Osvrt na
političku historiju islama otkriva da je Poslanikova primjerna
porodica uvijek bila na vrhu piramide reformi i otpora tiraniji
i neislamskim običajima. Velika je katastrofa da su
administraciju poslova ummeta poslije smrti Imama Alija
uzurpirali Omajadi sa svojom tendencijom ka despotizmu, što je
ometalo primjenu religijskih principa i čak dovelo do novotarija.
Takvo igranje sa religijom i interesima muslimanske zajednice
dovelo je do revolta, ustanaka i međusobnog ratovanja. Pored
krvoprolića, s vremena na vrijeme, pojavljivale su se opasne
nesuglasice, krivovjerja i teorije koje su opravdavale tiraniju
i despotizam vladara i pozivale na servilnost i pokornost.
Dvorski naučnici su prodavali svoje duše za bezvrijedna
zadovoljstva ovozemaljskog života. Da bi zadovoljili svoje
despotske mentore, izmišljali su apsurdne hadise zabranjujući
bilo kakvu opoziciju protiv vlasti osobe koja se proglasila
halifom, bez obzira koliko ona bila opravdana. Suprotno
naredbama časnog Kur’ana, izokrećući njegove ajete, učinili su
da poslušnost čak i najočiglednije griješnom vladaru bude
obaveza. Uspješno gušeći zdravu kritiku, državna propagandna
mašinerija je s vremena na vrijeme pokušavala da oživi izopačene
običaje iz dana neznanja, odobravajući ono što je islam zabranio.
Na nesreću muslimana, politički oportunisti su veoma brzo
unovčili te “državne zablude.” Tu i tamo su se pojavljivale
heretičke grupe, kao što su Haridžije, koji su čak zagovarali
anarhiju, nered i krvoproliće, optužujući pobožne muslimane za
nevjerovanje. Zavladao je haos u kojem je običan čovjek bio
ukliješten između samozvane halifske vlasti Omajada ili Abasida,
i otpadništva pobunjenika. Sa političkim krahovima i građanskim
ratovima koji su često izbijali, bilo je na imamima Ehlulbejta
da podsjete muslimanski narod na učenja njihovog veličanstvenog
pretka, poslanika Muhammeda s.a.v.. U tim kritičnim momentima,
Imami i njihovi učenici su iznijeli tu odgovornost na način
vrijedan divljenja. Ovdje ćemo ukratko komentarisati političku
misiju Ehlulbejta:
Poučavanje muslimana da mrze nepravdu
Koncentrišući se na princip pravde u objašnjavanju principa
islamske vlasti, Imami su razvijali političku svijest protiv
despotske stege nepravednih vladara i tirana. Njihove izreke
obiluju objašnjenjima o dužnostima muslimanskog vladara, pravima
naroda te odbacivanjem tiranije i nepravde.
Neki čovjek, koji je služio kao namjesnik u ime poznatog
tiranina Hadždžadža ibn Jusufa, došao je kod imama Bakira i
upitao ga da li će Allah prihvatiti njegovo pokajanje. On kaže
da Imam prvo nije odgovorio, a kada je ponovio pitanje, dobio je
ovaj odgovor: “Neće, osim ako ne vratiš sva prava njihovim
vlasnicima.”[1] Ebu Hamza Sumali prenosi da je imam Bakir rekao:
“Kada mi je otac (četvrti Imam, Zejnu-l-‘Abidin) bio u
posljednjim momentima života, zagrlio me je i rekao: ‘Sine,
savjetujem te onako kako je moj otac savjetovao mene kada mu se
približio kraj, i onako kako je njega savjetovao njegov otac: O
sine, čuvaj se činjenja zla onome ko protiv tebe nema drugog
pomoćnika osim Allaha’.”[2] Imam Sadik je rekao: “Nijedna
nepravda nije veća od one čija žrtva ne može naći nikakvog
pomoćnika da mu pomogne osim Uzvišenog i Svemoćnog Allaha.”[3]
On takođe prenosi da je njegov časni djed, Poslanik Muhammed s.a.
