima. U to vrijeme, muslimanski ucenjaci su velicali monarhe i monarhiju rijecima “es-sultānu zillullāhi” (kralj je Allahova sjena), kao da Allah ima sjenu! U danasnjem modernom vremenu, demokratija je u modi i neki muslimanski ucenjaci neumorno dokazuju u stotinama i hiljadama clanaka, knjiga i rasprava da se islamski sistem vlasti zasniva na demokratiji. Oni idu toliko daleko da tvrde kako je islam i ustanovio demokratiju, zaboravljajuci stare grcke polise. U drugoj polovini ovoga vijeka, socijalizam i komunizam se ukorijenjuju u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, tako da nisam iznenadjen kada cujem koliko dobronamjernih muslimanskih ucenjaka neumorno dokazuju kako islam propovijeda komunizam i kako ga je islam i stvorio. Neki ljudi su u Pakistanu i u drugim zemljama izmislili slogan “islamski socijalizam.” Sta taj “islamski socijalizam” podrazumijeva, ja ne znam. Ali, necu se iznenaditi ako u roku od deset ili dvadeset godina ti isti ljudi pocnu tvrditi kako islam propovijeda komunizam!
Sve ovakve promjene koje se desavaju sa promjenom vjetrova prave smijuriju od islamskog sistema vlasti. Prije nekog vremena, u jednoj africkoj zemlji je odrzan skup muslimana na kojemu je, kao pocasni gost, ucestvovao predsjednik te drzave. Muslimanski zvanicnik je rekao da islam naucava da se “pokorava Allahu, Poslaniku i vladarima.” U svom odgovoru, predsjednik (koji je, uzgred budi receno, bio nepokolebljiv katolik) rekao je da veoma cijeni naredbu da se pokorava Allahu i Poslaniku, ali nije mogao razumjeti zasto se naredjuje pokoravanje vlastodrscima. Sta ako je vladar nepravedan ili tiranin? Da li islam propisuje muslimanima da mu se pokoravaju pasivno i bez ikakvog otpora? Ovo inteligentno pitanje zahtijeva inteligentan odgovor, i ne moze se olahko shvatiti. Cinjenica je da je osoba koja je uputila pohvalu predsjedniku to ucinila zbog svog pogresnog tumacenja Kur-āna.
Razmotrimo sada sistem islamske vlasti. Da li je on demokratski? Najbolju definiciju demokratije je dao Abraham Linkoln kada je rekao da je demokratija “vladavina ljudi, od strane ljudi i za ljude.” Ali, u islamu nema “vladavine ljudi,” nego postoji samo Allahova vladavina. Kako ce ljudi vladati jedni drugima? Oni vladaju jedni drugima izmisljajuci sopstvene zakone; u islamu, zakone ne objavljuju ljudi, nego to cini Allah. Ti zakoni se ne mogu izglasati vecinom, nego ih objavljuje Poslanik putem Allahove naredbe. Ljudi nemaju pravo glasa u donosenju zakona, od njih se trazi da se zakonima pokoravaju bez ikakvog komentara ili dopune. Kur-ān kaze, ”Kada Allah i Poslanik Njegov nesto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Poslanika Njegova ne poslusa, taj je sigurno skrenuo sa pravoga puta” (33:36).
Sto se tice fraze “od strane ljudi,” razmotrimo sada kako ljudi vladaju jedni nad drugima. Oni to cine birajuci vladare izmedju sebe. Boziji poslanik, koji je bio vrhovni izvrsitelj, pravni i sveobuhvatni autoritet islamske vlasti, nije bio izabran od strane ljudi. U stvari, da je stanovnicima Mekke bilo dozvoljeno da iskazu svoj izbor, oni bi bili izabrali ili Urveta Ibn Mesûda iz Tāifa, ili Vālida Ibn El-Mugīreta iz Mekke kao Bozije poslanike. Kurān kaze, “ I jos kazu: Trebalo je da ovaj Kurān bude objavljen nekom uglednom covjeku iz jednog od ova dva grada!.”(43:31)
Dakle, ne samo da je vrhovni poglavar islamske drzave bio postavljen bez konsultovanja sa narodom, nego je to jos ucinjeno i protiv njihovih vec izrazenih zelja. Boziji Poslanik je najvisi autoritet islama; u njegovoj licnosti su sadrzane sve funkcije legislativnih, izvrsnih i sudskih organa vlasti, a nije izabran od strane naroda. To znaci da islam nije ni vladavina ljudi ni vladavina od strane ljudi. Nema zakonodavstva od strane ljudi, niti je izvrsna i sudska vlast podredjena ljudima. To nije ni vlast “za ljude.” Islamski sistem je, od pocetka do kraja, “za Allaha.” Sve mora biti uradjeno za Allaha, a ako se uradi za ljude, naziva se “prikrivenim sirkom .” Sta god da covjek radi - bilo da je to molitva ili milostinja, socijalna sluzba ili porodicni odnosi, pokoravanje roditeljima ili ljubav prema komsijama, predvodjenje molitve ili odlucivanje o nekom problemu, ulazak u rat ili zakljucivanje mira - mora biti ucinjeno sa zavrsnim rijecima “qurbeten ilellāh,” priblizavajuci se Allahu i trazeci Njegovo zadovoljstvo. U islamu, sve se cini za Allaha.
Ukratko, islamska forma vlasti je Allahova vlast, od strane Allahovih predstavnika, kako bi se postiglo Allahovo zadovoljstvo. On kaze u Kur-ānu, “Dzinnove i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (51:56). To je teokratija, i ona je priroda i karakteristika islamske vlasti. Kako ona utice na znacenje gore pomenutog ajeta, vidjecemo u sljedecim poglavljima.

Nužnost imameta i kvalifikacije imama
Institucija imameta proizilazi iz Allahove milosti (lutf) pomocu koje On dovodi stvorenja do pokornosti i drzi ih podalje od nepokornosti, a da ih pri tome nicim ne primorava. Takva pomoc se ocekuje od Allaha i zbog toga je nuzna sudeci prema zdravom razumu. Kada bi Allah odredio da covjek nesto uradi, a znao da covjek to ne moze uraditi, ili da bi mu to bilo jako tesko bez Njegove pomoci, onda bi On protuvrjecio Sebi ako mu ne bi pomogao u tome. Dakle, zbog Allahove moci i znanja, i zbog covjekove slabosti i neznanja, Allah se obavezao na lutf , tj. pomaganje covjeku.
Imamet je lutf, zbog toga sto je dokazano da, kada ljudi imaju predvodnika (reīsa) i vodica (mursida) kojemu se pokoravaju, koji oslobadja potlacene od njihovih ugnjetavaca i obuzdava te ugnjetavace, tada se oni priblizavaju pravednosti i udaljavaju od korupcije. A posto je to lutf, od Allaha se ocekuje da odredi imama koji ce voditi i uputiti ummet nakon Bozijeg poslanika.

Superiornost (afdalijjet):
Imam, poput Bozijeg poslanika, treba da se istice u ummetu po svim vrlinama, kao sto su ucenost, hrabrost, poboznost i milosrdje, i treba da posjeduje kompletno znanje Bozijih zakona. Ako to nema, i taj visoki polozaj se povjeri manje sposobnoj osobi, iako je sposobnija osoba dostupna, onda se daje prednost inferiornoj a ne superiornoj osobi, sto je pogresno sudeci, i po razumu i po Bozanskoj pravdi. Zbog toga, ni jedna inferiorna osoba ne moze primiti imāmet od Allāha kada postoji osoba koja je superiornija od nje.

Bezgrijesnost (ismet):
Druga kvalifikacija imama je bezgrijesnost (ismet). Ako imam nije bezgrijesan (masûm), on ce biti podlozan grijesenju i obmanjivanju drugih. Kao prvo, u takvom slucaju, ne moze se imati potpuno povjerenje u ono sta govori, niti bezuslovno izvrsiti ono sta naredjuje. Kao drugo, imam je vladar i poglavar ummeta koji ga treba bezrezervno slijediti u svim stvarima. Ako on pocini grijeh, ljudi bi ga onda takodjer mogli slijediti u tome grijehu. Neodrzivost takve pozicije je sama po sebi evidentna, jer je pokoravanje u grijehu lose, nezakonito i zabranjeno. Pored toga, to bi znacilo da bi se takvom imamu trebalo pokoravati i odbijati pokornost u isto vrijeme, sto znaci da bi takvo pokoravanje bilo cas obavezno a cas zabranjeno, sto je ocigledan apsurd. Kao trece, ako bi bilo moguce da imam pocini grijeh, onda bi bila duznost ostalih ljudi da ga sprijece u tome, zato sto je duznost svakog muslimana da zabranjuje drugim ljudima da pocinjavaju nezakonita djela. U takvom slucaju, imam ne bi bio postovan i sa njegovim prestizem bi bilo svrseno. Umjesto da bude predvodnik ummeta, on bi bio njegov sljedbenik, a njegov imamet ne bi imao nikakvog smisla. Kao cetvrto, imam je branilac Bozijeg zakona i takav posao se ne moze povjeriti u grijesne ruke, niti ga moze grijesna osoba primjereno obavljati. Iz tog razloga, bezgrijesnost je priznata za neizostavan uslov poslanstva, a razlozi koji je cine nuznom u slucaju Bozijeg poslanika takodje vaze i u slucaju imama ili halife. Ali, o toj bezgrijesnosti cemo vise govoriti kasnije u ovoj knjizi.

Allahovo naimenovanje:
Kao i u slucaju Bozijih poslanika, posjedovanje gore navedenih karakteristika samo po sebi nije dovoljno da automatski ucini nekoga imamom. Imamet nije steceno namjestenje, nego je to naimenovanje koje izvrsava Allah. Iz toga razloga, vjerujemo da samo Allah moze naimenovati nasljednika Bozijeg poslanika; te da ummet nema pravo odlucivanja u toj stvari, jer je njegova jedina duznost da slijedi takvog Bozanski naimenovanog imama ili halifu.
Slijedeci Kurānski ajeti potvrdjuju ovo glediste:“Gospodar tvoj stvara sta hoce, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednacuju!” (28:68). Ovaj ajet jasno pokazuje da covjek nema pravo da ucini bilo kakav izbor; on u potpunosti lezi u Allahovim rukama. Prije nego sto je stvorio Adema a.s., Allah je obavijestio meleke: “Ja cu na zemlji namjesnika (halifu) postaviti...” A kada su meleci poceli prigovarati, njihovi prigovori su bili odbaceni kratkim odgovorom: “Ja znam ono sto vi ne znate!” (2:30). Ako bezgrijesnim (masûm) melecima nije bilo dozvoljeno da imaju pravo glasa u naimenovanju halife, kako onda mogu grijesni ljudi ocekivati da preuzmu citavu odgovornost takvoga naimenovanja u svoje ruke!? Allah je licno naimenovao poslanika Dāvûda a.s. kao halifu na zemlji: “O Dāvûde, Mi smo te namjesnikom (halifom) na zemlji ucinili...” (38:26). U svakom od ovih slucajeva, Allah uzima pravo postavljanja halife ili imama iskljucivo za Sebe.
Na isti nacin, poziv je upucen i Bozijem poslaniku Ibrāhīmu a.s.:”A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskusenje stavio, pa ih on potpuno izvrsio, Allah je rekao: “Ucinicu da ti budes ljudima imam!” – “I neke moje potomke!” - zamoli on. – “Obecanje Moje nece obuhvatati nepravedne” - kaza On” (2:124). Ovaj ajet nas vodi do sljedecih zakljucaka:
a) Allah je rekao: “Ucinicu da ti budes ljudima imam.” Ovo pokazuje da je imamet status koji samo Allah moze da odredi, i on je van nadleznosti ummeta.
b) ”Moje obecanje nece obuhvatati nepravedne.” To znaci da covjek koji nije bezgrijesan ne moze biti imam. Logicki, mozemo podijeliti covjecanstvo na cetiri grupe: prva, oni koji su nepravedni tokom cijeloga zivota; druga, oni koji nisu nikada nepravedni; treca, oni koji su nepravedni na pocetku svog zivota a kasnije postaju pravedni; i cetvrta, oni koji su pravedni na pocetku svog zivota a kasnije postanu nepravedni.
Ibrāhīm a.s. je imao previsok polozaj da bi trazio imāmet za prvu ili cetvrtu grupu. Ostaju nam dvije grupe (druga i treca), koje se mogu ukljuciti u njegovu molbu. Ali, Allah odbacuje jednu od njih (moje obecanje nece obuhvatiti nepravedne), tj. one koji su nepravedni na pocetku svog zivota a kasnije postaju pravedni. Ostaje samo jedna grupa ljudi koja se moze kvalifikovati za imamet, a to su ljudi koji nisu nikada nepravedni tokom cijeloga zivota, dakle bezgrijesni (masûm).
c. Doslovan prijevod ajeta glasi, “Moj zavjet nece obuhvatiti nepravedne.” Primijecujemo da Allah nije rekao da nepravedni nece doci do Njegovog zavjeta, jer bi to impliciralo da bi do njega mogli doci oni koji su pravedni. Navedena recenica ne ostavlja prostora za bilo kakvu pogresnu interpretaciju - ona jasno pokazuje da primanje imameta nije do covjeka – pravednog ili nepravednog, nego je iskljucivo u Allahovim rukama, a On ga daje samo pravednim koje On sam izabere.
A onda, kao pravilo, pise u Kur’ānu: “I ucinismo ih imamima (ar. eimmeten) da upucuju prema zapovijedi Nasoj...” (21:73).
Kada je Boziji poslanik Mûsā a.s. zazelio da mu se dodijeli pomagac koji bi mu pomogao u njegovim duznostima, on nije nikoga samovoljno odredio nego se molio Allahu: “I podaj mi za pomocnika iz porodice moje Hārûna, brata mog” (20:29-30). A Allah je odgovorio, “Udovoljeno je molbi tvojoj, o Mûsā!” (20:36).
To Bozansko odredjenje ummetu objavljuje Boziji poslanik ili prethodni imam. Ovo objavljivanje se naziva “nass” (en-nassu) i ta rijec oznacava specifikaciju, odredjivanje ili imenovanje imama od strane Bozijeg poslanika ili prethodnog imama. Imam mora biti odredjen od strane Allaha za taj polozaj (mensûs min Allāh).
Mu’dzize:
Ako neko nije cuo nass o covjeku koji tvrdi da je imam, onda je jedini nacin da se utvrdi istina putem cuda (mu’dziza). U sustini, svaki covjek moze tvrditi da je imam ili Poslanikov halifa i da je bezgrijesan, ali je mudziza jedini nepogrijesivi test istine u takvim slucajevima. Ako onaj koji tvrdi pokaze neku mudzizu kao potporu za svoje tvrdnje, ona bi se mogla prihvatiti bez oklijevanja. Ako on to ne ucini, bice evidentno da on ne posjeduje kvalifikacije koje su potrebne za imamet i hilafet, tako da ce njegove tvrdnje biti dokazane kao neistinite.

Naimenovanje:
Univerzalna praksa Bozijih poslanika bila je da imenuju svoje nasljednike (prema Allahovoj naredbi) bez ikakvog mijesanja ummeta. Historija Bozijih poslanika ne poznaje niti jedan primjer kada je nasljednik Bozijeg poslanika bio izabran glasanjem njegovih sljedbenika. Nema razloga zasto bi se onda u slucaju nasljednika posljednjeg Bozijeg poslanika taj uspostavljeni Bozanski zakon mijenjao. Allah kaze, “A ti neces u Allahovu zakonu izmjene naci” (33:62).

