"Islam" je arapska rijec koja oznacava predanost, pokornost i
potcinjenost. Tako, kao jedna religija, islam znaci potpunu
predanost, pokornost i potcinjenost Allahu (Bogu) i Njegovim
zakonima. U islamskim tekstovima rijec "islam" koristena je na
tri nacina.
U opstem smislu, cijeli svijet, sa svim u njemu, je "musliman",
tj. podvrgnut i potcinjen zakonima koje je Allah odredio. Sunce,
Mjesec, Zemlja, i sva ziva i neziva materija slijedi Allahove
zakone ne cineci ni najmanje odstupanje od njih. Osoba koja
pristaje da se pokori Allahu i zivi po Njegovim zakonima dovodi
sebe u harmoniju sa cijelim univerzumom. Tako imamo da i tijelo
one osobe koja odbija da vjeruje u Allahovo postojanje poslusno
slijedi Njegove zakone. Zato je nevjernistvo nazvano "kufr", sto
znaci prikrivanje i odbijanje onoga sto je usadjeno u ljudsku
prirodu.
U odredjenijem smislu, islam oznacava od Allaha poslanu religiju
koja ukljucuje vjerovanje u Allaha, Stvoritelja, u Njegove
poslanike i u zivot poslije ovog zivota. U ovom smislu, islam je
religija propovijedana od svih poslanika, od Adema, Nuha, Musaa,
Isaa, pa sve do poslanika Muhammeda, mir neka je njima svima.
U najodredjenijem smislu, islam predstavlja zadnju,
najsavrseniju Boziju religiju sa kompletnim kodeksom zivota
(serijatom). Ona je poslana po zadnjem poslaniku Muhammedu (neka
je Boziji mir njemu i porodici njegovoj). Za razliku od drugih
religija koje su nazvane po svojim osnivacima (npr. hriscanstvo,
budizam) ili prema narodu ili regionu odakle poticu (npr.
hinduizam, judaizam), islam je univerzalno primjenjivo ime. Ko
god pristane da se pokori Allahu postaje musliman, neovisno od
rase, boje, regiona ili zemlje.
Kao sto smo ranije rekli, vjerujemo da je istinska Bozija
religija (ed-din) bila ista od poslanika Adema do poslanika
Muhammeda, mir neka je njima. Medjutim, kodeks zivota (serijat)
mijenjan je prema zahtjevima razlicitih doba i stepenima na
kojima se nalazilo ljudsko drustvo. Ovaj proces se zavrsio sa
dolaskom poslanika Muhammeda (mir na nj i njegove), koji je
donio zadnju religiju sa njenim zakonodavstvom u najkompletnijem
obliku. Ona je primjenljiva na cijelo covjecanstvo i za sva
dolazeca vremena.
Din (religija) sastoji se iz dva dijela: vjerovanja (aqaida) i
kodeksa (serijata). Osnovna vjerovanja su sljedeca: vjera u
jednog i jedinog Boga, Allaha vjera u princip Bozije pravde
vjera da Allah salje uputu covjeku preko svojih poslanika vjera
da Allah nikad ne ostavlja covjeka bez upute i vodjstva vjera u
zivot poslije smrti Kodeks islama cine etika (ahlak) i
legalna pravila.
Vjera u Allaha
Kako islam znaci podredjenost Allahu i Njegovim zakonima,
vjerovanje u jednog jedinog Boga je srce vjere islama. Svaki
musliman mora cvrsto vjerovati u Bozije postojanje i Njegovu
jedinstvenost.
U dubini svoje vlastitosti svaki covjek zna da postoji jedna
nadmocna duhovna snaga koja kontrolise njegovu sudbinu. Cini se
da nije postojalo ni jedno ljudsko drustvo u kome se nije
sretalo ovo znanje ispoljeno na jedan nacin ili drugi. Tako
imamo da je najveci izvor znanja o Allahu covjekovo vlastito
"ja".
Ponekad je covjekova svijest zamagljena materijalnim interesima
i laznim vjerovanjima, pa covjek ne vidi stvarnost. Ali, u
krizama, kada mu je citava egzistencija potresena, covjek shvata
da je Onaj ko ima moc i snagu nad svim. uvijek s njim, blizi mu
od zile kucavice (vidi Kur'an 50:16). To je najbolji i
najsigurniji nacin za poznavanje Allaha.