rekao: “Čuvajte se nepravde, jer je ona mrak na Sudnjem Danu.”[4]
Imam Sadik je rekao: “Uzvišeni i Svemogući Allah je naredio
jednom od Svojih poslanika koji je živio u zemlji u kojoj je na
vlasti bio neki nasilnik: ‘Idi tome nasilniku i reci mu da mu
nisam dao autoritet da bi prolivao krv i skupljao bogatstvo. Dao
sam mu ga da bi utješio plač onih kojima je učinjena nepravda i
da ne zanemaruje njihovo loše stanje čak i ako su nevjernici’.”[1]
Isti Imam također kaže: “Onaj koji čini nepravdu, onaj koji mu
pomaže i onaj koji to odobrava, sva trojica su saučesnici u njoj.”
[2] i još: “Ko god pokuša da nađe izgovor za nasilje nasilnika,
Allah će navesti nekoga da njemu učini nasilje, neće odgovoriti
na njegove molbe i neće mu nadoknaditi za pretrpljeno zlo.”[3]
Ebu Basir kaže: “Jednom su dva čovjeka pozvala Imama es-Sadika
zbog jednog dogovora među njima. Nakon što je čuo obojicu, Imam
je rekao: ‘Zaista, niko neće dobiti ništa dobro od činjenja
nepravde. Zaista, potlačeni će uzeti od vjere nasilnika više
nego što su nasilnici uzeli od imanja potlačenih.’ Onda je dodao:
‘Onaj koji čini zlo ljudima ne smije se žaliti ukoliko se njemu
(zauzvrat) učini nepravda. Zaista, sin Adema neće požnjeti ništa
drugo osim ono što je posijao.Zaista, niko neće požnjeti slatko
od gorkog, niti gorko od slatkog.’ Dva čovjeka su se pomirila
prije nego što su napustila to mjesto.”[4] Također, prenosi se
od članova Ehlulbejta da je Allahov Poslanik s.a.v. rekao: “Ko
god ode da traži pomoć od nasilnika, znajući da se radi o
nasilniku, izašao je iz okrilja islama.”[5]
Sljedeći hadisi Božijeg Poslanika s.a.v. opisuju nagrade za
pravednost i kazne za njeno ignorisanje: “Biti pravedan jedan
sat jednako je ibadetu od sedamdeset godina u kojima su noći
provedene u molitvama a dani u postu. Provesti jedan sat pod
tiranskom vlašću Allah smatra gore nego činiti grijeh šezdeset
godina.”[6] Džabir ibn Abdillah Ansari citira da je Božiji
Poslanik s.a. rekao: “Ko god je zadovoljio vladara tako što je
Allaha učinio nezadovoljnim, napustio je Allahovu vjeru.” [7] i
još: “Ko god je nepravedno vladao nad deset ljudi, biće
proživljen na Sudnjem Danu sa svojim rukama, nogama i glavom u
šupljini sjekire.”[8], i još: “Kada god čovjek dobije vlast u
nekom društvu, pa onda zatvori pred [običnim] ljudima svoja
vrata, biće izložen Allahovoj mržnji i prokletstvu sve dok
ponovo ne otvori svoja vrata i primi one koji imaju potrebe i
one koji se žale na nepravdu.”[9]
Nepriznavanje tlačitelja
Drugi metod političkog učenja koji je sprovodio Ehlulbejt kada
god bi despotizam i pokvarenost preovladali u društvu, bio je
nepriznavanje tlačitelja i nesluženje njima. U djelu ‘Biharu-l-envar,’
Medžlisi prenosi hadis: “Na Sudnjem Danu, pozivač će pozivati:
Gdje su nasilnici i njihovi pomagači – oni koji su im pripremali
njihove mastionice, ili im punili torbe, ili im zarezali olovku?