Logicni razlozi:
1. Isti oni razlozi, koji dokazuju da je naimenovanje Bozijeg poslanika Bozija stvar, jednakom jacinom dokazuju da bi nasljednika toga poslanika takodjer morao postaviti Allah. Imam ili halifa, bas kao i poslanik, postavlja se kako bi izvrsavao Allahovu volju, i on Mu mora biti odgovoran. Ako ga budu postavili ljudi, njegova lojalnost nece biti prema Allahu, nego prema ljudima koji su osnova njegovog autoriteta. On ce uvijek pokusavati da udovolji ljudima, zbog toga sto bi izgubio poziciju ako bi ljudi izgubili povjerenje u njega. Dakle, on ce usluge za ljude pretpostaviti vjerskim obavezama, a pred njegovim ocima uvijek ce biti politicki obziri. Tako ce naskoditi Allahovoj stvari. Historija islama obiluje dokazima ociglednog zapostavljanja vjerskih postulata, pocinjenih od strane prvih izabranih halifa. Dakle, ovaj argument nije samo akademski, jer iza njega stoje solidni historijski dokazi.
2. Takodjer, samo Allah zna unutrasnja osjecanja i misli ljudi, i niko drugi nikada ne moze znati pravu prirodu druge osobe. Mozda bi se neko mogao predstavljati kao pobozan i bogobojazan covjek samo da bi impresionirao svoje saradnike i zadobio neku ovosvjetsku dobit. Takvi primjeri u historiji nisu rijetki. Uzmimo, na primjer, slucaj Abdu-l-Melika ibn Mervāna, koji je provodio sve svoje vrijeme u dzamiji klanjajuci i citajuci Kurān. Upravo je i bio ucio Kurān kada su mu stigle vijesti o smrti njegovog oca, i o tome da su ljudi iscekivali da njemu poloze prisegu na vjernost. Zatvorio je Kurān i rekao, “Ovdje se ja i ti rastajemo.”
Zbog toga, buduci da postojanje kvalifikacija koje su neophodne za imama ili halifu moze biti poznato samo Allahu, jedino Allah moze naimenovati imama ili halifu.

Bezgriješnost - kao jedna od kvalifikacija Imama
Pogledajmo sada sta Kuran kaze o Ehlulbejtu (clanovima kuce, tj. porodici) Bozijeg poslanika Muhammeda s.a.v.. Kada je on s.a.v. umro iza njega su ostale osobe o kojima govori ajet o cistoci (tathīr) koji glasi: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti” (33:33). To su bili: Alī, Fātima, Hasan i Husejn. Univerzalno je prihvaceno da su naprijed navedene cetiri osobe Ehlulbejt, te da su bezgrijesne i ciste od svakog nedostatka.
Recenice koje se nalaze prije i poslije ovoga ajeta odnose se na supruge Bozijeg poslanika, tako da su zamjenice u njima upotrijebljene u zenskom rodu, dok je u ovome dijelu ajeta upotrijebljen muski rod. Razlog zbog kojeg je ovaj ajet stavljen na sadasnje mjesto nije tesko pogoditi. Poznati ucenjak Allāma Pûjā pise u fusnoti br. 1857. prijevoda Kurana od S. V. Mir Ahmed Alīja: “Dio ovog ajeta koji se odnosi na Bozanski odredjenu cistocu svete Poslanikove porodice zahtijeva primjereno objasnjenje koje se odnosi na njegov tacan kontekst. Ovaj dio ajeta je zapravo odvojen ājet koji je sam po sebi objavljen u odredjenim prilikama, ali je smjesten ovdje buduci da se (ostatak ajeta) bavi zenama Bozijeg poslanika. Smjestanje ovog ajeta na ovo mjesto, ukoliko se dobro prostudira, pokazuje da on ima svoj sopstveni znacaj i vaznu svrhu koja stoji iza njega. Dok se u njegovom prvom dijelu koristi zenski rod, u drugom dijelu dolazi do izmjene sa zenskog na muski rod. Dok god se ajet odnosi na supruge Bozijeg poslanika, koriste se samo zamjenice zenskog roda. Za skupinu muskaraca i zena, uvijek se koristi muski rod. Ovakva promjena u gramatickoj upotrebi jezika ocigledno pokazuje da se u ovom izricaju govori o razlicitoj stvari i razlicitoj skupini ljudi od one prve, i da je ona primjereno ovdje smjestena kako bi se ustvrdila razlika polozaja Ehlulbejta i polozaja supruga Bozijeg poslanika.
Amr ibn Seleme kojega je Boziji Poslanik odgojio prica: “Kada je objavljen ovaj ajet, Boziji Poslanik je bio u kuci njegove supruge Umm Seleme. Kada je objavljen ajet “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti”, Boziji poslanik je okupio svoju kcerku Fātimu, njene sinove Hasana i Husejna, te njenog supruga i Poslanikovog rodjaka Alīja, i pokrio ih sve, ukljucujuci i sebe, svojim ogrtacem. Obracajuci se Bogu, rekao je: “O Boze! Oni sacinjavaju moj Ehlulbejt (porodicu)! Cuvaj ih daleko od svake necistoce, ucini ih ociscene savrsenom cistocom.” Umm Seleme, supruga Bozijeg Poslanika, buduci da je bila svjedok ovog dogadjaja, pokorno je upitala, “O, Boziji Poslanice! Mogu li vam se i ja pridruziti?” Na to je Boziji poslanik odgovorio, “Ne, ostani na svome mjestu, i ti si na dobru.””
Ovo nije mjesto da se navode beskrajni izvori za tefsir ovoga ajeta, ali bih ipak volio da citiram poznatog sunitskog ucenjaka Mevlānā Vahīdu-z-Zemāna, ciji je prijevod i komentar Kurana, kao i djelo Envāru-l-lugat (rijecnik Kurana i hadisa) medju veoma priznatim izvorima. U komentaru Kurana za ovaj ajet on pise: “Neki ljudi misle da se ovo specijalno odnosi na one clanove porodice koji su bili u krvnom srodstvu sa Poslanikom, tj. na Alīja, Fātimu, Hasana i Husejna. Prevodilac (tj. Vahīdu-z-zemān) kaze da sahīh hadisi koji su dobro povezani sa Poslanikom potkrijepljuju isto glediste, jer ako je Poslanik sam izjavio da su clanovi njegove porodice samo naprijed navedene osobe, onda prihvatanje i vjerovanje u to postaje obavezno. Jos jedan znak ispravnosti ovoga gledista jeste cinjenica da su zamjenice prije i poslije ovog ajeta u zenskom rodu, dok su samo u ovome ajetu one u muskom rodu...”
On pored toga kaze u svom djelu Envāru-l-lugat: “Ispravno glediste je to da ovaj ajet o cistoci ukljucuje samo tih pet osoba (Muhammed s.a.v., Alī, Fātima, Hasan i Husejn a.s.), iako se u arapskom jeziku rijec ehlulbejt moze koristiti i za zene. Neki ovim ajetom dokazuju da su tih pet osoba bili bezgrijesni (masûm). Ali, ako i nisu bili masûm, onda su sigurno bili mahfûz (zasticeni od cinjenja bilo kakvog grijeha ili pogreske).
Naveo sam ova dva citata da pokazem kako i poznati sunitski ucenjaci, pored dvanaestoimamskih siita (itnā aserijja) potvrdjuju da su, prema pravilima arapske gramatike i prema ispravnim i neprekidnim hadisima Bozijeg Poslanika, samo Alī, Fātima, Hasan i Husejn ukljuceni u ovaj ajet, pored samog Poslanika. Takodjer je jasno da glediste da njih petoro nisu bili u stanju pociniti grijeh dijele i uvazeni sunijski ucenjaci. Ocigledno je da oni u najmanju ruku drze da, ako ovih pet osoba i nisu bili teoretski bezgrijesni, zasigurno su bili zasticeni od grijeha i pogresaka na prakticnom nivou.

Superiornost hazreti Alija b. Ebi Taliba
Superiornost (afdalijjet) u islamu znaci “zasluzivati vise nagrade (sevapa, ar. savāb) kod Allaha zahvaljujuci dobrim djelima.” Svi muslimani se slazu da se o ovoj “superiornosti” ne moze odlucivati nasim sopstvenim misljenjem ili gledistem, te da nema nacina da se ona prepozna osim kroz Kur’ān ili hadis. El-Gazzālī, poznati ucenjak, je napisao: “Stvarna superiornost je ono sto je pred Allahom, a to je nesto sto nikome ne moze biti poznato osim Bozijem Poslaniku.”
Danas se na siroko vjeruje da je superiornost odredjena prema redu zauzimanja hilafeta, tj. da je najsuperiorniji bio Ebû Bekr, a poslije njega Umar, pa zatim Usmān, a na kraju Alī. Ali, ovo se vjerovanje ne bazira ni na kakvom dokazu, niti su tako vjerovali muslimani u najranijem periodu. Za vrijeme Bozijeg poslanika, nalazimo da su njegovi najugledniji ashābi, kao sto su Selmān Fārsī, Ebû Zerr El-Gifārī, Miqdād El-Kindī, Ammār ibn Jāsir, Habbāb ibn El-Aratt, Dzābir ibn Abdillāh El-Ansārī, Hudejfa ibn El-Jemāni, Ebû Saīd El-Hudrī, Zejd ibn Arqam i mnogi drugi vjerovali da je Alī ibn Ebī Tālib bio najsuperiorniji u cijelom Ehlulbejtu i medju svim ashabima.
Jednom je Ahmeda ibn Hanbela upitao njegov sin da nabroji ashabe prema superiornosti. On je rekao, “Ebû Bekr, Umar i Usmān.” Sin je dalje upitao, “A sta je sa Alījem ibn Ebī Tālibom?” On je odgovorio, “On je iz Ehlulbejta. Ostali se ne mogu usporediti sa njim.”
Ubejdullāh Emritsarī pise u svojoj cuvenoj knjizi Erdzehu-l-matālib: “Posto superiornost znaci “imati vise savāba (tj. sevapa), njen dokaz se jedino moze saznati iz hadisa (tj. rijeci ili djela) Bozijeg poslanika... a ako postoje medjusobno iskljucivi hadisi, onda treba prihvatiti one autenticnije i odvojiti jake hadise od onih slabih.”
El-Allāma Ibn Abdi-l-Barr u svom djelu El-Istīāb pise o hadisima koji su preneseni o superiornosti Alīja, Zapovijednika vjernika: “Imām Ahmed ibn Hanbel, El-Qādī Ismāīl ibn Ishāq, Imām Ahmed ibn Alī ibn Suajb En-Nesāī i Hāfiz Ebû Alī En-Nejsābûrī su rekli: “Nije preneseno toliko hadisa sa dobrim lancem prenosilaca (isnād) o vrlinama bilo kojeg od ashaba koliko je preneseno o vrlinama Alīja ibn Ebī Tāliba.”
Emritsari pise: “Ako razmotrimo vrline Zapovijednika vjernika, Alīja, i razmislimo o onim stvarima koje su uzrokovale da on poznje velike nagrade pred Allahom, moracemo priznati da je on jedini bio najsuperiorniji poslije Bozijeg Poslanika.” Autor ovih rijeci je bio sunit, a ovu temu je detaljno obradio u trecem poglavlju (str. 103-516) vec spomenute knjige.
Ocigledno je da ovdje ne mogu navesti cak ni skracenu listu ajeta i hadisa koji se ticu Alījevog afdalijjeta. Bice dovoljno da kazemo da se u Kur’anu nalazi najmanje osamdeset i sest ajeta o vrlinama Alīja ibn Ebī Tāliba, a hadisi o ovoj temi se ne mogu izbrojati. Odatle bi i nezainteresiranom posmatracu trebalo biti ocigledno da je hazreti Alīja bio najsuperiorniji od svih muslimana poslije Bozijeg Poslanika s.a.v..
 

Naimenovanje hazreti Alija
Nakon sto smo ukratko govorili o ismetu i afdalijjetu Alīja Ibn Ebī Tāliba, sada dolazimo do najvaznijeg dijela - do njegovog naimenovanja. U nekoliko navrata, Boziji Poslanik s.a.v. je izjavio da je Alī trebalo da bude njegov nasljednik i halifa. Cinjenica je da je upravo u svom prvom javnom nastupanju Poslanik s.a.v. govorio o Alījevom hilafetu. To je bilo kada mu je ajet “I opominji rodbinu svoju najblizu” (26:214) i kada je Poslanik rekao: “… Ovaj Alī je moj brat, moj nasljednik i moj halifa medju vama. Slusajte ga i pokoravajte mu se.” Interesantno je ovdje primijetiti da Lajdensko izdanje djela Et-Tārīh od Et-Tabarīja iz 1879. godine navodi na strani 1173. rijeci Bozijeg Poslanika “moj nasljednik i moj halifa” (vasijjī ve halīfetī), dok su u Kairskom izdanju iz 1963. godine, za koje se tvrdi da je uradjeno na osnovu Lajdenskog izdanja, ove vazne rijeci izmijenjene u “takav i takav” (kedā ve kedā)! Kako je tuzno kada akademski svijet zrtvuje svoje postenje i integritet na oltaru politicke proracunatosti!
Nakon toga dogadjaja, kur’nski ajeti i Poslanikove rijeci su podsjecali muslimane da je Alī bio njihov gospodar poslije Bozijeg Poslanika s.a.v.. Jedan od najsnaznijih ajeta glasi: “(Zaista,) vasi gospodari su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok su na rukûu.” (5:55). Muslimanski ucenjaci, sunitski jednako kao i siitski, slazu se da je ovaj ajet objavljen u cast imama Alīja. Ebû Zerr El-Gifārī kaze da je jednoga dana klanjao sa Bozijim Poslanikom s.a.v., kada je jedan prosjak dosao u Poslanikovu dzamiju. Niko nije odgovorio na njegove molbe. Prosjak je podigao ruke prema nebu i rekao: “Moj Allahu! Budi Svjedok da sam dosao u dzamiju Tvog Poslanika i da mi niko nista nije dao!” U tome trenutku, Alī je bio na rukûu (tj. pregibu) u namazu. Podigao je svoj mali prst sa prstenom prema prosjaku, koji mu je onda prisao i uzeo prsten. Ovaj slucaj se desio u prisustvu Bozijeg Poslanika s.a.v. koji je okrenuo lice prema nebu i pomolio se: “O Gospodaru! Moj brat Mûsā Te je molio da ucinis prostranim njegova prsa i da olaksas njegov zadatak, da odrijesis uzao sa jezika njegovog da bi ljudi razumjeli njegov govor, i da mu podas iz njegove porodice brata kao pomocnika, da ga ojacas Hārûnom, i da ucinis Hārûna njegovim drugom u njegovom zadatku. O, Allāhu! Ti si rekao Mûsāu, “Mi cemo ojacati tvoju desnicu sa bratom tvojim. Niko sada nece moci da pristupi ni jednom od vas!” O, Allāhu! Ja sam Muhammed, a Ti si me odabrao. Ucini prostranim moja prsa, olaksaj moj zadatak, a podaj mi iz moje porodice brata Alīja kao pomocnika i ojacaj me sa njim.” Poslanik nije ni zavrsio namāz, a melek Dzibrīl a.s. je donio naprijed navedeni ajet.
Ovaj ajet jasno pokazuje da postoje samo tri gospodara vjernikā, a to su na prvom mjestu Allah, na drugom Njegov Poslanik, a na trecem Imam. Prvi je bio hazreti Alī a ostalih jedanaest su bili iz njegovog potomstva preko hazreti Husejna. Ovdje ne mozemo da navodimo sve izvore ovog hadisa, jer ih ima na stotine. Ovaj ajet i ova Poslanikova s.a.v.. dova, bilo zajedno bilo odvojeno, pokazuju da je hazreti Alī bio odredjen da bude vladar muslimana nakon Bozijeg Poslanika.

