Poslanik
Muhammed s.a.v. je rekao: “Neka Allah usreci onoga ko cuje moju
izreku, zapamti je, razumije je i preprica je onako kako ju je
cuo. Prenosilac znanja ne mora biti ucenjak, ali on moze
prenijeti znanje ucevnoj osobi.” Poslanikovi hadisi ili sunnet,
pored Allahove Knjige, sluze kao izvor zakonodavstva na koji se
muslimani oslanjaju kako bi pronasli presude, zakone i uputstva.
Sunnet je kljuc za interpretaciju Kur’ana i pomocu njega se daje
praktican oblik kur’anskim pravnim, ideoloskim i obrazovnim
konceptima i sadrzaju. Svaka rijec u kur’anskom tekstu je vjecni
dragulj koji sadrzi mudrosti i Bozanske zakone koje sunnet treba
da objasni i protumaci. Poslanik s.a.v., kao primalac Bozije
objave, znao je tacno znacenje i svrhu Bozije poruke i njene
uzvisene ciljeve. Zbog toga smatramo da je Poslanikov sunnet
vjecno proljece koje nikad ne presusuje i vjecna istina kojoj
laz ne moze prici ni sa koje strane. On je prakticna
manifestacija zakona zivota i nacrt za srecu covjecanstva.
Vrijednost sunneta je vjecna kao i vrijednost Kur’ana. Ovo je
izrazeno u sljedecim ajetima: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a
ono sto vam zabrani, ostavite...” (59:7); “Vi u Allahovom
Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj
milosti i nagradi na onom svijetu...” (33:21); “A ako se u
necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku...” (4:59).
Ehlulbejt se cvrsto pridrzavao ovih Bozanskih naredbi, kao i oni
koji su slijedili njihov blistavi put tefsira, hadisa,
zakonodavstva, i akaida. Imami Ehlulbejta su se borili,
podnosili mucenje, zatvor, progonstvo pa cak i mucenicku smrt
radi cuvanja poruke Svemoguceg Allaha i cistog sunneta Bozijeg
Poslanika, pokazujuci muslimanima njihovu prakticnu primjenu u
svakodnevnom zivotu. Njihov put nije bio lezaj od ruza, i kao
sto je to uvijek bio slucaj sa pravednicima, morali su da se
suoce sa dvolicnjacima i varalicama, cija su srca bila ispunjena
osvetnickim zarom protiv islama. Ti opsjenjivaci, koji su se
predstavljali kao muslimani kako bi iskrivili i unistili
Poslanikov sunnet, nikada nisu propustali priliku da zavedu
prostodusne ljude tako sto su pogresno tumacili Boziju objavu i
pripisivali joj kriva znacenja. Oni su cak izmisljali lazne
hadise kako bi poduprli svoje zlokobne namjere.
Uzimajuci u obzir ovakve intrige, uloga Ehlulbejta u cuvanju
Poslanikovog cistog sunneta bila je jos vaznija. Njihov posao je
bio jedinstven – da dobro sacuvaju i vjerno prenesu hadise
Poslanika islama u njihovom pravom obliku. Kao rezultat, oni su
se borili protiv novotarija u vjeri i protiv svih vrsta
iskrivljavanja. Oni su zagovarali iskreno pridrzavanje Allahove
Knjige i Poslanikovog sunneta, podsticuci muslimane da koriste
Kur’an kao kriterijum za prosudjivanje autenticnosti hadisa,
buduci da je casni Kur’an imun od bilo kakvog falsifikovanja i
cudesno je sacuvan onakav kakav je i bio kada ga je melek
Dzibril prenio Poslaniku Muhammedu s.a.v.. “Mi, uistinu, Kur’an
objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti!” (15:9).
