SURA XII

Jusuf – Jusuf
Mekka – 112 ajeta

 

1. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

2. Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige jasne!

3. Objavili smo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.

4. Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo objavljujući ti ovaj Kur’an, dok si prije njega bio doista od onih koji [za te događaje] nisu znali:

5. Kada Jusuf reče ocu svome; "O oče moj, vidio sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec; vidio sam ih kako mi se pokloniše",

6. On reče: "O sinko moj, ne kazuj ono što si vidio braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.

7. Tako će te Gospodar tvoj odabrati, i tumačenju ispričanog te naučiti, i upotpuniti Njegov blagoslov tebi i Jakubovoj porodici, kao što ga je prije tebe upotpunio očevima tvojim, Ibrahimu i Ishaku. - Gospodar tvoj, zaista, sva zna i mudar je."

8. U Jusufu i braći njegovoj nalaze se znakovi za one koji pitaju.

9. Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je [čitava] skupina. Naš otac, zaista, u očitoj je zabludi.

10. “Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio protjerajte, otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga budite dobri ljudi."

11. Jedan od njih reče: "Ne ubijte Jusufa, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana - ako baš hoćete nešto da učinite."

12. "O oče naš" – rekoše oni – "zašto nam ne vjeruješ u vezi Jusufa? Mi mu zaista dobro želimo?

13. Pošalji ga sutra s nama da se igra i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati."

14. "Zaista će me rastužiti to što će te ga odvesti, i plašim se da ga vuk ne pojede kad vi prema njemu budete nemarni" – reče [Jakub].

15. “Ako ga vuk pojede, pored nas ovoliko" - rekoše oni - "mi bismo tada zaista bili gubitnici."

16. I kada ga odvedoše, dogovoriše se da ga bace na dno bunara. I Mi mu objavismo: "Ti ćeš ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni [te] neće prepoznati."

17. I uveče dođoše ocu svome plačući.

18. "O oče naš" – rekoše – "bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo."

19. I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "Vaše duše su vas podstakle ne zlo nešto" – reče on – “[za mene je] strpljivost lijepa, i od Allaha se traži pomoć protiv onog što vi iznosite."

20. I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje. "Muštuluk!’ – viknu on – "evo jednog dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu sakrili, a Allah dobro zna ono što oni rade.

21. I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko dirhama; jedva su čekali da ga se oslobode.

22. Onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak časnim! Može nam koristan biti, ili ga možemo posiniti!" I eto tako Mi Jusufu dadosmo položaj na Zemlji i naučismo ga tumačenju ispričanog - a Allah ima potpunu moć nad stvarima svojim, ali većina ljudi ne zna.

23. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.

24. I na grijeh ga je navodila ona u čijoj je kući bio, pa zaključa sva vrata i reče: "Hodi!" - "Sačuvaj Bože! On je Gospodar moj!" - uzviknu on - "On mi je učinio boravak časnim; a oni koji čine zlo neće nikad uspjeti."

25. I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da dokaz Gospodara svoga nije vidio. Tako, da odvratimo od njega zlo i sramno djelo; on je uistinu bio jedan od Naši robova iskrenih.

26. I njih dvoje prema vratima potrčaše - a ona razdera straga košulju njegovu - i muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini" – reče ona – "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"

27. "Ona je pokušala da mene na grijeh navede" – reče Jusuf. – "Ako je košulja njegova s prijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu," – primjeti neko ko je bio prisutan iz porodice njezine -

28. " a ako je košulja njegova straga raderana, onda ona laže, a on govori istinu."

29. I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših [ženskih] lukavstava, vaša lukavstva su zaista velika!

30. “Ti, Jusufe, pusti ovo, a ti [ženo] traži oproštenje za grijeh svoj! Zaista si bila od onih koji griješe."

31. I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Vidimo je u jasnoj zabludi."

32. I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, zadiviše se [ljepoti njegovoj] i po rukama svojim se porezaše; "Sačuvaj Bože!" – uskliknuše – "ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!’

33. "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" – reče ona. "Zaista sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on sačuvao. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće sigurno u tamnicu bačen i biće sigurno ponižen."

34. "Gospodaru moj" – zavapi on – "draža mi je tamnica od onog na šta me one pozivaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i među neznalicama biti."

35. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna.

36. Poslije im na pamet pade, nakon što su vidjeli znakove, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.

37. S njim su u tamnicu ušla još dva momka. "Vidio sam sebe [u snu] da cijedim grožđe" – reče jedan od njih. “A ja, opet” - reče drugi – "vidih sebe kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju.” “Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek." - [rekoše.]