Formalna objava sa Gadir Humma
Sve naprijed navedene objave mogu se oznaciti kao uvod u formalnu deklaraciju sa Gadīr Humma. Ovaj dogadjaj je opisan od strane historicara i ālima obje islamske vjersko-pravne skole. Ovdje cemo navesti kratak prikaz dogadjaja kako bismo pokazali kako su se cinile velike pripreme da bi se Alī proglasio nasljednikom Bozijeg Poslanika.
Gadīr Humm se nalazi u mjestu Dzuhfā izmedju Mekke i Medine. Kada je Poslanik bio na putu kuci, nakon obavljanja Oprosnog hadza, melek Dzibrīl mu je donio objavu od Allaha: “O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi stititi...” (5:67). Poslanik je odmah zastao i naredio da se svi ljudi koji su otisli naprijed pozovu nazad, i sacekao je one koji su isli iza. Kada se cijeli karavan sakupio, od kamiljih sedla napravljen je minber, i pocisceno je bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i odrzao dugacak govor. Dan je bio jako vreo; ljudi su morali da rasire svoje ogrtace ispod nogu i preko svojih glava. Poslanik im se obratio sljedecim rijecima:
“…Ljudi! Znajte da mi je Dzibrīl nekoliko puta dolazio donoseci mi naredbu od Gospodara Milostivoga da se moram zaustaviti na ovome mjestu i obavijestiti svakoga covjeka, crnoga ili bijeloga, da je Alī ibn Ebī Tālib moj brat, moj nasljednik (vasijj), moj halifa i imam nakon mene. Njegov polozaj kod mene je kao polozaj Hārûna kod Mûsāa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika, i on je vas gospodar pored Allaha i Njegovog Poslanika.
“Ljudi! Zaista, Allah ga vam je postavio za imama i vladara. Pokornost njemu je duznost jednako za sve muhādzire (emigrante), za sve ensārije (pomagace) i za one koji ih slijede u vrlini, za stanovnike gradova i za nomade, za Arape i za strance, za slobodne i za robove, za mlade i za stare, za velike i za male, za bijele i za crne. Njegove naredbe se moraju izvrsavati, njegova rijec je obavezujuca a poslusnost njemu je duznost svakog onog koji vjeruje u Jednoga Boga. Neka je proklet covjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga slijedi, a onaj koji vjeruje u njega je pravi vjernik.
“Ljudi! Ovo je posljednji put kako stojim pred ovom skupinom. Stoga pocujte, poslusajte i pokorite se naredbi vasega Gospodara. Zaista, Allāh je vas Gospodar i Bog, a nakon Njega, gospodar vas je Njegov Poslanik Muhammed, koji vam se obraca, a nakon mene, Alī je vas gospodar i vas imam, prema Allahovoj odredbi. A zatim, nakon njega, imāmet ce se nastaviti kroz moje potomke, koji ce se od njega izroditi, sve do dana kada se sretnete sa Allahom i Njegovim Poslanikom.
“Ljudi! Razmisljajte o Kuranu i razumite njegove ajete; razmisljajte o njegovim jasnim ajetima i ne bavite se onim nejasnim. Jer, tako mi Allaha, niko vam nece dobro objasniti njegova upozorenja i protumaciti njegovo znacenje osim ovoga covjeka (tj. Alīja) ciju ruku dizem ispred sebe. I ja vam kazem da, kome god sam ja gospodar, Ali mu je gospodar; on je Alī, sin Ebī Tāliba, moj brat i moj nasljednik (vasijj), a vilājet (pokornost) njemu Allah, Mocni i Uzviseni, ucinio je obaveznim.”
Ostali imami su takodjer bili ukratko spomenuti u njegovom obracanju. Oni se spominju u mnogim drugim hadisima. Na primjer, jednom prilikom je Poslanik rekao svom unuku Husejnu: “Ti si imam, sin imama, brat imama, devetorica tvojih potomaka iz izravne loze bice pobozni imami; deveti od njih bice njihov Qāim (onaj koji ce se podici).”
Cak ce i ravnodusan posmatrac primijetiti da je ova stvar imala vitalnu vaznost za islam, i da je to razlog zbog kojeg je Poslanik, vodjen Bozanskom odredbom, ucinio sve moguce pripreme da je izvrsi. Tog dana, izlozen zestokim zracima podnevnog sunca, on se popeo na minber da je proglasi. Najprije je obavijestio slusaoce o njegovoj bliskoj smrti a zatim ih pozvao da posvjedoce da je vjerno izvrsio svoju poslanicku duznost. Onda ih je upitao: “Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?” Svi su uzviknuli da je on zasigurno imao vise prava nad njima nego oni sami. Poslanik je tada rekao: “Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar.” Na kraju se molio za Alīja sljedecim rijecima: “O Allahu! Voli onoga koji voli njega, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu, i napusti onoga ko napusti njega.”
Kada je sve bilo zavrseno, objavljen je sljedeci Kuranski ajet: “Sada Sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera” (5:3). Ova Bozanska objava jasno pokazuje da je zbog Alījevog naimenovanja imamom vjera bila usavrsena, a islam odobren od strane Allaha. Kada je stigla ova dobra vijest sa nebesa, vjernici su cestitali Alīju u prisustvu Bozijeg Poslanika a mnogi pjesnici su sastavili stihove o ovom dogadjaju. Sve ove cinjenice su zabiljezene u knjigama hadisa kao sto cemo vidjeti na narednim stranicama.
 

Hadis sa Gadīr Humma: Mutevātir
Sljedeci citati o recenom predavanju (hutbi) Bozijeg Poslanika, koji su preuzeti iz autenticnih sunitskih knjiga, su veoma vazni: “Ja vam za sobom ostavljam dvije dragocjene stvari, Allahovu Knjigu i moju porodicu. Ovo dvoje se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok me ne sretnu kod izvora Kevser (tj. dzennetskog izvora). Zaista, Allah je moj Gospodar a ja sam gospodar svakog vjernika.” Onda je uzeo Alīja za ruku i rekao: “Kome sam ja gospodar (mewla), Alī mu je gospodar (mewla).” Ova dva hadisa su poznata pod nazivima “hadis o dvije dragocijenosti” (teqalejn) i “hadis o vlasti” (vilājet). Njih odvojeno ili zajedno prenose stotine muhaddisa.
Nevvāb Siddīq Hasan Hān iz Bhopala kaze: “El-Hākim Ebû Saīd kaze da su hadis o dvije dragocjene stvari i hadis “Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar” mutevātir (tj. prenesen neprekidnim senedom od toliko ljudi da se ne moze sumnjati u njihovu autenticnost), zbog toga sto ga je veliki broj ashaba Bozijeg poslanika prenio. To je toliko tacno da je Muhammed ibn Dzerīr zapisao ova dva hadisa kroz sedamdeset i pet razlicitih seneda, i napisao citavu knjigu koju je nazvao Kitābu-l-vilājet, a El-Hāfiz Ed-Dehebī je takodjer napisao citavu knjigu o isnādu (lancu prenosilaca) ovih hadisa i zakljucio da su mutevātir. Ebû-l-Abbās ibn Uqda je naveo hadis na Gadīr Hummu kroz stotinu i pedeset lanaca i napisao citavu knjigu o tome.”
Neki pisci su pokusali da unesu sumnju u autenticnost dogadjaja na Gadīr Hummu. Potrebno je spomenuti da je ovaj hadis mutevātir, i da je poznati ucenjak El-Allāma El-Emīnī u prvom tomu svoje cuvene knjige El-Gadīr dao, uz kompletne izvjestaje, imena 110 poznatih ashaba Bozijeg Poslanika koji su prenijeli ovaj hadis. Kao primjer, nabrojacu imena koja su data pod slovom elif, a u zagradama su naznacene godine smrti spomenutih osoba, poslije hidzre.
1. Ebû Lejlā El-Ansārī (37); 2. Ebû Zejneb ibn Avf El-Ansārī; 3. Ebû Fadāla El-Ansārī (38); 4. Ebû Qudāma El-Ansārī; 5. Ebû Amra ibn Amr ibn Muhassin El-Ansārī; 6. Ebu-l-Hejtam ibn Et-Tejjihān (37); 7. Ebû Refī El-Qibtī, rob Bozijeg Poslanika; 8. Ebû Duvejb Huvejlid (ili Hālid) ibn Hālid El-Hudalī; 9. Usāma ibn Zejd ibn Hārita (54); 10. Ubejj ibn Ka’b El-Ansārī (30 ili 32); 11. Esad ibn Zurāra El-Ansārī; 12. Esmā bint Umejs; 13. Umm Seleme, supruga Bozijeg Poslanika; 14. Umm Hānī bint Ebī Tālib; 15. Ebû Hamza Enes ibn Mālik El-Ansārī; 16. Ebû Bekr ibn Ebī Quhāfa; i 17. Ebû Hurejre.
Pored toga, ima vise od 84 tābiīna (ucenika ashaba) koji su prenijeli ovaj hadis od ovdje spomenutih ashaba. Ponovo cemo dati kao primjer spisak samo onih cije ime pocinje sa elif:
1. Ebû Rāsid El-Hubrānī Es-Sāmī; 2. Ebû Seleme ibn Abdi-r-Rahmān ibn Avf; 3. Ebû Sulejmān El-Mueddin; 4. Ebû Sālih Es-Semmān, Dakvān El-Medenī; 5. Ebû Unfuvanā El-Māzinī; 6. Ebû Abdi-r-Rahīm El-Kindī; 7. Ebu-l-Qāsim Asbag ibn Nubāta Et-Tamīmī; 8. Ebû Lejlā El-Kindī; i 9. Ijās ibn Nudejr.
Muhaddisi (prenosioci hadisa) su u svojim knjigama biljezili ovaj hadis u svakom vijeku i svakom dobu. Na primjer, imena onih pisaca i ucenjaka koji su prenijeli ovaj hadis u drugom vijeku poslije hidzre su:
1. Ebû Muhammed, Amr ibn Dīnār El-Dzumahī El-Mekkī (115 ili 116); 2. Ebû Bekr Muhammed ibn Muslim ibn Ubejdillāh El-Quresī Ez-Zuhrī (124); 3. Abdu-r-Rahmān ibn Qāsim ibn Muhammed ibn Ebī Bekr Et-Tejmī El-Medenī (126); 4. Bekr ibn Sevāda ibn Tumāma, Ebû Tumāma El-Basrī (128); 5. Abdullāh ibn Ebī Nedzīh, Jesār Et-Taqafī, Ebû Jesār El-Mekkī (131); 6. El-Hāfiz Mugīre ibn Muqassim, Ebû Hisām Ed-Dabbī El-Kûfī (133); 7. Ebû Abdi-r-Rahīm Hālid ibn Zejd El-Dzumahī El-Misrī (139); 8. Hasan ibn El-Hakam En-Nehaī El-Kûfī (oko 140); 9. Idrīs ibn Jezīd, Ebû Abdillāh El-Avdī El-Kûfī; 10. Jahjā ibn Seīd ibn Hajjān Et-Tejmī El-Kûfī; 11. El-Hāfiz Abdu-l-Mālik ibn Ebī Sulejmān El-Arzamī El-Kûfī (145); 12. Avf ibn Ebī Dzemīla El-Abdī El-Hadzerī El-Basrī (146); 13. Ubejdullāh ibn Umar ibn Hafs ibn Āsim ibn Umar ibn El-Hattāb El-Adevī El-Medenī (147); 14. Nuajm ibn El-Hakīm El-Medājinī (148); 15. Talha ibn Jahjā ibn Talha ibn Ubejdillāh Et-Tejmī El-Kûfī (148); 16. Ebû Muhammed Ketīr ibn Zejd El-Eslemī (oko 150); 17. El-Hāfiz Muhammed ibn Ishāq El-Medenī (151 ili 152); 18. El-Hāfiz Muammer ibn Rāsid, Ebû Urvet El-Azdī El-Basrī (153 ili 154); 19. El-Hāfiz Misar ibn Kidām ibn Zāhir El-Hilālī Er-Ravāsī El-Kûfī (153 ili 154); 20. Ebû Īsā Hakam ibn Abān El-Adenī (154 ili 155); 21. Abdullāh ibn Sevdeb El-Balhī El-Basrī (157); 22. El-Hāfiz Su’bet ibn El-Hadzdzādz, Ebû Bistām El-Vāsitī (160); 23. El-Hāfiz Ebû-l-Alā, Kāmil ibn El-Alā Et-Tamīmī El-Kûfī (oko 160); 24. El-Hāfiz Sufjān ibn Saīd Et-Tevrī, Ebû Abdillāh El-Kûfī (161); 25. El-Hāfiz Isrāīl ibn Jûnus ibn Ebī Ishāq Es-Sebīī, Ebû Jûsuf El-Kûfī (162); 26. Dzafer ibn Zijād El-Kûfī El-Ahmar (165 ili 167); 27. Muslim ibn Sālim En-Nehdī, Ebû Fervet El-Kûfī; 28. El-Hāfiz Qajs ibn Er-Rebī, Ebû Muhammed El-Esedī El-Kûfī (165); 29. El-Hāfiz Hāmmād ibn Seleme, Ebû Seleme El-Basrī (167); 30. El-Hāfiz Abdullāh Lahīa, Ebû Abdi-r-Rahmān El-Misrī (174); 31. El-Hāfiz Ebû Uvāna El-Vaddāh ibn Abdillāh El-Jeskurī El-Vāsitī El-Bezzāz (175 ili 176); 32. El-Qādī Serīk ibn Abdillāh, Ebû Abdillāh En-Nehaī El-Kûfī (177); 33. El-Hāfiz Abdullāh (ili Ubejdullāh) ibn Ubejdu-r-Rahmān (ili Abdu-r-Rahmān) El-Kûfī, Ebû Abdi-r-Rahmān El-Esdzaī (182); 34. Nûh ibn Qajs, Ebû Revh El-Huddānī El-Basrī (183); 35. El-Muttalib ibn Zijād ibn Ebī Zuhejr El-Kûfī, Ebû Tālib (185); 36. El-Qādī Hassān ibn Ibrāhīm El-Anezī, Ebû Hāsim (186); 37. El-Hāfiz Dzerīr ibn Abdi-l-Hamīd, Ebû Abdillāh Ad-Dabbī El-Kûfī Er-Rāzī (188); 38. El-Fadl ibn Mûsā, Ebû Abdillāh El-Mervezi Es-Sīnānī (192); 39. El-Hāfiz Muhammed ibn Dzafer El-Medenī El-Basrī (193); 40. El-Hāfiz Ismāīl ibn Ulijja, Ebû Bisr ibn Ibrāhīm El-Esedī (193); 41. El-Hāfiz Muhammed ibn Ibrāhīm, Ebû Amr ibn Ebī Adijj Es-Sulemī El-Basrī (194); 42. El-Hāfiz Muhammed ibn Hāzim, Ebû Muāvija Et-Tamīmī Ad-Darīr (195); 43. El-Hāfiz Muhammed ibn Fudajl, Ebû Abdi-r-Rahmān El-Kûfī (195); 44. El-Hāfiz El-Vekī ibn El-Dzerrāh Er-Ruāsī El-Kûfī (196); 45. El-Hāfiz Sufjān ibn Ujejna, Ebû Muhammed El-Hilālī El-Kûfī (198); 46. El-Hāfiz Abdullāh ibn Numejr, Ebû Hisām El-Hamdānī El-Hārifī (199); 47. El-Hāfiz Hane’ ibn El-Hārit ibn Leqīt En-Nehaī El-Kûfī; 48. Ebû Muhammed Mûsā ibn Jaqûb Ez-Zemaī El-Medenī; 49. El-Alā ibn Sālim El-Attār El-Kûfī; 50. El-Ezraq ibn Alī ibn Muslim El-Hanefī, Ebu-l-Dzehm El-Kûfī; 51. Hānī ibn Ejjûb El-Hanefī El-Kûfī; 52. Fudajl ibn Merzûq El-Agarr Er-Ruāsī El-Kûfī (oko 160); 53. Ebû Hamza Sad ibn Ubejda Es-Sulemī El-Kûfī; 54. Mûsā ibn Muslim El-Hizāmī Es-Sejbānī, Ebû Īsā El-Kûfī At-Tahhān (Mûsā As-Sagīr); 55. Jaqûb ibn Dzafer ibn Ebī Ketīr El-Ansārī El-Medenī; 56. Utmān ibn Sad ibn Murrah El-Quresī, Ebû Abdillāh (Ebû Alī) El-Kûfī.
Ovaj hadis navodi toliko prenosilaca (ruvāt) u svakom vremenu da ga to cini mutevātir hadisom. Sto se tice ucenjaka koji su naveli ovaj hadis u svojim zbirkama, dovoljno je da spomenemo da je Allāma El-Emīnī popisao imena 360 ucenjaka do cetrnaestog vijeka.
Neki ljudi su pokusali da unesu sumnju u lanac prenosilaca (esnād) ovog hadisa. Kao sto je svakom izucavaocu islamske predaje poznato, ako je jedan hadis mutevātir, nema uopste potrebe da se razmatra lanac prenosilaca svakog individualnog hadisa. Ipak, kako bismo pokazali ispraznost ove optuzbe, zelio bih da navedem misljenja nekih najpoznatijih tradicionalista (muhadditûn).

