SURA VII
Bedemi – el-A’râf
Mekka – 207 ajeta
1. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
2. Elif-lâm-mîm-sâd.
3. Objavljuje ti se Knjiga – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje
da njome opominješ i da vjernicima bude pouka.
4. Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite nekog
drugog zaštitinika ili prijatelja pored Njega! – A kako vi malo pouku primate!
5. Koliko smo Mi samo gradova razorili! I kazna Naša im je dolazila noću ili
danju kad bi poslijepodne prilegli,
6. a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo se svodilo samo na
riječi: “Nasilnici smo, zaista bili!”
7. I sigurno ćemo pitati one kojima smo poslanike slali, a pitaćemo, doista, i
poslanike,
8. i izložićemo im, pouzdano, sve što o njima znamo, jer Mi nismo odsutni bili.
9. Mjerenje toga dana biće pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta
žele postići;
10. a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što su prema znakovima Našim
nepravedni bili, stradati.
11. Mi smo vam na Zemlji moć dali i na njoj vas životnom opskrbom snabdjeli. – A
kako vi malo zahvaljujete!
12. Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali, i onda melekima rekli: “Učinite
sedždu pred Ademom!” i oni su sedždu učinilu, a Iblis nije; on nije bio od onih
koji sedždu čine.
13. “Šta te je spriječilo da učiniš sedždu kad sam ti naredio?” – upita On. –
“Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” – odgovori
on.
14. “E onda silazi iz ovoga” – reče On -, “ne priliči ti da u njemu prkosiš;
izlazi, ti si, zaista od onih prezrenih!”
15. “Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!” – zamoli on.
16. “Daje ti se vremena!” – reče On.
17. “E zato što si me u zabludu odveo” – reče - “kunem se da ću ih na Tvom
pravom putu presretati,
18. pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš
ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”
19. “Izlazi iz njega, ponižen i prognan!” – reče On. “Oni koji te budu slijedili
od njih, zaista ću sa vama svima džehennem napuniti!
20. A ti, o Ademe, i žena tvoja u džennetu stanujte i odakle gdje god hoćete
jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da nepravednici ne budete!”
21. I šejtan im poče šaputati da bi im otkrio ono što je bilo od njih skriveno
od njihove sramote, i reče: “Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da
ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili”, -
22. i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!”
23. I na prevaru ih zavede. A kad oni drvo okusiše, sramota njihova im se ukaza
i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam
zabranio?! – zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam da vam je šejtan, zbilja,
otvoreni neprijatelj.””
24. “Gospodaru naš“, - rekoše oni – “nepravdu smo prema sebi učinili, i ako nam
Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti gubitnici.”
25. “Silazite” – reče On – “jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete
boraviti i opskrbu imati za određeno vrijeme.”
26. ”Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti” – reče
On.
27. O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja pokriva stidna mjesta vaša i
služi vam kao ukras; ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su
neki Allahovi znakovi da bi oni savjet primili.
28. O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše
iz dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im sramotu njihovu
pokazao! On vas vidi, on i pleme njegovo, odakle vi njih ne vidite. Mi smo
učinili šejtane zaštitnicima i prijateljima onih koji ne vjeruju.
29. A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade,
a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna
djela! Zar o Allahu govorite ono što ne znate?”
30. Reci: “Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu kad god
obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas
je iz ničega stvorio, tako će vas ponovo oživjeti.
31. On jednima na pravi put ukazuje, a drugi su zaslužili da u zabludi budu;
oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i vjeruju da uputu primaju.
32. O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da molitvu obavite! I jedite
i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.
33. Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i
dobre stvari koje se koriste za opskrbu?” Reci: “Ona su za vjernike na ovom
svijetu, na onom svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze
ljudima koji znaju.
34. Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i
neopravdanu primjenu sile, i da Allahu pridružujete ono za šta On nikakav dokaz
objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.”
35. Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren
jedan ni odložiti ni ubrzati.
36. O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici koji će
vam o znakovima Mojim govoriti, - onda se oni koji se budu Allaha bojali i sebe
na bolje promijenili neće ničega bojati niti će bilo za čim tugovati;
37. a oni koji znakove Naše budu poricali, i prema njima se budu oholo odnosili,
biće stanovnici u vatri, u njoj će vječno ostati.
38. Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili poriče
Njegove znakove? Takve će stići ono što im je određeno u knjizi. Sve dok, kada
im izaslanici Naši dođu da im dušu uzmu, oni ne kažu: “A gdje su oni koje ste
se, umjesto Allahu, prizivali?” – “Izgubili su nam se” – odgovoriće, i sami
protiv sebe posvjedočiti da su nevjernici bili.
39. “Ulazite u džehennem s narodima, sa džinnovima i ljudima koji su prije vas
bili i nestali!” – reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjaće onaj narod
prošli za kojim se povodio. A kad jedan za drugim u njega dođu, tada će zadnji
reći o prvom: “Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj
dvostruku patnju u vatri!” – “Za sve će biti dvostruka!” – reći će On-, “ali vi
ne znate.”
40. Onda će prvi reći drugom: “Pa vi niste ni po čemu bolji od nas! Zato
iskusite patnju za ono što ste radili.”
41. Onima koji znakove Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili –
kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći
nego što će oni u džennet ući. Eto tako ćemo Mi grešnike kazniti.
42. U džehennemu će im ležaj i pokrivači od vatre biti. Eto tako ćemo Mi
zlikovce kazniti.
43. A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi nikog ne zadužujemo mimo
njegovih mogućnosti – biće stanovnici dženneta, u njemu će vječno ostati.
44. Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti; ispod njih će rijeke teći, i oni će
govoriti: “Hvaljen neka je Allah, koji nas je na ovo uputio; i mi sigurno ne
bismo upućeni bili da nas Allah nije uputio. Poslanici Gospodara našeg su zaista
istinu donosili”, i njima će se doviknuti: “Taj džennet ste u nasljedstvo dobili
za ono što ste činili!”
45. I stanovnici dženneta će stanovnike vatre dozivati: “Mi smo našli da je
istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito
ono što vam je Gospodar vaš obećao?” – “Jesmo!” – odgovoriće. A onda će jedan
glasnik viknuti među njima: “Neka je Allahovo prokletstvo nad nepravednicima,
46. koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali da ga iskrive, i koji u onaj
svijet nisu vjerovali!”
47. Između njih biće pregrada, a na uzvišenjima ljudi koji će svakog po
obilježju njegovom poznati. I oni će stanovnicima dženneta viknuti: “Mir vama!”
– dok još nisu ušli u nj, a jedva će čekati.
48. A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima džehennema, uzviknuće:
“Gospodaru naš, na daj nam da budemo s narodom grešnim!”
49. Oni koji će na uzvišenjima biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježjima
njihovim poznati, i reći će: “Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to što ste
se oholo držali?
50. Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?
Uđite u džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi nećete
tugovati!”
51. I stanovnici vatre dozivaće stanovnike dženneta: “Prolijte na nas vode ili
nešto od onoga čime vas je Allah obdario!” – a oni će reći: “Allah je to dvoje
zabranio nevjernicima,
52. kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio
obmanuo.” Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj
Dan pred Nama stajati i zato što su znakove Naše poricali.
53. A Mi ovima objavljujemo Knjigu koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude
putokaz i milost narodu koji vjerovali.
54. Čekaju li oni da dođe tumačenje njeno? Onoga dana kada dođe tumačenje njeno,
reći će oni koji su ga zaboravili ranije: “Istinu su poslanici Gospodara našeg
donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da
budemo vraćeni, pa da postupimo drukčije nego što smo postupili!” Ali, duše su
svoje izgubili, i napustilo ih je ono što su izmišljali.
55. Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja
stvorio, i onda se na Prijestolju ustoličio; On tamom noći prekriva dan, koji ga
u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Zar
Njemu ne pripada stvaranje i naredbovanje!? Uzvišen neka je Allah, Gospodar
svjetova!
56. Molite se Gospodaru svome ponizno i tajno; zaista On ne voli prijestupnike.
57. I ne pravite nered na Zemlji nakon što je na njoj red uspostavljen; i Njemu
se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra
djela čine.
58. On je Taj koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni
pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega kišu
spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni. Isto ćemo tako
mrtve oživjeti da biste se sjetili.
59. Plodna zemlja, voljom Gospodara njezina, daje usjeve, a ona neplodna daje
tek s mukom. Eto, tako Mi objašnjavamo znakove narodu koji zahvaljuje.
60. Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” – govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za
vas patnje na Velikom danu!”
61. A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj
zabludi.”
62. “O narode moj,” – govorio je on – “ nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam
poslanik Gospodara svjetova;
63. poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i iskren savjet vam dajem; a ja od
Allaha znam ono što ne znate vi.
64. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom
od vas, da vas opominje, da biste se Allaha bojali i pomilovani bili?”
65. Ali, oni su ga lažovom smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u
lađi spasili, a one koji su znakove Naše nijekali – potopili; uistinu, to je bio
slijep narod.
66. I narodu ‘Âda – njihova brata Hûda. “O narode moj,” – govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se Allaha ne
bojite?”
67. Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo
da si ti doista glup, i mi mislimo da si ti zaista lažac”.
68. “O narode moj”, - govorio je on – “nisam ja glup, nego sam poslanik
Gospodara svjetova;
69. dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam provjerljivi iskreni
savjetnik.
70. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom
od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda
učinio; i to što ste krupna rasta – Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek
na umu Allahove blagodati, da biste uspješni bili.”
71. “Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se
klanjali preci naši napustimo? – govorili su oni . “Učini da nas snađe to čime
nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!”
72. “Već vas je stigla kazna i gnjev Gospodara vašeg!” – govorio je on. “Zar sa
mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali, a
o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!”
73. I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a do
posljednjeg istrijebili one koji su znakove Naše nijekali i koji nisu vjerovali.
74. I narodu Semûda – njegova brata Saliha. “O narode moj,” – govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Zaista vam je došao
jasan znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je
neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna
stigne!
75. I sjetite se kada vas je učinio nasljednicima poslije naroda ‘Âda i na
Zemlji nastanio pa u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete.
Imajte na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!”
76. A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše one prema kojim
su oholi bili, one među njima koji su vjerovali: “Vjerujete li vi da je Salih
poslan od Gospodara svoga?” – “Mi, uistinu, vjerujemo u ono što je po njemu
objavljeno” – odgovoriše oni.
77. “A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete” – rekoše oni koji su
bili oholi.
78. I osakatiše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga prekršiše i rekoše: “O
Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.”
79. I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični,
80. a on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu
Gospodara svoga i iskreno vas savjetovao, ali vi ne volite one koji savjetuju.”
81. I Luta – kad reče narodu svome: “Zašto činite razvrat koji niko prije vas na
svijetu nije činio?
82. Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve
granice zla prelazi!”
83. A odgovor naroda njegova glasio je: “Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su
ljudi-čistunci!”
84. I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala
s onima koji su iza ostali.
85. I na njih smo neku kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.
86. A narodu Medjena – njegova brata Šu’ajba. “O narode moj”, - govorio je on –
“Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan znak od
Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari
njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj
uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.
87. I ne postavljajte zasjede na svakom putu, prijeteći i od Allahova puta
odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći da ga iskrivite. I sjetite se kada
vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji
su nered pravili.
88. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju,
pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!”
89. Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: “Sigurno ćemo mi,
o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati, ili ćete
se vi bezuvjetno u vjeru našu vratiti.” – “Zar i protiv naše volje?” – reče on.
90. “ Zaista bismo na Allaha laž iznijeli ako bismo se u vjeru vašu vratili
nakon što nas je Allah iz nje spasio. Za nas nije da joj se vratimo osim ako bi
to želio Allah, Gospodar naš; Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha
se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, Ti si sudija
najbolji!”
91. A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: “Ako pođete za
Šu’ajbom, bićete sigurnio gubitnici.”
92. I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi,
nepomični.
93. Oni koji su smatrali Šu’ajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ugodno
živjeli; oni koji su smatrali Šu’ajba lašcem, oni su gubitnici bili.
94. A on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanice
Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa kako da tugujem za narodom nevjerničkim?!”
95. I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike
njegove neimaštinom i bolešću nismo kaznili da bi oni (pred Allahom) ponizni
postali.
96. Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i počeli
govoriti: “Naše pretke su pogađale žalosti i radosti!” – i tada bismo ih, da oni
ne predosjete, neočekivano kaznili.
97. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i bogobojazni bili, Mi bismo im
blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih
kažnjavali za ono što su zaradili.
98. A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću
dok budu spavali?
99. Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih naša kazna neće stići danju
dok se budu zabavljali?
100. Zar misle da su sigurni od onog što Allah smišlja? Ali, samo narod kome
propast predstoji misli da je siguran od onog što Allah smišlja.
101. Zar onima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih ne služi
kao uputa da, ako budemo htjeli, možemo i njih zbog grijehova njihovih kazniti i
srca njihova zapečatiti, pa savjet neće poslušati.
102. O tim gradovima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi su
im jasne znakove donosili, ali oni nisu htjeli da povjeruju u ono u što su prije
nijekali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati.
103. Našli smo da se većina njih zavjeta nije držala, i našli smo da su većinom,
doista, teški grešnici bili.
104. Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glavešinama njegovim sa
znakovima Našim, ali su se oni nepravedno prema njima ponijeli; Pa pogledaj kako
su skončali oni koji su nered činili.
105. I Musa reče: “O faraone, je sam poslanik Gospodara svjetova!
106. Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan znak od
Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!”
107. “Ako si donio kakav znak” – reče, “pokaži ga, ako istinu govoriš“.
108. I on baci svoj štap – kad on prava zmijurina;
109. i izvadi ruku svoju – ona za prisutne postade bijela.
110. Glavešine naroda faraonova povikaše: “Ovaj je, doista, vješt čarobnjak,
111. on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?”
112. “Zadrži njega i brata njegova - rekoše - “a pošalji u gradove one koji će
sakupljati,
113. preda te će sve vješte čarobnjake dovesti”.
114. I faraonu čarobnjaci dođoše. “Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo
pobjednici?” – upitaše.
115. “Da” - reče – “i bićete mi, zaista, bliski”.
116. “O Musa” - rekoše onda – “hoćeš li ti ili ćemo mi baciti?”
117. “Bacite vi” - reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih
prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.
118. I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!” – i on odjednom proguta sve ono
čime su oni bili obmanu izveli.
119. I tako istina na vidjelo izbi i propade sve ono što su oni priredili,
120. i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi,
121. a čarobnjaci se licem na tle baciše.
122. “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” - povikaše,
123. “Gospodara Musaova i Harunova!”
124. “Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” – viknu faraon. –
“Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega
stanovnike njegove izveli. Zapamtićete vi!
125. Izodsjecaću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda će vas sve
razapeti!”
126. A oni rekoše: “Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!
127. Ti nam se svetiš samo to što smo u znakove Gospodara našeg povjerovali kada
su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam strpljenja da izdržimo i učini da kao
vjernici umremo!”
128. A glavešine naroda faraonova rekoše: “Zar ćeš ostavi Musaa i narod njegov
da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” – On reče:
“Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi,
uistinu, vladamo njima”,
129. Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi;
zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a
lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali”.
130. “Zlostavljani smo” – rekoše oni – “prije nego što si nam došao, a i nakon
što si nam došao!” A Musa reče: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a
vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.
131. I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se
opametili.
132. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih
snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi
pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih ne
zna!
133. I govorili su: “Kakav god znak da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti
nećemo vjerovati!”
134. Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv –
sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod grešni su bili.
135. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: “O Musa, moli se, u naše ime,
Gospodaru svome – zbog onog što ti je On obećao: ako nas oslobodiš nevolje, mi
ćemo, zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati”.
136. I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kojeg im je bilo
određeno da je podnose, - oni bi, odjednom, obećanje prekršili.
137. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i
prema njima ravnodušni bili,
138. a potlačenom narodu dadosmo u nasljeđe istočne i zapadne krajeve zemlje
koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim
bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su
faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.
139. I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji
se klanjao kumirima svojim “O Musa,” – rekoše – “napravi i ti nama boga kao što
i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” – reče on.
140. “Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovjedaju i beskorisno će im biti
ono što rade.
141. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog
svijeta uzdigao?”
142. I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno
mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, - to je
bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.
143. I Mi odredismo za Musaa trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se
vrijeme koje je odredio Gospodar njegov upotpuni na četrdeset noći. A Musa je
bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne
slijedi puteve onih koji su smutljivci!”
144. I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov
progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Nećeš Me nikad
vidjeti” – reče - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu,
vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni,
a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem
Ti se, ja sam vjernik prvi!”
145. “O Musa”, - reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom
poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!”