Jasno je da je Allah preuzeo na Sebe da sacuva Svoje objavljene
rijeci od bilo kakvih izmjena i odrzi ih cistim od
iskrivljavanja, intriga i krivotvorenja. U tom pogledu,
Zapovijednik vjernika, imam Ali je rekao: “Osnove pojavljivanja
zala su prohtijevi koji se slijede i pravila koja su
novostvorena. Ovo je protiv Allahove Knjige. Ljudi saradjuju
jedni sa drugima u tim stvarima cak i ako je to protiv Allahove
vjere. Allahov Poslanik s.a.v. je rekao: “Svaka novotarija (bid’a)
je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.” Abdullah ibn Ebi
Ja’fur kaze da je jednom upitao imama Sadika o razlikama u
hadisima od nekih pouzdanih kao i sumnjivih osoba. Imam je
odgovorio: “Ako naidjes na hadis koji se slaze sa Allahovom
Knjigom, ili drugim utemeljenim, dobro poznatim Poslanikovim
hadisima, uzmi ga” Ejjub ibn Hur kaze: “Cuo sam Ebu Abdullaha (imama
Sadika) kad kaze: ‘Sve se mora vratiti na Allahovu Knjigu i
sunnet, a svaki “hadis” koji se ne slaze sa Allahovom Knjigom
nije nista drugo do izmisljen’.” Ejjub ibn Rasid takodje citira
da je imam Sadik rekao: “Svaki hadis koji se ne slaze sa
Kur’anom je izmisljen.” Imam Sadik kaze da je Boziji Poslanik
s.a.v. rekao: “Ko god se bude drzao mog sunneta onda kada se
budu pojavile razlike u mom Ummetu, imace nagradu stotinu sehida.”
Jednom je neka osoba dosla kod Imama Alija a.s. i upitala ga o
znacenju rijeci “sunnet”, “novotarija”, “zajednica” i “sekta”.
Imam Ali je odgovorio: “Sunnet je ono sto je radio Allahov
Poslanik, novotarija je ono sto je izmisljeno nakon njega,
zajednicu sacinjavaju pravednici pa makar (bili) u manjini, a
sektu sacinjavaju oni na krivom putu pa makar (bili) u vecini.”
Jos jedna izreka imama Alija glasi: “Postoje dvije vrste sunneta:
obavezni sunnet, cije je slijedjenje uputa, a zapostavljanje
grijeh, i dobrovoljni sunnet, cije je slijedjenje vrlina, a
izostavljanje nije grijeh.”
Imam Sadik citirajuci imama Alija kaze: “Nad svakom istinom
postoji realnost, a nad svakim ispravnim nacinom postoji
svjetlost. Sta god se slaze sa Allahovom Knjigom uzmite, a sta
god joj se suprotstavlja ostavite.” On je takodjer rekao: “Neka
se Allah smiluje na svakoga ko prenese rijeci Bozijeg Poslanika
bez izmjene, cak i ako ga ljudi napadaju.” Zapovijednik vjernika,
imam Ali kaze da je cuo Allahovog Poslanika da je rekao: “Ako do
vas dospije hadis sa nelogicnostima, ciji dijelovi su
suprotstavljeni jedan drugom, on ne moze biti od mene i ja to
nisam rekao, cak i ako kazu da sam rekao. Ako do vas dospije
hadis ciji dijelovi nisu medjusobno suprotstavljeni, on je od
mene i ja sam ga izrekao. Ko god me je vidio mrtvog, to je kao
da me je vidio u zivotu, a ko god me je posjetio, bicu mu
svjedok na Dan prozivljenja.” Takodjer se prenosi da je on s.a.v.
rekao Muhammedu ibn Muslimu: “O Muhammede, kad god do tebe
dospije neki hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika,
a slaze se sa Kur’anom, uzmi ga; a kada god do tebe dospije
hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika, a ne slaze
se sa Kur’anom, ne uzimaj ga.”
Navedeni hadisi i izreke kazuju nam sljedece: sta je sunnet po
skoli Ehlulbejta, koji se metod koristi za njegovu provjeru i
kakav je odnos Poslanikovog sunneta sa Allahovom Knjigom. Tako
mozemo zakljuciti:
Bilo kakva rijec, djelo ili ucenje pripisano Poslaniku mora se
provjeriti u Allahovoj Knjizi kako bi se vidjelo da li je
ispravno ili ne. Ako se slaze sa Kur’anom, onda ono pripada
sunnetu, ali ako se suprotstavlja Bozanskom tekstu, onda ono ne
pripada sunnetu.
Kur’an i sunnet su dva izvora zakonodavstva, prava, morala i
nacina zivota za svakog muslimana. Svi principi vjere ili
ideoloski koncepti moraju biti u skladu sa Kur’anom i sunnetom.