Lanac prenosilaca (esnād) hadisa sa Gadīra:
a. El-Hāfiz Ebû Īsā Et-Tirmidī (umro 279. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Es-Sahīh, jednom od sest priznatih sahiha (Es-Sihāh Es-Sittet): “Ovo je dobar i tacan hadis (hādā hadītun hasenun sahīhun).”
b. El-Hāfiz Ebû Dzafer At-Tahavi (umro 321. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Muskilu-l-ātār, “Ovaj hadis je tacan sudeci prema lancu prenosilaca i niko nije rekao nista protiv njegovih prenosioca (fe hāda-l-hadītu sahīhu-l-isnādi ve lā tane li ehadin fī ruvātihi).”
c. Ebû Abdillāh el-Hākim en-Nejsābûrī (umro 405. godine poslije hidzre) je prenio ovaj hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca u svom djelu El-Mustedrek i rekao da je tacan (sahīh).
d. Ebû Muhammed Ahmed ibn Muhammed El-Āsimī je rekao: “Ovaj hadis prihvata ummet, i on je u skladu sa njegovim principima (ve hādā hadītun teleqqathu-l-ummetu bi-l-qabûli ve huve muvāfiqu bi-l-usûli).”
Na isti nacin, sljedeci su tradicionalisti (ar. muhadditûn), medju stotinama ostalih, prenijeli ovaj hadis kao sahīh:
1. Ebû Abdillāh el-Mahāmilī el-Bagdādī u svom djelu Āmālī; 2. Ibn Abdi-l-Barr el-Qurtubī u djelu el-Istīāb; 3. Ibnu-l-Magāzilī es-Sāfiī u djelu el-Menāqib; 4. Ebû Hāmid el-Gazzālī u djelu Sirru-l-ālemejn; 5. Ebu-l-Faradz ibn El-Dzevzī u djelu el-Menāqib; 6. Sibt ibn El-Dzevzī u djelu Tedkiret havāssi-l-ummet; 7. Ibn Ebī-l-Hadīd El-Mutezilī u djelu Serh Nahdzi-l-belāga; 8. Ebû Abdillāh el-Gandzī es-Sāfiī u djelu Kifājetu-t-tālib; 9. Ebû-l-Mekārim Alāu-d-dīn Es-Simnānī u djelu el-Urvetu-l-vutqā; 10. Ibn Hadzer El-Asqalānī u djelu Tehdību-t-tehdīb; 11. Ibn Ketīr ed-Dimasqī u djelu et-Tārīh; 12. Dzelālu-d-dīn Es-Sujûtī; 13. el-Qastalānī u djelu el-Mevāhibu-l-ledunnijjet; 14. Ibn Hadzer el-Mekkī u djelu es-Savāiqu-l-muhriqa; 15. Abdu-l-Haqq Ed-Dihlevī u djelu Serhu-l-miskāt; i mnogi drugi.
Treba primijetiti da sva imena koja smo ovdje naveli pripadaju sunitskim ucenjacima. U sunnijskoj upotrebi, hadis se naziva sahīh kada ga u neprekidnom nizu prenesu osobe provjerenog postenja (ādil), osobe koje imaju savrsenu memoriju, koje nemaju mana i nisu smatrane za cudake (sādd). Ako se gornje karakteristike pronadju u lancu prenosilaca (isnād) nekog hadisa ali se memorija jednog ili vise prenosilaca pokaze za jedan stepen manjom nego sto je to potrebno za tacan (sahīh) hadis, tada se on naziva dobrim (hasen) hadisom. Dakle, kada sunitski ucenjaci kazu da je hadis o Gadīru sahīh, oni pod tim misle da su prenosioci toga hadisa provjerenog postenja (tj. nemaju nikakvih mana u vjerovanju i djelima), da imaju savrsenu memoriju, te da taj hadis nema nedostataka i da nije neuobicajen.

Opste značenje riječi mevlā
Posto se ne moze osporiti autenticnost hadisa sa Gadīra, neki pokusavaju da umanje njegovu vaznost tvrdeci kako rijec “mevlā”, koja se koristi u ovom hadisu znaci “prijatelj,” te da je Boziji Poslanik zapravo zelio da kaze: “Onaj kome sam ja prijatelj, Alī mu je prijatelj.”
Problem je u tome sto ni jedna osoba koja je bila prisutna na Gadīru nije shvatila ovu rijec u takvom navodnom znacenju.Hassān ibn Tābit, poznati pjesnik Bozijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je rekao:

 “…Poslanik mu je tada rekao: ustani, o Alī!
Zelim da budes imam i vodic poslije mene.”
(Fe qāle lehu: qum jā Alijju fe innenī – radītuke min badī imāmen ve hādijen.)

Umar ibn El-Hattāb je cestitao Alīju sljedecim rijecima: “Cestitam ti sine Ebû Tāliba, za jedan dan ti postade mevlā svakog vjernika i svake vjernice (henīen leke jā-bne ebī Tālibin, esbahte ve emsejte mevlā kulli mu-minin ve mu-minetin).” Da rijec mevlā ovdje znaci “prijatelj” - cemu onda cestitke? Zar je Alī prije toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je Umar morao reci da je on “za jedan dan” postao prijatelj sviju njih? Hazreti Alī je licno napisao Muāviji: “A Boziji Poslanik mi je dao vlast nad tobom onog dana na Gadīr Hummu.”
Takodjer, postoje mnogi drugi ashabi Bozijeg Poslanika s.a.v. koji su u svojim poemama koristili rijec mevlā sa znacenjem “gospodar” i povezivali je sa Gadīr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur’āna, arapske gramatike i knjizevnosti protumacili su rijec mevlā kao evlā, sto znaci “imati vise autoriteta ili vecu vlast.” Navescemo kao primjer sljedece ucenjake:
Ibn Abbās u svom Tefsīru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentûr, V tom, str. 355; El-Kelbī, kako napominje Er-Rāzī u svom djelu Et-Tefsīru-l-kebīr, XXIX tom, str. 227; El-Alûsī, Rûhu-l-ma-ānī, XXVII tom, str. 178; El-Ferrā, (Er-Rāzī, ibid.; El-Alûsī, ibid.); Ebû Ubejda Mu’ammer ibn Mutennā El-Basrī (Er-Rāzī, ibid.; i Es-Serīf El-Dzurdzānī, Serhu-l-mevāqif, III tom, str. 271); El-Ehfes El-Evset u djelu Nihājetu-l-uqûl; El-Buhārī u djelu As-Sahīh, VII tom, str. 240; Ibn Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164; Ebû-l-Abbās Taleb (u djelu Serhu-s-sebati-l-muallaqa od Ez-Zûzenīja); At-Tabarī u svom Tefsīru, IX tom, str. 117; El-Vāhidī u djelu El-Vasīt; Et-Talebī u djelu Kesf ve-l-bejān; Ez-Zamahserī u djelu El-Kessāf, II tom, str. 435; El-Bejdāvī u svom Tefsīru, II tom, str. 497; En-Nesefī u svom Tefsīru, IV tom, str. 229; El-Hāzin El-Bagdādī u svom Tefsīru, IV tom, str. 229; i Muhibbu-d-dīn Efendī u djelu Tenzīlu-l-ājāt.
 

Znacenje rijeci mevla u kontekstu
Ispitajmo sada kakvo se znacenje moze izvesti iz konteksta ovog hadisa. Ako neka rijec ima vise od jednog znacenja, najbolji nacin da se utvrdi njena prava konotacija jeste da se pronadju njene asocijacije (qarīnet) i odgovarajuci kontekst. Kada razmotrimo asocijacije ovoga hadisa, one nam jasno pokazuju da jedino znacenje koje pristaje uz njega jeste “gospodar.” Postoje mnoge asocijacije koje se mogu povezati sa ovim hadisom, a neke od njih su sljedece:
Prvo: Pitanje koje je Boziji Poslanik postavio prije svoje izjave. Upitao je: “E lestu evlā bikum min enfusikum? Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?” Kada su oni rekli, “Da, zaista,” onda je Poslanik izjavio, “Men kuntu mevlāhu fe hādā Alijju mevlāhu. Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar (mevlā).”
Bez sumnje, rijec “mevlā” u ovoj izjavi ima isto znacenje kao i “evlā bikum” (imati vise autoriteta nad nekim). Najmanje sezdeset i cetvorica sunitskih muhaddisa su citirali ovo pitanje; medju njima su Ahmed ibn Hanbel, Ibn Mādze, En-Nesāī i Et-Tirmidī.
Drugo: Dova (ed-duā) koju je Boziji Poslanik proucio odmah poslije ove izjave: “Allāhumme vāli men vālāhu ve ādi men ādāhu ve-nsur men nasarehu ve-hdul men hadelehu” (O Boze! Voli onoga ko njega voli, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu i zaboravi onoga ko zaboravi njega”). Ova dova pokazuje da je Alīju na taj dan povjerena odgovornost koja ce, po samoj svojoj prirodi, naciniti neke ljude njegovim neprijateljima (a ta odgovornost ne bi mogla biti takva osim u slucaju vladara); a izvrsavajuci tu duznost, bice mu potrebni prijatelji koji ce ga podrzavati. Da li pomagaci ikada moraju da odrzavaju prijateljstvo?
Trece: Sljedeca izjava Bozijeg Poslanika: “Izgleda izvjesno da ce me uskoro Allah pozvati i da cu se ja odazvati tome pozivu.” Ovo jasno pokazuje da je Poslanik pripremao muslimane za imamet nakon njegove smrti.
Cetvrto: Cestitke ashaba i njihova pokazana radost ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u znacenje ove izjave.
Peto: Prilika, mjesto i vrijeme. Zamislite Bozijeg Poslanika kako prekida put u podne, zadrzavajuci gotovo sto hiljada putnika na vrelom suncu arapske pustinje i primoravajuci ih da sjede na trnovitom mjestu i vrelom pijesku, dok mu je od kamiljih sedla pravljen minber. Zamislite ga onda kako drzi dugacko predavanje i kako na kraju svih tih priprema izjavljuje, “ko god me voli, neka voli Alīja” ili “kome god sam ja prijatelj, Alī mu je prijatelj”! Da li je takva stvar oprostiva pred zdravim razumom? Ne, ali su neki ljudi spremni da optuze Bozijeg Poslanika za takvo djetinjasto ponasanje!
Hazreti Alī - nefs Bozijeg Poslanika
Postoje mnogi ajeti koji ukazuju na hilafet Alīja ibn Ebī Tāliba. Sada ih nije moguce sve nabrojati, ali treba spomenuti dogadjaj poznat pod nazivom Mubāhila (izazivanje prokletstva) koji se dogodio u devetoj godini poslije hidzre. Te godine je delegacija od cetrnaest hriscana iz Nedzrāna dosla da se sastane sa Bozijim Poslanikom s.a.v.. Kada su se sreli sa njim, upitali su ga: “Kakvo je tvoje misljenje o Isusu?” Poslanik je odgovorio, “Danas se mozete odmoriti a sutra cete dobiti odgovor.” Sljedeceg dana, bila su objavljena tri ajeta o Isusu iz trece kur’anske sure (3:59-61). Kada hriscani nisu prihvatili Allahove rijeci insistirajuci na sopstvenim vjerovanjima, Poslaniku je objavljen sljedeci ajet: “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi (enfusena ve enfusekum), pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!” (3:61).
Sljedeceg dana su hriscani dosli sa jedne strane, a sa druge strane je iz svoje kuce izasao Boziji Poslanik noseci Husejna u narucju i drzeci Hasana za ruku. Iza njega je isla Fātima, a iza nje Alī. Kada su hriscani vidjeli pet cistih dusa, uzdrzali su se od predlozenog proklinjanja i pristali na sporazum sa Bozijim Poslanikom. U ovom ajetu, kako kaze Dzābir ibn Abdillāh El-Ensārī, rijec “sinovi” se odnosi na Hasana i Husejna, rijec “zene” se odnosi na Fātimu, a rijec “mi” se odnosi na Poslanika i Alīja. Tako je Alī ibn Ebī Tālib a.s. u ajetu o Mubāhili nazvan “nefsom” (osobom) Bozijeg Poslanika. Iz toga slijedi da, bas kao sto je nedozvoljeno praviti se superiornijim od Bozijeg Poslanika, na slican nacin je nedozvoljeno traziti da se bude vazniji od Alīja, jer je on prema Allahovim rijecima “nefs” Bozijeg Poslanika. Ko god pokusava da bude bolji od Alīja, zapravo pokusava da bude bolji od Bozijeg Poslanika.
 