Skupite ih sve zajedno sa nasilnicima!”[10]
Primjer toga je i stav Ehlulbejta prema omajadskim i abasidskim
vladarima. Članovi Ehlulbejta su izbjegavali društvo omajadskih
i abasidskih tiranskih vladara. Abasidski halifa Ebu Dža‘fer
Mensur bio je poznat po svojoj okrutnosti, ubijanju i
zlostavljanju potomaka Alija ibn Ebi Taliba. Historičari kažu da
je Mensur poslao pismo imamu Sadiku tražeći da mu pravi društvo
na njegovom dvoru. Imam je, bez obzira na opasnost po život,
odbio Mensurov zahtjev i odlučno mu odgovorio: “Mi nemamo ništa
zbog čega bismo te se morali bojati, niti ti imaš išta na onome
svijetu (da bismo se mi) tebi obratili, niti si ti u stanju
blagoslova da bismo ti mogli čestitati, niti mi vidimo neku
nesreću za koju bismo te tješili...” Takav je bio stav i odgovor
vladaru koji nije primjenjivao vjerske propise i koji se nije
držao njenih principa.
Upravo su ovaj metod – metod nepriznavanja nepravednih vladara –
primjenjivali i učenjaci škole Ehlulbejta. Slijedeći Imame, oni
su učili da je zabranjeno pomoći nasilniku ili prihvatiti od
njega položaj na vlasti. Ova uputstva su u svojim knjigama imali
svi učenjaci. Na primijer, u poglavlju pod naslovom ‘Zabranjena
zarada,’ šehid Muhammed ibn Džemal el-Mekki el-Amili,[1] neka mu
se Allah smiluje, koji je poznat kao “prvi šehid”, kaže: “‘...i
[zabranjeno je] pomaganje nepravednim (vladarima) u njihovoj
nepravdi.” Komentator je to objasnio sljedećim riječima: “To se
odnosi na čuvanje njihovih knjiga ili privođenje njihovih
podanika nad kojima je učinjena nepravda, i slično.”
Ulema je zabranila prihvatanje poslova kod nepravednih vladara
na bilo kakvoj funkciji, osim u slučaju da se time služi islamu
i spriječava nepravda.
Revolucija i podrška revolucionarnim snagama
Borba protiv nepravde i zla islamski je princip koji se naziva
‘el-emr bi-l-ma‘ruf ve-n-nehj ‘ani-l-munker’ (naređivanje dobra
i zabranjivanje zla). To je obavezna dužnost koja je propisana
svim muslimanima. Božiji Poslanik s.a.v. je rekao: “Najveći od
šehida je bio Hamza, jer je ustao protiv despotskog vladara,
naredio mu da čini dobro i zabranio mu da čini zlo, i bio ubijen
zbog toga.”
Članovi Ehlulbejta su odbili prihvatiti despotsku vlast koju su
muslimanima nametnuli Mu‘avija ibn Ebi Sufjan i njegov sin Jezid.
Kada je Jezid zauzeo vlast, imam Husejn ibn Ali nije imao
nikakvog drugog izbora nego da se pobuni i u bici na Kerbeli
doživi šehidsku smrt. Bila je to polazna tačka njegove
revolucije. Prolivanje krvi imama Husejna potreslo je savjest
muslimana. Smrt imama Husejna i njegovih sljedbenika bila je
prva revolucija u historiji islama protiv despotskog vladara
koji je od muslimana pokušao da iznudi pokornost za svoju
nezakonitu vlast. Bila je to revolucija protiv poziva na gušenje
javnog mišljenja promovisanog od strane dvorskih učenjaka i
zagovornika slogana “budi lojalan vladaru, bez obzira šta on
čini.” To je očigledno suprotstavljeno Poslanikovom hadisu koji
glasi: “Ni jedna prisega na vjernost (ne daje se) grešniku.”;
također, “Nikome se ne smije pokoravati u kršenju Allahovih
naredbi.” Svemogući Allah kaže, “I ne držite stranu onih koji
nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži”. (11:113)
Imam Husejn je tako razbio u paramparčad sve te zabludjele
slogane i teorije. Glas krvi i mučeništva pobijedio je glas
pohlepe i servilnosti, i do dan danas nastavio da inspiriše
generacije muslimana protiv nepravde i tiranije. Imam Husejn je
muslimanima definisao svoje motive i tok svoje revolucije
sljedećim riječima: “...Ja se nisam pobunio kao mrzitelj istine,
uobraženi smutljivac ili griješnik, nego sam se pobunio želeći
reformaciju među ummetom moga djeda, Allahovog Poslanika s.a,
želeći da naređujem dobro a zabranjujem zlo i da slijedim put
svog djeda i oca.” [3] Hazreti Husejn je opisao imama ili lidera
koji bi trebalo da predvodi muslimane, i dao razloge za
podizanje pobune protiv vladara koji napusti Božije principe. U
jednom pismu upućenom ljudima Kufe on piše: “Zaista, Imam je
samo onaj vođa koji postupa pravedno, vjeruje u pravu vjeru i
posveti se Allahu.”[4] Vodećim ljudima iz Basre je napisao: “...Pozivam
vas Allahovoj Knjizi i hadisima Njegovog Poslanika s.a.v., jer
je sunnet odbačen i započelo je krivovjerje. Ako ste me čuli i
pokorili mi se, ja ću vas odvesti na pravi put. Neka je nad vama
mir i milost Allahova.”