Posmatranje prirode, takodjer, uvjerava covjeka da univerzum ima
Stvoritelja. Red, harmonija i uredjenost su ocevidne osobine
univerzuma, pocevsi od funkcionisanja atoma i zive celije do
kretanja galaksija. Red i harmonija podrazumijevaju postojanje
cinioca koji posjeduje znanje i snagu. Ljudski razum, takodjer,
dokazuje da Svijet ima Stvoritelja. Svaki fenomen koji vidimo
ima svoj uzrok koji je uzrokovan drugim uzrokom, a ovaj drugim,
i tako dalje. Ovaj lanac uzroka ne moze ici u beskonacnost. Mora
postojati jedan krajnji uzrok, a to je Bog ili Allah
Allahove osobine
Pored vjerovanja u Allahovo postojanje, od nas se ocekuje da
upoznamo Njegove osobine. Medjutim, na pocetku treba odmah reci
da ljudski razum, koji je kreiran da razumije i objasni pojave u
svijetu oko njega, nije u stanju razumjeti stvarnu prirodu
natprirodnog. Imam Ali (mir s njim) o Allahu uzvisenom kaze
sljedece:
"Vjerujemo da je Allah jedan jedinstven, bez premca,
nepromjenjiv, bez pocetka i kraja, prvi i zadnji. On je
sveznajuci. najmocniji i najmudriji. On sve cuje i sve vidi;
nema tijelo niti fizicki oblik; ne moze biti vidjen ocima u ovom
zivotu niti u onom poslije. On ne ne moze sici na zemlju u
obliku covjeka. On nije na jednom mjestu ali ne postoji neko
mjesto u kojem On nije. On nam je blizi nego zila kucavica. On
zna sta radimo, cak i sve ono sto nam padne na pamet. On je
pravedan, i najmilostiviji i najsazaljiviji."
Poznavanje Allahovih osobina prociscava covjekovo srce i razum,
kao i njegova vjerovanja i postupke. Ali, samo intelektualno
znanje u Njegovim svojstvima nije dovoljno. Potrebno je imati
sigurnost, cvrsto ukorijenjenu u razumu i srcu. Na taj nacim
cemo postati imuni na sumnju i nemoralnu radnju. Ako potpuno
vjerujemo da je Allah nas Gospodar i da On sve vidi i sve zna,
onda necemo pociniti grijeh, bilo javno ili tajno, bilo da smo
sami ili u drustvu.
Osnovna vjerovanja
Vjera u jednog i jedinog Boga, Allaha (et-tewhid)
Tevhid ili vjerovanje da je Allah, s.v.t., jedan i jedinstven,
je osnovno vjerovanje u islamu. Sva druga vjerovanja, zakoni i
pravila oslanjaju se na ovu osnovu. Suprotno tewhid-u je širk,
što znaci pripisivanje Allahu drugih božanstava, bilo osoba,
predmeta, ili ideja. Tevhid ima razlièite stupnje. Prvi stupanj
znaci uvjerenje da postoji samo jedan Bog (Allah). Kao rezultat
ovog vjerovanja je odbijanje i odbacivanje drugih bogova, bilo
licnosti kojima se privrženo ili predmeta koji se posjeduju ili
ideologija koje se slijede. Ovo je odbijanje svakog vida
idolatrije.
Na jednom drugom stupnju tevhid znaci priznanje da se konacna
sudbina svega postojeceg nalazi jedino u Božijim rukama. Svi
uzroci i cinioci dobijaju snagu i energiju preko Njega. Na
trecem stupnju, tevhid znaèi odbacivanje slijeðenja unutrašnjih
strasti i odbijanje apsolutne vjernosti bilo kojoj osobi,
partiji, naciji ili ideologiji. To je postignuto onda kada je
Allah, s.v.t., postao jedini predmet odanosti, poslušnosti,
ljubavi, želje ... . Svakom drugom pripada drugo mjesto iza
Njega.
Vjerovati da pojedine osobe imaju natprosjecne osobine, posebnu
energiju i sposobnosti nije širk (tj. pripisivanje Božijih
svojstava drugima), ako vjerujemo da su dobili te sposobnosti
Allahovom voljom i kao rezultat poslušnosti Njemu. Cak
vjerovanje da pojedine osobe imaju natprirodne osobine nije
širk, podrazumijevajuci da pripišemo taj fenomen Allahovoj
milosti. U protivnom, cak pripisati covjeku najopštije
karakteristike, kao što su sposobnosti da hoda i govori je širk,
ako tvrdimo da je to u stanju neovisno od Allahove volje.
Nije širk tražiti od Poslanika ili Imama da posreduju za nas kod
Allaha, s.v.t., ili da nam pomognu, podrazumijevajuci da
vjerujemo da su dobili tu sposobnost od Allaha, s.v.t., jer su
bili Njegovi savršeni robovi.
Vjera u princip Bozije pravde ('adl)
Adl je princip koji je tako važan da ga islamski teolozi
smatraju drugim osnovnim vjerovanjem. Vjerovati u ovaj princip,
znaci vjerovati da Allah, s.v.t., djeluje na principu pravde pri
propisivanju zakona, pri nagradjivanju i kažnjavanju .... Allah,
s.v.t., je pravedan i iznad svake nepravde. Izvršiti radnju koja
bi bila smatrana nepravednom i neopravdanom od strane svjesne
pameti je nesavršenstvo ili mana. Ali, kako je Allah, s.v.t.,
savršen, tako On mora biti i pravedan.