Hadisi o prednostima Alija
Nakon objave u Gadīru, zaista nema vise potrebe da se donose drugi dokazi o hilafetu Alīja ibn Ebī Tāliba. Ipak, moze biti korisno citirati neke hadise koji se odnose na njega. U hadisu koji se naziva hadītu-teqalejn, Poslanik je rekao: “Ostavljam dvije vazne stvari medju vama: Allahovu knjigu i moj Ehlu-l-bejt. Ako ih se drzite, i nastavite da slijedite i slusate ove dvije stvari, a da ni jednu ne zapostavite, nikada necete zalutati. Oni se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok mi se ne pridruze kod izvora Kevser (u dzennetu).” Svi priznaju da Alī ibn Ebī Tālib nije jedina licnost iz Ehlu-l-bejta, nego je samo glava porodice. Stoga se duznost da mu budemo poslusni dokazuje iz ovog univerzalnog hadisa.
Zatim, tu je i hadis koji je poznat pod nazivom Hadīsu-l-menzilet. U pohodu na Tebûk, koji se desio u mjesecu redzebu devete godine poslije hidzre, Poslanik je ostavio Alīja kao svog zastupnika u Medini. Alī je sa cudjenjem izjavio, “Zar me ostavljas za sobom?” Poslanik ga je upitao, “O Alī, zar nisi zadovoljan time sto kod mene imas isto mjesto koje je Hārûn imao kod Mûsāa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika?” Poslanik je time mislio reci da je on, kao sto je Mûsā bio ostavio Hārûna da se brine o narodu kada je sam otisao da primi Bozije zapovijesti, na isti nacin namjeravao ostaviti Alīja kao svog namjesnika koji ce se brinuti o stvarima vjere za vrijeme njegova odsustva.
Zatim, tu je i dogadjaj kada je objavljena sûretu-l-Berāet (9. sura) ljudima iz Mekke. Prvo je Ebû Bekr bio poslan da je proglasi pred mnogoboscima. Kasnije je Poslanik poslao Alīja da preuzme tu sûru od Ebû Bekra i da je proglasi u Mekki. Ebû Bekr se vratio u Medinu nakon sto je vec prevalio pola puta prema Mekki i upitao Bozijeg Poslanika da li su ikakav ajet ili naredba bili primljeni od Allaha koji ne odobravaju da on objavi tu suru. Poslanik je rekao, “Dzibrīl mi je dosao i rekao da niko ne smije dostaviti poruku osim mene ili osobe koja je od mene.”
Moralni princip koji je evidentan u ovim Poslanikovim izjavama takodjer je izrazen u sljedecem hadisu koji su prihvatili svi mezhebi. Poslanik je rekao: “Alī je uz istinu i istina je uz Alīja. Gdje god Alī krene, istina (takodjer) krene s njim.” Pravedan hilafet je stoga s pravom povjeren Alīju i nikome drugom.
Jos jedan vazan hadis je onaj o Bozjoj svjetlosti (Hadītu-n-nûr). Sejjid Alī Hamadānī pise u svom djelu Meveddetu-l-qurbā prenoseci od Selmāna el-Fārsīja, da je Poslanik rekao: “Ja i Alī smo obojica stvoreni od jednog istog nûra (Bozje svjetlosti) cetiri hiljade godina prije stvaranja Ādema, a kada je Ādem stvoren, taj nûr je postavljen u njegovu kicmu. Tako smo nastavili da zauzimamo isto mjesto, sve dok se nismo razdvojili u kicmi Abdu-l-Muttaliba. Zbog toga je u meni poslanstvo a u Aliju hilafet.” U djelu Rijādu-l-fadāil, posljednje rijeci gornjeg hadisa navedene su na sljedeci nacin: “Onda me je On ucinio Poslanikom, a Alīja zastupnikom (vasijj).”

Kur'anski ulul-emr moraju biti bezgrijesni
Allah kaze u Kuranu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zaduzenim za upravljanje medju vama. A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rjesenje ljepse” (4:59). Ovaj ajet obavezuje muslimane na dvije pokornosti: prvo, pokornost prema Allahu; drugo, pokornost Poslaniku i “onim zaduzenim za upravljanje medju vama” (ûli-l-emri minkum). Raspored rijeci pokazuje da je pokornost prema ûlu-l-emr isto onoliko obavezna koliko i pokornost prema Bozijem Poslaniku, jer ih inace Allah ne bi stavio zajedno u ovom ajetu.
Prije nego sto razlucimo ko su ûlu-l-emr, bilo bi dobro da pogledamo naredbu pokoravanja Bozijem Poslaniku, i vidimo koliko je ona sveobuhvatna i sveprozimajuca, i koliki je autoritet Allahovog Poslanika. Allah kaze u Kur’anu: “A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali” (4:64). Poslanici i vjerovjesnici su se morali slusati i slijediti i od sljedbenika se nije ocekivalo da provjeravaju svako djelo Poslanika da bi odlucili sta da poslusaju a sta ne. To jasno pokazuje da su Boziji poslanici bili ocisceni od grijeha i pogreski, inace Allah ne bi naredio ljudima da se Njegovim poslanicima bezuslovno pokoravaju.
Postoje mnogi ajeti u kojima nam Allah naredjuje da se pokoravamo Poslaniku s.a.v.: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne nistite djela svoja!” (47:33). Allah takodjer kaze, “Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu, On ce uvesti u dzennetske basce...” (4:13). U istoj suri se tvrdi, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se Allahu” (4:80). U ovim, kao i u brojnim drugim kur’anskim ajetima, pokornost Allahu je izjednacena sa pokornoscu Njegovim poslanicima. Ovakva naredba ne bi bila moguca da ti poslanici nisu bili bezgrijesni (masûm).
Sada obratimo paznju na sljedece ajete: “Ne priklanjajte se onima koji nepravedno (gresno) postupaju...” (11:113) i “… I ne pokoravaj se ni gresniku ni nevjerniku medju njima!” (76:24). Slika je kompletna. Poslanicima se treba pokoravati; nepravednicima i gresnicima se ne smije priklanjati niti pokoravati. Jedini zakljucak je taj da poslanici nisu bili grijesnici, ili drugim rijecima, oni su bili bezgrijesni (masûm). Zamislite samo kakva bi situacija bila da je neki poslanik ponekad navodio svoje sljedbenike da cine greske ili grijehe. Jadni sljedbenici bi u svakom slucaju bili osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo. Prekrsili bi Allahovo naredjenje i ako bi poslusali Poslanika i pocinili neki grijeh, kao i u slucaju da ga odbiju poslusati. Dakle, poslanik koji nije bio bezgrijesan mogao je donijeti samo sramotu i nevolju svome narodu.
Sto se tice samog posljednjeg Bozijeg Poslanika s.a.v. , Allah nam kaze: “Ono sto vam Poslanik da to uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). To znaci da je dozvola ili zabrana Bozijeg Poslanika uvijek bila u skladu sa Allahovom voljom. Ovo je jos jedan dokaz da je Boziji Poslanik bio bezgrijesan. Niko ne moze bezpogovorno izvrsavati naredbe covjeka koji nije bezgrijesan. Evo jos jednog ajeta: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (3:31). Ovdje Allahova ljubav zavisi od slijedjenja Bozijeg Poslanika. Obje ljubavi su zajedno spomenute: ako volite Allaha, slijedite Poslanika; ako volite Poslanika, Allah ce vas voljeti. Zar to ne pokazuje da je Poslanik bio potpuno lisen mane bilo kakve vrste?
Nisu samo njegova djela bila Bozije naredbe, nego su to bile i njegove rijeci. Allah kaze u Kuranu: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Ovdje vidimo najveci stepen bezgrijesnosti koji se moze zamisliti. Takodjer, postoji nekoliko ajeta u kojima je Boziji Poslanik opisan na sljedeci nacin: “On je neukima poslao Poslanika, jednog izmedju njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci...” (62:2). Kako moze Poslanik da druge ocisti od grijeha i mana, ako sam nije od njih ociscen? Kako moze covjek da druge nauci mudrost ako sam nema dovoljno mudrosti da razluci sta je dobro a sta zlo; ili jos gore, ako nema dovoljno jaku volju da se odupre cinjenju zla? Poslanik je morao da poduci ljude Allahovoj Knjizi, sto znaci da ju je on najbolje poznavao. On je morao da ih ocisti i nauci mudrosti, sto znaci da je on sam bio cist i mudar. Svjedok savrsenstva Poslanikovog karaktera je i sljedeci kuranski ajet: “Jer ti, zaista, imas karakter visoki” (68:4). Covjek koji cini greske ne zasluzuje ovakve komplimente.
Svi ovi ajeti jasno pokazuju sljedece dvije cinjenice: Prvo, autoritet Bozijeg Poslanika nad vjernicima bio je bezgranican i vazio je u svim okolnostima. Svaka stvar koju je on naredio, pod bilo kojim okolnostima, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme morala se bezuslovno izvrsiti. Drugo, taj vrhovni autoritet mu je dat zbog toga sto je on bio bezgrijesan (masûm) i lisen svake vrste mane ili grijeha. U protivnom, Allah nam ne bi naredio da mu se bezpogovorno pokoravamo. U ajetu u kome se spominju ûlu-l-emr, onim zaduzenim za upravljanje medju nama, dat je istovjetan autoritet nad muslimanima. To je zato jer su i Poslanik i ûlu-l-emr zajedno spomenuti i vezani za istu rijec etī-û – pokoravajte se. Zato je pokornost ovim osobama istog ranga kao i pokornost Poslaniku.
Iz toga prirodno slijedi da i ûlu-l-emr takodjer moraju biti bezgrijesni i liseni svake mane ili pogreske. Da nije tako, pokornost njima ne bi bila ujedinjena sa pokornoscu Poslaniku. Emīru-l-mu-minīn, Alī ibn Ebī Tālib je rekao: “Ne smije se pokoravati onome ko se ne pokorava Allahu; uistinu prava pokornost pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i onim koje je Allah zaduzio za upravljanje. Uistinu je Allah naredio (ljudima) pokornost Bozijem Poslaniku zbog toga sto je on bio bezgrijesan i cist, i zato sto on ne bi naveo ljudima na nepokornost Allahu; zaista, On je naredio (ljudima) da se pokoravaju zapovijednicima zbog toga sto su oni bezgrijesni i cisti, i ne bi naredili ljudima da odbiju pokornost Allahu.”

Da li se Ulu- l – emr odnosi na sve muslimanske vladare?
Vjerovanje da se ûlu-l-emr odnosi na sve muslimanske vladare, mada na siroko prihvaceno i slijedjeno, ne zasniva se ni na kakvom logickom rezonovanju. Ono je samo rezultat odredjenih dogadjaja vezanih za smjenu vlasti u islamskoj zajednici. Vecina muslimana pokoravala se i pokorava i dan danas, na jedan nacin ili drugi, svakojakim monarsima i vladarima, a njihova ulema im je tumacila i tumaci islam i Kur’an na nacin koji zadovoljava one na vlasti. Historija muslimana, vise nego historija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara cije su nepravde i zlocini ispunili brojne stranice u njenim knjigama. O tome cemo ukratko govoriti kasnije. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek ce ih biti. Ali sto je najgore, muslimanima je receno da su oni ûlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.
Da im je Allah naredio da se pokoravaju takvim vladarima, muslimani bi bili dovedeni u nemogucu situaciju. Bili bi osudjeni na Allahovo nezadovoljstvo ako bi im se pokoravali, jer bi prekrsili Allahovu zabranu da se “ne pokoravaju gresniku,” ali, takodjer, i ako bi odbili da im se pokore, jer bi prekrsili Allahovu naredbu da se “pokore muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo tumacenje, muslimani bi bili osudjeni na propast, bilo da se pokoravaju ili ne. Takodjer, postoje muslimanski vladari razlicitih vjerovanja i ubjedjenja. Medju njima su sljedbenici hanafijske, safijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, siitske i ibaditske skole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumacenje, onda bi muslimani koji zive u zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao sto je Oman) morali slijediti ibadijske vjerske postulate, dok bi oni koji zive u zemlji kojom vlada siitski vladar (kao sto je Iran) morali slijediti siitsko vjerovanje. Imaju li oni koji vjeruju u ovakvo tumacenje ulul-emra dovoljno hrabrosti i ubijedjenja da slijede sopstveno tumacenje do njegovog logickog kraja?
Poznati komentator, Fahru-d-Dīn Er-Rāzī, zakljucio je u svom djelu Tefsīru-l-Kebīr da iz ovog ajeta slijedi da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju zapovijednicima, pa je stoga nuzno da oni budu bezgrijesni. Ukoliko postoji ikakva mogucnost da oni pocine grijeh (a grijeh je zabranjen), to ce znaciti da covjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost sto se tice toga djela. To je, naravno, nemoguce! A onda, kako bi odvratio svoje citaoce od Ehlulbejta, on je proizveo jedinstvenu teoriju po kojoj je citav muslimanski Ummet bezgrijesan.
Ovo je potpuno nova teorija koje se ne bazira na Kur’anu niti na hadisu. Veoma je zacudjujuce da Er-Rāzī vjeruje da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta grijesan, ali tvrdi da su oni svi zajedno bezgrijesni. Cak i ucenik osnovne skole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava, kao rezultat dobijamo cetiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Rāzī kaze da, kada saberemo sedamdeset miliona grijesnika sa sedamdeset miliona grijesnika, dobijamo jednog bezgrijesnog covjeka! Zeli li on to da povjerujemo kako su svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom covjeku zdravog razuma? Pjesnik Iqbāl je rekao: “Od pameti dvije stotine magaraca ne moze se dobiti pamet jednog covjeka” (Ke az magaz dō sad har fekr jek ensān nemī ājad).
Ocigledno, on je na osnovu zdravog razmisljanja zakljucio da ûlu-l-emr moraju biti bezgrijesni (masûm), ali ga je njegova predrasuda primorala da zakljuci da je islamski ummet u cjelini bezgrijesan. Takodjer, on se nije zadrzao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on sadrzi rijeci “minkum” (izmedju vas) koje pokazuju da ce spomenuti ûlu-l-emr biti dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko ce onda ostati po strani da se pokorava?

Pravo značenje ulul-emr-a
Vratimo se sada ispravnom tumacenju navedenog ajeta. Imām Dzafer As-Sādiq rekao je da je ovaj ajet objavljen za Alīja ibn Ebī Tāliba, Hasana i Husejna. Cuvsi to, neko je upitao imama: “Ljudi pitaju zasto Allah nije spomenuo imena Alīja i njegove djece u Svojoj Knjizi?” Imam je odgovorio: “Reci im da je objavljena naredba da se klanja salāt (namaz), ali Allah nije spomenuo da li treba klanjati tri ili cetiri rekāta (dijela) nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti. Objavljena je naredba da se daje zekāt, ali Allah nije rekao da se daje jedan od svaka cetiri dirhama nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti. Naredjen je hadz, ali Allah nije rekao da se tavāf (obilazenje oko Kabe) treba izvrsiti sedam puta, nego je to Boziji Poslanik trebao objasniti. Na isti nacin, objavljen je ajet “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onim zaduzenim za upravljanje medju vama”, a Boziji Poslanik je trebao jasno obznaniti ko su oni. Tako je on rekao da su oni Alīja, Hasan i Husejn.”
U djelu Kifājetu-l-eter, postoji hadis koji prenosi Dzābir ibn Abdillāh El-Ansārī, kao objasnjenje za ovaj ajet. Kada je on bio objavljen, Dzābir je upitao Poslanika: “Mi znamo za Allaha i za Poslanika, ali ko su nasi zapovijednici cija je pokornost sjedinjena sa pokornoscu Allahu i tebi?” Poslanik je rekao: “Oni su moje halife i imami muslimana nakon mene. Prvi od njih je Alī, zatim Hasan, zatim Husejn, zatim Alī, sin Husejnov; zatim Muhammed sin Alīja, koji je u Tevratu spomenut pod imenom El-Bākir. O, Dzābire! Ti ces ga upoznati. Kada ga sretnes prenesi mu moj selām. Njega ce naslijediti njegov sin Dzafer, a njega njegov sin Mûsā, a njega njegov sin Alī, a njega njegov sin Muhammed, a njega njegov sin Alī, a njega njegov sin Hasan. Poslije njega Imam ce biti njegov sin ciji ce ime i nadimak (kunijet) biti isti kao moji. On ce biti huddzetullāh (Allahov dokaz) na zemlji i bakijjetullāh (onaj koga je Allah ostavio) u ljudskom rodu. Njemu ce se pokoriti citav svijet, od istoka do zapada. On ce biti ce skriven od ociju svojih sljedbenika i prijatelja, toliko da ce vjera u njegov imamet ostati jedino u onim srcima koje je Allah iskusao (za vjeru).” Dzābir je upitao, “O Boziji Poslanice! Da li ce njegovi sljedbenici imati koristi od njegove skrivenosti?” Poslanik je odgovorio, “Da, tako mi Onoga ko me je sa poslanstvom poslao! Oni ce biti vodjeni njegovom svjetloscu i imati koristi od njegovog vilājeta (vodjstva) za vrijeme njegove skrivenosti, bas kao sto ljudi imaju koristi od sunca cak i kada je ono skriveno iza oblaka. O Dzābire! Ovo je jedna Allahovih cuvanih tajni i Njegovog znanja o nevidljivom. Cuvaj ga, osim od ljudi (koji zasluzuju da znaju).”
Ovaj hadis je prenesen iz siitskih izvora. Drugi tradicionalisti (muhaddisi) ne iznose toliko detalja; ipak, postoji mnogo hadisa koji ukazuju na dvanaest imama, kao sto ce biti objasnjeno u narednom poglavlju. Sada, kada znamo ko su nasi zapovjednici, jasno je da se pitanje pokoravanja tiraninu uopste ne postavlja. U ovom ajetu se od muslimana ne trazi da se pokoravaju vladarima koji mogu biti nepravedni, tirani, neznalice, sebicnjaci i razvratnici. Od njih se zapravo trazi da se pokoravaju dvanaestorici spomenutih imama, koji su svi bili bezgrijesni, liseni zlih misli i djela. Pokornost njima ne nosi u sebi nikakav rizik. Umjesto toga, ta pokornost nas stiti od svakog rizika, jer oni nikada nece izdati naredbu protiv Allahove volje i ophodice se prema svim ljudskim bicima sa ljubavlju, pravdom i jednakoscu.
 

