Tumačenje riječi "Vali"
Časni Qur'an često govori o vela, muvelat i tevalla kao o
prijateljstvu i suradnji. Rije-či Vela, Velajet, Vilajat, Veli, Mevla i slično
potječu iz istog korijena. Izvorno značenje ovog korijena je „blizina“, i
fizička i figurativna. To je razlog što se izvedenice ovog korijena
upotrebljavaju u značenju prijateljstva, ljubavi, pokroviteljstva, skrbništva,
nadzora, gospodstva, upravljanja itd, jer svi ovi pojmovi podrazumijevaju neku
vrstu kontakta i blizine.
Časni Qur'an savjetuje muslimane da ne
prihvaćaju srčanu blizinu ni skrbništvo od nemuslimana. Međutim, to nipošto ne
znači da se Islam protivi dobrim odnosima sa drugim ljudima, da potiče muslimane
na neprijateljstvo sa nemuslimanima i na to da im ne čine nikakva dobročinstva.
Časni Qur'an izričito kaže: “Allah vam ne zabranjuje da pokazujete ljubaznost
niti da postupate pravedno sa onima koji se ne bore protiv vas zbog vaše vjere i
ne izgone vas iz vaših domova. Zaista Allah voli pravedne” (Surah al-Mumtahina,
8).
Islam ne kaže da se dobrostivo druženje mora isključivo ograničiti na
muslimane, niti da musliman ne smije biti čovjekoljubiv prema drugima. Kako bi
takvo što mogla reći jedna religija koja je, riječima Qur'ana, opisala svoga
Poslanika kao milost cijelom svijetu?
Stvarna je misao da muslimani
moraju biti uvijek na oprezu u pogledu namjera nemuslimana, usprkos njihovih
izjava o prijateljstvu. Oni moraju uvijek biti oprezni i nikada nečije
pretenzije ne smiju cijeniti prema njihovoj nominalnoj
vrijednosti.
Musliman treba smatrati sebe članom muslimanskog društvenog
tijela i dijelom cjeline. Biti član nekog posebnog društva automatski nameće
izvjesne uvjete i granice. Pošto su nemuslimani članovi različitih društava,
veze muslimana sa njima moraju biti takve da to ne bude nespojivo sa činjenicom
da su oni članovi svoga vlastitog društva. Oni ni na kakav način ne smiju
ugroziti svoju vlastitu neovisnost i integritet. Zato veze muslimana sa
nemuslimanima ne mogu biti istovjetne vezama koje oni imaju sa drugim
muslimanima.
Muslimani trebaju imati bliske i srdačne veze jedni s
drugima kakve članovi jedne iste društvene cjeline normalno trebaju imati. Prema
Islamu, negativni aspekt prijateljstva traži da musliman, u svojim postupcima sa
nemuslimanima, uvijek bude svjestan činjenice da se nalazi naspram člana jedne
druge zajednice, i veze muslimana sa nemuslimanima ne smiju biti istovjetne
vezama sa nekim muslimanom, u tom smislu da musliman ne smije praktično postati
član nemuslimanskog društva i tako raskinuti veze sa svojom zajednicom. Dakle,
ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti da je član muslimanske društvene
skupine.
Musliman mora biti pažljiv i drugarski raspoložen prema
nemuslimanu, ali, u isti mah, ne smije ga uzeti kao člana iste cjeline kojoj on
pripada. Između ova dva stava nema proturječja.
Dakle, ne postoji
protuslovlje između odbojnosti i neprihvatanja i načela sućuti i čovjekoljublja.
Sućut zahtijeva da čovjek bude zabrinut za sudbinu, blagostanje i sreću svih
ljudskih bića. Kao takav, musliman je naravno zabrinut za spas svih ljudskih
bića i zainteresiran je da i oni postanu muslimani. Ali sve dok oni ne prigrle
Islam, oni koji su to učinili ne mogu biti žrtvovani radi onih koji nisu, i
između njih se ne može poništiti granična linija.
Islam je religija
ljubavi prema ljudskom rodu. On voli čak i mnogobošca, ali ne zbog njegovog
mnogoboštva, već zato što je on Allahovo stvorenje. U isti mah, on je zabrinut
za njega jer je na krivom putu. Da ga ne voli, bio bi ravnodušan spram njegovog
zlog završetka koji ga čeka.
U islamu postoje i ljubav i mržnja. Ali,
oboje je logično i razumno, a ne emocionalno i slučajno. Prijateljstvo i
neprijateljstvo koje proizvedu čiste emocije slijepa su osjećanja i nemaju
logičan osnov. S druge strane, intelektualno prijateljstvo i neprijateljstvo,
koje proizvede neka vrsta spoznaje, rezultiraju u zabrinutosti za sudbinu drugih
ljudi.