U biografiji Ehlulbejta. čitamo o njihovoj podršci revolucijama
koje su, nakon Husejnove pogibije, trajale više od dva vijeka i
proširile se velikim prostranstvima islamskih zemalja.
Revolucija Zejda, sina mama Zejnu-l-‘Abidina, desila se 121.
godine poslije hidžre, za vrijeme imama es-Sadika, koji ju je
podržao i oplakao Zejdovu šehidsku smrt.[1] U tom pogledu,
Fudajl ibn Rassan je rekao: “Obratio sam se Ebu Abdillahu (imamu
es-Sadiku) nakon što je ubijen Zejd ibn Ali. Bio sam uveden u
jednu sobu unutar druge sobe. On je upitao: ‘O Fudajle, da li je
moj amidža Zejd ubijen?’ Odgovorio sam, ‘Neka mu se Allah
smiluje, [jeste].’ On je rekao: ‘Bio je vjeran, znalac, učen i
istinoljubiv. Da je pobijedio, on bi bio održao svoje obećanje.
Zaista, da je on došao do vlasti, znao bi gdje da je stavi.’”
Još jedan lijep primjer takvih političkih aktivnosti je stav
imama el-Kazima prema Husejnu koji je predvodio revoluciju pod
imenom ‘el-Fah’ u Medini, 169. godine po hidžri. Historijski
dokumenti i svjedočanstva potvrđuju Imamovo odobravanje principa
pobune protiv nasilnika i sljedstveno tome njegovu podršku
revolucionarima, bez obzira na to da je on predvidio neuspjeh te
pobune. Vidjevši lidera revolucije koji je bio riješen da je
sprovede, rekao je: “Ti ćeš biti ubijen, i zato se strastveno
bori, jer su oni korumpirani. Oni iskrivljuju vjeru i skrivaju
dvoličnjaštvo i nevjerovanje. Mi pripadamo Allahu i Njemu se
vraćamo...” [3] Nakon toga, kada su Husejn i njegovi drugovi
bili ubijeni a njihove glave donesene halifi, i kada su Imama
upitali da li je to bila Husejnova glava, on je rekao: “Da,
pripadamo Allahu i Allahu se vraćamo. On je, tako mi Allaha,
umro kao dobar musliman, čovjek koji posti, i koji naređuje
dobro i zabranjuje zlo. Nije bilo nikoga poput njega među
članovima njegove porodice.”[4] Bilo je jasno da je taj
revolucionar bio podržan od imama Musa el-Kazima i on se
najvjerovatnije borio u njegovo ime. Tako je i Zejd pokušao da
postavi stvari na svoje mjesto, što znači da je namjeravao da
preda hilafet imamu Dža‘feru Sadiku.
Abasidski halifa je znao za podršku imama el-Kazima za Husejnovu
revoluciju, koja je nosila ime ‘el-Fah Revolucija.’[5] Allama
Medžlisi opisuje kako je halifa dočekao vijesti o njoj. Odmah je
počeo je da vrijeđa Talibije (potomke Alija ibn Ebi Taliba) i
kada je imam el-Kazim bio spomenut, on ga je počeo vrijeđati i
rekao: ‘Tako mi Allaha, Husejn se ne bi pobunio da mu on nije
naredio, i nije to uradio ni zbog čega nego zbog ljubav prema
njemu (tj. Imamu), jer je on taj na kome počiva volja članova
njegove porodice. Neka me Allah ubije ako ga poštedim.’”[6] Imam
Dževad je rekao o Fah revoluciji: “Nakon bitke ‘Taf’ (tj. one na
Kerbeli), nismo imali većeg progona od bitke Fah.’”