Dvanaest halifa ili imama muslimana
Sada bi bilo preporucljivo da spomenemo nekoliko dijelova 77. poglavlja djela Jenābīu-l-meveddet, ciji je autor el-Hāfiz Sulejmān ibn Ibrāhīm el-Kundûzī, alim hanefijskog mezheba. Tu je citiran dobro poznati hadis “da ce poslije Poslanika Muhammeda s.a.v. biti dvanaest halifa, svi iz plemena Kurejs,“ koji se nalazi u mnogim knjigama, ukljucujuci i one zbirke hadisa koje su sastavili el-Buhārī, Muslim, Ebû Dāvûd i Et-Tirmidī. Autor citira mnoge hadise, cak i rijeci Bozijeg Poslanika: “Ja, Alī, Hasan, Husejn i devet Husejnovih potomaka smo cisti i bezgrijesni.” On takodje citira da je Boziji Poslanik rekao imamu Husejnu: “Ti si zapovijednik, brat zapovijednika; ti si imam, sin imama, brat imama; ti si (Allahov) Dokaz, sin (Allahovog) Dokaza, brat (Allahovog) dokaza i otac devetorice (Allahovih) dokaza, od kojih ce deveti biti el-Mehdī.”
Nakon sto je citirao mnoge slicne hadise, autor je napisao: “Neki ucenjaci kazu da su hadisi (koji pokazuju da ce biti dvanaest halifa poslije Bozijeg Poslanika) dobro poznati i dolaze preko brojnih lanaca prenosilaca (isnād). Preko onoga sto je bilo, sada znamo da je u ovom hadisu Boziji Poslanik mislio na dvanaest Imama, potomaka iz svog Ehlu-l-bejta iz sljedecih razloga: Prvi, ovaj hadis se ne moze odnositi na cetvoricu “pravednih” halifa (el-hulefāu-r-rāsidûn) iz redova njegovih ashaba, jer je njih bilo manje od dvanaest; drugi, takodjer se ne moze primijeniti ni na halife iz Umejadske dinastije, jer (a) njih je bilo manje od dvanaest; (b) svi, osim Umara ibn Abdi-l-Azīza, bili su tirani i nepravednici,; (c) oni nisu bili iz porodice Hāsim, a Boziji Poslanik je rekao da ce “oni svi biti iz porodice Hāsim...”; treci, takodjer se ne moze primijeniti ni na halife iz porodice Abbās, jer (a) njih je bilo vise od dvanaest; (b) mada su poticali iz porodice Hasim, nisu bili potomci hazreti Husejna, a Boziji Poslanik je rekao da ce devet Imama biti njegovi potomci.
“Zbog toga se ovaj hadis moze odnositi samo na dvanaest Imama i potomaka Poslanikovog Ehlu-l-bejta. Historija ce nam potvrditi da su oni bili najucevniji, najuzorniji, najbogobojazniji, najpobozniji, najboljeg porijekla, najboljih vrlina, najcjenjeniji u Allahovim ocima; njihovo znanje je poticalo od njihovog djeda, poslanika Muhammeda s.a.v., preko njihovih oceva - putem nasljedstva i putem direktnog Allahovog poducavanja.”
 

Nekoliko podataka o dvanaestorici Imama
Prvi Imam: Emir-ul-muminin, Ali sin Ebu Taliba. Rodjen je 13. redzeba, deset godina prije pocetka poslanstva (600. godine po hriscanskom racunanju), u samoj Kabi; Postao je imam nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v. 28. sefera 11/632. godine; Smrtno ga je ranio otrovnom sabljom Ibn Muldzem, dok je klanjao u dzamiji u Kufi (Irak); preselio je na ahiret nakon dva dana, 21. Ramazāna 40/661. godine. Sahranjen je u gradu Nedzefu (Irak).
Drugi Imam: Hasan, sin Alija b. Ebi Taliba. Rodjen je 15. ramazāna 3/625. godine u Medini; Otrovan je 7. ili 28. sefera 50/670. godine u Medini.
Treci Imam: Husejn, sin Alija b. Ebu Taliba. Rodjen je 3. sabāna 4/626. godine u Medini; Ubijen je kao sehid zajedno sa svojim sinovima, rodjacima i drugovima 10. muharrema 61/680. godine u mjestu Kerbelu (Irak). On i njegov stariji brat Hasan su sinovi kcerke Bozijeg Poslanika s.a.v, Fatime Zehre a.s.
Cetvrti Imam: Ali Zejnul Abidin, sin Husejna. Rodjen je 5. sabāna 38/659. godine; Otrovan je 25. muharrema 94/712. ili 95/713. godine u Medini.
Peti Imam: Muhammed Bakir, sin Alija Zejnul Abidina. Rodjen je 1. redzeba 57/677. godine u Medini; Otrovan je 7. zu-l-hidzdze 114/733. godine u Medini.
Sesti Imam: Dzafer Sadik, sin Muhammeda Bakira. Rodjen je 17. rebīu-l-evvela 83/702. godine u Medini, gdje je i otrovan 25. sevvāla 148/765. godine.
Sedmi Imam: Musa Kazim, sin Dzafera Sadika. Rodjen je u mjestu El-Ebvā, u blizini Medine, 7. sefera 129/746. godine; Otrovan je 25. redzeba 183/799. godine, u zatvoru Harûna Rasīda, u Bagdadu i sahranjen u mjestu el-Kāzimijja blizu Bagdada (Irak).
Osmi Imam: Ali Reza, sin Musa Kazima. Rodjen je u Medini 11. zu-l-kadeta 148/765. godine; Otrovan je 17. sefera 203/818. godine u Meshedu (Horāsān, Iran).
Deveti Imam: Muhammed Dzevad, sin Alija Reze. Rodjen je 10. redzeba 195/811. godine u Medini; Otrovan je u Bagdadu 30. zu-l-kadeta 220/835. godine. Sahranjen je pokraj svog djeda u el-Kāzimijji.
Deseti Imam: Ali Hadi, sin Muhammeda Dzevada. Rodjen je 5. redzeba 212/827. godine u Medini; Otrovan je u gradu Sāmarri (Irak) 3. redzeba 254/868. godine.
Jedanaesti Imam: Hasan Akari, sin Alija Hadija. Rodjen je 8. rebīu-l-ahira 232/846. godine u Medini; Otrovan je u gradu Sāmarri (Irak) 8. rebīu-l-evvela 260/874. godine.
Dvanaesti Imam: Muhammed Mehdi, sin Hasana Askarija. Rodjen je 15. sabāna 255/869. godine u gradu Sāmarri (Irak). On je sadasnji Imam; U gajbetul sugra (manjoj skrivenosti) bio je od 260/874. godine do 329/844. godine, kada je presao u gajbetul kubra (vecu skrivenost), koja traje i danas. On ce se pojaviti kada mu Allah to dozvoli, kako bi uspostavio Allahovu vlast na zemlji i ispuni je pravdom i jednakoscu, nakon sto ona bude ispunjena nepravdom i tiranijom. On je el-Kāim (onaj koji ce ustati da uspostavi Allahovu vlast); el-Hudzdzet (Allahov dokaz za Njegova stvorenja); Sāhibu-z-zemān (Gospodar naseg vremena) i Sāhibu-l-emr (onaj kome je dat Boziji autoritet).

Popularno gledište o hilafetu i imametu
Vecina danasnjih muslimana, ili radije muslimanskih ucenjaka, vjeruje da je nuzno i obavezno (vādzib) uspostaviti imamet, odnosno hilafet. Ali, na zalost, to je teorija do koje gotovo niko ne drzi. En-Nesefī pise u svom djelu El-akāid: “Muslimani ne mogu biti bez imama, koji ce se pobrinuti za sprovodjenje Allahovih zakona, izvrsavanje kazni (hudûd), odbranu granica, otpremanje armije, sakupljanje poreza, suzbijanje kradja i razbojnistava, itd.. On ce predvoditi namaz svakoga petka i na dva bajrama, rjesavati razmirice, odlucivati prema dokazima i izjavama svjedoka, brinuti se o maloljetnim koji nemaju staratelje i vrsiti podjelu ratnog plijena.”
Kako jedan halifa moze doci na vlast? U teoriji postoje cetiri principa za odabiranje halife. Medjutim, svi ti principi se izvode iz dogadjaja koji su uslijedili nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v., vezano za preuzimanje vlasti, a ne iz kur’anskih ajeta i hadisa. Evo tih pricipa: 1) Idzmā, tj. konsenzus ljudi koji imaju moc i polozaj. Po ovom principu slaganje svih sljedbenika Bozijeg Poslanika nije potrebno, niti je nuzno obezbijediti pristanak svih osoba koje imaju moc i utjecaj u Ummetu. On je proizasao iz Ebu Bekrovog nacina dolaska na vlast. 2) Nominovanje od strane prethodnog halife. Ovaj princip, mada potpuno suprotan prvom, bazira se na Ebu Bekrovom odredjivanju Umara za svog nasljednika, bez ikakvog mijesanja zajednice. 3) Sûrā, tj. odabiranje od strane izbornog tijela. Ovaj princip je ukljucen jer je drugi halifa, Umar, odredio sest osoba koje su trebale da izmedju sebe odrede halifu. 4) Vojna moc. Svako ko je u stanju doci do vlasti vojnom silom ima pravo da postane halifa muslimana. Ovaj princip, mada potpuno suprotan svim do sada navedenim, proizilazi iz nacina dolaska na vlast Muavije b. Ebi Sufijan.
Autor djela Serhu-l-meqāsid je objasnio da, kada neki imam umre, a neka osoba koja posjeduje trazene kvalifikacije za polozaj halife (bez prisege na vjernost (bejat) koja mu je inace trebala biti polozena, i bez naimenovanja od strane prethodnog halife), zatrazi to namjestenje, njegov zahtjev za hilafet ce biti priznat pod uslovom da njegova moc pokori narod; ovo vazi cak i ako taj novi halifa bude neznalica ili nemoralan. Isto tako, kada halifa na ovaj nacin dodje na vlast a nakon toga ga pokori neka druga osoba, on ce biti svrgnut, a osvajac ce biti priznat za imama ili halifu.
U teoriji nesiijskih mezheba, pored ostalih uslova, halifa mora biti pravedan (ādil) i u stanju da sudi i izrekne presude o pravnim i religijskim pitanjima, odnosno, da bude mudztehid. Ali, ova dva uslova postoje samo u teoriji. Kao sto smo u prethodnom odjeljku citirali, cak i neznalica ili nemoralna osoba moze postati halifa. Zbog toga su uslovi “pravednosti” i “znanja o religiji” bez osnova. Po ovoj teoriji bezgrijesnost (ismet) nije nuzan uslov za hilafet. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja, navode se rijeci Ebû Bekra, koje je izgovorio na minberu pred ashabima: “O ljudi, postavljen sam za vladara nad vama, iako nisam najbolji od vas. Pomozite mi kada budem cinio dobro, ispravite me ako budem grijesio. Treba da znate da mi s vremena na vrijeme dolazi sejtan. Zbog toga, ako se razljutim, odvojite se od mene.” Et-Teftezānī kaze u svom djelu Serh Aqāidi-n-nesefī: “Imamu ne treba da se oduzme imamet zbog nemorala ili tiranije.”