146. I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za sve. “Prihvati
ih čvrsto, a narodu svome zapovjedi da se prihvate onoga što je u njima
najbolje!” A pokazaću vam i zemlju grešnika.
147. Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji
oholili. I kakav god oni znak vide neće u njega vjerovati. I ako vide kako treba
pravo postupati – neće tako postupati, a ako vide kako se krivo postupa – tako
će postupati. To je zato što su dokaze Naše poricali i što su prema njima
nemarni bili.
148. A onima koji znakove naše i susret na onom svijetu budu nijekali, biće
poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?
149. I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip
teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim
ne vodi? Oni ga prihvatiše, i nepravedni bješe.
150. I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše:
“Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti
izgubljeni!”
151. A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: “Ružno li je to
čime ste me poslije odlaska moga zamijenili! Zar da požurite odluku Gospodara
vašeg?” – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. “O
sine majke moje,” – reče Harun – “narod me je slabim držao i umalo me nije ubio;
ne čini da se dušmani raduju nesreći mojoj i ne smatraj me jednim od onih koji
su nepravedni.”
152. “Gospodaru moj,” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini da
budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!”
153. One koji su tele prihvatili stići će srdžba Gospodara njihova i poniženje
još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži.
154. A onima koji rđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu –
zaista Gospodar tvoj, poslije toga, oprašta i samilostan je.
155. I kad Musaa srdžba minu, on uze ploče u čijim spisima je bilo uputstvo i
milost za one koji se Gospodara svoga boje.
156. I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi za Naše mjesto susreta. A
kad ih zadesi potres, on reče: “Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i
mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici
naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludu odvodiš, a kome
hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti si Zaštitnik naš, pa nam oprosti i smiluj nam
se, jer Ti si najbolji od onih koji praštaju;
157. I dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu - mi smo upućeni
Tebi!” – “Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću” – reče On - “a milost Moja
obuhvaća sve; daću je onima koji su bogobojazni i milostinju daju, i onima koji
u znakove Naše vjeruju,
158. onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji nije bio učen ni da
čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji
će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih ih odvraćati, koji će im
lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih osloboditi tereta i
lanaca koji su ih teretili. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga
budu podržavali i poštovali, i svjetlo s njim poslano slijedili – oni će
uspješni biti.
159. Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik; Onoga čija je vlast na
nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato
vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji nije učen da čita i
piše, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; i njega slijedite – da biste bili
uputom vođeni!”
160. U narodu Musaovu ima grupa koja istinom upućuje i koja prema njoj pravedno
sudi.
161. I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je
narod njegov vode zatražio: “Udari štapom svojim po stijeni!” – i iz nje je
dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od
oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: “Jedite lijepe stvari kojima
vas opskrbljujemo!” Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni
bili.
162. A kada im je bilo rečeno: “Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete
i recite: “Oprosti!” a na kapiju uđite glava pognutih – oprostićemo vam grijehe
vaše, a onima koji dobra djela čine daćemo i više”, -
163. onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila
rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni
bili.
164. I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti
kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a
kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili
zato što su stalno griješili.
165. A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti
ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem
vašim opravdali i da bi oni bogobojazni bili.”
166. I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od
navaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su
stalno u grijehu bili.
167. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi
smo im rekli: “Postanite majmuni prezreni!”
68. I kad Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta slati protiv njih nekoga
ko će ih najgori način tlačiti. Gospodar tvoj, doista, brzo se sveti, i On,
doista, oprašta i samilostan je.
169. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih
koji to nisu; i dobrim i zlim smo ih kušali da bi se opametili.
170. I poslije njih došla su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila – oni se bave
nevažnim stvarima ovoga prolaznog svijeta i govore: “Biće nam oprošteno!” I ako
im nešto slično nevažno dođe oni se toga prihvate. Zar od njih nije uzet zavjet
Knjige da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se
Allaha boje, zar ne razumijete!?
171. A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu – pa, Mi doista
nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji su čestiti.
172. A kada smo iznad njih brdo podigli - činilo se kao oblak - oni su mislili
da će na njih pasti. “Prihvatite čvrsto ono što smo vam dali, i neka vam je na
umu ono što je u njemu – da biste bili bogobojazni!”