Roditelji imaju dvije vrste vezanosti za svoju djecu: jedna je
logična a druga emocionalna. Logička vezanost ih kadkad može nagnati da poduzmu
nešto što površinski očigledno uzrokuje nevolju i tugu njihovoj djeci. Na
primjer, mogu ih podvrći intervenciji nekog hirurga. U takvom slučaju, oni mogu
plakati i liti suze, pa ipak traže od hirurga da što može hitnije obavi
operaciju i amputira zagnojeni dio. Oni liju suze zbog svoje emocionalne
vezanosti, a hiruršku operaciju i amputaciju traže zbog logičke.
U slučaju da
daju prednost emo-cijalnoj vezanosti, i ne slože se sa amputacijom, svoju djecu
zapravo dovode u smrtnu opasnost. Ali zbog svog logičkog interesa za njihovu
dobrobit, zanemaruju svoje emocije i pristaju na bol i patnju svoga
djeteta.
Da bi se izliječio, neki razborit čovjek može se i sam obratiti
hirurgu i tražiti od njega, na primjer, da mu amputira jedan prst. On ne želi tu
bol od amputacije. Zna da će mu gubitak prsta prouzrokovati mnoge nevolje. Ali
ipak njegov razum i logika zahtijevaju od njega da podnese bol i da pristane na
taj tjelesni defekt. U takvim slučajevima razum i logika, a ne emocije, potiču
čovjeka da traži kiruršku operaciju.
Radi odstranjivanja pokvarenosti iz
nekog društva u kojem preovladavaju nevjerovanje i neznanje, Islam daje uputu da
se pruži otpor: “I borite se protiv njih sve dok ne prestane proganjanje”
(Al-Baqara, 193). Istovremeno, radi sigurnosti društva, muslimani se upozoravaju
da ne otvaraju svoja srca nevjernicima. Nema proturječja između ove politike i
načela pozivanja na dobronamje-rnost prema svima.
U ljudskoj prirodi je
oponašanje. Čovjek često nesvjesno usvoji ideje i pojmove drugih. Qur'an kaže:
“O vi koji vjerujete! Ne uzimajte moje neprijatelje i vaše neprijatelje za
prijatelje. Hoćete li im vi nuditi ljubav kada oni niječu istinu?”
(Al-Mumtahina, 1). Pa dalje kaže: ”Da oni imaju prevlast nad vama, oni bi vam
bili neprijatelji i pružili bi protiv vas svoje ruke i jezike svoje, sa zlom
namjerom; oni žele da vi ne vjerujete” (Al-Mumtahina, 2).
Ovdje Časni
Qur'an obrazlaže zašto muslimani moraju biti oprezni i čuvati se kada imaju
posla sa nevjernicima. On kaže da oni žele navesti druge da prihvate njihove
običaje i njihov način mišljenja. Da je to samo pitanje njihove želje i
sklonosti, ne bi bilo mnogo opasno. No, Časni Qur'an ističe da se oni usrdno
trude da postignu ovaj cilj pridobijanja muslimana.
Ova situacija čini
suštinskom potrebu da muslimani budu smotreni u svojim odnosima sa
nemuslimanima. U svakom trenutku moraju misliti na to da oni pripadaju unitarnom
društvu, sasvim različitom od društva nemuslimana. No, to ne znači da muslimani
ne smiju imati društveni, ekonomski i politički kontakt sa njima. Ali, u takvim
vezama mora se imati na umu da su interesi muslimanskog društva
gornji.
Islam želi da muslimani žive neovisno kao usklađena i društveno
homogena jedinica. Da bi muslimansko društvo postalo moćno i snažno, od svakog
muslimana se očekuje da sebe smatra njegovim članom. Časni Qur'an želi da
muslimansko društvo bude superiorno. On kaže: “Ne gubite hrabrost i ne žalostite
se. Vi ćete imati prevlast ako ste (pravi) vjernici” (Ali 'Imran,
39).
Kriterij superiornosti muslimanskog društva je vjera. Ona je njegova
pokretna snaga, potpora za njegovu neovisnost, glavno uporište njegove
osobenosti i bitni preduvjet njegova jedinstva. Časni Qur'an kaže: “I ne
prepirite se jedni s drugima da se ne biste pokolebali i da vas ne bi napustila
snaga; već budite nepokolebljivi” (Al-Anfal:46).
Unutarnji razdor i nesloga
razara strukturu i osobnost muslimanskog društva. Vjera je osnov uzajamnom
prijateljstvu, ljubavi i odanosti među muslimanima.