Ebu Bekrov dolazak na vlast
U teoriji nesiitskih mezheba postoje cetiri principa za odabiranje halife. Medjutim, svi ti principi se izvode iz dogadjaja koji su uslijedili nakon smrti Bozijeg Poslanika s.a.v. vezanih za preuzimanje vlasti, a ne iz kur-anskih ajeta ili hadisa. U tim mezhebima se prve cetiri halife nazivaju el-hulefāu-r-rāsidûn (pravedne halife). Pogledajmo sada kako su oni dosli na vlast.
Odmah nakon smrti Bozijeg Poslanika, muslimani iz Medine, poznati kao ensarije, okupili su se na mjestu koje se zvalo sakīfa plemena Benû Sāida. Sudeci prema autoru djela Gijātu-l-lugat, to je bilo mjesto gdje su se Arapi okupljali radi necega sto nisu htjeli da to dodje u javnost. Tu je Sead ibn Ubāda, mada bolestan, bio doveden i postavljen da sjedi na uzdignutoj stolici, zaogrnut plastom, kako bi mogao biti izabran za halifu. Sead je tada odrzao govor u kojem je nabrojao vrline ensarija i rekao im da preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi. Ensarije su se slozili i rekli da zele da im on bude halifa. Ali, onda su se izmedju sebe poceli pitati: “Kakav odgovor cemo dati muhādzirima ako se suprotstave ovome i iznesu sopstveni zahtjev?” Jedna grupa je rekla, “Reci cemo im – hajde da imamo jednog vladara izmedju vas i jednoga vladara od nas.” Sead je na to rekao: “Ovo je prva slabost koju ste pokazali.”
Neko je obavijestio Umara ibn Hattāba o ovom okupljanju rijecima: “Ako uopste zelis da vladas, moras otici u Sakīfu prije nego sto bude prekasno i tesko da se promijeni ono o cemu se tamo odlucuje.” Kada je to cuo, Umar je u drustvu Ebû Bekra i Ebû Ubejde pozurio u sakīfu. Et-Taberī, Ibnu-l-Esīr, Ibn Kutejba i drugi historicari pisu da, cim su Ebû Bekr, Umar i Ebû Ubejda stigli u sakīfu i zauzeli mjesta, Sābit ibn Kajs je ustao i poceo nabrajati vrline ensarija i predlozio da bi mjesto halife trebalo biti ponudjeno nekome od njih. Prenosi se da je Umar kasnije rekao: “Kada je govornik ensarija zavrsio, naumio sam da govorim jer sam se vec bio sjetio nekih vaznih cinjenica, ali mi je Ebû Bekr dao znak da sutim. Tako sam prisutio. Ebû Bekr je bio kompetentniji i imao je vise znanja od mene. On je onda rekao iste stvari kojih sam se ja sjetio i izrazio ih na jos bolji nacin.” Sudeci prema djelu Revdatu-s-safā, Ebû Bekr se obratio skupu u sakīfi sljedecim rijecima: “Skupino ensarija! Mi priznajemo vase kvalitete i vrline. Nismo zaboravili ni vasu borbu i napor u promovisanju islama. Ali, cast i postovanje koje medju Arapima imaju Kurejsi ne uziva ni jedno drugo pleme, tako da se Arapi nece pokoriti nikome drugome osim Kurejsima.” U djelu es-Sīra el-Halebijja, pise da je Ebu Bekr takodjer rekao: “Bilo kako bilo, cinjenica je da smo mi muhadziri prvi prihvatili islam, da je Poslanik (s.a.v.) bio iz naseg plemena i da smo mi njegovi rodjaci, i stoga imamo vise prava na hilafet. Zato je najbolje da vlast bude medju nama a da vi preuzmete ministarska mjesta. Mi necemo djelovati ukoliko se ne savjetujemo sa vama.”
Zapocela je zustra rasprava u kojoj su se nadvikivali oni koji su zeljeli da se cuje njihovo misljenje. Umar se cuo kako govori: “Tako mi Allaha, ubit cu onoga ko nam se sada suprotstavi.” El-Hubbāb ibn El-Mundir ibn Zejd, ensarija iz plemena Hazredz, izazvao ga je rijecima: “Tako mi Allaha, necemo dozvoliti nikome da vlada nad nama. Jedan vladar mora doci od nas i jedan od vas.” Ebû Bekr je rekao: “Ne, to ne moze biti; nase je pravo da budemo vladari a vase da budete nasi ministri.” El-Hubbāb je rekao, “O, ensarije! Nemojte prihvatiti ovo na sto vas ovi navode. Budite cvrsti! Tako mi Allaha, ako se iko usudi da mi se suprotstavi, odrezacu mu nos svojom sabljom.” Opet se Umar cuo kako govori: “Tako mi Allaha, podjela nije moguca u hilafetu. Vlast se ne moze podijeliti izmedju dva vladara. Arapi nece prihvatiti vasu vlast, jer Poslanik (s.a.v.) nije bio iz vaseg plemena.” Et-Taberī i Ibnul-Esīr zajedno pisu da se izmedju Hubbāba i Umara odvijala rasprava na cijem kraju je Umar rekao Hubbābu “Neka te Allah ubije”, na sto mu je ovaj uzvratio: “Neka Allah tebe ubije.” Umar je zatim dosao Seadu ibn Ubadeta i rekao mu: “Hoces li da ti polomim ruke i noge!?” Razljucen ovom prijetnjom, Sead je ustao i uhvatio Umara za bradu. “Tesko tebi ako iscupas i jednu dlaku!”, Umar mu je zaprijetio. Onda je Ebû Bekr zatrazio od Umara da se smiri. Ovaj se onda okrenuo od Seada koji je i dalje vikao: “Tako mi Allaha, da imam dovoljno snage, culi biste riku lavova od koje biste se sakrili u misije rupe. I, tako mi Allaha, natjerali bismo te da se ponovo pridruzis onim ljudima medju kojima si bio obican sljedbenik a ne vladar.”
Ibn Kutejba kaze da, kada je Besīr ibn Sead, vodja plemena Avs, vidio da su se ensarije ujedinjavale iza Seada ibn Ubādeta, vodje plemena Hazredz, savladala ga je ljubomora koja ga je natjerala da ustane i podrzi zahtjev kurejsijskih muhadzira. Kada ostale ansarije vidjese potez ovog svog uglednika, u njihovim redovima nastade opsta pometnja. Besirovi prijatelji podjose za njim, dok ostali ostase u nedoumici. Usred te guzve, Umar rece Ebû Bekru: “Pruzi mi ruku da ti dam svoju prisegu (bejat).” Ebû Bekr mu rece: “Ne, ti meni pruzi svoju (da ja tebi dam prisegu), jer si ti jaci i podobniji od mene.” Umar sada sam uze Ebû Bekrovu ruku i polozi mu prisegu na vjernost rekavsi: “Moja snaga nema nikakve vrijednosti kada se usporedi sa tvojim zaslugama i godinama. A ako ima ikakve vrijednosti, onda ce ona, pridodata tvojoj, uspjesno rukovoditi hilafetom.” Besīr ibn Sead je cekao da ucini isto. Ljudi plemena Hazredz mu vec stadose prigovarati da to radi samo iz ljubomore prema Seadu ibn Ubādetu. Clanovi plemena Avs su se bili uplasili da bi pleme Hazredz zauvijek bilo superiornije ako bi Sead ibn Ubāda postao halifa. Neki su govorili da, ako bi se to desilo, niko iz plemena Avs nikad ne bi zadobio cast (hilafeta). Zbog toga su svi oni polozili prisegu na vjernost Ebû Bekru. Neko iz plemena Hazredz je potegao sablju, ali su ga ostali savladali.
Dok se dogadjalo citavo ovo sramno prepiranje, hazreti Alī i njegovi prijatelji su okupali tijelo Bozijeg Poslanika i organizovali njegov ukop. Kada je sve to bilo zavrseno, Ebû Bekrov hilafet je vec bio svrsen cin. Ibn Kutejba pise: “Kada je Ebû Bekr preuzeo hilafet, Alī je bio silom doveden pred njega. Govorio je onima koji su ga privodili: “Ja sam Allahov rob i brat Allahovog Poslanika.” Kada mu je naredjeno da mu polozi prisegu na vjernost, rekao je: “Ja imam vise prava na hilafet od bilo koga od vas i zato ne dam prisegu. Zapravo, vi biste je morali meni dati jer ste trazili od ansarija da vam je daju na osnovu vaseg krvnog srodstva sa Allahovim Poslanikom. Zasto onda oduzimate hilafet od nas, clanova njegove porodice? Zar niste rekli ensarijama da imate vise prava na hilafet od njih zato sto ste s Poslanikom u rodbinskoj vezi i zar vam oni nisu na osnovu toga i predali vlast? Evo, i ja iznosim isti zahtijev pred vas. Zar mi nismo blizi Poslaniku s.a.v kako za vrijeme njegovog zivota tako i smrti? Zato postupite po pravdi, jer u protivnom, znajte da cinite nepravdu.” Umar mu je onda rekao: “Ukoliko ne polozis prisegu na vjernost, necemo te pustiti.” Alī je uzviknuo, “Muzi sto vise mozes, jer je vime u tvojim rukama. Ucini ga danas sto jacim, jer ce ti ga on sutra predati. Ja se necu pokoriti tvojim naredbama i njemu necu poloziti prisegu na vjernost.” Na kraju je Ebû Bekr rekao, “O, Alī! Ako ne zelis da je das, ja te necu prisiljavati.”
Nekoliko aspekata prethodno navedenih dogadjaja zasluzuje vise paznje: Prvo, prema arapskoj tradiciji, kada bi vec neka osoba bila proglasena da bude vladar plemena, cak i od strane male grupe, ostali se nisu tome suprotstavljali. Oni bi ga podrzavali pa makar se i ne slagali sa njihovim izborom. Taj obicaj je imao u vidu Abbās, Poslanikov amidza, kada je rekao Alīju: “Daj mi ruku da ti polozim prisegu na vjernost... jer kada se to jednom uradi, niko je nece moci poreci.” Upravo je ovaj obicaj ponukao Seada da podstakne ensarije da “preuzmu hilafet prije nego sto to ucini neko drugi.” Zbog njega je i Umaru receno da ode u sakīfu “prije nego bude prekasno i tesko za njega da promijeni ono sto se tamo bude odlucilo.” Na kraju, zbog ovog obicaja je vecina muslimana iz Medine prihvatila Ebû Bekra za halifu nakon sto je to nekolicina ljudi ucinila.
Drugo, Alī je bio veoma svjestan ovog obicaja. Zasto je onda on odbio da pruzi ruku i prihvati Abbāsovu prisegu, kada se zna da je rekao: “Ko drugi osim mene moze traziti ovakvu prisegu na vjernost?” Razlog tome bila je cinjenica da je hazreti Alī znao da hilafet Bozijeg Poslanika nije bio poput upravljanja nekim plemenom. Pravo na hilafet se nije zasnivalo na izrazavanju vjernosti od strane ljudi. To je bila odgovornost koju daje Allah, a ne ljudi. Stoga, posto je on vec bio javno postavljen za imama od strane Allaha preko Bozijeg Poslanika, nije bilo potrebe da zuri narodu i trazi njihovu pokornost. Nije zelio da ljudi misle da se njegov imamet zasniva na prisegi ljudi. Za njih bi bilo bolje da su mu dali vlast koju mu je Poslanik s.a.v. dao, ali posto nisu, gubitak je bio njihov, a ne njegov.
Trece, kada je Boziji Poslanik bio ziv, njegova dzamija je bila centar svih islamskih aktivnosti. U njoj su donosene odluke o ratu i miru, u njoj su primane delegacije, u njoj su odrzavana predavanja i u njoj se odlucivalo u sudskim sporovima. Kada se procula vijest o smrti Bozijeg Poslanika, muslimani su se u velikom broju sakupili u toj istoj dzamiji. Zasto su onda ljudi Seada ibn Ubādeta odlucili da odu gotovo pet kilometara od Medine, kako bi se sreli u sakīfi, koja uostalom nije bila mjesto na dobrom glasu? Zar to nije bilo zbog toga sto su zeljeli da preotmu hilafet bez znanja drugih ljudi a da zatim predstave Seada kao vec prihvacenog halifu? Ako imamo u vidu proglasenje na Gadīr Hummu i plemenski obicaj u Arabiji, ne moze biti drugacijeg objasnjenja.
Cetvrto, kada su Umar i Ebû Bekr saznali o tom skupu, bili su u dzamiji, kao i vecina muslimana. Zasto nisu obavijestili ni jednu drugu osobu o tom sastanku? Zasto su tamo tajno otisli? Da li je razlog tome bila cinjenica da su Alī i pleme Benû Hāsim bili u Poslanikovoj kuci (koja je uz samu dzamiju), ali Umar i Ebû Bekr nisu zeljeli da saznaju za zavjeru? Da li su se mozda uplasili da bi Alī, ukoliko bi saznao za taj sastanak u sakīfi, mozda tamo i otisao, pa niko drugi ne bi imao nikakvu sansu da uspije?
Peto, kada je Ebû Bekr isticao vrline muhadzira i napomenuo da su oni iz plemena Bozijeg Poslanika, zar nije znao da je bilo drugih ljudi koji su imali mnogo jace pravo na hilafet jer su bili clanovi same Poslanikove porodice? Upravo je ovaj aspekat njihovih zahtjeva ponukao Alīja ibn Ebī Tāliba da kaze: “Oni su se istaknuli stablo (tj. pleme) a zanemarili plod (tj. porodicu Bozijeg Poslanika)” (Ihtedzdzû bi-s-sedzereti ve edāû-s-semerete).
Kada objektivno sagledamo ovaj dogadjaj, ne mozemo ga nazvati “izborom,” jer glasaci (svi muslimani rasireni po citavoj Arabiji ili, u najmanju ruku, muslimani iz Medine) nisu znali ni da je trebalo da se odrze izbori, a da i ne govorimo o vremenu i mjestu gdje se to trebalo dogoditi. Pored glasaca, cak ni moguci kandidati nisu bili svjesni onoga sto se desavalo u sakīfi. Ponovo cemo se prisjetiti rijeci imama Alīja koje se odnose na ove dvije cinjenice koje smo spomenuli:

“Zasto tvrdis da si dobio vlast nad muslimanima konsultovanjem,
kada su oni koje je trebalo konsultovati bili odsutni?
A ako si postigao uspjeh nad svojim protivnicima preko rodbinske veze (sa Poslanikom),
tada postoji neko drugi ko ima u tome vece pravo i Poslaniku je blizi.”

(Fe in kunte bi-s-sûrā melikte umûrehum,
Fe kejfe bi hādā ve-l-musīrûne gujjeb?
Ve in kunte bi-l-qurbā hadzedzte hasīmehum,
Fe gajruke evlā bi-n-nebijji ve aqreb.)”

Dolazak Ebu Bekra na vlast se nazvati izborom takodjer jer vecina poznatih i uglednih Poslanikovih ashaba nije bila obavijestena o njemu. Ashabi, kao sto su hazreti Alī, Abbās, Usmān, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebī Vakkas, Selmān Fārsī, Ebû Zarr Gifārī, Ammār ibn Jāsir, Miqdād, Abdurrahmān ibn Avf, nisu bili ni obavijesteni a kamoli konsultovani. Jedina odbrana koja se moze ponuditi za ovaj hilafet bila bi sljedeca: bez obzira na to da li je skup u sakifi organizovan s pravom ili ne, buduci da je Ebû Bekru poslo za rukom da zauzme vlast, pa makar to bilo i pomocu plemenskog obicaja, on je zasluzno postao ustavni halifa. Jednostavno se moze reci da je Ebû Bekr zasluzio halifat zbog toga sto mu je poslo za rukom da ga osvoji. Stoga su muslimani, kojima se ovaj dogadjaj predstavlja kao nesto dobro, indirektno nauceni da je jedina stvar koja se uzima u obzir kod dolaska na vlast “sposobnost u njenom osvajanju”. Kada neko jednom osigura svoj polozaj, sve drugo postaje nevazno i on postaje pravni sef drzave i u njegovu ispravnost se ne moze sumnjati.
Na kraju, trebali bi citirati samog Umara koji je jednom, za vrijeme svog hilafeta, rekao: “Dobio sam informaciju da je neko rekao: ‘Kada Umar umre polozit cu prisegu na vjernost tome-i-tome.’ Niko ne bi smio biti zaveden na ovaj nacin i pomisliti da je prisega na vjernost, koja je iznenada i na brzinu uzeta za Ebû Bekra, postala ispravna. Priznajemo, bila je iznenadna i na brzinu, ali nas je Allah sacuvao njenog zla. Zato bi prerezao grkljan onome ko bi pozelio da danas ucini isto.”