173. I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i
zatražio od njih da posvjedoče za sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su
odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi
o ovome ništa nismo znali”,
174. Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a
mi smo potomstvo poslije njih. Zar ćeš nas uništiti za ono što su činili dobra
kvarioci?”
175. I tako, eto, Mi detaljno iznosimo znakove, da bi oni došli sebi.
176. I kaži im vijest o onome kome smo znakove Naše dali, ali koji se od njih
udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.
177. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu
priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga
potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet isplažena jezika
dahće. Takav je primjer naroda koji Naše znakove niječe; zato kazuj događaje da
bi oni razmislili.
178. Loš je primjer narod koji Naše dokaze niječe, i on zlo čini sam sebi.
179. Upućen je onaj koga Allah uputi, a koga On ostavi u zabludi - taj će
gubitnik biti.
180. Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a
njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne
čuju; oni su kao stoka, ne! oni su i gori – to su oni nemarni.
181. Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji
iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!
182. A među onima koje stvaramo ima grupa ljudi koji (druge) upućuju istinom i
koji prema njoj pravedno sude.
183. A one koji naše znakove niječu Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni
znati, u propast voditi.
184. i davaću im vremena; obmana Moja doista je jaka.
185. Zar neće razmisliti!? Njihov drug nije lud; on samo otvoreno opominje.
186. I zar ne vide carstvo nebesa i Zemlje i sveme ono što je On stvorio, i da
im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koji će govor poslije ovoga
povjerovati?
187. Koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On će ih
ostaviti da u griješenju svome izgubljeni lutaju.
188. Pitaju te o Času kada će se zbiti. Reci: “Znanje o tome ima Gospodar moj.
Niko ga osim Njega ne može otkriti. Težak je to teret nebesima i Zemlji. Sasvim
neočekivano će vam doći”. Pitaju te kao da si ti udetalje upoznat s njim. Reci:
“Znanje o tome ima Allah, ali većina ljudi ne zna”.
189. Reci; “Ja nisam u stanju sebi neku korist pribaviti ili od sebe kakvu štetu
otkloniti osim onoga što Allah hoće. A da znam neviđeno, stekao bih mnoga dobra
i zlo me ne bi doticalo. Ali ja samo čovjek koji donosi opomene i radosne
vijesti ljudima koji vjeruju.”
190. On je taj koji vas je od jedne duše stvorio, a od nje druga njegova učinio
da bi se u njoj smirio. I kada on nju obljubi, ona zanosi lahko breme pa s njim
hodi; a kad joj ono oteža, njih dvoje mole Allaha, Gospodara svoga: “Ako nam
daruješ čestita potomka, bićemo, zaista zahvalni!”
191. Ali kad im On daruje čestita potomka, oni druge pridruže Njemu u onome što
im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu pridružuju!
192. Zar Mu pridružuju one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni,
193. i koji im ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi?
194. I ako ih pozovete uputstvu, neće vas slijediti; isto vam je pozivali ih ili
šutjeli.
195. Zaista su onî, koje vi pored Allaha prizivate, robovi, kao i vi. Pa, vi ih
prizivajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite!
196. Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li
oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: “Zovite božanstva vaša, pa
protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite.
197. “Moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrîma brine”.
198. A onî, koje vi pored Njega prizivate, ne mogu ni vama ni sebi pomoći.
199. I ako ih pozoveš uputstvu, oni ne čuju; vidiš ih kako te gledaju, ali oni
ne vide.
200. Drži se oprosta; traži da se čine dobra djela; i neznalica se kloni!
201. A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha; On
uistinu sve čuje i zna.
202. Oni koji se Allaha boje, čim ih zla misao od šejtana dodirne, Allaha se
sjete, i odjednom oni ispravno vide.
203. Dok njihovu braću šejtani podržavaju u zabludi, i onda se oni u griješenju
ne ustežu.
204. Kad im nijedan ajet ne doneseš, oni govore: “Zašto ga sam ne sastaviš!” –
Reci: “Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje.” Ovo su
prosvjetljenja od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju.
205. A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.
206. I spominji Gospodara u sebi ponizno i sa strahopoštovanjem, ne podižući
jako glas, ujutro i naveče, i ne budi nemaran.
207. Oni koji su kod Gospodara tvoga doista ne zaziru da Mu se klanjaju; Njega
veličaju i hvale, i pred Njim licem na tle padaju.