Kao takvi, treba da budu prihvatljivi i smatrani kao dio
Bozanskih zakona. U drugu ruku, svi koncepti ili pravila koji se
suprotstavljaju Kur’anu i sunnetu, predstavljaju novotarije,
zablude i neistine, i zato trebaju biti odbaceni.
Postoji utvrdjen i opste prihvacen sunnet koji bez sumnje
pripada Poslaniku i koji se slaze sa Kur’anom. Takav sunnet se
mora uzeti kao vaga ili sredstvo za ispitivanje i odredjivanje
hadisa i rivajeta cija se istinitost dovodi u pitanje. Tako, sta
god se utvrdi kao kontradiktornono tome sunnetu mora biti
odbaceno.
Klasifikacija sunneta
Ulema klasifikuje sunnet na sljedeci nacin:
Izreke: one se sastoje od Poslanikovih hadisa, predavanja,
ucenja i pisama.
Djela: Sva Poslanikova djela i radnje u njegovom ophodjenju sa
ljudima ili izvrsavanju vjerskih obreda.
Precutno odobrenje: Djela i radnje cinjene u Poslanikovom
prisustvu koja je on, time sto ih nije rijecju ili djelom
sprijecio, precutno odobrio.
Posto nije bilo moguce da Poslanik s.a.v. ucini ikad i jednu
gresku, njegov svaki postupak i svaka rijec nose pecat
slijedjenja i autoriteta. Pomocu Poslanikova sunneta sva djela i
radnje mogu se podijeliti na obavezne (vadzib), zabranjene (haram),
preporucive (mustehab), nepreporucive (mekruh) i dozvoljene (mubah).
U obavezna spadaju pet dnevnih namaza, obavljanje hadza, post u
mjesecu ramazanu, sprijecavanje zla i podstivcanje na dobro, i
druge. Njihovim obavljanjem musliman zaradjuje sebi Allahovu
nagradu a neobavljanjem zasluzuje Njegovu kaznu. U zabranjena
djela spadaju ubistvo, uzimanje kamate, pijenje alkohola,
preljuba, i druge. Njihovim cinjenjem musliman cini grijeh i
zasluzuje Allahovu kaznu, dok uzdrzavanjem od tih djela
zasluzuje Allahovu nagradu. U preporucive radnje spada klanjanje
namaza cim vrijeme za njih pocne, jedenje s abdestom, prvi
nazivati selam, i druge. Njihovim pridrzavanjem musliman
zasluzuje nagradu a nepridrzavanjem ne zasluzuje kaznu. U
nepreporucive radnje spada klanjati u tjesnoj ili prljavoj
odjeci, puhati u vrucu hranu, mesti kucu po noci, i druge.
Izbjegavanjem ovih radnji musliman zasluzuje nagradu, dok
njihovim cinjenjem ne zasluzuje kaznu. U dozvoljene radnje
spadaju one za koje nema niti nagrade niti kazne. To su, na
primjer, spavanje, hodanje, hranjenje , i druge.
Metode u istrazivanju i dokazivanju ispravnosti sunneta
Imami Ehlulbejta su definisali metode ispitivanja i dokazivanja
sunneta Bozijeg Poslanika na osnovu kojih su pravnici skole
Ehlulbejta uspostavili “kriticki metod” u istrazivanju
Poslanikovog sunneta. Kao prvo, oni ne smatraju da je ijedan dio
sunneta vrijedan da se prihvati bez prethodne istrage o njegovoj
autenticnosti. Oni ispitivaju autenticnosti nekog navodnog
Poslanikovog postupka ili hadisa kako bi potvrdili da li je to
Poslanik zaista rekao ili ucinio. Istraga obuhvata sve aspekte
navedene predaje i, ukoliko se ona pokaze kao tacna, prihvate je
kao dio sunneta.
Kao rezultat, oni ne smatraju da je ijedna zbirka hadisa
apsolutno ispravna, nego svaka treba da se kriticki istrazi i
ispita. Postoje cetiri najvaznije zbirke hadisa koje se sastoje
od hadisa prenesenih od Ehlulbejta, a to su:
‘El-Kâfi,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Ja’kub Kulejni (umro
329. godine po hidzri);
‘Men lâ jahdaruhu el-fakîh,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn
Ali, poznat kao Ibn Babavejh Saduk (umro 381. godine po hidzri);
‘El-Istibsâr,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Hasan Tusi (umro
460. godine po hidzri);
‘Et-Tehzîb,’ ciji je sastavljac takodje Sejh Tusi.