Covjek je slobodan cinilac, odgovoran za vlastite radnje i
postupke i Allah, s.v.t., ce ga za njih pravedno nagraditi ili
kazniti. Ono što Allah, s.v.t., èini je uvijek dobro. Ako
postoji nešto u svijetu što se na prvi pogled èini zlim i
nepravednim, ono ima svoju funkciju u cjelokupnoj šemi
univerzuma. Ako èovjek ne bi bio slobodan èinilac, Džennet i
Džehennem ne bi imali svoje namjene. Ako bi Allah, s.v.t.,
ostavio nekažnjene one koji èine zlo i ne bi nagradio one koji
èine dobro, nestao bi podsticaj da se suzdržava od zla i èini
dobro. Božija pravednost, kao islamski princip, naglašava
èovjekovu odgovornost i pravdu kao individualni karakter i
društveni princip.
Vjera da Allah salje uputu čovjeku preko svojih poslanika
Vjerovanjem u ovaj princip prihvatamo da je Allah, s.v.t.,
odredio osobe u prošlosti da vode čovječanstvo ka Pravom putu,
da mu pokažu istinsku stvarnost i usavrše ljudski karakter. Neki
od poslanika su bili poslani sa Allahovom objavom (vahi),
knjigom ( kitab ) i čudima (mu'džizat). Ono što su poslanici
dobivali preko objave je religija (din) i zakon (šeri'at).
Poslanici su bili bezgriješna i savršena ljudska bića.
Poslanička misija je počela sa Ademom a.s., prvim čovjekom i
završila sa poslanikom Muhammedom s.a.v., zadnjim Božijim
poslanikom. Poslije pejgambera Muhammeda s.a.v. neće biti od
Allaha poslanih ljudi. Religija (din) i zakon (šeri'at) koje on
donio su zadnja religija i zakon za čovječanstvo.
Zašto je potreban poslanik ?
Kao što je bilo ranije rečeno, čitav univerzum je prinuđen da
slijedi Allahove zakone. Čovjek je jedino stvorenje kome je dato
da slobodno izabere pravi ili krivi put, dobro ili loše, da
prihvati Allahove zakone ili da se okrene protiv njih. Kako je
Allah, s.v.t., sveznajući, svemogući i, više od svega milostiv
(rahim) i samilostan (rahman), Njegova milost i dobrota ne mogu
ostaviti čovjeka bez vođstva i upute. Pomoću Svojih poslanika
Allah, s.v.t., mu je objasnio šta je dobro, a šta loše i šta
treba, a šta ne treba da slijedi.
Mi vjerujemo da je svaki Allahov poslanik i imam, Allahovom
voljom, bezgriješno i savršeno ljudsko stvorenje. Ovo može biti
objašnjeno i kao Allahova milost čovječanstvu. Ako bi jedan
poslanik bio podložan greškama ili grijehu, onda bi postojala
mogućnost da ponekad navede i druge na grešku ili grijeh, što se
protivi Allahovoj milosti i dobroti. Ako u svemu što je poslanik
rekao ili učinio postoji mogućnost da to bude dobro ili ne, onda
bi za nas bilo nemoguće da ga slijedimo. Kako bi mogli znati
kada su njegove riječi i djela ispravna, a kada ne? Zato, jedan
poslanik ili imam mora biti bezgriješan i nepogrješiv èovjek.
Vjera da Allah nikad ne ostavlja čovjeka bez upute i vođstva
(imamet)
Jedna vjera je nekompletna bez vjerovanja u ovaj fundamentalni
princip. Imamet je vjerovanje da Allah, Džellešanuhu, nikad ne
ostavlja čovjeka bez upute i vođstva. Na isti način kako je
odredio poslanike, Allah, s.v.t., je odredio nasljednike
poslanika Muhammeda s.a.v.. Njihova uloga je da tumače i objasne
vjeru islam i njen šeri'at i da vode zajednicu u duhovnim,
religioznim, socijalnim, političkim i svim drugim stvarima.
Bukvalno 'imam' znači vođa. U našoj terminologiji imam ie osoba
određena od Allaha, s.v.t., a koju je poslanik Muhammed, s.a.v.,
predstavio muslimanima. Svaki naredni imam je bio predstavljen
od predhodnog jasnim ukazom. Uloga imama je da vodi muslimansko
društvo, a poslušnost i ljubav prema njemu je obaveza svakog
člana zajednice.
Kakva je namjena imamet-a ?