38. "Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem objašnjenje njegovo," – reče Jusuf - "To je dio onoga čemu me je naučio Gospodar moj. Ja nam napustio vjeru naroda koji u Allaha ne vjeruje, i on onaj svijet ne priznaje.

39. “I slijedim vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i prema rodu ljudskom, ali većina ljudi nije zahvalna.

40. “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji različiti bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?

41. “Ono čemu se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste nadjenuli vi i preci vaši, - Allah o njima nikakav autoritet nije poslao. Sud pripada jedino Allahu. On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.

42. O drugovi moji u tamnici, što se tiče jednog od vas, on će gospodara svoga vinom pojiti, a što se tiče drugog, on će raspet biti, pa će mu ptice s glave jesti. Odlučena je stvar o kojoj ste pitali!"

43. A onome od njih dvojice za koga je mislio da će spašen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!’ – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.

44. I vladar reče: "Imao sam viziju u kojoj sam vidio kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i vidio sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi viziju moju ako vizije znate tumačiti?"

45. "Zbrkanih li snova!’ – rekoše oni – "mi snove ne znamo tumačiti."

46. I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i reče: "Ja ću vam protumačiti san, samo me pošaljite!

47. "Jusufe, o istinoljubivi čovječe, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, - pa da se vratim ljudima, da bi oni znali."

48. "Sijaćete sedam godina uzastopno" - reče - "pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti.

49. “Onda će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete [za sjetvu] sačuvati.

50. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti."

51. I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: “Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – Gospodar moj dobro zna spletke njihove!’"

52. "Šta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraćale?" – upita [vladar]. – "Bože sačuvaj!’ – rekoše one – "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" – "Sad je istina na vidjelo izašla" – reče upravnikova žena – "ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.”

53. [Nastavio je Jusuf:] “Tako da on zna da nisam, dok je bio odsutan, prema njemu bio podmukao, jer Allah ne dã da se ostvare lukavstva podmuklih.

54. “Ja ne oslobađam krivice dušu svoju - duša na zlo natjeruje, osim ako se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je."

55. I vladar reče: "Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu" – i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas uticajan i pouzdan biti."

56. "Postavi me” - reče - "da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan."

57. I tako Mi Jusufu dadosmo jak položaj u zemlji. U njoj mu je na raspolaganju bilo sve što je želio; milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onih koji dobra djela čine.

58. A nagrada na onom svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se Allah boje.

59. I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.

60. I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: "Dovedite mi svoga brata od oca vašeg, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje primam.

61. Ako mi ga ne dovedete, nema vam više kod mene mjere [hrane] niti ćete u moju blizinu doći!’

62. "Pobrinućemo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista ćemo tako postupiti" – rekoše oni.

63. A Jusuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, tako da ih, kad se vrate svojima, prepoznaju da bi se [opet ovamo] vratili."

64. I pošto se vratiše ocu svome, rekoše; "O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati."

65. "Zar da vam vjerujem u vezi njega kao što sam prije vjerovao u vezi brata njegova?" – reče on. "A Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!’

66. A kad otvoriše tovare svoje nađoše da su im vraćene stvari njihove. "O oče naš, šta možemo [više] poželjeti? Ovo su nam stvari naše vraćene, i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin tovar hrane ćemo više dobiti; to će biti tovar [dobitak] lahak", rekoše.

67. "Ja ga s vama neću poslati’ – reče – "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne budete nečim potpuno savladani." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah pazi na ono što govorimo!

68. "O sinovi moji," – reče onda – "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vam ne mogu ništa koristiti protiv Allaha; Odredba pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!’’

69. I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, a protiv Allaha im nije ništa pomoglo osim želje u duši Jakubovoj, koju je On ispunio. On [Jakub] je, uistinu, veliki znalac u onom što smo ga Mi naučili bio, ali većina ljudi ne zna.

70. I kad iziđoše pred Jusufa, on primi kod sebe brata svoga. "Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni radili," reče.

71. I pošto ih namiri namirnicima njihovim, stavi čašu u tovar brata svoga. Onda jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"

72. Oni ih, prilazeći im, upitaše: "Šta tražite?"

73. "Tražimo vladarevu čašu" – odgovoriše. – "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!"

74. “Allaha nam" - rekoše oni - "vi znate da mi nismo došli da činimo nered na zemlji, i mi nismo kradljivci."

75. "A kakva je kazna za to ako ne govorite istinu?" – upitaše.

76. "Kazna za to je onome u čijem se tovaru nađe [da rob postane] sam on" – odgovoriše. – "Eto tako mi kažnjavamo kradljivce."

77. I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, i onda je izvadi iz vreće brata svoga. – Tako smo smislili za Jusufa. – On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme brata svoga, osim ako je to Allaho želio. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.

