Principi korisnosti
Islam nas uči da sva Allahova davanja i djela, naređenja i zabrane dolaze sa najboljom namjerom, svrhom i korišću za čovjeka[1]. Ovo vjerovanje se bazira na sljedećem: prvo, Allahu, dž.š. nije ništa potrebno i zato sve što stvori i uradi namijeni Njegovim stvorenjima; drugo, ono što stvori ili uradi mora koristiti stvorenjima, jer uraditi nešto nekorisno i bez svrhe protivi se razumu i ne može se pripisati Allahu, dž.š.
Zasnovano na ovome principu korisnosti, vjerujemo da su ljudski instinkti i potrebe stvoreni zbog određenih korisnih razloga. Ovi instinkti i potrebe se ne smiju zanemariti niti potisnuti, nego se trebaju iskoristiti na način propisan od Allaha, dž.š. Uzmimo na primjer privlačnost među polovima. Potisnuti ili suzbiti ovu potrebu značilo bi protivljenje prema Stvoritelju. Njena funkcija treba biti od koristi čovjeku i zato nam je Allah, dž.š, propisao ženjenje i udavanje, a za uspješan život dao nam da se volimo i pazimo. Tako slično, strah i žudnja su prirodni instikti koji trebaju biti korišteni za čovjekov napredak. Čovjek se uči da se ne boji nikoga osim Boga, niti da žudi ni za čim osim za Njegovom nagradom.
[1] Aslah – najkorisnije i najpovoljnije; Koristi se u opisivanju Allahovog odnosa prema Njigovim stvorenjima