Dolaskom poslanika Muhammeda s.a.v. i jasne kur'anske izjave da
je on zadnji Allahov poslanik, poslanstvo je dostiglo svoj
vrhunac. Ovo znači da neće biti Božijih poslanika poslije njega.
Ali, još uvijek će postojati potreba za vođenjem i upućivanjem
čovječanstva, za pravilnim tumačenjem Kur'ana i Poslanikovog
hadisa i rješavanjem novoiskrslih problema. Božija milost nikad
ne ostavlja ni jednu ljudsku potrebu neispunjenom. Allah se
pobrinuo da svaka stvorena vrsta bude dovedena do svoje
perfekcije pa tako i čovjek. Cilj poslanstva je bio upravo to.
Poznavajući Allahovu milost i dobrotu, neophodno je prihvatiti
da će se On pobrinuti za vođenje i upućivanje čovječanstva i
poslije zadnjeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v..
Kako je Allah, s.v.t., odabrao osobe da bi im objavio Svoju
poruku i dao im posebne moći i osobine, npr. bezgriješnost i
mu'džize (čuda), tako bi i osobe, kojima je povjereno tumačenje
i objašnjenje Poslanikove poruke i učenja, morali biti određeni
od Allaha, s.v.t., a ne odabrani od ljudi. Oni bi, također,
morali biti i bezgriješni, jer u drugom slučaju, ako lideri
pogrešno protumače jednu kur'ansku objavu i ako nisu savršeni
ljudski primjeri, kako onda mogu tražiti od drugih da ih slušaju
i u svemu slijede? Zbog tih funkcija imami su bili određeni od
Allaha, s.v.t..
Allah, s.v.t., iz Svoje mudrosti, nije dopustio ljudima da
izaberu svog duhovnog vođu i tumača Kur'ana i Sunneta, jer
usljed nesavršenosti oni bi mogli pogriješiti u izboru i kao
rezultat, islam bi bio pogrešno protumačen. Allah, s.v.t., je
darovao imama bezgrješnošću i savršenim znanjem da bi oslobodio
čovječanstvo zablude i grešaka. Konačno, Imam mora biti
najsavršeniji čovjek svoga vremenu u svakom pogledu. Bilo bi
protivno Allahovoj pravdi i mudrosti da odabere nekoga da vodi i
upućuje zajednicu muslimana, a da postoji neko bolji od njega u
bilo kojoj ljudskoj djelatnosti.
Tako, mi vjerujemo da su imami od Allaha određeni nasljednici
poslanika Muhammeda s.a.v.. , i da ne može postojati ni jedan
period u ljudskoj historiji a da među ljudima ne bude prisutan
Imam. On im služi kao tumač vjere i vođa u socijalnom,
političkom, vojnom i dr. smislu. Imami su bezgriješni ljudi,
obdareni specijalnim znanjem i najsavršenija ljudska stvorenja
poslije poslanika Muhammeda s.a.v..
Vjera u život poslije smrti
Peti princip vjere islama je vjerovanje u život poslije smrti i
u ma'ad (povratak). Koncept ma'ad-a se sastoji od sljedećih
elemenata :
1. Život jednog ljudskog stvorenja se ne završava smrću. Poslije
smrti duša nastavlja putovanje u jednom drugačijem svijetu.
2. Kada tijelo umre, duša nastavlja da živi u stanju koje je
određeno čovjekovim djelima u ovom svijetu. Poslije smrti duša
je u području znanom kao berzakh, gdje se nalazi ili u jednom
ugodnom stanju, ili u jednom jadnom i mučnom stanju, u skladu sa
djelima koje su on ili ona činili u ovom životu.
3. Ovaj svijet će doći do kraja na određen dan (kijametski dan).
Svaki život će prestati i sve što postoji u njemu će biti
uništeno.
4. Sva ljudska stvorenja biće oživljena i dovedena pred Allaha,
s.v.t., koji će odlučiti o njihovoj sudbini u zavisnosti od
njihovih dijela i radnji. Tijela onih koji su umrli biće opet
proživljena.
5. Oni koji su činili dobro biće nagrađeni Džennetom u kojem će
vječno živjeti i uživati. Oni koji su činili zlo biće kažnjeni
Džehennemom u kojem će također živjeti, ali vječno patiti.
Onaj ko odbija vjerovati u život poslije smrti, u Džehennem ili
u Džennet ne može biti musliman. Ako se život završava smrću,
onda, zašto bi neko slijedio vjeru, bio pobožan i pridržavao se
moralnosti? Glavni razlog za vjerovanje u život poslije smrti i
ma'ad (povratak) nisu samo Kur'an i Poslanikovi hadisi, nego i
čovjekov unutrašnji glas koji mu govori da on ima dušu koja ne
umire s tijelom.