78. "Ako je on ukrao" - rekoše oni - "pa i prije je brat njegov krao! I Jusuf zadrža to [svoje znanje o tome] u sebi i ne otkri im ga. "Vi ste u gorem položaju" - reče - “Allah najbolje zna šta [drugima] pripisujete.”

79. "O upravniče," – rekoše oni – "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti čovjek dobročinitelj."

80. "Sačuvaj Bože" – reče – "da uzmeme nekog drugog do onoga u koga smo našu imovinu našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!”

81. I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate" – reče vođa njihov – "da vas je otac vaš Allahom zakleo, a i prije kako ste [prema obećanju] o Jusufu nemarni bili? Neću napustiti ovu zamlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok mi Allah ne presudi, a On je Sudija najbolji.

82. Vratite se ocu svome pa recite: ‘O Oče naš, sin tvoj je ukrao; mi smo svjedoci onom što znamo, a nepoznatog mi nismo čuvari.

83. ‘Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!’

84. "Ne, nego su vas vaše duše podstakle ne zlo nešto" – reče on – “[za mene je] strpljivost lijepa. Možda će mi ih Allah sve vratiti; uistinu, On sve zna i mudar je."

85. I okrenu se od njih i reče: "O kako velik je jad moj za Jusufom!" I oči mu pobijelješe od tuge, i u sebi je savlađivao ljutnju svoju.

86. "Allaha nam" – rekoše oni – "ti ćeš neprestano spominjati Jusufa sve dok teško ne oboliš ili ne umreš!"

87. "Ja se za tugu svoju i jad svoj Allahu žalim, a od Allaha znam ono što vi ne znate" – reče on.

88. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost."

89. I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."

90. "A znate li" – upita on – "šta ste s Jusufom i bratom njegovim uradili dok ste neznalice bili?"

91. "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – rekoše oni. – "Da ja sam Jusuf, a ovo je brat moj; Allah je bio prema nama dobrostiv. Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."

92. "Allaha nam," – rekoše oni – "Allah ti je nad nama prednost dao, i mi smo doista zgriješili."

93. "Danas vam nema prijekora” - reče - "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!

94. Ovu košulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on će progledati, i svu čeljad svoju mi dovedite!"

95. I kada karavana napusti [Egipat], otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio."

96. "Allaha nam," – rekoše oni – "ti si doista u svojoj zabludi staroj."

97. A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh” - reče - "da ja znam od Allaha ono što vi na znate."

98. "O oče naš" – rekoše oni – "zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili."

99. "Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti" – odgovori on – "On prašta i On je milostiv."

100. I kad iziđoše pred Jusufa, on smjesti kod sebe roditelje svoje i reče; "Nastanite se u Egiptu, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!"

101. I on roditelje svoje postavi na prijesto; i oni svi pred njim u sedždu padoše, i on reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moje vizije nekadašnje. Gospodar moj ju je učinio istinitom. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj zaista pažljiv prema onome šta On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!

102. Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju ispričanog! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovom i na onom svijetu; usmrti me kao muslimana i pridruži me onima koji su dobri!"

103. Eto to su neke vijesti nevidljivog koje Mi tebi objavljujemo. I ti nisi bio s njima kada su oni zajedno o svojoj stvari raspravljali, i pri tome spletke smišljali.

104. A većina ljudi, i ako bi ti to silno želio, nisu vjernici.

105. Ti od ovih ne tražiš za njega nagradu; on je samo opomena svim svjetovima.

106. Koja li su samo znamenja na nabesima i na Zemlji pored kojih prolaze, i od kojih glave okreću!

107. Većina njih ne vjeruje u Allaha bez da druge Njemu ravnim ne smatraju.

108. Zar su sigurni da ih prekrivač od Allahove kazne neće stići ili da ih čas suđeni neće iznenaditi, i oni to neće primijetiti?

109. Reci: "Ovo je put moj; ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja i onaj koji me slijedi; i neka je slavljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."

110. A Mi prije tebe nismo nikog osim [običnih] ljudi slali, kojima smo objave objavljivali, od stanovnika sela i gradova. Zar nisu putovali po zemlji, pa da vide kako su skončali oni prije njih. A dom na onom svijetu je doista bolji za one koji se Allaha boje – pa zar ne razumijete!

111. I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da su bili u laž utjerani, pomoć Naša bi im došla pa Mi spasimo one koje Mi hoćemo; a kazna Naša se ne može odvratiti od naroda grešnog!

112. U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Nije izmišljena besjeda nego potvrda onoga prije njega, i objašnjenje svake stvari, i uputstvo i milost narodu koji vjeruje.

 



nazad