Politički otpor
Svaki Imam je preuzimao ulogu političkog vođe svoga vremena i
bio simbol otpora, kako za običan narod tako i za njegove vođe i
zagovarače reformacije. Postojanje Imama bilo je obnavljajući
faktor opozicije i davao joj legitimnost. Omajadske i abasidske
halife su znale položaj imama Ehlulbejta i njihovo mjesto u
srcima i umovima muslimana. Zbog toga su pokušali da se otarase
Imama i da od njih odvoje narod, u tu svrhu koristeći različite
metode kao što su terorizam, podmićivanje, ubistva, bacanje u
tamnicu i čak nuđenje visokih položaja u vladi.
U ovom svjetlu se može sagledati Muavijina borba protiv Alija,
pa onda i imama Hasana, dvojice legitimnih halifa muslimana.
Nakon toga je uslijedila tragična pogibija imama Husejna u
Kerbeli po naredbi Jezida ibn Mu‘avije. Nakon imama Husejna,
muslimani su smatrali njegovog sina, Alija, za predvodnika
Ehlulbejta. Kao rezultat toga, revolucionari su uvijek tražili
njegovu dozvolu za svoje ustanke. Njegov stav prema Jezidu ibn
Mu‘aviji, Mervanu ibn Hakamu, Abdul Meliku ibn Mervanu i ostalim
omajadskim vladarima bio je tihi otpor i neobjavljena podrška
revolucionara. On je od Allaha tražio milost za Muhtara, koji se
osvetio ubicama imama Husejna, i pozdravio njegovu revoluciju.
Njegove molitve Svemogućem Allahu jasno izražavaju njegov
politički i ideološki otpor protiv vladara njegovog vremena.
Imam el-Bakir je nastavio ulogu svog oca i mnogo toga pretrpio
od ruka Omajada, pogotovo Hišama ibn Abdul Melika koji je
pokazao veliko neprijateljstvo i mržnju prema Poslanikovoj kući.
Za vrijeme Hišamove vladavine javio se pokret u kojemu je
najistaknutija figura bio Zejd ibn Ali ibn el-Husejn, brat imama
el-Bakira. Omajadski halifa je dobro znao da su izvor političke
svjesnosti i pokreta bili imam el-Bakir i njegov sin Dža‘fer
es-Sadik. On ih je obojicu pozvao iz Medine u svoju prijestonicu
u Damasku. Ulazeći u halifinu palatu, Imam je pozdravio prisutne
pokretom ruke. Nije pozdravio halifu uobičajenim pozdravom. Sjeo
je prije nego što je sačekao halifinu dozvolu. To je još više
naljutilo Hišama. Obraćajući se Imamu, rekao je: “O Muhammede
ibn Ali, nijedan od vas ne prestaje da se buni, poziva (sebi)
ljude i tvrdi da je Imam usljed svoje gluposti i manjka znanja.”
Nastavio je da ga grdi. Kada je prestao, ostali su takođe počeli
da ga kore, prema Hišamovom planu. Kada ih je čuo, Imam je ustao
i rekao: “O ljudi, gdje ste se to zaputili? Gdje vas to odvode?
Kroz nas Allah vas je poveo na početku, i kroz nas će vas On
dovesti do kraja. Svemogući Allah kaže: “...a kraj će pripasti
onima koji izbjegavaju zlo.” Hišam je tada naredio da ga bace u
tamnicu.
Imam je iskoristio vrijeme u tamnici za naučavanje,
propovijedanje i političko obrazovanje zatvorenika. Zatvorski
čuvar je otišao Hišamu i obavijestio ga o Imamovom utjecaju, te
kako je on uzrokuje nemire u zatvoru. Plašeći se njihovog ishoda,
Hišam je izdao naredbu da se imam el-Bakir i njegovi drugovi
vrate u Medinu uz državnu pratnju.[3] Historičar Ibn Džerir
Tabari kaže da je razlog za slanje Imama natrag u Medinu bio
širenje njegovog intelektualnog uticaja na narod Sirije, nakon
jednog dijaloga koji je održan između Imama i poglavara hrišćana.