Uz navedena cetiri djela, sljedece zbirke, koje su sastavljene
na pocetku drugog milenijuma po hidzri, takodjer su visoko
cijenjene:
‘Vasa’ilu-s-si’a,’ ciji je sastavljac Sejh Hur Amili;
‘Biharu-l-envar,’ ciji je sastavljac Allama Muhammed Bakir
Medzlisi;
Cak i spomenute cetiri najvaznije knjige, koje predstavljaju
osnovu imamijskog ili dza’ferijskog prava, ucenjaci Ehlulbejta
kriticki ocjenjuju i podvrgavaju unakrsnom ispitivanju i
tumacenju. Svaki hadis u ovim zbirkama je istrazen i vracen sve
do svog izvora, sa detaljnim diskusijama o lancu njegovih
prenosilaca i njihovoj povjerljivosti. Postoje slucajevi
odbacivanja nekih hadisa koji su se nasli u tim zbirkama zbog
slabog izvora prenosilaca, zbog nevjestih prepisivaca ili zbog
raznih drugih okolnosti.
Siitski naucnici su podvrgli istoj metodi objektivnog kriticizma
poznate sunitske zbirke hadisa kao sto su ‘Sahih el-Buhari,’
‘Sahih Muslim,’ ‘Sunen Ebi Davud,’ ‘Sunen Nesa’i,’ ‘Sunen ibn
Madze,’ ‘Kenzu-l-’ummal’ i ostale hadiske zbirke, odmjeravajuci
ih na naucnoj i prakticnoj vagi prihvatajuci hadise koji se
zasnivaju na casnom Kur’anu i cistom, neiskvarenom sunnetu
Bozijeg Poslanika.
Uobicajeni metod koji se koristi za potvrdjivanje ispravnosti
nekog hadisa se zasniva na:
A. Ispitivanju “potkrijepljujuceg dokaza” odnosno lanca
prenosilaca. Naucnici moraju da se dosta potrude u ispitivanju
zagovaraca nekog hadisa, da bi se uvjerili u vjerodostojnost
prenosilaca, pozivajuci se na specijalne knjige Ridzal (“Ko je
ko medju prenosiocima hadisa?”) koje daju podatke o licnosti
prenosilaca i govore o njihovoj vjerodostojnosti ili pak
nevjerodostojnosti. Oni ne smiju dozvoliti da na njih uticu
mezhebske pripadnosti prenosilaca. Ako se pokaze da je
prenosilac pouzdan i istinoljubiv, hadis koji je prenio bit ce
prihvacen bez obzira iz kojeg bio mezheba.
B. Ispitivanju teksta hadisa: oni istrazuju kontekst hadisa i
njegovo znacenje, kako bi utvrdili da se ne suprotstavlja ni
Allahovoj Knjizi ni vjerodostojnom sunnetu, ni uspostavljenim
pozitivnim racionalnim cinjenicama.
Ukoliko se pokaze da su ‘potpora’ i ‘tekst’ ispravni, naucnici
prihvataju hadis. U protivnom, oni ce ga odbaciti, bez obzira na
status njegovog prenosioca. Prema tome, stav koji su zauzeli
ucenjaci skole Ehlulbejta sastoji se iz dva gledista: prvog, da
ne treba smatrati neku hadisku zbirku kao apsolutno
vjerodostojnu ili apsolutno pogresnu, i drugog, da treba
prihvatati hadis samo na osnovu njegove vjerodostojnosti i
istinitosti, bez obzira na vjerski pravac ili skolu misljenja
kojoj je pripadao njegov prenosilac.
Ko god se bude pozvao na knjige o principima pravnih nauka jasno
ce prepoznati ovu cinjenicu. Na taj nacin naucni i kriticki
metod pomaze da se zastiti originalnost i cistoca vjere, i u
isto vrijeme promovise muslimansku solidarnost, izbjegavajuci
pri tome fanatizam, neznanje i licemjerje. Zapravo, u naucnom i
kritickom metodu istrazivanja nema mjesta fanatizmu i slijepom
vjerovanju jer on mora biti iskreno sproveden i objektivan.