Časni Qur'an kaže: “A
vjernici, muškarci i žene, su vela (prijatelji i zaštitnici) jedni drugima; oni
propisuju dobro a zabranjuju zlo. Obavljaju molitvu, plaćaju zakat i pokoravaju
se Allahu i Njegovom Poslaniku” (At-Tawba, 171).
Muslimani su međusobno
tijesno vezani, i podržavaju jedni druge. Oni su zaintereserani za sreću drugih:
u stvari, za svoju vlastitu sudbinu, jer svi skupa čine jednu kompaktnu
jedinicu. Zato oni potiču jedni druge da čine dobra djela i jedni druge
sprečavaju od činjenja zlih.
Ovo poticanje i sprečavanje proizilazi iz
uzajamnog prijateljstva. Zato je u Časnom Qur'anu rečenica “oni propisuju dobro
a zabranjuju zlo” smještena neposredno iza izjave da su muslimani prijatelji
koji se brinu jedni za druge. Zainteresiranost za sudbinu drugog čovjeka
proistječe iz zainteresiranosti za samu tu osobu. Otac koji je zainteresiran za
svoje dijete automatski je zabrinut za njegovu sudbinu. Ali, on može biti
zainteresiran za tuđu djecu, i budući da nije zainteresiran za njih, teško da će
biti zabrinut za njihovu sudbinu. Otud njihovo dobro ili loše ponašanje nije
kadro proizvesti pozitivna ili negativna osjećanja prema njemu.
Poticanje
da se čine dobra djela i sprečavanje činjenja zlih rezultat su ovih istih
pozitivnih ili negativnih osjećanja. Takva osjećanja ne nastaju bez postojanja
ljubavi i vezanosti.
Ako čovjek nije zainteresiran za neku posebnu osobu,
on će biti ravnodušan prema njenom ponašanju ili držanju. Ali, ako je
zainteresiran, njegova mu sklonost neće dopustiti da ostane nezabavljen njom.
Zato je Časni Qur'an vezao poticanje na dobra djela i sprečavanje zlih sa idejom
o uzajamnom prijateljstvu.
Časni Qur'an je spomenuo dvije stvari koje
slijede iza ovog poticanja i sprečavanja. On kaže: “Oni obavljaju molitvu i
plaćaju zekat”. Molitva predstavlja odnos između Stvoritelja i čovjeka a zekat
ljubav među muslimanima koji pomažu jedni druge zbog uzajamne naklonosti i
simpatije. Zatim Qur'an kaže: “A što se njih tiče, Allah će imati milosti za
njih i oni će uspjeti”.
Kasnije ćemo još pojasniti ovaj odlomak i
pokazati da ne samo ovaj već i mnogi drugi ajeti Časnog Qur'ana koji spominju
opću ljubav i brigu podrazumijevaju neku vrstu odgovornosti muslimana u pogledu
uzajamne dobrona-mjernosti među njima.
Postoji veoma poznata izjava
Časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Muslimani su u svojoj uzajamnoj naklonosti i
simpatiji kao ljudsko tijelo; ako jedan njegov dio trpi, to svim drugim
dijelovima donosi groznicu i nemir”.
O Časnom Poslaniku, s.a.v.a., i
onima koji su primili od njega pouku Časni Qur'an kaže: “Muhamed je Allahov
Vjerovjesnik. A oni koji su s njim, strogi su prema nevjernicima, a samilosni
među sobom” (Al-Fath, 29). Ovaj se ajet odnosi i na prijateljstvo i na
neprijateljstvo. Kako smo naprijed rekli, mnogi ajeti Časnog Qur'ana ističu da
neprijatelji Islama uvijek nastoje neprijateljstvo preokrenuti u prijateljstvo,
a prijateljstvo u neprijateljstvo. Drugim riječima, oni čine sve što mogu da
veze među muslimanima i nemu-slimanima učine srdačnim, a između samih muslimana
neprijateljskim, pod ovim ili onim izgovorom. Oni u ovom cilju raspiruju
sektaške razlike. Danas, ovi tuđini poduzimaju u tom pogledu mnoge akcije. Troše
se ogromne sume novca. Na žalost, kadri su da proizvedu među muslimanima neke
elemente čija je jedina briga da pretvaraju prijatelja u neprijatelja, a
neprijatelja u prijatelja.
Ovo je najžalosnija tragedija s kojom se Islam
danas suočava. Imam 'Ali je rekao: “Zaista je uznemirujuće i iznenađujuće to da
su neprijatelji, uprkos tome što su u krivu, ujedinjeni, a da ste vi, uprkos
tome što ste u pravu, podijeljeni”