U raspravi sa Zejdom, Hišam je rekao: “Rečeno mi je da ti
spominješ hilafet i želiš ga, a nisi za njega podoban jer si sin
robinje.” Zejd je odgovorio da je Božiji Poslanik Ismail a.s.
bio sin robinje, ali da ga je Allah počastio poslanstvom. Hišam
je onda počeo da vrijeđa imama el-Bakira i upitao Zejda: “A tvoj
brat el-Bakara?”[5] Zejd je odgovorio: “Allahov Poslanik ga je
nazvao imenom ‘el-Bakir’ (tj. rasjecatelj znanja)[6] a ti ga
nazivaš ‘el-bakara’ (tj. krava)! Koliko li se samo ti razlikuješ
od njega (Poslanika)! Ti ćeš se od njega razlikovati na onome
svijetu onako kako si se razlikovao od njega i na ovome – on će
ići u džennet, dok ćeš ti ići u džehennem!”
Šesti imam, Dža‘fer ibn Muhammed es-Sadik, prećutno je provodio
politički otpor, uprkos njegovom prividnom uzdržavanju od
otvorenog miješanja sa vlastima. Revolucionari su se
konsultovali sa njim i tražili od njega da preuzme vođstvo, kao
što je to učinio Ebu Muslim Horasani koji je ponudio da mu
položi prisegu na vjernost. Imam je odbio, jer je znao da su
pokretu nedostajali potrebni uslovi. Halifa Ebul Abbas Saffah je
znao za Imamovu ulogu i nekoliko puta pokušao da ga ubije. Ebu
Dža‘fer el-Mensur, koji je naslijedio Saffaha, nije se nimalo
manje plašio Imama. On ga je premještao iz Medine u Irak
nekoliko puta, a političku snagu Imamove ličnosti i njegov
uticaj u krugovima opozicije opisao je sljedećim riječima:
“...ova tuga koja potresa misli halife ne može se ni izgnati
niti suzbiti ... Čuo sam da nas on (tj. Imam) oštro osuđuje i o
nama govori loše.”
Zatim je došao red na imama Musa el-Kazima koji se odlučno
suprotstavio abasidskim vladarima. Zbog toga je bio stavljen pod
stalnu prismotru za vrijeme el-Mensurove vladavine, koji je
otišao veoma daleko u nepravednom postupanju prema potomcima
‘Alija b. Ebi Taliba, konfiskujući njihovu imovinu, zidajući ih
žive unutar stubova na palatama i mostovima i mučeći ih u svojim
tamnicama. Muhammed Mahdi, sljedeći abasidski halifa, prebacio
je imama el-Kazima iz Medine u Bagdad i bacio ga u tamnicu.
Jednoga dana, halifa je u snu vidio Alija ibn Ebi Taliba koji ga
je ukorio kur’anskim ajetom: “Zar biste vi, kad biste se vlasti
dočepali, nered na zemlji činili i rodbinske veze kidali?”
(47:22). On se od straha probudio i naredio da se Imam pusti iz
zatvora. Za vrijeme abasidskog halife Hadija, situacija za
Ehlulbejt je bila veoma nepovoljna. Isto tako i za vrijeme
sljedećeg halife, Haruna er-Rašida, koji je bio započeo novu
fazu tiranije protiv Ehlulbejta, naročito protiv imama el-Kazima.
Zatvorio ga je i mučio tako što ga je okovao u teške lance i
premiještao iz tamnice u tamnicu tokom mnogih godina. Na kraju
je Imam mučki ubijen tako što ga je po halifinoj naredbi otrovao
Sindi ibn Šahak, šef policijskih snaga Haruna er-Rašida, 25.
redžeba 183. godine po hidžri.