Postavljanje Umara ibn Hattāba
Danas se vjeruje da je ono sto se desilo u sakīfi bila manifestacija “demokratskog” duha islama. Zbog toga bilo bi razumno ocekivati da “demokratski izbori” (kakvo god bilo njihovo znacenje u kontekstu sakīfe) postanu praksa za odabiranje i buducih halifa. Ali, to se nije desilo. Po Ebû Bekru sljedeci halifa je morao biti Umar, osoba koja mu je pomogla da dodje na vlast. Medjutim, znao je da ne bi imao sanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor, jer je Umar bio poznat kao otresit covjek, nezgodnog karaktera (fazzun galīzu-l-qalbi). Stoga je odlucio da ga imenuje za svog nasljednika.
Et-Taberī pise: “Na samrti, Ebû Bekr poziva Usmāna i diktira mu: “U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba muslimanima od Abdullāha ibn Ebī Kuhāfe (tj. Ebû Bekra) kojom...” Zatim se onesvijestio. Usmān je nastavio da pise: “…postavljam Umara ibn Hattāba kao svog nasljednika medju vama.” Kada je Ebû Bekr dosao svijesti zatrazio je da mu Usman procita sta je zapisao. Kada je ovaj to uradio, Ebû Bekr je zadovoljno rekao: “Allahu Ekber! Vjerujem da si se uplasio da bi doslo do razdora ukoliko bih umro u takvom stanju (ne odredivsi nasljednika).” Kada je Usmān odgovorio potvrdno, Ebû Bekr je rekao: “Neka te Allah nagradi u ime islama i muslimana.” Tako je naimenovanje bilo zavrseno i Ebû Bekr je naredio da se ono procita pred muslimanima. Ibn Ebīl-Hadīd Mutazilī pise da je Ebû Bekr, kada se osvijestio, upitao Usmana: “Kako si znao (koga zelim)?” Ovaj je rekao: “Nisi ga mogao izostaviti”, na sto je Ebû Bekr rekao: ‘U pravu si’.” Ubrzo nakon toga, Ebû Bekr je umro.
Ovim naimenovanjem hilafet je pripao Umaru. Ovdje se covjek moze prisjetiti tragedije koja se desila tri ili cetiri dana prije smrti Bozijeg Poslanika. U Muslimovom Sahīhu se prenosi od Ibn Abbāsa: “Tri dana prije Poslanikove smrti, Umar ibn Hattāb i ostali ashabi su se okupili oko njegovog kreveta. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene.” Na ovo je Umar rekao: “On bunca; dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Umarov nastup bi docekan dvojako. Neki rekose da se Poslaniku mora dopustiti da napise sta god zeli, dok ostali stadose na Umarovu stranu. Kada je situacija postala napeta i prepiranje preraslo u galamu, Poslanik s.a.v. je rekao: “Odlazite od mene”.”
Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kuranskih naredbi:”O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila ponistena vasa djela, a da vi i ne primijetite” (49:2). Rijeci Bozijeg Poslanika su Allahova objava: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Od muslimana se ocekivalo da slijede naredbe Bozijeg Poslanika bez ikakvih “ali” ili “ako”: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani ostavite” (59:7). Pored svega toga, kada je taj isti Poslanik, tri dana prije smrti, pozelio da napise nesto sto bi spasilo muslimane od lutanja, bio je optuzen da “bunca”. Na drugoj strani, kada je Ebû Bekr, koji nije bio masum, odlucio da imenuje nasljednika, i pored toga sto je bio u toliko slab da se onesvijestio prije nego je to uradio, Umar nije rekao da je mozda buncao!
Niko ne moze biti siguran u to sta je Boziji Poslanik zelio da napise. Medjutim, bilo je dobro poznato sta je govorio vezano za stvari koje ce sprijeciti muslimane da ne zalutaju. U nekoliko situacija je rekao: “O ljudi, iza sebe vam ostavljam dvije vrijedne stvari, Allahovu knjigu i svoj Ehlulbejt, clanove moje porodice. Dok god ih se budete cvrsto drzali, nikada necete zalutati poslije mene.” Zbog toga sto je koristio iste rijeci tri dana prije svoje smrti (“dajte mi da vam napisem nesto sto vam nece dati da zalutate poslije mene”), bilo je vjerovatno da je Boziji Poslanik zelio da napise ono sto im je bio govorio sve vrijeme o Kur’anu i njegovoj porodici. Umarova izjava (“dovoljna nam je Allahova knjiga”) sugerise da je on predosjetio sta je Poslanik s.a.v. zelio. Zato mu je dao do znanja kako on, i oni koji ga slijede, ne zele onu drugu stvar. Za njih je prva bila dovoljna. To je i sam priznao u razgovoru sa Abdullāhom ibn Abbāsom, u kojem je, izmedju ostalog, rekao: “Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da napise njegovo (Alījevo) ime, ali sam ja to sprijecio.” Mozda bi rijec “buncanje” posluzila njegovom cilju cak i da je Poslanik napisao ono sto je zelio. Umar i njegove pristalice bi tvrdili da, posto je napisana “u buncanju,” ona ne moze imati nikakve vrijednosti.

Šura – izborno tijelo
Nakon sto je vladao oko deset godina, Umar biva smrtno ranjen. Da li je on organizovao izbore, u kojima bi narod izabrao sebi vladara, ili je imao na umu nekoga za svog nasljednika? Po njemu Usman, ciji je bio duznik na neki nacin, bio je najpogodnija osoba. Medjutim, pored njega su postojale osobe koje nisu smjele biti zanemarene. Zato je rekao: “Uistinu je Boziji Poslanik umro zadovoljan sa sljedecih sest ljudi iz plemena Kurejs: to su Alī, Usmān, Talha, Zubejr, Sead ibn Ebī Veqqās i Abdurrahmān ibn Avf. Ja sam odlucio da to (odabiranje halife) ucinim putem dogovora izmedju njih, tako da oni izaberu jednoga izmedju sebe.” Kada mu se Umaru smrt pozvao je ovu sestoricu i upitao ih: “Dakle, svaki od vas zeli da postane halifa poslije mene!?” Niko nije odgovorio, pa je on ponovio pitanje. Onda je Zubejr rekao, “Zasto to ne bi zeljeli? Ti si to bio i upravljao, a mi nismo bili manje vrijedni od tebe iz plemena Kurejs, niti po starini, niti po srodstvu (s Bozijim Poslanikom).” Umar je upitao: “Zar ne bi trebalo da vam kazem neke stvari o vama?” Zubejr je rekao: “Reci nam, jer cak i ako te zamolimo da ne kazes, ti nas neces poslusati.” Onda je Umar zapoceo da nabraja mahane Zubejra, Talhe, Seada ibn Ebī Veqqāsa i Abdurrahmāna ibn Avfa. Onda se okrenuo prema Alīju i rekao, “Tako mi Allaha, ti bi ga zasluzio da nije tvoje vesele prirode. I pored toga”, Umar se sada obrati prisutnima, “tako mi Allaha, ako biste ga postavili za vaseg vladara, on bi vas sigurno vodio prema cistoj istini i putu prosvijetljenja.” Onda se okrenuo prema Usmānu i rekao: “Poslusaj me! Kao da gledam da su ti Kurejsi stavili ovu ogrlicu (hilafet) oko vrata zbog tvoje ljubavi; a onda si ti navalio plemena Umejja i Ebī Muajt (Osmanovo pleme) ljudima na pleca (kao vladare) i iskljucivo njima dao plijen (svih muslimana); onda ti je dosla grupa arapskih vukova i ubila te u krevetu. Tako mi Allaha, ako ti Kurejsi daju hilafet, sigurno ces davati povlastice plemenu Umejja, a ako tako ucinis, muslimani ce te sigurno ubiti.” Onda je privukao Usmāna sebi i rekao, “Dakle, ako takav budes, sjeti se mojih rijeci, jer ono sto sam rekao mora se desiti.”
Onda je Umar pozvao Ebû Talhu Ensārīja i rekao mu da nakon njegove dzenaze sakupi pedeset naoruzanih ensarija i sest naprijed navedenih kandidata zatvori u jednu prostoriju da izmedju sebe izaberu halifu. Onoga koji se ne slozi sa onim sta petorica odluce treba ubiti; to treba uraditi i sa dvojicim koji se ne sloze s onim sta cetvorica odluce: a ako se trojica sloze a trojica ne sloze, onda neka se prihvati izbor grupe u kojoj je Abdurrahmān ibn Avf; ako se oni iz druge grupe ne sloze treba ih ubiti; a ako prodju tri dana a oni ne mognu postici sporazum, svi se trebaju ubiti, i onda muslimani neka sebi sami odaberu halifu.
Pisac Kutbuddīn Rāvendī prenosi da je Abdullāh ibn Abbās rekao hazreti Alīju kada je cuo da je Umar odlucio da prevagne grupa u kojoj je Abdurrahmān ibn Avf: “Za nas je ovo opet izgubljeno. Ovaj covjek zeli da Usmān bude halifa.” Hazreti Alī je odgovorio: “Znam, ali cu ipak sjediti s njima. Umar je makar na ovaj nacin priznao da zasluzujem hilafet, dok je ranije tvrdio da se poslanstvo (nubuvvet) i hilafet ne mogu sastaviti u istoj porodici. Zato cu ucestvovati u odboru za izbor (sûrā) kako bih pokazao ljudima koliko je u suprotnosti ono sto je (juce) uradio i ono sto danas govori.” Zasto su Ibn Abbās i Alī bili sigurni da je Umar zelio da Usmān bude halifa? To se vidjelo iz sastava izbornog tijela (sûrā) i nacina njegovog funkcionisanja. Abdurrahmān je bio ozenjen Usmānovom sestrom, a Sead ibn Ebī Veqqās i Abdurrahmān su bili rodjaci. Ako se uzme u obzir koliko su porodicne veze bile jake u Arabiji, bilo je nezamislivo da se Sead suprotstavi Abdurrahmānu ili da Abdurrahmān zaboravi na Usmāna. Dakle, tri glasa su bila sigurna u korist Usmāna, ukljucujuci i odlucujuci glas Abdurrahmāna. Talha ibn Ubejdillāh je bio iz Ebû Bekrovog familije, a od dana sakīfe, familije Hāsim i Tejm nisu osjecali jedna prema drugoj nista drugo do neprijateljstvo. Na licnom planu, hazreti Alī je ubio Talhinog amidzu Umejra ibn Usmāna, brata Mālika ibn Ubejdillāha i bratica Usmāna ibn Mālika u bici na Bedru. Zato je bilo nemoguce da on podrzi hazreti Alīja. Zubejr je bio sin Safijje, Alījeve tetke. Nakon sakīfe, on je potegao sablju da se bori protiv onih koji su dosli u Alījevu kucu da ga vode Ebû Bekru. Bilo je razumno ocekivati da ce on podrzati Alīja. Ali, sa druge strane, on je mogao pasti u iskusenje da pokusa pridobiti hilafet za sebe. Stoga je najvise sto je Alī mogao ocekivati bio glas Zubejra. Opet bi cetvorica bila protiv njega i on bi izgubio. Cak i da je Talha podrzao Alīja, on ne bi mogao postati halifa zbog toga sto je u slucaju nerijesenog glasanja pobjeda pripadala strani na kojoj je bio Abdurrahmān ibn Avf.
Nakon ove analize, rasprava o onome sto se desilo prilikom sure ima jedino akademski znacaj. Talha se povukao u korist Usmāna, uticuci time na Zubejra da se povuce u korist hazreti Alīja i Seada da se povuce u korist Abdurrahmāna. Trecega dana, Abdurrahmān je povukao svoje ime i rekao Alīju da ce glasati za njega ukoliko se on zakune da ce slijediti Allahovu knjigu, Poslanikov sunnet i prakse Ebû Bekra i Umara. Abdurrahmān je veoma dobro znao kakav ce biti njegov odgovor. Hazreti Alī je rekao: “Ja slijedim Allahovu knjigu, sunnet Bozijeg Poslanika i vlastito tumacenje toga dvoga.” Onda je ovaj postavio iste uslove Usmānu, koji ih je spremno prihvatio. Kada je Abdurrahmān proglasio Usmāna za halifu, hazreti Alī mu je rekao: “Tako mi Allaha, uradio si to sa istom nadom koju je on (Umar) imao kada je proglasio svoga prijatelja.” (Mislio je da je Abdurrahmān proglasio Usmāna za halifu nadajuci se da ce njega Usmān imenovati za svog nasljednika.) Onda je hazreti Alī rekao: “Neka Allah stvori neprijateljstvo izmedju vas dvojice.” Nakon nekoliko godina Abdurrrahmān i Usmān su zamrzili jedan drugoga; nisu vise progovorili sve do Abdurrahmānove smrti.

Vojna prevlast
Usmān, treci halifa, bio je ubijen od strane nezadovoljnih muslimana. Prilike mu nisu dozvolile da odabere svog nasljednika, pa su muslimani po prvi put zaista bili slobodni da odaberu halifu po sopstvenom izboru. Njihov izbor je bio Alī b. Ebi Talib. Ali, tokom dvadeset i pet godina od smrti Bozijeg Poslanika s.a.v karakter i pogledi muslimana su se promijenili do te mjere da su mnogi istaknuti Arapi dozivjeli Alījevu administraciju (koja je pocivala na apsolutnoj pravdi i jednakosti, bas kao i vlast Bozijeg Poslanika) nepodnosljivom. Oni nisu mogli zamisliti da se prema njima odnosi isto kao i prema muslimanima nearapima. Tako su se pobunili Talha, Zubejr i Ājisa u Hidzazu, kao i Muāvija u Siriji. Nakon hazreti Alījevog muckog ubistva, imām Hasan je zelio da nastavi rat protiv Muāvije, ali je vecina njegovih oficira bila potkupljena i mnogi od njih su mijenjali stranu i prilazili neprijatelju kada bi bili poslani da ga presretnu. U takvoj situaciji, imām Hasan je bio prinudjen da prihvati Muāvijinu ponudu da zakljuce sporazum. Na osnovu ovog dogadjaja nastaje i cetvrta teorija po kojoj vojna sila postaje ispravno sredstvo za dolazenje do ustavnog hilafeta.

Uzroci političke nestabilnosti u muslimanskom svijetu
Udomenu politike obicno se ustav neke zemlje priprema unaprijed, tako, kada dodje vrijeme da se izabere vlada ili donesu zakoni, svaka funkcija se sprovodi prema ustavnim odredbama. Sta god je uskladjeno sa ustavom smatra se ispravno i legalno, a sve sto se kosi sa ustavom odbacuje se kao neispravno i ilegalno. Ako je odredjivanje Poslanikovog nasljednika bila duznost ummeta, bilo je potrebno da Allah i Njegov Poslanik opskrbe ummet sa ustavom koji sadrzi tacne detalje o proceduri za izbor te osobe. A ukoliko to nije ucinjeno, onda su sami muslimani morali da unaprijed odobre ustavne mjere prije nego sto krenu da izabiru halifu. Vrlo zacudjuje cinjenica da to nije ucinjeno. Zbog toga mi sada nalazimo jedinstven “nepisani ustav” po kojem djela ne slijede ustav jer on ne postoji; umjesto toga, ustav slijedi prilike. Argument koji se iznosi da se podrzi takav stav jeste taj da su muslimani prvoga vijeka smatrali neophodnim da postave halifu tj. vodju. Rijesavanje pitanja hilafeta su smatrali toliko vaznim da su propustili da prisustvuju dzenazi Bozijeg Poslanika. Iz toga dogadjaja je zakljuceno da je postavljanje halife bila duznost ummeta. Medjutim, kako smo ranije pomenuli, postavlja se pitanje ispravnosti tog takozvanog “izbora”. Na ciju stranu se staviti? Onih koji tvrde da je taj cin bio protivzakonit, ili drugih koji tvrde da je on bio zakonit i ispravan. Oni koji tvrde ovo drugo brane ispravnost takvog postupka tvrdnjom da je njegovo desavanje bila Bozija volja. Koji sud pravde bi podrzao takav argument?
Ako se ostavi po strani akademska strana ovih metoda dolaska na vlast, pogledajmo sada kakve prakticne efekte su one imale na muslimansko rukovodstvo i muslimanski mentalitet. Za trideset godina od smrti Bozijeg Poslanika, svaki zamisliv nacin dolazenja na vlast bio je koriscen i legalizovan: izbor, selekcija, naimenovanje i vojni udar. Kao rezultat toga svaki muslimanski vladar pokusavao je da zauzme polozaj halife i “duhovnog vodje” muslimana. Upravo je takav odnos prema vlasti oduvijek bio i jeste temeljni uzrok politicke nestabilnosti u muslimanskom svijetu. Svaki muslimanski vodja koji je, kao musliman, naucen da je vojni udar ustavan nacin da se dodje do hilafeta, pokusava da oslabi druge muslimanske vladare tako da bi sam mogao postati vrhovni vladar medju muslimanskim vodjama. Na ovakav nacin, ovaj “ustav” je direktno doprinjeo slabosti muslimana u svijetu.
Osim toga, pogledajmo jos jednom kako su se ove “sveobuhvatne” metode pokazale odmah nakon sto su bile osmisljene. Ta cetverostrana granica hilafeta je toliko nesigurna da u njega svako moze uci, bez obzira na njegovo znanje ili karakter. Prvi h