Imamet, po šija ithna’ašerijskom vjerovanju, je jedna od pet
osnova vjere zvanih i usule din. Ostale su tevhid, nubuvvet, adl
i kijamet. Ova uvjerenja čovjek može imati jedino ako se sam u
njih uvjeri tj. nije dozvoljeno slijediti nečije vjerovanje po
tim pitanjima nego je svako dužan da sam za sebe izgradi
vlastito.
Nakon vjerovanja u Allahovu jednoću (tevhid) do ostala četiri
vjerovanja može se doći pomoću jednog principa, osobenog učenju
Ehlulbejta, a to je lutf ili dobrota Božija. Sam ovaj princip je
u skladu sa razumom koji traži od onoga ko je moćan, znalac,
milostiv i pažljiv da koristi te svoje osobine i pomogne onima
koji su inferiorniji odnosno slabiji od njega. Drugim riječima,
ne pomoći nekome ko treba pomoć a biti to u stanju je protivno
dobroti, i ne može se pripisati Allahu koji je najmoćniji,
sveznajući, najmilostiviji i najpažljiviji. Naš razum traži i
očekuje od Njega pomoć. Tako, da pomogne čovjeku da ostvari
uspjeh u ovom životu kao i onom što će doći Allah s.v.t. šalje
poslanike sa uputom, nakon poslanika postavlja imame da uputu
čuvaju i po njoj vode, i da Njegova pravda postane očigledna,
određuje Sudnji dan.
Allah s.v.t. ne pomaže samo nama, ljudskim stvorenjima, nego
svim Svojim bićima da dosegnu cilj svog postojanja. Ovaj put bi
željeli da podijelimo s vama nekoliko kur’anskih ajeta koji
govore i vode nas ka važnom uvjerenju nazvanog imamet. Zaista,
nakon stvaranja najvažnija stvar, ili radije ni’met (korist)
koja dolazi od Allaha s.v.t. je Njegovo uputstvo. Ovo se može
vidjeti iz sljedećih ajeta:
‘Gospodar naš je onaj koji je svakoj stvari bitak dao i onda je
uputio…’ (K.20:50)
U drugom ajetu u kojem poslanik Ibrahim, a.s., govori svome
narodu o Bogu u kojeg vjeruje:
‘(Gospodar moj je Onaj) koji me je stvorio i On je taj ko mi
uputu daje …’ (K.26:78)
Svi znamo i svi se slažemo da se način na koji Allah s.a.v.t
upućuje čovjeka razlikuje se od načina na koji On s.a.v. upućuje
druga stvorenja, životinje, na primjer. U Kur’anu čitamo kako je
Allah s.v.t. nadahnuo pčelu vrsti života koju treba da vodi,
gdje da kuću pravi i šta da jede. Na kraju joj daje naređenje, a
koje važi i za sve druge životinje:
‘Idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ (K.16:69) Tako imamo da
će životinje uvijek slijediti ovo naređenje svog Gospodara,
nemajući izbora da ga prihvate ili odbiju, da budu zahvalne ili
nezahvalne.
Kakav je slučaj sa čovjekom? Da li smo mi prisiljeni ili imamo
izbora? Kada je hazreti Adem (iz dženneta) sišao na zemlju bilo
mu je rečeno: ‘Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji
uputstvo Moje budu slijedili - ničega se neće bojati i ni za čim
neće tugovati.’(2:39) Dakle, svako ko vlastitom voljom odluči da
slijedi Njegovo uputstvo biće uspješan u oba svijeta. Svi
poslanici su bili poslani sa Božijim uputama namijenjenim
čovjeku da mu pomognu dostići savršenu dobrobit u ovom i u
budućem životu. Ova Božija praksa trajala je od prvog čovjeka i
poslanika, Adema, pa do posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda
s.a.v, koji je bio poslan sa Kur’anom.
Jedno od imena koje Allah s.a.v. koristi za Kur’an je i Zikr.
Razlog zašto navodimo baš ovo ime za Kur’an je sljedeći ajet
kojeg želimo pomenuti: ‘Mi, uistinu, Zikr objavljujemo i zaista
Mi ga čuvamo!’ (15:9)
Dakle, po ovom ajetu, da bi objavio svoju knjigu Allah s.v.t. je
odabrao Poslanika s.a.v.. ali da bi je zaštitio šta je uradio?
Ponekad, kada Allah s.v.t. kaže nešto u smislu ''Mi to radimo'',
kao što je slučaj sa objavljivanjem Kur'ana, hoće da kaže ''Mi
ćemo odrediti nekoga da to pomoću njega uradimo''. Drugačije
rečeno, kako je Allah s.v.t. odredio osobu da u Njegovo ime
čovječanstvu prenese zadnju objavu (Mi objavljujemo...’), na
isti način On je odredio osobe zadužene za njeno čuvanje ('Mi ga
čuvamo...'). Ono što mi tvrdimo je ovo: kako je objavljivanje
Kur'ana zahtijevalo da Allah s.v.t. odredi Poslanika s.a.v.,
tako isto čuvanje Kur'ana zahtijeva da On [a ne ljudi] odredi
osobu koju mi nazivamo Imamom.
Isti slučaj stoji i sa njegovim sakupljanjem i objašnjavanjem.
Allah s.v.t. kaže o ovome: ''Na Nama je njegovo sakupljanje ...
, na Nama je da ga objasnimo '' (75:17,19) Vidimo da i ova dva
važna zadatka Allah s.v.t. rezerviše za Sebe, što znači da će On
odrediti nekoga da to za Njega uradi. Ako je to tako, ako je
čuvanje, sakupljanje i objašnjavanje Kur'ana bilo rezervisano za
posebne osobe, onda bi se oni morali pomenuti u Kur'anu tako da
mi, obični ljudi, znamo kome ćemo se obratiti. I zaista, u
Kur'anu i stoji: ''Pa pitajte osobe [zadužene za čuvanje] Zikra
ako [nešto] ne znate!'' (16:43) Ko su oni? Pa neka nam opet sam
Kur'an to kaže:
''I učinili smo ih Imamima da upućuju po zapovjedi našoj, i
nadahnuli smo ih da čine dobra djela, da molitvu obavljaju, i da
milostinju udjeluju, i da [samo] nama robovi budu.'' (21:73)