Onda je imam er-Reza naslijedio svog ubijenog oca, i ubrzo se
među muslimanima počeo osjećati njegov politički i vjerski
utjecaj. Halifa Ma’mun, s namjerom da ga politički iskoristi,
odredio je imama Rezu za svog nasljednika i prisili ga da to
prihvati. Imam je to prihvatio pod uslovom da ga u tome trenutku
ne miješaju u državne poslove, a da se hilafet preda u njegove
ruke nakon Ma’munove smrti. Ali, sve je to bio dio halifine
strategije, i kada je vidio da Imamov uticaj među muslimanima
raste, otrovao ga je 203. godine po hidžri.
Sljedeći lider Ehlulbejta bio je imam Muhammed el-Dževad, kojega
je Ma’mun želio pridobiti tako što je za njega udao svoju kćerku
Umm Fadl. Time je mislio također uljuljkati muslimanski narod i
opoziciju. Međutim, on nije uspio izmijeniti nijedan od Imamovih
stavova u svoju korist. Imam je napustio Bagdad i vratio se u
Medinu. Nakon Ma’munove smrti, njegov sin Mu’tasim je naslijedio
hilafet. Osjetio je da mu od Imamovog boravka u Medini prijeti
opasnost i nagnao ga je da se vrati u Bagdad. Istoričari navode
da je ovaj halifa kasnije i otrovao devetog Imama 225. godine po
hidžri. Sahranjen je pored svog djeda Musa el-Kazima a.s. u
Bagdadu.
Halifa Mutevekkil, koji je poznat po svom raspusnom ponašanju i
neprijateljstvu spram Ehlulbejta, bio je uplašen zbog rastuće
popularnosti sljedećeg Imama, Alija el-Hadija. Zato ga je
premjestio iz Medine u Samaru, svoju novu prijestonicu u Iraku.
Stavio je Imama u kućni pritvor kako on ne bi nastavio svoju
političku ulogu među muslimanima i privlačio njihovu pažnju.
Historičari navode i druge razloge koji su bili iza ovog
Mutevekkilovog čina. Sibt ibn Dževzi kaže: “Biografi kažu da je
Mutevekkilov cilj u izdavanjanju naredbe da on (imam el-Hadi)
bude doveden iz grada Allahovog Poslanika s.a. u Bagdad bila
mržnja koju je gajio prema Aliju ibn Ebi Talibu i njegovim
potomcima. Bio je obaviješten o visokom položaju Alija el-Hadija
i o naklonosti koju je narod imao prema njemu. To ga je najviše
plašilo...”
Nakon šehidske smrti imama el-Hadija u Samari, 254. godine po
hidžri, imamet je preuzeo njegov sin, Hasan el-Askeri. On je
takođe, poput svojih očeva, mnogo propatio od ruka vladara toga
vremena. U Samari ga je zlostavljao i zatvarao el-Muhtedi, sin
halife Vasika. On je prepuštao Imama svojoj surovoj turskoj
gardi, ali su njeni pripadnici, kada bi došli u dodir sa
Imamovom bezgriješnom ličnošću, potpadali pod njegov utjecaj i
postajali drugi ljudi.
Prenosi se da je jednoga dana halifa zatražio da se Imam el-Hasan
el-Askeri a.s. dovede iz zatvora kako bi riješio problem koji se
javio sa nekim hrišćanskim monasima u vezi sa nekim slučajem
navodnjavanja. Imam a.s. ga je riješio i kao rezultat toga
pušten iz tamnice, a povrh toga, na njegovu naredbu je još
nekoliko njegovih zatvorenih drugova takođe pušteno. Ali, ubrzo
nakon toga, abasidski halifa je još jednom zatvorio jedanaestog
Imama u kućni pritvor u Samari, a 260. godine po hidžri ga i
otrovao. Taj tragični događaj je doveo do duge skrivenosti
dvanaestog Imama.
Bio je to kratak izvještaj iz istorije Ehlulbejta o njihovoj
političkoj borbi protiv njihovih tiranskih savremenika. Veoma je
važno da se pažljivo razmotre životi članova Ehlulbejta, i to
kako je svaki od Imama bio vođa i bezgriješna ličnost svog
vremena. To će nam pomoći da priznamo njihov uzvišeni položaj i
njihovu ideološku i političku ulogu u oblikovanju muslimanske
zajednice.